Takeshi Kuwabara 2010. godine osuđen je u Japanu za ubojstvo svoje ljubavnice Rie Isohata. Zločin iz strasti vjerojatno ne bi dospio u novine da Takeshi nije bio wakaresaseya, razbijač. Isohatin suprug unajmio je, naime, Kuwabaru da mu zavede ženu i pomogne razvrgnuti brak. Industrija wakaresaseya, profesionalnih razbijača brakova i ljubavnih veza, u Japanu i dalje cvjeta: za taj je biznis javnost prvi put doznala 2000. godine, u 2005. već je u Japanu bilo dvanaest specijaliziranih agencija, a do 2010. biznis se preselio na internet gdje se moglo zatražiti usluge jedne od čak 270 tvrtki što zapošljavaju "razbijače".
Zarada je dobra. Ako je slučaj relativno jednostavan – metu je lako slijediti i agent dobije mnogo podataka o njezinu privatnom životu – usluga se u prosjeku naplaćuje oko 26 tisuća kuna. No cijena se može popeti iznad milijun kuna ako je klijent političar ili slavna osoba, pa to zahtijeva najviše sigurnosne mjere. U slučaju agenta Kuwabare, oženjenog muškarca i oca, zadatak se činio laganim. Prvi "slučajni" susret organizirao je u supermarketu. Rie Isohata predstavio se kao IT inženjer, samac. Ono što je počelo kao posao, ubrzo se pretvorilo u iskrenu ljubav. No u ljubavnom hotelu potajno ih je snimio Kuwabarin kolega, dostavio fotografije suprugu koji je pokrenuo razvod, a Rie je doznala istinu o svojem ljubavniku. Povrijeđena i ljuta, pokušala je prekinuti vezu. Bijesan i napušten, zadavio ju je konopcem. Osuđen je na petnaest godina zatvora.
Ta istinita priča poslužila je kao inspiracija mladoj britanskoj spisateljici Stephanie Scott za njezin prvi roman, upravo objavljen "U ime ljubavi" (Znanje, prijevod Mirjana Čanić Kukilo). Rođena i odrasla u Singapuru, studirala je englesku književnost na Yorku te magistrirala renesansnu književnost na Cambridgeu i kreativno pisanje na Oxfordu. Slučaj "razbijača" i njegove žrtve toliko ju je opsjeo da je mjesecima istraživala ovaj začudni japanski fenomen, posvećeno proučavala japanski pravosudni sustav, postupke istrage, ispitivanja i kažnjavanja počinitelja, do mjere da je na kraju postala članica Britansko-japanskog pravnog društva, a dodijeljena joj je i stipendija British Association of Japanese Studies Toshiba za antropološki rad. Njezin roman osvojio je niz prestižnih nagrada, a prvu je dobio još kao rukopis.
Tu prestaju sličnosti sa stvarnim događajima iz 2010. godine. Agent Kuwabara u njezinoj je knjizi preimenovan u Kaitara Nakamuru, a nesretna Rie Isohata postala je Rina Sato, stidljiva kućanica i majka djevojčice Sumiko, koja je udajom prekinula moguću karijeru umjetničke fotografkinje. Nakamuru unajmljuje njezin suprug Osamu Sato, kad ga "razbijač" pita za razlog, Sato odgovara: "Nije baš zanimljiva; zato je se i želim riješiti." No u obrascu koji je predao agenciji pedantno je popunio rubriku u kojoj nabraja nekretnine i obiteljsku imovinu. Sve glasi na suprugino ime. "Moja supruga mora poželjeti da me napusti i mora biti spremna žrtvovati sve da bi to ostvarila. Možete li to postići? Možete li natjerati ženu da vas zavoli?" traži Sato.
Iako stidljiva, Rina nije naivna. Nekoć je bila uočljiva, u je to bila sigurna. Ne žudi za tjelesnom pažnjom, pa čak ni romansom, nego za kontaktom, da je netko vidi, da dokaže da je još uvijek ovdje, da postoji. Ispočetka je zanesena suprugom, no što je više ljudi on dovodio u stan koji im je kupio njezin otac, što je više upotrebljavao njihove kristalne vrčeve i zabavljao se za blagavaoničkim stolom od ebanovine, koji je bio još jedan od vjenčanih darova, to je više Rina počela uviđati zašto ju je Sato oženio. U njezinoj tamnoj komori, poput filma ostavljenog na svjetlu, Rina je iščeznula. I u tom procijepu, kroz koji je iskliznula intimnost koje nikad i nije bilo, agent wakaresaseya vidio je svoju priliku.
"Što ljudi žele? Odobravanje? Pohvale? Naklonost? A privlačnost se upravo svodi na to: sviđaš mi se jer se ja sviđam tebi i tako se to radi. Pretvaraš se u zrcalo svake osobe. Pretvaraš se da te zanimaju njihovi problemi, zračiš odobravanjem, i prikazuješ im ono što žele vidjeti." No kao i u stvarnom slučaju, Nakamura nije očekivao da bi mu se mogla dogoditi ljubav: zrcaleći Rini njezine žudnje, i sam je postao meta. I on je, naime, pasionirani fotograf amater, u okularu Rinina foto-objektiva počinje nazirati samoga sebe: zrcalo se pretvorilo u kaleidoskop, a kad se u njega gleda, uvijek se dogodi čarolija.
"U ime ljubavi" u potpunosti iznevjerava očekivanja čitatelja koji knjigu sudi po koricama i blurbu. Romantična naslovnica mogla bi sugerirati sladunjavo štivo, tekst na poleđini upućivati da je u pitanju triler s obzirom da priča počinje viješću u novinama o ubijenoj ženi i mračnoj industriji zavođenja čiji se agenti bogate na tuđoj nesreći. Roman, originalna naziva "What's Left of Me is Yours" (Što je ostalo od mene tvoje je), nudi međutim daleko više: riječ je o kompleksnom djelu u kojem autorica suvereno, kao da joj nije prvi roman, čitatelja čvrsto drži za srce dok izmjenjuje poetične dijelove, nalik oniričnim japanskim slikama, sa surovom realnošću istrage zločina iz strasti.
"U ime ljubavi" ima jednog pripovjedača što se direktno obraća čitatelju: to je Rinina kći Sumiko koja kao odrasla slučajno nabasa na pravu istinu o svojoj majci. Odgojio ju je djed, Yoshi Sarashima. Živjela je s njim u bijeloj kući u Meguru u Tokiju. Uvečer bi joj čitao. Ispričao joj je sve priče osim njezine, a u trenutku kad je završila pravni fakultet i sprema se za praksu u uglednoj odvjetničkoj tvrtki doznaje da su "od svih laži koje su nam izgovorene najbolje one najbliže istini". Odrasla je uvjerena da joj je majka poginula u automobilskoj nesreći koju je sama skrivila kad je ona imala sedam godina. Preko noći otkriva da joj je majka ubijena, a da osuđenom ubojici uskoro istječe dvadesetogodišnja zatvorska kazna.
Sumikina istraga ispresijecana je perspektivama iz trećeg lica u kojima čitatelj doznaje kako se Rina zaljubila u Nakamuru, kako ju je Nakamura pokušao zaštiti od njezina supruga i zašto je njezin otac Yoshi uvjeren da ju je iznevjerio. Ljubav između razbijača i kućanice razvija se polako, Stephanie Scott mapira njihovu čulnost u maniri visoke književnosti – ta je ljubav poezija, za njih doista "pjesma nad pjesmama", natopljena čežnjom da nas drugi vidi i da budemo jednako milostivo zrcalo. No igrom slučaja Rina pronalazi suprugov zahtjev za razvod i u nju se useljava smrtni strah.
U Japanu, naime, ne postoji opcija zajedničkog skrbništva nad djetetom nakon razvoda braka jer zakonodavac smatra da razvedeni roditelji neće biti u stanju surađivati i ponašati se u najboljem interesu djeteta. Zato se skrbništvo dodjeljuje samo jednom roditelju, onom koji je ispravan u očima suda. Bitka da se fizički osigura dijete za sebe počinje rano. Djedovi i bake mogu se umiješati i sakriti dijete, bilo što kako bi ga osigurali za jednu ili drugu stranu. U praksi to izgleda tako da jednom roditelju pripadne skrb nad djetetom, dok ga drugi vjerojatno nikad više neće vidjeti.
Rinin suprug Osamu nije zainteresiran za dijete, no ono je u brakorazvodnoj parnici moćno oružje: majka je, naime, gotovo uvijek zainteresirana za dijete i činjenica njegova postojanja, njegova dobrobit, moćna je poluga za ucjenu. Osamu zna gdje treba pritisnuti da bi Rina vrisnula, otac joj i ljubavnik pokušavaju pomoći kako bi sve svoje ljubavi – u ime ljubavi – sabrala u jednu točku, na jedno sigurno mjesto. U tom smislu je promjena naslov hrvatskog izdanja romana opravdana, hvata slojevitosti ove priče pa i kompleksan japanski odnos prema ljubavi.
Japanski sudski procesi u vrijeme u kojem je smještena radnja romana još su se vrtjeli oko pitanja motiva (u međuvremenu se pravosudni sustav promijenio i približio zapadnom zakonodavstvu). Tko, kako, gdje i kad nisu bili toliko važni koliko je bilo važno pitanje – zašto. "Žudnje koje obitavaju u najdubljim zakutcima uma moraju biti proučene i dokazane prije nego se odredi kazna. Čak i u najbrutalnijim slučajevima ubojstva, emotivno stanje osumnjičenog izlazi na vidjelo", piše Scott u romanu. Tročlano sudsko vijeće, koje je prosuđivalo krivnju i određivalo kaznu, uzimalo je u obzir i poimanje ljubavi: hatsukoi – "prva ljubav", miren – "dugotrajna privrženost", kataomoi – "jednostrana čežnja", aishiau – "uzajamna ljubav", fukai aijo – "snažna ljubav".
Sud je procjenjivao dubinu ljubavi i sukladno tome predlagao smanjenje kazne ili, možda, odlučivao o smrtnoj presudi. U istu poziciju autorica romana stavlja i čitatelja – upozoravajući ga da je ubijanje poriv koji čuči u svima nama, natjerat će ga, do kraja priče, da donese tešku procjenu: čije je ono što je ostalo?
Podijeli na Facebook
