Razgovarala Tanja Tolić
Kritika je teška riječ: bez konteksta je uvijek negativna, pa je stalno morate objašnjavati. Asocira na ocjenjivanje – koje asocira na školu – a to je često neugodno. Ali bez kritike nema ni dobre književnosti, a ni dobrih prijevoda. To je, pojednostavljeno, bio povod da književna prevoditeljica i sveučilišna lektorica Anda Bukvić Pažin napiše knjigu "Polifonija prijevodne kritike" (Naklada Ljevak): u prvom dijelu pojašnjava što je i zašto je važna prijevodna kritika, dok je drugi dio zbornik prijevodnih kritika koje su napisali ugledni domaći prevoditelji, kritičari i književnici.
* Loše prijevode obično prepoznajemo po čudnim sintagmama, nejasnim prijelazima, stilskim nezgrapnostima. Što je za vas dobar prijevod?
– Navodno bi Lou Reed dobru glazbu prepoznao po svojoj lijevoj ruci, koja bi se naježila kad bi čuo nešto genijalno. Zvuči bizarno, ali zapravo je logično: umjetnost je uvijek reakcija, pa zašto onda i kriterij prosudbe ne bi bila reakcija tijela? Dobro je ono što nas pogađa, u srž ili u lijevu ruku. Nekad i ja ježenjem osjetim da je nešto dobro, i ako samo čitam, to mi je dovoljno. Ako moram elaborirati sud, onda bih rekla da postoje bar dvije paušalne tvrdnje o tome što čini dobar prijevod, obje istinite: on mora biti vjeran izvorniku, ali mora i stvoriti novo književno djelo. I to nisu kontradiktorni zahtjevi, uzmemo li u obzir da je vjernost izvorniku mnogo više od vjernosti doslovnom značenju.
Dobar je prijevod najpomnije čitanje, i izvorni tekst mu je jedina stega i sva sloboda. A najbolji prijevod je onaj koji je uz to i hrabar kad odlučuje što zadržati, a što žrtvovati (jer ne možeš dobiti sve).
To je i prijevod koji, gdje god izvornik dopušta, koristi prigodu da obogati hrvatski jezik, ne opterećujući se time što čitatelji ne razumiju, što urednici ne vole, što preskribiraju i proskribiraju jezični savjetnici. Daniil Harms je rekao da stihove treba pisati tako da staklo prsne kad bacimo pjesmu kroz prozor. Tako dobar prijevod praskom i treskom ulazi u domaću književnost, zbog novih ideja koje donosi i načina na koje te ideje oblikuje.
* Umberto Eco rekao je da je prevođenje slično pregovaranju, pa prevoditi znači razumjeti unutarnji sustav jezika i strukturu teksta te stvoriti dvojnika tekstualnog sustava koji kod čitatelja treba proizvesti slične učinke kakve ima izvorni tekst. Kako vi doživljavate proces prevođenja?
– Jako volim Eca i zbirku njegovih predavanja "Mouse or Rat?", ne zato što mislim da je genijalno sve što kaže, već zato što je to bila prva knjiga o prevođenju koju sam čitala, a koja je bila i eruditska i teorijska, ali i osobna i zabavna, onakva literatura kakve kod nas i danas nasušno nedostaje. Tezu o pregovaranju mnogo sam puta citirala jer mi je zvučala pametno i ispravno. Danas mi ne zvuči ni nepametno ni neispravno, ali nakon više od 20 godina prakse, prevođenje ne doživljavam kao pregovarački proces; više kao osluškivanje i reagiranje; kao razgovor, a ne pregovor.
Književno prevođenje mi je stil života. Kad sam u tekstu, nerado iz njega izlazim, a i kad se fizički odvojim, antene i dalje love riječi i slike od ljudi koje dnevno susrećem, a koji pojma nemaju da prevode sa mnom. Tako mi je teta u dućanu servirala idealan prijevod za pridjev u poglavlju s kojim sam se taj dan mučila. Pridjev sam zaboravila, ali sjećam se da je, dok mi je stavljala jaja i jogurt u vrećicu, opisala svoju kćer s par atributa – među kojima je bio i savršeni moj.
Virginia Woolf je 28. travnja 1933. u dnevnik zapisala: A summer evening. Chestnuts in their crinolines, bearing tapers. Nikako mi nije bilo jasno otkud kesteni u krinolinama, i još s nekakvim svijećama – zapela sam sa slikom jesenskih bodljikavih loptica i glatkih plodova. Ali Virginija piše krajem travnja, i krajem travnja sam i prevodila pa sam izašla u šetnju i sudarila se s krošnjom rascvjetalog kestena – i jasno vidjela i svijeće i krinoline. Nisam pregovarala, samo sam gledala pa našla sliku, a potom i riječi.
* Prevedena na naš jezik, knjiga zapravo postaje dijelom naše književnosti, kaže u svojem eseju Ana Fazekaš. Na koji točno način?
– Tako da je čitateljice i čitatelji mogu čitati i o njoj razmišljati na svome jeziku. To je silno važno, jer da bismo nešto istinski shvatili, moramo to učiniti svojim – ili netko kompetentan, komu vjerujemo, mora to učiniti za nas. Kad dođemo u knjižnicu posuditi Kestutisa Kasparavičiusa, Laszla Krasznahorkaija ili Elinu Hirvonen, ne govorimo naslove na litavskom, mađarskom ni finskom, niti ističemo otkud nam dolaze ti autori i autorice. To je sad sve naše, zahvaljući prevoditeljima: čitamo i bookerovce i goncourtovce i razumijemo svijet iz kojega dolaze jer nam je posredovan jezikom koji je naš. Zahvaljujući književnim prevoditeljima imamo pristup svjetskoj književnosti.
Međutim, kad knjiga tako neprimjetno uđe i ugodno se smjesti na police knjižara, knjižnica i kućnih biblioteka – nitko više ne pita odakle je krenula, čime se dovezla i koliki je put prevalila. A takva pitanja treba povremeno postaviti zbog egzistencije onih koji knjige pakiraju, taksiraju i prate na putu od izvora do cilja. Prijevodi su važni za stvaralaštvo domaćih pisaca, jer nema pisanja bez čitanja.
Anda Bukvić Pažin (Foto: Marija Gašparović)
* „Što je prijevodna kritika? Način da vas natjeram da pišemo o prijevodima!“ Tim ste riječima potaknuli autore priloga u knjizi da se okušaju u prijevodnoj kritici. Što bi bila prijevodna kritika? I zašto je važna za prevoditelje, a zašto za obične čitatelje?
– Prijevodna kritika je književna kritika koja uzima prevedenost teksta u obzir. To je jezično osviještena kritika, što u slučaju prijevodne literature znači da joj je tema proces kojim je tekst ušao u hrvatski jezični prostor. Ako se prisjetimo da "Odiseja" nije napisana na hrvatskom, onda ćemo svaki put kad raspravljamo o prijevodnom heksametru ili citiramo zoru ružoprstu i ribljivo more govoriti o prevoditelju Tomi Maretiću, a ne o Homeru (homersko pitanje stavimo sa strane). Za prevoditelje je prijevodna kritika važna da steknu jezik kojim će govoriti o svojim prijevodima jer će, čini mi se, u vrijeme sve inteligentije umjetne inteligencije biti luksuz samo prevoditi – to može i generativna umjetna inteligencija, i to sve bolje.
Važna razlika između UI-ja i živoga prevoditelja upravo je proces, koji je mnogo više od finalnog proizvoda. Da biste suvislo preveli tekst, puno toga morate pročitati i istražiti, a sva ta znanja uglavnom ostaju potpuno nevidljiva.
Pisanje o prijevodima prilika je da se prevoditeljske biblioteke, stvarne i apstraktne, otvore neprofesionalnim čitateljima. Oni će onda doznati za tekstove koji se inače ne reklamiraju niti stavljaju u izloge knjižara jer ne slijede tržišnu logiku. I ne samo doznati za njih, već i mnogo više i drukčije o njima: u svakom se književnom tekstu događa mnogo više toga od onoga što stane u blurb.
* Prevoditelji, pisci i kritičari koji su doprinijeli vašoj knjizi dijele se u dva tabora. One koji smatraju da prijevodnu kritiku ne mogu pisati oni koji ne znaju i izvorni jezik s kojeg je knjiga prevedena, i one koji smatraju da kritički prikaz može biti uvjerljiv i bez poznavanja izvornika, pod uvjetom da ponudi nijansiranu kritiku jezika. Vi ste u liberalnijem taboru. Koji su, ukratko, argumenti za svaki od tabora?
– Dio autora kaže da prijevodna kritika treba ostati prevoditeljski posao, i to u okvirima akademske discipline, jer tko će bolje pisati o prevođenju od prevoditelja samih? Drugi smatraju da je važnija književnost i da iz nje treba krenuti, ali i zaći u teritorije raznih znanosti i disciplina. Liberalniji tabor zazire od pogleda kroz ključanicu. Smatra – ili barem ja smatram – da upliv nesrodnih disciplina nije ometanje posjeda, već dobrodošao pogled s balkona.
Školski nam je sustav već takav da se temelji sam na sebi (a ne onome što se u svijetu doista zbiva) i ne potiče kolaborativno znanje. Ako se tu već malo toga mijenja, onda je ključno da otvorimo granice disciplina i stvorimo platforme za razmjenu. Išla bih toliko daleko da tvrdim da bi bilo bolje da i dramski i vizualni umjetnici pišu svoje verzije prijevodne kritike nego da ona ostane isključivo u prevoditeljskim rukama. Nema puno toga što od sebe o sebi možemo doznati, a i nevažno je, jer nas neće pomaknuti s mjesta.
* Prevoditelj Edin Badić u svojem tekstu zamjećuje da u kritikama najčešće čitamo da je prijevod "tečan", "u duhu hrvatskog jezika" ili "čita se kao original". Naziva to otrcanim riječima i izrazima. Vi pak ističete da svaki put kad pohvalimo prijevod kao "tečan", možda podržavamo "ponašivanje" koje ima i negativne učinke. Koje?
– Samo jedan, iz kojega proizlaze svi ostali problematični učinci: ako je tekst domaći, naš, onda prevoditelj ne postoji. A ako nitko tekst nije preveo, onda taj nitko nema nikakva prava ni naknadu za svoj rad. Nevidljivost u tekstu direktno se prevodi u nevidljivost na tržištu rada. Istina je, trebamo osvještenije upotrebljavati izraze kojima prijevode opisujemo, na što upućuje kolega Badić. Ali trebamo i hrabrosti za male eksplozije u jeziku, koje će skrenuti pozornost na stranost teksta: ne samo da podsjetimo da ga je netko preveo, već i da u tom transferu steknemo nešto novo za svoj jezik i svijet.
* Prevoditelj Andy Jelčić u knjizi kritizira "buhotrebstvo", brojenje materijalnih pogrešaka u prijevodu. Mi stariji pamtimo pogrešan prijevod iz romana Dana Browna "Da Vincijev kod" u kojem je "bezgrešno začeće" prevedeno kao "časna koncepcija". Zašto prevoditeljima ne bi trebalo brojiti greške?
– Prije nekoliko godina prevela sam knjigu priča iz cijeloga svijeta, "Zimske bajke". Kad je objavljena, dobila sam gnjevno pismo od jedne doktorice veterinarske medicine koja me, u stilu Josipa Tabaka u Vjesnikovim kolumnama, prozvala zbog obmanjivanja djece jer sam kočiji koju su vukli sobovi pridružila topot kopita. Osim gnjeva zbog širenja dezinformacija, dobila sam i opsežno (vrlo informativno) predavanje o razlikama između papkara i kopitara.
Bila sam posramljena zbog te situacije, ali ne sramim se kad se sjetim "Zimskih bajki": kako kaže Harald Weinrich, prevedene riječi uvijek lažu, a prevedeni tekstovi samo kad su loše prevedeni. Mislim da je stil, ritam usmenosti i cjelina toga prijevoda nisu kompromitirani materijalnom pogreškom, koliko god ona nedopustiva bila. Postoji vrijeme i mjesto za brojanje grešaka, i njihova funkcija u obrazovanju prevoditelja. Meni pogreške iz vlastitih prijevoda odlično posluže u nastavi prevođenja, jer nema do proživljenog iskustva.
Anda Bukvić Pažin (Foto: Marija Gašparović)
* U vašoj je knjizi istaknut i problem s posrednim prijevodima, kad se knjiga ne prevodi s izvornog jezika nego s, najčešće, njegova engleskog prijevoda. Josip Tabak svojedobno ih je nazvao "čorbina čorba čorbe". Jedan je problem što tako dobivamo osiromašene prijevode, drugi što neki nakladnici to namjerno prakticiraju jer tako štede. Kako tome stati na kraj, treba li?
– Tabak je bio opak, zato ga se i prisjetimo rado, kao i Igora Mandića: svakom području ljudskog djelovanja dobro dođe malo skandala. Dosadno ime za ono o čemu ovdje govorimo su prijevodne norme; skup nepisanih pravila što se prevodi, kako i koliko. Te se norme mijenjaju; nešto što nam je danas neprihvatljivo, nekad je bilo uzus. Dobar je primjer prvi hrvatski prijevod "Hamleta" iz 1889. Autor mu je August Harambašić, prevodio je po njemačkom predlošku, i još je i pohvaljen što se držao "odličnog njemačkog prevodioca Schlegela". Čorbine čorbe čorba bila je tada sinonim za poželjnu marendu, a ne napoj.
Što se tiče nakladnika koji štede, istina je da su tarife prijevoda s rjeđih jezika ponešto veće nego s jezika koje svi znaju.
S nekih jezika uopće nemamo prevoditelja pa treba odlučiti želimo li "Vegetarijanku" u posrednom prijevodu, ili ćemo pričekati nekoga tko izravno prevodi s južnokorejskoga da dobijemo uvid u opus Han Kang. Osobno me više muče motivi koji dovode do posrednih prijevoda nego sami prijevodi: vrijeme i (ne)strpljenje, koji su, naravno, povezani s novcem. Žurba je velika, nobelovac ne može čekati, a knjiga iz 2024. u knjižarama je danas, nažalost, stara knjiga.
* Čitatelji se znaju buniti kad se neka knjiga ponovno prevodi, osobito ako je klasik. Primjerice, novi prijevod Tolkienove "Prstenove družine", u izdanju Školske knjige, nije bio dobro dočekan, čitatelji su protestirali što su likovima izmijenjena imena. No ponovni prijevodi imaju smisla: kaže se da prvi prijevod želi biti "naš" i razumljiv publici, dok si ponovni prijevodi mogu priuštiti luksuz doslovnosti, vjernosti originalu, makar zvučali strano. Možete li to pojasniti?
– Prvi prijevod probija led i zadatak mu je da privuče publiku i da se udomaći, dok drugi prijevod dolazi na pripremljen teren i može se opustiti i biti autentičan, svoj, dakle – stran. Prvi prijevod nam daje priliku da knjigu zavolimo, a drugi da je doista upoznamo. Tolkien je obrnut, ironičan slučaj: u prvom prijevodu zadržana su strana imena, na koja su se domaći čitatelji navikli, da bi se pobunili kad je u drugom prijevodu došlo do ponašivanja. A drugi prevoditelj, Marko Maras, samo je slijedio Tolkienove filološke upute. Tu je nešto posve drugo na djelu: snažna emocija koju čitatelji osjećaju prema tekstu s kojim su odrasli i na koji su se navikli. Nostalgija je moćan urednik.
* Intervju je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
