Bez panike, nitko u ovome romanu neće nikome pojesti gušteraču. U pitanju je tek metafora, one vrste koja će vas zaustaviti u knjižari ili knjižnici i natjerati da pročitate tekst na poleđini: nema kanibalizma, nije u pitanju marketinški trik, tek povišena doza dramatičnosti karakteristična za tinejdžersko doba. U bolnici će se napokon upoznati mladić i djevojka koji inače idu u isti razred: on je strastveni čitatelj pa kad ugleda ostavljenu knjigu, posegnut će za njom nesvjestan da je u pitanju dnevnik na smrt bolesne djevojke. Yamauchi Sakura ima rijetku bolest gušterače od koje će umrijeti za godinu dana, a mladić – kojem ne doznajemo ime do samoga kraja – upravo je postao jedina osoba, uz njezinu obitelj, koja zna da neće još dugo poživjeti.
Sakura, zbog otvorenog i veselog karaktera omiljena u razredu, svoju tajnu nije otkrila ni najboljoj prijateljici Kyōko jer ostatak života želi proživjeti u radosti. Umjesto da se sažalijeva odlučila je pisati knjigu naziva "Živjeti sa smrtonosnom bolešću". Introvertirani kolega iz razreda – kojem Sakura smišlja nadimke poput "nezanimljivi kolega iz razreda" i kasnije "kolega iz razreda s kojim se slažem" – postaje tako čuvar njezine tajne, uskoro i njezin prijatelj. Iako su potpuno suprotnih temperamenata i karaktera, mladić joj se svidi jer s njom razgovara bez neugode, ne sažalijeva je zato što će uskoro umrijeti. To Sakuri daje rijetku slobodu – da bude tko jest i da govori ono što doista misli i osjeća.
Koja je korist za mladića? U tome se krije cijeli zaplet ovog kratkog romana koji je postao hit u Japanu. Yoru Sumino pisati je počeo u srednjoj školi. Roman "Želim pojesti tvoju gušteraču" (Znanje, prijevod s engleskog Viktorija Lisec) objavljivao je 2014. godine u nastavcima na web stranici Shōsetsuka ni Narō da bi priču godinu kasnije kao knjigu objavila izdavačka kuća Futabasha. Od 2016. do 2017. godine roman je objavljivan u nastavcima kao manga. Prema romanu je najprije 2017. godine snimljen istoimeni igrani film, a godinu kasnije i anime adaptacija.
Iako se radnja zbiva u Japanu, Suminov roman atmosferom će biti poznat ljubiteljima specifičnog žanra koji je sve popularniji zadnjih godina. Riječ je o sick litu, žanrovskoj literaturi uglavnom namijenjenoj mladima u kojoj se zaplet vrti oko fizičke ili mentalne bolesti jednog od glavnih likova. Takav je roman "Greška u našim zvijezdama" Johna Greena o Augustusu i Hazel – ona boluje od raka u posljednjoj fazi, on je zloćudnu bolest pobijedio. U romanu Nicole Yoon "Sve, baš sve" glavna junakinja boluje od rijetke i slabo poznate alergije; u "Ovdje sve počinje" Jennifer Niven junakinja Libby je "najdeblja američka tinejdžerica", a Jacka pati od poremećaja zbog kojeg ne prepoznaje lica. U romanu "Sva radosna mjesta", koji je također napisala Jeniffer Niven, Violet se suočava s osjećajem krivnje zbog nedavnog gubitka sestre u prometnoj nesreći.
Najpopularniji roman tog žanra vjerojatno je "Tu sam pred tobom" JoJo Moyes, po kojem je snimljen i istoimeni film, o djevojci Lou Clark koja počne raditi za Willa Traynora kojemu je prometna nesreća oduzela želju za životom. Ili pak "Čudo" R. J. Palacio, o dječaku unakažena lica zbog teškog genetskog poremećaja, odnosno "Čuvarica svoje sestre" Jodi Picoult, u kojem je Anna do svoje trinaeste godine podvrgnuta nebrojenim operacijama i medicinskim zahvatima kako bi se njezina starija sestra, Kate, izliječila od leukemije…
"Želim pojesti tvoju gušteraču" – naspram nabrojanim uspješnicama – daleko je stišaniji, gotov škrt u emocijama, što vjerojatno treba pripisati tradicionalno zatvorenijoj japanskoj kulturi. Mnogo je ovdje plezentarija, uljudnosti, poštovanja običaja – i mladić i djevojka su stidljivi i čedni, pa će jedan običan zagrljaj izazvati gotovo tektonski poremećaj u njihovu odnosu. No ta ekstremna "zakopčanost" pojačava neočekivani preokret koji će se dogoditi – ponekad upravo stidljivost razotkriva ljepotu dubljih emocija i uvida. Poruka koju Yoru Sumino želi prenijeti dragocjena je ne samo za mlade čitatelje – svidjet će se, vjerujem, i odraslima, iako knjiga nije primarno namijenjena njima (odraslom čitatelju bit će vjerojatno prostodušna).
Sick lit kao žanr nerijetko hoda po rubu – najčešće je, naime, književni hibrid: podžanr ljubavnog romana, a strašne dijagnoze u kombinaciji s romantičnim, ili erotskim osjećajima, ponekad stvaraju bizarnu atmosferu. Da li žanr romantizira smrt? Ne nužno, ali smrt svakako romantizira ljubav. Činio je to i u generaciji prije moje, primjerice s "Ljubavnom pričom" Ericha Segala, koja je 1970. godine objavljena i kao roman i kao film s Ali MacGraw i Ryanom O'Nealom u glavnim ulogama, i smatra se jednom od najromantičnijih priča svih vremena.
Narativi bolesti, autopatografije, dobro su obrađeni u književno-znanstvenoj literaturi. Prvi primjeri, bilježi medicinska antropologinja Rachel Hall-Clifford u svojem radu "Autopathographies: How 'sick-lit' shapes knowledge of the illness experience" (Autopatografije: kako sick-lit oblikuje znanje o iskustvu bolesti), zabilježeni su 1950-ih godina. Prave autopatografije, dodaje, detaljno opisuju iskustvo bolesti, uglavnom retrospektivno, a uključuju vitalne informacije o dijagnozi i liječenju, prikazuju kako bolest utječe na pacijentov život te nerijetko otkrivaju kako oboljeli percipira zdravstveni sustav. Takav je primjer knjiga Elizabeth Wurtzel "Prozac nacija" (Šareni dućan, 2005.), vrlo hvaljena autobiografska proza mlade američke spisateljice feminističke orijentacije, a koju su kritičari usporedili sa "Staklenim zvonom" Sylvije Plath i "Lovcem u žitu" J. D. Salinger. Autorica u knjizi opisuje svoju dugogodišnju borbu s depresijom.
Moderni sick lit, osobito onaj književni i usmjeren young adult populaciji, najčešće nije autentičan (fikcionalan je) i ne može se uvijek pohvaliti kvalitetnom izvedbom, no činjenica da ga mladi puno čitaju govori važnu stvar: i oni se boje smrti i napuštanja (koliko god se možda činili nepoterećenima ili "površnima"…), a ovakvi su romani – i to im je glavna prednost – napisani njihovim jezikom i u okviru njihova svjetonazora. Ukratko, pročitate li Suminov roman, otkrit ćete da biste i vi pojeli tu gušteraču. I ne, ne mislim na brizle.
Podijeli na Facebook
