Prije otprilike godinu dana, na jednom predstavljanju svojeg debitantskog romana u Ujedinjenom Kraljevstvu, Vanessa Chan šokirala je čitatelje: izjavila je kako smatra da književni lik koji je sto posto dobar ustvari nije dobar lik. U publici je bilo, prepričava u jednom intervjuu, mnogo podignutih obrva i uzdaha iznenađenja na nešto što se njoj čini prilično očitim: nju kao spisateljicu zanimaju upravo likovi koji zamućuju granicu između dobra i zla. Književnost, uostalom, najbolje raste na granicama, slabo sraslim šavovima, tamo gdje ima mnogo pukotina, gdje stvari nisu jasne ili barem nisu jednoznačne. Moralna svijest – iako se u njezinu postojanost volimo kleti – nestabilna je jezgra i u razdoblju mira, a kamoli u ratu. A upravo je moral u ratu – eksponencijalnoj evoluciji nasilja – tema njezina romana "Oluja koju smo stvorili" koji je objavila nakladnička kuća Znanje u prijevodu Mirne Čubranić.

Vanessa Chan (38) rođena je i odrasla u Maleziji – u Petaling Jayi (prvotno satelitskom gradiću malezijske prijestolnice Kuala Lumpura) – koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila pod japanskom okupacijom. Kao osamnaestogodišnjakinja, dobila je stipendiju za Kalifornijsko sveučilište u Berkeleyju i tako je stigla u Ameriku s jednim kovčegom i 50 dolara u džepu. Diplomirala je političku ekonomiju u jeku financijske krize 2008. godine, pa je odmah morala početi raditi. Nakon nekoliko godina mijenjanja poslova, dobila je stalno mjesto u Facebooku i do 28 godine postala direktorica komunikacija. No i dalje nije imala zelenu kartu. U njezinim dvadesetima nije bilo šanse za ikakav kreativan rad – borila se svaki dan da preživi, i tako šest godina dok napokon nije dobila stalnu dozvolu boravka. Konačno je mogla odahnuti, istražiti što doista želi: 2019. godine upisala se na program kreativnog pisanja i tamo je, iz jednog školskog zadatka, počeo izrastati njezin povijesni roman o ratnim godinama u Maleziji.

U Maleziji, piše u kratkom predgovoru svog romana, djedovi i bake svoje unuke vole šutnjom. "Točnije, šutnjom o svojim životima od 1941. do 1945. godine, vremenu kad je Malaja (kako se Malezija zvala prije nego što je dobila neovisnost) bila pod okupacijom japanske carske vojske, koja je iz nje izbacila britanske kolonizatore i jedan miran narod pretvorila u narod u ratu sa sobom. Naime, naše bake i djedovi o svemu drugom rado razgovaraju. (…) Ali o tim četirima godinama Drugoga svjetskog rata rijetko govore, a kad govore, kažu samo da su bile teške i da su ih preživjeli. A onda nam kažu da ne budemo znatiželjni i otjeraju nas."

Prije nego što je napisala "Oluju koju smo stvorili", činjenice koje je znala o japanskoj okupaciji mogla je nabrojiti na prste jedne ruke. Znala je da su Japanci domišljato napali sa sjevera, došavši na biciklima preko Tajlanda, a britanski topovi bili su upereni prema jugu i moru. Da su Japanci bili surovi i ubijali bez milosti. Da su, nadirući, bacali propagandne letke o "Aziji za Azijce", upozorenje i poziv na oružje u isti mah. Od bake je, kao dijete, uspjela saznati samo još nekoliko činjenica. Kako da ne bude pogođena u zračnom napadu ("Ostani priljubljena uz tlo i ne ustaj dok zrakoplov posve ne ode, jer oni ne bacaju bombe kad su ravno iznad glave nego kad su dijagonalno."). Kako da postane majčina miljenica ("Budi zgodan dječak kao moj brat, neka te Japanci otmu tijekom rata, a onda se vrati i reci da se ništa nije dogodilo."). Kako da supruga učini ljubomornim ("Dvadeset četiri godine jednom godišnje primi poštom kalendar od rijetkog, ljubaznog Japanca koji je radio sa mnom na željeznici tijekom rata.").

Iz tih šturih činjenica Vanessa Chan sastavila je je kostur romana – pouzdavala se najviše u obiteljske priče i vlastitu maštu; istraživati dok je pisala nije mogla jer je vladao lockdown zbog pandemije, a i u Sjedinjenim Državama ne postoje arhivi u kojima je mogla istraživati malajsku ratnu povijest (vjerodostojnost podataka naknadno je provjerio njezin otac u Maleziji).

"Oluja koju smo stvorili" polifoni je roman složene strukture, ali logično i kontrolirano ispripovijedan, o euroazijskoj obitelji Alcantara: "sadašnjost" se odvija u 1945. godini, a presijecaju je digresije u "prošlost", u 1935. godinu, u kojima nam autorica otkriva izvore "moralnog posrnuća" zbog kojeg glavna junakinja, majka obitelji Cecily, osjeća krivnju. Vanessa Chan znalački vlada dinamikom romana: poglavlja su optimalne duljine, ni u jednom trenutku ne dopušta da neki od likova-pripovjedača umori čitatelja ili ga previše "uznemiri" traumama koje proživljava – kad se nekome od junaka dogodi nešto strašno, odmah mijenja fokalizatora radnje kako bi čitatelj predahnuo. Iako je roman napisala malezijska autorica koja pripovijeda o malezijskoj povijesti, vidljiva je američka škola pisanja koja preferira linearnu narativnost. Taj pristup jamči široko čitateljstvo, jer tako strukturiran roman pročitat će i obvezama izmoždeni čitatelj. Anglosaksonski narativi u principu stvaraju "lijenog čitatelja" (sve je jasno i pravocrtno pa se ne mora ulagati nikakav napor), no s obzirom da većina nas na zapadu ne zna ništa – ili zna malo – o povijesti Malezije, ovdje mi se to čini kao pametan odabir.

Alcantare dobro žive pod britanskom kolonijalnom upravom: otac obitelji Gordon šef je službe u odjelu za javne radove britanske uprave, zadužen za geološke resurse i korištenje zemlje, a njegova supruga Cecily do tridesete godine ispunila je očekivanja za ženu njezina porijekla i statusa – rodila je dvoje djece, kćer Jujube i sina Abela (u vrijeme špijunske karijere stići će i treće dijete, kći Jasmin). Gordon sve do dolaska Japanaca napreduje na poslu, što rezultira proširenjem kuće i zapošljavanjem sluškinje, no Cecily je svejedno nepodnošljivo – ali potajno – nezadovoljna.

"Svako jutro stajala je u vrućoj kuhinji i pripremala polutvrdo kuhana jaja za svog supruga i djecu. S osmijehom na licu ili ponekad pjesmom na usnama točila je crnu kavu u male limene šalice. Ali dok je kuhala, pjevala i obavljala sve zadatke koji daju privid spokojnog malog svijeta obiteljskog blaženstva, maštala je o tome da jaja koja se kuhaju razbije o glavu svog supruga i vrelom kavom zalije lica svoje djece. Zbog tih misli hvatala ju je mučnina od stida. Nije znala kad, zašto ili kako je došlo do promjene u njoj; nije znala kako da se popravi."

Promjenu će donijeti sezona monsuna 1934. godine, tjedan prije Božića, kad na zabavi u kući britanskog kolonijalnog namjesnika upozna šarmantnog trgovca iz Hong Konga Bingleyja Chana. Nećemo svjedočiti fatalnoj privlačnosti, Cecily nije ni romantična ni naivna, Bingley će je početi privlačiti tek kad otkrije da mu je pravo ime Shigera Fujiwara, a prava svrha – svrgavanje Britanaca s vlasti u Malaji nakon stotinu godina i povratak Azije Azijcima. Fujiwara je japanski špijun koji će očajnu malajsku kućanicu pretvoriti u špijunku pa će Cecily početi krasti papire svojem suprugu i prisluškivati njegove poslovne razgovore. Pokazat će se da je domišljata i korisna doušnica – zahvaljujući njezinu obavještajnom radu i pronicljivim sugestijama general Fujiwara, "Malajski tigar", sa svojom je vojskom pred Božić 1941. godine neočekivano dojahao na biciklima sa sjevera i za manje od sedam tjedana bacio na koljena britansku vojsku.

Ne kvarim vam čitanje, sve je ovo tek uvod i kontekst: radnja počinje tri godine kasnije kad počnu nestajati malajski dječaci. Cecily ne brine, iako život već dugo nije dobar, odavno je shvatila da dolazak japanske vojske nije donio oslobođenje od britanskog biča, nego novu, daleko nasilniju okupaciju: u tri godine japanski okupatori ubili su više ljudi nego britanski kolonizatori u pedeset. No kad na petnaesti rođendan nestane njezin sin Abel, Cecily će preplaviti krivnja "moralne svijesti": uvjerena je da ju je sustigla kazna, "loše stvari događaju se lošim ljudima, a ona je bila upravo to – loša osoba", jer je aktivno sudjelovala u prodaji svoje zemlje Japancima. A Japanci su upravo oteli njezina sina.

Tristotinjak stranica romana čita se poput napetog trilera, izmjenjuju se četiri perspektive četvero junaka: današnje Cecily i one iz 1935., u vrijeme kad je bila aktivna špijunka; sina Abela kojeg su Japanci odveli u radni logor Kanchanaburi na granici Burme i Tajlanda da sa stotinjak malajskih dječaka gradi Burmansku željeznicu za opskrbu japanske carske vojske; najstarije kćeri Jujube koja radi u čajani u koju dolaze japanski vojnici i najmlađeg djeteta, sedmogodišnje djevojčice Jasmin. Odrasli muški protagonisti su nijemi: o slabom Gordonu i hladnom Fujiwari doznajemo samo ono što je vidljivo iz Cecilyine perspektive.

Iako roman nosi desetak likova, Vanessa Chan ih sve uvjerljivo ocrtava, a sigurnim potezima kontekstualizira i dvije osvajačke vladavine. Doba Britanaca obilježeno je uljudnim rasizmom: iako je Cecilyna obitelj euroazijska i kršćanska, potomci su Portugalaca, prvih u nizu bijelih kolonizatora koji su u šesnaestome stoljeću došli na obale Malaje, bijeli geni nisu dovoljni da nadjačaju smeđu boju njihove kože. "Ali ma koliko žestoko ribali svoju kožu da dođu do svjetlijih slojeva, ma koliko lijepo oblikovali suglasnike u engleskim riječima, ma koliko glasno izgovarali svoje prezime, ma koliko pokušavali biti uljuđeni, u očima svojih bijelih imperijalista ostajali su manje vrijedni."

Britanci malajske žene nerijetko odabiru za ljubavnice, no Japanci ih pretvaraju u "žene za utjehu". Vojno vodstvo pokušalo je spriječiti zločine silovanja na okupiranim područjima tako da su im žene dovodili u "stanice za utjehu". Regruteri, međutim, ne biraju odrasle žene, "više vole mlađe djevojčice, koje još nisu ušle u pubertet, jer one mirnije leže i ne ostaju trudne."

Alcantare, kao i ostali Malajci, Japancima postaju nagrada za osvajanje, stoka za klanje, kćeri za silovanje i životinje za izgladnjivanje. "Neprijatelj koji izgleda kao ti, prepoznavanje sebe u svom neprijatelju sve čini mnogo gorim jer ti pokazuje svu tamu skrivenu u tebi." Vanessa Chan ne štedi čitatelja – nije eksplicitna, ali nije ni milosrdna. S pravom.

Roman "Oluja koju smo stvorili" nosi lik Cecily – s osamdesetogodišnjim odmakom od Drugog svjetskog rata naravno da je preuzetno pomisliti da bi jedna žena mogla izazvati "oluju", prizvati nesreću svojoj obitelji, no takva je, pretpostavljam, perspektiva majke: nesreća se nekad pokušava kontrolirati preuzimanjem krivnje jer ako je kriva, možda može i popraviti? S naknadnom pameću i Cecily je jasno da je domoljubnim zanosom prikrila prave uzroke te oluje – za Fujiwarom je silno seksualno žudjela, uvjerena da ga želi zato što je on grub i nedostupan – no srednja dob rastvara i te tipične zablude o toksičnim muškarcima. Cecily žudi za onim što Fujiwara ima: moć odlučivanja, slobodu odabira, vidljivost. Sve te dvojbe njezina kompleksnog karaktera Vanessa Chan sažima u jednu, ali perfektnu rečenicu: "Možda je jedina neizbježna istina ta da se sve laži prije ili kasnije pobune protiv svojih tvoraca."

Sve se laži pobune protiv svojih tvoraca