Piše Tanja Tolić
Milansko tužiteljstvo objavilo je početkom veljače da Giuseppea Vegnaduzza (80), bivšeg vozača kamiona iz Pordenonea, sumnjiči da je bio jedan od tzv. vikend snajperista koji su između 1992. i 1995. godine plaćali srpskoj vojsci kako bi sa snajperskih položaja ubijali civilno stanovništvo u Sarajevu. Strašan događaj poznat kao sarajevski safari široko je odjeknuo u javnosti 2022. godine kad je emitiran dokumentarni film slovenskog redatelja Mirana Zupaniča "Sarajevo Safari". U njemu dvoje ljudi svjedoči kako se tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1996. pojavio zastrašujući oblik ratnog turizma: za bogate strance Vojska Republike Srpske organizirala je lov na ljude; za gađanje civila sa snajperskih položaja bogataši su plaćali između 80 i 100 tisuća eura dnevno, a najviša cijena bila je rezervirana za ubojstvo djeteta.
Sarajevske civile ubijali su bogataši iz Sjedinjenih Država, Kanade, Rusije i Italije, zbog čega je u proljeće 2025. godine milanski tužitelj Alessandro Gobbis otvorio službenu istragu protiv talijanskih državljana. Talijanska istraga otkrila je da su sudionici letjeli iz Verone u Beograd zrakoplovnom kompanijom Aviogenex i da su akciju organizirale službe državne sigurnosti Srbije.
Prvi osumnjičeni kojem se zna ime, Giuseppe Vegnaduzzo, tvrdi da je nevin, iako se navodno javno hvalio kako je odlazio u Bosnu u "lov na ljude". Bivši vozač kamiona, opisuju ga talijanski mediji, strastveni je lovac, vlasnika nekoliko primjeraka vatrenog oružja i osoba nostalgična za fašizmom.
Naoko, potpuno različit od drugog vikend snajperista, Andree Massima, jednog od glavnih junaka novog i eksplozivnog romana bosanskohercegovačko-crnogorskog književnika i novinara Andreja Nikolaidisa (1974.), "Safari u Sarajevu", koji će početkom ožujka objaviti zagrebačka nakladnička kuća Hena com. Noir krimić od svega 125 stranica počinje u trenutku kada bogata i ugledna Anisa Fatić angažira neimenovanog privatnog detektiva da u Italiji pronađe izvjesnog čovjeka i provjeri ga, a ako se ispostavi da je to onaj kojeg traži, želi da ga detektiv ubije.
Taj je čovjek, tvrdi Anisa, ubio njezino dijete u vrijeme sarajevskih safarija. U drugom dijelu romanu čitatelj upoznaje i ubojicu; čini se kao da Nikolaidis pokušava dati odgovor na pitanje kakvi su bili ti ljudi koji su dolazili iz zabave, iz spektakla, ubijati djecu u Sarajevu.
"Dvije stvari – neovisno o tome što se zapravo tamo zbivalo, ja nisam pisao dokumentarnu knjigu, nego roman. To je fikcija. Ja ne dajem dokumentarne odgovore na bilo što. Drugo, knjiga ne daje odgovor na pitanje kakvi su bili ljudi koji su dolazili ubijati u Sarajevo, nego daje odgovor na pitanje kakav je čovjek Andrea Massimo, lik u romanu koji dolazi na sarajevski safari. On je ubojica, ali on nije prototip svih ljudi koji su dolazili u Sarajevo. Jer ja naprosto ne mogu zamisliti kakvi su to sve ljudi bili. Ali tko on jest? On jest reprezentativan za bogatog europskog fašista, za vrstu ljudi koji ima toliko novca da smatra da je iznad zakona, i koja očito i jest iznad zakona, kako vidimo i iz Epsteinovih fajlova. Massimo je vrlo specifična vrsta fašista i njegova je psihopatologija vrlo specifična", govori nam Andrej Nikolaidis u telefonskom intervju. Epsteina ne spominje zato što su upravo objavljeni novi dokumenti o njegovu slučaju; spominje ga zato što je ubojica Massimo, između ostalog i seksualni sadist, bio i na Epsteinovim "zabavama".
Koji mu je bio motiv da napiše roman, osim očitog – da je rođen u Sarajevu i da je tamo živio do 1992. godine? I može li književnost – čak i kad nije dokumentarna – dati bilo kakvu zadovoljštinu čitatelju užasnutom lovom na ljude u opkoljenom gradu?
"Mislim da događaji kakvi su Sarajevo safari ili objava Epsteinovih fajlova daju odgovor na pitanje zašto nam je književnost i dalje itekako potrebna. U smislu da je umjetnost, odnosno umjetnički izričaj jedini način da se ponudi neka vrsta koherentne priče o tome što se na tim mjestima zla točno događalo, a da se pritom ne padne u psihozu ili neku vrstu psihotičnog ispada. Mislim, naime, da su obje priče – koje povezujem jer mislim da se radi o istoj vrsti ljudi – toliko bizarne i ekscesne da naprosto ne znamo što bismo s tim pričama. Kako da te priče ne sruše sve što mi mislimo da znamo o svijetu? I onda na scenu stupa umjetnost jer kakav god da je roman 'Safari u Sarajevu' on ipak jest elementarno koherentna priča o tome", pojašnjava Nikolaidis.
Osobnije, motiv za pisanje romana, dodaje, bio je vrlo jednostavan: "Ja naime bolje i preciznije razmišljam kada pišem i kada pričam priču. U namjeri da razmislim i razumijem Sarajevo safari, ja sam jednostavno posegnuo za pisanjem, ne bih li prije svega sebi objasnio što se tamo desilo. Ne samo da ne tvrdim da ne posjedujem znanje što se tamo zbilo, nego sam očajnički tragao za odgovorima i za to mi je bila potrebna književnost."
"Safari u Sarajevu" napisan je tako da će čitatelji imati dojam kao da ga je Nikolaidis završio trenutak prije nego što su ga krenuli čitati. Toliko je aktualan. "Ja sam se uvijek nadao da će čitatelj u mojim romanima primijetiti neku vrstu urgentnosti. I zato su ti romani uvijek kratki i uvijek vrlo intenzivni. I uvijek su napisani na jedan jedini način na koji sam ja u stanju pisati, a to je u dahu i brzo, kao da svaka od mojih knjiga počinje rečenicom: 'A sad vam nešto hitno moram ispričati!'" Kaže da mu je prvi put palo na pamet napisati roman o tim užasnim događajima još 2022., kada je slovenski dokumentarac izašao i kada se, barem za njega, ta priča prvi put zakotrljala.
"Tada nisam imao priču, sve mi je nedostajalo. A onda sam prije koji mjesec vidio izvještaj talijanskog tužilaštva gdje oni daju profil čovjeka koji je odlazio iz Italije na Sarajevo safari, i definiraju tu vrstu ljudi kao sadističke psihopate. A onda su se desili i Epsteinovi fajlovi i čitava ta priča, čiji su junaci opet sadistički psihopati. E, to je puno sadističkih psihopata na jednom mjestu, a to mjesto je vrh društvene piramide! Kad sam to razumio, znao sam da imam roman."
Nije radio nikakva posebna istraživanja za roman, mimo čitanja vijesti i guglanja, te razgovora s dva prijatelja novinara koji su tokom rata bili u Sarajevu. Jedan je, kaže Nikolaidis, bio čuo za tu priču već tada, drugi nije. "Sarajevo je tada bila vrlo opasno mjesto, a ljudi zauzeti preživljavanjem, pa me ne čudi da to nije bila općepoznata činjenica. Zamislite, u toj situaciji u kojoj ste stavljeni u opsadu, u neku vrstu konc-logora gdje vam je srpska vojska isključila vodu i struju, i jedino vam još, za razliku od Auschwitza, nije uključila plin, vi očajnički pokušavate preživjeti, u nadi da će netko na nekakvom Zapadu saznati za vašu patnju i pomoći vam. To vam je, dakle, nada, a onda saznate da sa Zapada dolaze bogati ljudi koji vas ubijaju zajedno sa Srbima. To bi ljude doista bacilo u očaj da su u tom trenutku to znali."
Njegov roman nije dokumentaran i, kaže, ne donosi nikakve nove činjenice o slučaju, no u jednoj stvari je ipak bio prorok.
U svom romanu među snajperiste koji su Sarajlije gađali s Jevrejskog groblja smjestio je i izvjesnog Aleksandra, "koji će docnije postati predsjednik Srbije". Talijan Massimo daje mu snajper da puca na ljude. Prije dva tjedna hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić objavio je da je i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić 1992.–1993., kao dvadesetogodišnjak "surađivao s turistima koji su plaćali", dok je bio dobrovoljac bosansko-srpske milicije koja je držala Jevrejsko groblje iznad Sarajeva. Vučićeva glasnogovornica te je navode odlučno odbacila, no Vučić je potvrdio da je na početku rata u BiH kao novinar i prevoditelj radio na srpskoj televiziji na Palama, nedaleko od Sarajeva.
Fotografija: Sa(n)jam knjige u Istri
Nikolaidis objašnjava kako je krajem listopada 2025. "imao kratku polemiku s Aleksandrom Vučićem, jer je on na nekoj press konferenciji imaju potrebu reći nešto uvredljivo o meni". Konkretno, Vučić je rekao da je "književnik i kolumnista CdM-a Andrej Nikolaidis pokvarenjak i lažov, i da je potrčko Mila Đukanovića". Nikolaidis ga nije štedio: odgovorio je da Vučić o statusu potrčka zna dosta jer je "bio Šešeljev paž koji je tom fašističkom klovnu nosio gajbe piva".
Po sarajevskom Jevrejskom groblju, dodao je Nikolaidis, odakle su srpski snajperisti ubijali djecu u naručju majki, po nekima je nosio pušku, a po vlastitim riječima – kišobran. "Ne znam šta mu je tada bila 'agenda' – da samo šeta i uči gledajući kako majstori rade ili da stoji iznad snajperista i pridržava kišobran, da ljudi ne kisnu: hajd’ ti pogodi bebu kad ti kiša pada u oči", odgovorio mu je Nikolaidis.
"Jevrejsko groblje bilo je the place s kojeg su ubijali građane Sarajeva", govori nam u telefonskom razgovoru. "S obzirom da je Vučić bio na Jevrejskom groblju, a postoje snimke, ja sam postavio hipotezu da je i on pucao: moja je hipoteza bila da je potpuno svejedno je li on pucao ili nije, užasna je već činjenica da je on bio tamo. Čovjek koji je otišao da spokojno šeta na mjestu odakle su ubijali građane Sarajeva nije bitno drukčiji od onih koji su od tamo ubijali ljude. Krivično-pravno to naravno nije isto, ali ja govorim s razine ljudskoga bića – jer su ljudi tamo odlazili isključivo zato da pucaju na građane Sarajeva. On je neosporno bio na Jevrejskom groblju, kao i Šešelj, jer ti snimci postoje. I isto tako, neosporno je da su ti učesnici Sarajevo safarija bili na Jevrejskom groblju kao jednom od mjesta s kojega su ubijali građane Sarajevo. Tako da se ta priča sama napisala", pojašnjava nam.
Andrej Nikolaidis i u svojim intervjuima i u svojim novinarskim tekstovima često upozorava da svjedočimo vampirizaciji fašizma. Roman "Safari u Sarajevu" podnaslovio je "kako ubiti vampira", što je referenca na roman Borislava Pekića "Kako upokojiti vampira". Može li se taj vampir doista ubiti?
"Ne može se taj vampir ubiti. U tome je problem. 'Kako upokojiti vampira' Borislava Pekića roman je o fašizmu, o prošloj iteraciji fašizma. I zato što se fašizam ponovno diže, onako kako se vampir već diže iz groba, zato sam i napravio tu referencu na, po mom sudu, genijalan Pekićev roman. 'Svijet je vampir', postoji ta rečenica u mom romanu. Tako da bi to zapravo značilo upokojiti svijet."
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
