Dvanaest joj je godina i ujutro će se udati. Majka i kći leže na prostirci, obrazi su im slijepljeni od suza. "Dan vjenčanja najtužniji je dan u djevojčinu životu", govori njezina majka. "Nakon toga, ako Bog da, stvari kreću nabolje." Ona, kojoj ne saznajemo ime sve do 399. od čak 652 stranice ovog monumentalnog romana, siromašna je, bez miraza i udat će se za dvadeset osam godina starijeg muškarca. Dijete se udaje za udovca koji ima dvogodišnjeg sina što se zove JoJo.
Zašto bi imućan muškarac ženio siromašnu djevojčicu? Što joj to taje? Što njemu nedostaje? Prije nekoliko dana, kada je ugovarač brakova došao i otišao, načula je kako joj stric kori majku, govoreći: "Pa što ako mu se teta utopila? Zar je to jednako povijesti ludila u obitelji? Tko je ikad čuo za obiteljsku tradiciju utapanja? Ljudi su uvijek ljubomorni na dobar bračni ugovor i u svemu će od muhe praviti slona."
Godina je 1900. i djevojčica se udaje, iako je i ženik šokiran time koliko je mlada. No sestra ženika podsjeća da su se njihova majka i baka udale kao devetogodišnjakinje. Takva su vremena, takvi su običaji, a ovaj je ženik dobar i mekan, iako šutljiv čovjek, i strpljivo će čekati da djevojčica odraste u djevojku. Maleni JoJo brzo će zavoljeti neimenovanu nevjestu i nazvati je "Ammachi", što znači mala majka. Stvari će, nakon vjenčanja, doista postati bolje. Ali i gore – četvrti roman američkog liječnika i pisca Abrahama Verghesea, upravo objavljeno "Obećanje vode" (Znanje, prijevod Drago Štajduhar), originalno na engleskom jeziku tiskan 2023., obiteljska je saga koja se proteže na gotovo osamdeset godina, ali i povijest upornih nesreća koje Vergheseovim likovima melju snagu, ali ih i klešu u junake. Žene i muškarci koji nastanjuju njegov roman nisu heroji, osim ako herojstvo ne podrazumijeva izdržati život.
Godine 1998., piše autor u zahvalama na kraju romana, njegova je mala nećakinja Deia Mariam Verghese upitala svoju baku: "Ammachi, kako je bilo kad si ti bila djevojčica?" Svaki usmeni odgovor bio bi prekratak, tako da je njegova majka – Mariam Verghese (kojoj je posvetio ovaj roman) – sto pedeset sedam stranica spiralom uvezane bilježnice ispunila sjećanjima na svoje djetinjstvo. To je bio začetak priče koju će njezin sin fikcionalizirati u "Obećanje vode".
Iako porijeklom Indijac, Verghese se zapravo rodio u Adis Abebi kamo su njegovi roditelji otišli raditi kao učitelji. Za liječnika se Verghese počeo obrazovati u Etiopiji, no obitelj je 1974. emigrirala u Sjedinjenje Američke Države nakon vojnog udara u kojem je svrgnut car Haile Selasije. Abraham Verghese je medicinski studij dovršio u Indiji, a potom se vratio u Ameriku i zaposlio kao liječnik i posebno posvetio liječenju pacijenata s AIDS-om. No borba sa, u to vrijeme, smrtonosnom bolešću, uzela je danak – bio je iscrpljen, a i raspadao mu se brak. Upisao se na Sveučilište u Iowi i pridružio tamošnjoj radionici pisanja – 1991. godine magazin The New Yorker objavio mu je prvu priču.
Danas je Verghese profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Stanford. Neumorno prima pacijente, poučava studente i neprestano piše. Njegova prva knjiga "My Own Country", koja govori o AIDS-u u ruralnom Tennesseeju, ušla je u završni izbor za nagradu Nacionalnog kruga književnih kritičara za 1994. i doživjela filmsku adaptaciju u istoimenom filmu u režiji Mire Nair. Druga knjiga, "The Tennis Partner", proglašena je nacionalnim bestselerom po izboru New York Timesa. "Vrata suza", njegov treći roman, na listi bestselera New York Timesa bio je više od 110 tjedana. Verghese ima počasne akademske titule na pet sveučilišta i aktivno objavljuje stručne radove iz medicine, a članci su mu objavljeni u najuglednijim časopisima. Godine 2016. američki predsjednik Obama odlikovao ga je Medaljom za humanističke znanosti.
Možda je upravo ta visoka produktivnost razlog zašto je Verghese izvrstan pisac: ne samo da je sjajan pripovjedač (od one vrste za koju se čini da je rođena s tim talentom…), nego ima i potpunu kontrolu nad ovim obimnim romanom koji se grana u desetke rukavaca i do kraja opet vješto spaja u jednu pravocrtnu liniju sa završetkom koji će se čitateljima svidjeti, a nije sentimentalan. Verghese općenito u "Obećanju vode" izbjegava sentimentalnost: tamo gdje bi neki drugi, možda manje vješt pisac, pod teretom nevolja koje lome kičmu njegovim junacima, potonuo u tugaljivost i melodramatičnost, Verghese stoički suče rukave i ozbiljno se prima posla. On će svoje junake dotjerati do kraja, do suočavanja i svijesti: malo će se nesreća tu razriješiti – ni Bog se ne miješa u utapanja ili željezničke nesreće, taj "bestidni šarlatan" ne hvata djecu što padaju s drveća niti gasi požar koji guta svilene sarije – ali piščevi ljudi, ta bića satkana od fikcije, gledaju nesrećama u oči, ne skreću pogled. Mogu li nesreće imati oči? Pa mogu, ako vjerujete u Boga, a većinu junaka u "Obećanja vode" čine kršćani svetoga Tome.
Dom mladenke djevojčice i njezina udovca mladoženje nalazi se u Travancoreu, na južnom kraju Indije, stisnut između Arapskog mora i Zapadnih Gata – dugačkog planinskog lanca koji se pruža usporedno sa zapadnom obalom indijskog potkontinenta. "Zemlja je oblikovana vodom, a ljudi sjedinjeni zajedničkim jezikom: malajalamskim. (…) To je svijet iz dječje mašte, svijet rječica i kanala, mreža jezera i laguna, labirint rukavaca i zelenih jezeraca obraslih lopočima; golemi kružni sustav jer, kao što je njezin otac običavao reći, sve su vode povezane. Po sebi je rasijao ljude – Malajalce – pokretne poput tekućine koja ih okružuje, lepršavih kretnji, lepršave kose, spremne prasnuti u smijeh dok plove od kuće jednog do kuće drugog rođaka, pulsirajuće i lutajuće poput krvnih zrnaca u krvotoku, pogonjene velikim kucajućim srcem monsuna."
S vremenom će regije u kojima se govori malajalamski, Travancore, Cochin i Malabar, osnovati državu Keralu, iz koje potječu Vergheseovi preci. U toj magičnoj zemlji začini uspijevaju neusporedivo obilnije negoli igdje drugdje u svijetu zbog čega Keralu od davnina nazivaju i "Začinskom obalom": tamo raste papar, klinčić i cimet; tamo se miješa napitak od kurkume, garnicije i papra što čudesno liječi edem, giht i lumbago; od tamo dolazi i đumbir koji – otkrio je marsejski liječnik – kad se utrlja u mali, mlitav penis, uklanja oba stanja i partnerici pruža "takav užitak da se buni ako se ikad više s nje skine".
Kad su u Europi cijene začina dosegnule onu dragulja, oko 1400. godine, Portugalci a kasnije i Nizozemci, Francuzi i Englezi krenuli su na ekspedicije kako bi pronašli zemlju u kojoj ti neprocjenjivi začini rastu. Tako je u Keralu stigao i Vasco da Gama koji je izrazio ambiciju da pogane podari Kristovom ljubavlju. Nije, međutim, znao da je četrnaest stoljeća prije njegova dolaska u Indiju, čak i prije nego što je sveti Petar stigao u Rim, jedan drugi od dvanaest učenika – sveti Toma – na arapskoj trgovačkoj dovi pristao malo dalje niz obalu, godine Gospodnje 52., iskrcavši se u blizini današnjeg Cochina, i preobratio nekoliko brahmanskih obitelji na kršćanstvo. Ti prvi preobraćenici – kršćani svetoga Tome – ostali su odani svojoj vjeri i nisu se ženili izvan svojih zajednica.
To je, doznat ćemo mnogo kasnije u romanu, pomoglo širenju Boljke. Tako će je nazvati Velika Ammachi nakon prvog gubitka, "ne možeš pitati kako loviti zmiju ako joj ne znaš imena". Boljka u obitelji u koju se udala djeluje poput okrutnog biološkog poreza: u svakom naraštaju ima slučajeva smrti od utapanja, u jezeru… u potoku… u rijeci… u plitkom jarku za navodnjavanje. Na obiteljskom rodoslovnom stablu žene (majke!) iz prethodnih naraštaja upisale su upozorenje: "Pazite na previše živu djecu koja se ničega ne boje, osim vode." Pored imena djece koja su se bojala vode, majke ucrtavaju tri valovite linije; pored onih koji su stradali od vode, crtaju iznad valovitih linija i križ koji Velika Ammachi naziva Vodeno Stablo.
Dječaci su, doznaje proučavajući obiteljsko stablo, češće žrtve od djevojčica. Fascinantno je to što žene s Boljkom svi pamte kao "ekscentrične". Jedna je bila tako otvorena da su se potencijalni ženici držali podalje od nje. Kad se napokon udala, na muževu imanju sebi je izgradila kuću na stablu. Druga je kao dijete bila fascinirana zmijama i posve neustrašiva. U selu njezina muža nju su zvali ako bi iza kuhinjskih lonaca zatekli zmiju. Treća djevojka bila je odlučna postati svećenicom: odjenula se poput svećenika i pokušavala propovijedati u crkvi.
Nakon što ucrta još jedno Vodeno Stablo na mapu, Velika Ammachi zaključuje: "Gospode, iz razloga koje ne shvaćam Ti ovo možda ne želiš izliječiti. Ali ako Ti ne želiš ili ne možeš, pošalji nam nekoga koji to može." Usprkos nevoljama, Velika Ammachi zadržava vjeru vodeći se riječima svojega oca koji je smatrao da vjera znači spoznaju da u svemu ima reda, premda možda potpuno neprimjetnog. U desetljećima koja slijede Ammachi će postati obiteljski matrijarh: hranit će kućne duhove; upoznati jednog posebnog slona; brinuti o Bebi Mol čije će tijelo rasti, ali psiha nikad neće nadrasti onu petogodišnjakinje (dar njezine kćeri da unaprijed najavljuje dolazak posjetitelja proširit će se na predviđanje nevremena, katastrofe i smrti…); na svijet će donijeti Philiposea koji se ne opire kupanju, ali se uzbunjuje svaki put kad mu vjedro vode izlije na glavu (kasnije će se pretvoriti "u nož koji ne može rezati, u vatru koja ne može zagrijati lončić kave"); svjedočit će da na "svijetu ima toliko gladnih ljudi da im se Bog ne može ukazati drukčije nego kroz hranu"; naučiti da su neke knjige samo laži, od početka do kraja, a neke velike laži nisu nikad zapisane; dočekati jednu bebu koja stiže poput ljetne oluje iz vedra neba; gledati kako jedno stablo ostaje uspravno umjesto da ga se posiječe; dočekati djevojčicu koja će nositi njezino ime, ali neće doživjeti da ta djevojčica otkrije kako se Boljka ustvari zove i što točno čini svojim "žrtvama".
Pisac Verghese ne može pobjeći od liječnika Verghesea – i ne treba. Troje likova u romanu predani su kirurzi, čitatelj do u detalje saznaje kako spasiti šake i ligamente stradale u požaru, kako skrbiti o oboljelima od gube, kako u mozak živućeg i onesviještenog pacijenta uvući tanku iglu i ispustiti smrtonosan pritisak iz lubanje. Vergheseovi studenti na svakom predavanju, nagađam, doživljavaju malu epifaniju: on je odličan pripovjedač i kad se koristi suhim jezikom medicine, učitelj koji srčano motivira generacije budućih liječnika. Jasno je da Verghese medicinu doživljava kao neki oblik redovništva; svećeničko zvanje za liječenje tijela i duše. Ne jednom podsjeća čitatelja da je voljeti bolesne uvijek prvi korak, referirajući se na Paracelzijusovu prisegu: "Ljubi bolesne, baš sve njih, kao da su tvoji rođeni."
Ispod pisca, ispod liječnika, probija humanist, sućutan čovjek koji je progutao svoj komad patnje: čovjek riječima ne može ništa zaliječiti; bez "dara boli" nemamo nikakvu zaštitu; svaka obitelj ima tajne, ali sve tajne nisu namijenjene obmani. Ono što određuje obitelj nije krv, nego tajne koje njezini pripadnici dijele. Ono što smatramo životom, sve je to maya, opsjena, ali opsjena koju svi dijele. To je savez, obećanje vode: dokaz da su svi neizbježno povezani svojim djelima i propustima i da nitko nije sam.
Podijeli na Facebook
