Možda mi se samo čini, no rekao bih da se o domaćem izdanju romana "Francia" kanadske spisateljice Nancy Huston, izvorno objavljenom 2024., nije mnogo pisalo i govorilo. Za razliku od "Knjige krvi" švicarskog autora Kima de lꞌHorizona, romana kojeg ne spominjem samo zato što je u nas objavljen otprilike u isto vrijeme i kod istog izdavača kao i "Francia" (OceanMore, prevela Željka Somun), već i zbog dodirnih točaka kojih zacijelo ne manjka. I ne, pritom ne mislim isključivo na domenu seksualnosti kao jednu od semantičkih okosnica obiju knjiga, već i na onaj dio motivskog spektra kojim oboje autora umješno ilustriraju problematiku podrijetla: neposredno svojih protagonista, posredno vlastitog, ali i svačijeg.
Sasvim konkretno, mislim na motiv crvenolisne bukve – u de lꞌHorizonovu romanu protežni, u Hustoninu kao jedan od motiva stabla u kojima se, pored podrijetla, ogledaju simbolika života i konkretizacija smrti. I sâm sam ranije pisao o "Knjizi krvi" zahvaljujući kojoj su njezini potpisnici nagrađeni Njemačkom i Švicarskom književnom nagradom (de lꞌHorizon su, ističem isključivo zbog mogućih nejasnoća u tekstu, nebinarna osoba, a apostrofirane se nagrade tako zovu, otud veliko početno slovo); Huston je pak svjetsku slavu stekla romanom "Rasjedi" objavljenom 2006. (u nas, također kod istog nakladnika, četiri godine poslije), da bi nas romanom o kojem je ovdje riječ, baš kao i de lꞌHorizon, podsjetila na ono što bi za vrednovanje književnog teksta i dalje trebalo ili moralo biti ključno – estetički doseg koji nas, ma kako rigidnoj stilskoj profinjenosti čitalački stremili, neće ostaviti uskraćene za srha apsolutne fascinacije. Tome možemo dometnuti sljedeću opasku: angažman ne predstavlja prepreku postizanju stilske izvrsnosti teksta, međutim, gdjekad i kako kome posluži kao alibi za literarnu osrednjost (primjere takve prakse u ovdašnjoj literaturi ostavljam vam za domaću zadaću i uz jamčenu diskreciju).
Sretna sprega estetičkog i etičkog aspekta knjige, koliko i sretna sprega patnje i pisanja o istoj, tako je rezultirala literarnim ostvarenjem kakvom, kao što je i s "Knjigom krvi" slučaj, u domaćoj/regionalnoj literaturi zasad nema pandana. Mjesto je radnje romana Bulonjska šuma u Parizu, a vrijeme radnje nedjelja, 12. svibnja 2019., od 11 do 23 sata, uz niz flešbekova kojima je rekonstruiran život protagonistice Francije, transrodne prostitutke koja baštini više identiteta (kao, uostalom, svatko od nas). Dvanaestosatno trajanje radnje, zahvaljujući integraciji flešbekova, ali i epizodičnoj prezentaciji protagonističinih četrnaestoro mušterija toga dana, doprinose "sporosti" radnje, pa nam se tih dvanaest sati u Bulonjskoj šumi kao ambivalentnom simbolu liberalno mišljene slobode ne čini kratkim i za uspješnu realizaciju radnje nedostatnim.
Pored rečenih dvaju postupaka za tu su svrhu korišteni i elementi prstenaste strukture djela, što u zlosretnoj kombinaciji s postojećim ambijentom provocira čitalački komparatistički refleks – vjerujem, naime, da je mnogima koji su roman čitali barem na trenutak na um pao Danteov "Pakao". Kao, uostalom, i "Mi djeca s kolodvora Zoo" Christiane F., ali i još mnoge literarne umotvorine koje crpe iz beskrupulozne eksploatacije rodno, klasno ili na koji već način potlačenih.
Iako se Francia, u 16. arondismanu znana kao Magda (prema kolumbijskoj rijeci Magdaleni uz koju je odrastala), a u južnoameričkoj domovini i među kolegicama kao Ruby, na "radnom mjestu" naoko tako ne osjeća, postupno razotkrivanje porodičnog joj backgrounda, kao i smrt seksualne radnice (potonji je frazem korišten paralelno s pejorativnim terminom prostitutka, u svrhu demaskiranja hipokrizije u jeziku), naposljetku učinkovito oslikavaju cinizam "slobodnog svijeta". Naime, kao što sveznajući pripovjedač razotkriva protagonističinu mučnu prošlost obilježenu bijedom, predrasudama i nasiljem, tako nam protagonistica – u onim dijelovima u kojima preuzima ulogu pripovjedačice – približava sudbinu drugih djevojaka, među kojima su neke maloljetne, a neke i žrtve trgovine ljudima. Rečeno se razotkrivanje osobito tiče djevojaka iz istočne Europe, a policijsko ignoriranje njihove aktivnosti, usprkos ilegalnosti, potvrđuje prešutni kompromis između pravne države i najrigidnijeg kriminala.
Uostalom, postignuta kompatibilnost pripovjednih glasova proizlazi iz kompatibilnosti odnosa "slobodnog svijeta" i "globalnog juga" koji podrazumijeva jednosmjerno crpljenje resursa – privid slobode u "slobodnom svijetu" moguć je uz uvjet permanentnog crpljenja resursa druge strane, što se, ništa manje no nafta ili zemni plin (doskora i voda!), odnosi na ljude. Apostrofirani se toponim, šuma prvobitno zasađena za potrebe kraljevskog lova, time prometnula u medij koji zapadno društvo razotkriva deduktivno – od nezainteresiranih institucija čijim je glasnogovornicima krilatica liberté, égalité, fraternité citatno iskustvo (nisu slučajno spomenuti francuski predsjednici poput Françoisa Mitteranda, Françoisa Hollandea ili Nicolasa Sarkozyja), pa do krajnjih korisnika koje ni sveznajući pripovjedač ni nepouzdana pripovjedačica ne osuđuju – oni su, tako približeni čitaocu, svatko na svoj način također nesretni.
Šlampavo parafraziranje grofa Tolstoja, o čijoj bi se istinitosti dalo raspraviti, podsjeća međutim na prije spomenuti Francijin porodični background koji, kako mozaik biva popunjen, izaziva konsternaciju, pa i šok i gađenje, koji naposljetku obrazlažu uvodnu opasku o višeznačnoj simbolici stabla u ovom romanu (pored drugih simbola kao što je, primjerice, ptica crveni kardinal). Ono je dakle priča o onom najužasnijem iz gnusne edicije obiteljskog nasilja, kojega je rasplet mogao biti samo jedan. U svemu tome fascinira protagonističino ustezanje od eksplicitne osude, koje će netko po svoj prilici protumačiti kao simptom stockholmskog sindroma, a netko kao rezultat religijski potpomognute autosugestije, pa i dio ukupnog procesa metamorfoze koji uključuje hormonalnu terapiju, operaciju grudi ili pohađanje sati ortofonije u svrhu postizanja falseta.
Završna rečenica romana, koja nam izdvojena iz konteksta ništa ne govori, upućuje na razmjer akumulirane traume koja se u nesvjesnom stanju, umjesto kao relaksiranost, manifestira kao grč, te sasvim sigurno predstavlja jedan od najpotresnijih završetaka romana kojih se uopće sjećam. Dihotomija ili možda ipak egzistencijalna sinestezija prostitutke i svetica kojima se zavjetuje (ponajviše svetoj Riti, zaštitnici beznadnih slučajeva), neovisno o rakursu za koji bismo se opredijelili da nam je takav izbor ponuđen, sasvim bi sigurno ponudili identičan kraj.
Ovdje je dakle riječ o balansiranju između slobode izbora i nužde ili prisile, koje češće preteže na neželjenu stranu. Jednako kao što je riječ o žudnji za prihvaćanjem od strane autoriteta proizašlog iz patrijarhalnosti zajednice u kojima je protagonistica proživjela formativne godine. Kolumbija njezina odrastanja uključuje građanski rat, Pabla Escobara (kojega do danas vjerskim fundamentalizmom indoktrinirana, te bijedom kondicionirana medellínska sirotinja štuje kao sveca), dječake koji ulaskom u pubertet sudjeluju u grupnim silovanjima ili počine prvo od mnogih ubojstava (prije nego i sami budu ubijeni), ubijene mladiće potom preodjevene u uniformu gerilaca (kako bi vlasti odana paramilicija javnosti opravdala svoju svrhu), dalje da ne nabrajamo.
Uostalom, kolumbijske se epizode ovoga romana mogu usporediti s potresnim romanesknim svjedočanstvom Héctora Abada Faciolincea: "Zaborav koji ćemo biti" u prijevodu Željke Lovrenčić, 2024. godine za ovdašnje je tržište objavila nakladnička kuća Petrine knjige. Autobiografski roman pisca čiji je otac, Héctor Abad Gómez, etiketiran kao komunist stoga što se borio za pitanja iz domene javnog zdravstva, svoju je beskompromisnu humanost platio glavom. A ovo ovdje priušteno prošireno čitanje za svrhu ima povezati dva svijeta izložena jednom te istom eksploatacijskom organizmu.
Takav interpretativni pristup nekome se neće svidjeti zbog nedostatne usredotočenosti na protagonističinu rodnu poziciju, a nekome jer se doima kao pretjerana i samim tim neutemeljena kritika liberalnog poretka. Na svakom je ponaosob odabrati onaj pristup koji mu više odgovara.
Naravno, odabiru prethodi čitanje romana u kojemu također možemo registrirati i problem rasnog nasilja, kao i socijalne problematike inkorporirane u obrazovni sustav. Povežemo li to s recentnim zbivanjima u Petoj Republici, eto još jednog povoda da posegnete za knjigom koja ne trpi niti od jedne slabosti.
A ako vam se ovdje iznesene natuknice čine kao odveć depresivnih pojedinosti na jednom mjestu, imajte na umu da romanu ne nedostaje humora (pa makar i najcrnjeg mogućeg) – okršaj "transrodnih bandi" u Bulonjskoj šumi jedan je takav, i najmanje zlonamjernosti lišen trenutak – kao podsjetnik da smijeh, u svijetu potlačenih, prije svega sadrži egzistencijalno svojstvo.
Podijeli na Facebook
