Aristotel u "Poetici" tvrdi da o stvarima poput leševa, koje je same za sebe mučno gledati, možemo s užitkom razmišljati kad su prikazane u umjetničkom djelu. Poetski prizori koji su nam se najviše urezali u sjećanje upravo su ubojstva: ono Agamemnona i Ahilov bijes, Didona na lomači, bodeži izdajnika i Cezarova krv. Smrt je, ukratko, majka ljepote, a ljepota je užas. "Ljepota je rijetko kada blaga i utješna. Naprotiv. Istinska ljepota uvijek je prilično zastrašujuća."

Prepričana, ovo je jedna od ključnih scena kultnog, debitantskog romana Donne Tartt "Tajna povijest", originalno objavljenog 1992. godine, na hrvatski prvi put tiskanog 2004. u nakladi Algoritma. Prvo hrvatsko izdanje vjerojatno se više ne može kupiti, pa je urednica nakladničke kuće Vorto Palabra Ana Silić napravila odličan potez i ovih dana objavila reizdanje, također u prijevodu Tine Antonini. "Tajna povijest" nimalo nije izgubila na privlačnosti u proteklih trideset godina, dapače popularnost romana pokrenula je 2015. godine novi literarni podžanr poznat kao "dark academia".

Ljepota kao užas stari je grčki aforizam koji Platon citira u "Republici", a Donna Tartt oko njega je isplela uzbudljiv psihološki triler, mješavinu izokrenute detektivske priče i klasične filologije. "Howcatchem" je podžanr krimića u kojem odmah doznajemo tko je ubojica i tko je žrtva: u prvoj rečenici "Tajne povijesti" pripovjedač Richard Papen otkriva nam da su on i njegovi prijatelji sredinom 1980-ih ubili šestog člana njihove studijske skupine, Edmunda "Bunnyja" Corcorana.

Ostatak romana od petstotinjak stranica precizna je i uznemirujuća psihološka studija koja nam otkriva zašto su Richard, Henry, Francis te blizanci Charles i Camilla ubili Bunnyja. Ili, jezikom visoke književnosti, filološka studija koja dokazuje zašto je John Milton u pravu kad kaže u "Izgubljenom raju" da je um mjesto za sebe i u sebi može stvoriti raj od pakla i obrnuto.

Šestero mladih članovi su elitne i zatvorene skupine studenata klasične filologije na prestižnom Hampdenskom koledžu u Novoj Engleskoj koju vodi profesor grčkog Julian Marrow. Ne samo zato što se roman originalno trebao zvati "The God of Illusions", čitatelju s vremenom postaje jasno kako je Julian ovodobni Dioniz; tajna njegova šarma bila je "u tome što se hvatao mladih ljudi koji su se željeli osjećati bolje od svih drugih; da je bio neobično nadaren za preoblikovanje osjećaja inferiornosti u superiornost i drskost".

Richard isprva ne uspijeva ući u grčku grupu, Julian ga odbija jer ima pravilo da prima samo petero studenata, no nakon što Papen studentima pomogne u prijevodu jednog teksta, oni ga sami uključuju i otvaraju mu vrata prema Julianu. Siromašni mladić iz Kalifornije, koji si je izmislio bolju prošlost kako bi se uklopio među bogataške kćeri i sinove, s vremenom zapaža neobične stvari o skupini: pojavljuju se s ozljedama, na štednjaku kuhaju neobične biljke, skrivaju krvavu odjeću.

Otkriva da pokušavaju obnoviti starogrčke bakanalije po neizravnim Julianovima uputama: "Ljepota je užas. Drhtimo pred svime što nazivamo lijepim. A što može biti užasnije ili ljepše (…) nego potpuno izgubiti vlast nad sobom. Odbaciti nakratko okove bića, skršiti slučajnost našeg smrtnog 'ja'. (…) Pjevati, vrištati, plesati bosonog u šumi usred noći, biti svjestan smrtnosti koliko i životinja. To su moćni misteriji. Rika bikova. Medeni izvori koji nadiru iz zemlje. Ako smo u duši dovoljno jaki, možemo strgnuti veo i pogledati u lice toj goloj, strašnoj ljepoti; neka nas Bog proždre, proguta, raspe nam kosti. I ispljune nas preporođene.” Bakanalije će završiti ubojstvom, a jedan član skupine okreće se protiv ostalih što uzrokuje novu tragediju i razdor među nekada privrženim prijateljima.

Richard, pripovjedač, ima kobnu sklonost da prikazuje zanimljive ljude dobrima, nije nadvladao primarnu narcističku povredu – djetinje otkriće da smo odvojeni od cijelog svijeta, "da naši opečeni jezici i oguljena koljena ne bole nikoga drugog i ništa drugo, da su sve naše boli i patnje samo naše".

No nisu ni drugi u skupini. Ubojstvo koje su počinili pretvaraju, sebično, u vlastitu tragediju: neki ga shvaćaju kao "preraspodjelu materije" koja im je u život konačno donijela osjete i emocije, drugi se spotiču o etički problem – o neizmjerno bogatstvo smicalica pomoću kojih se zlo predstavlja kao dobro.

"Tajna povijest" toliko je dobra da sam je imala želju iznova početi čitati nakon što sam došla do kraja. Profesor engleske književnosti John Mullan u The Guardianu tvrdi da je to zato što je svatko od nas – čitatelja – uvučen u zamamnu iluziju kako su se ubojice, ti mladi bogovi, i nama povjerile; kako je svatko od nas jedini čitatelj ove priče. Vrhunska književnost bakanalije su svoje vrste.

* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.

"Tajna povijest" studija je zla koje se uz neizmjerno bogatstvo smicalica predstavlja kao dobro