Piše Tanja Tolić
Emily Brontë ne nazivaju bez razloga sfingom engleske književnosti – o njoj se ne zna gotovo ništa. Umrla je od tuberkuloze u tridesetoj godini života, imala je četiri sestre (i jednog brata), i oni su gotovo sigurno umrli od sušice, a u povijest književnosti tri sestre obitelji Brontë, koje su preživjele djetinjstvo, isprva su ušle kao muškarci: pod pseudonimima Currer, Ellis i Acton Bell napisale su romane "Jane Eyre" (Charlotte), "Orkanski visovi" (Emily) i "Agnes Grey" (Anne).
Po svjedočenju njezine sestre Charlotte znamo da je Emily bila izrazito rezervirana, stidljiva, željezne samokontrole, ali i da ju je bilo lako voljeti. Napisala je vjerojatno na stotine pisama, ali samo su tri sačuvana, za razliku od Charlotteinih kojih imamo gotovo tisuću. Ne znamo tko je uništio ili izgubio gotovo sve zapise Emily Brontë: ne samo pisma, nego prozu i pjesme, uključujući i prvu verziju romana koji je počela pisati nakon "Orkanskih visova".
Jedna od Emilynih knjižica poezije spašena je u prosincu 2021., nakon što nije bila dostupna javnosti gotovo stotinu godina. Na dražbi u Sotheby'su u svibnju 2021. ponuđeno je književno blago Honresfield Library, kolekcija više od 500 književnih rukopisa i knjiga koja je nestala iz javnosti 1939. Među rukopisima bila je i Emilyna knjižnica procijenjene vrijednosti od 800 tisuća do čak 1,2 milijuna funti. U nezapamćenoj akciji udružile su se britanske knjižnice i muzeji te uz privatne donacije spasile kolekciju za javnost. Dijelom na temelju te knjižice Debora Lutz napisala je najnoviju biografiju viktorijanske književnice, "This Dark Night: The Life of Emily Brontë" (2026.), a nizozemska spisateljica Anjet Daanje (1965.) oko nje je pak isplela monumentalan roman od gotovo 800 stranica u hrvatskom prijevodu Radovana Lučića koji je nedavno objavila Naklada Ljevak.
"Pjesma o rodi i dromedaru" viktorijanski je pastiš premazan gustim slojevima gotičkog horora, literarizirana biografija Emily Brontë u kojoj se njezin tajni život pokazao kao prednost, a ne mana: kad je činjenica malo, sve je i moguće i dopušteno, pa se raskošna priča o Elizi May Drayden – koja počinje sredinom 19. stoljeća, a završava u suvremenosti, u 21. stoljeću – u tri stotine godina, koliko pokriva radnja romana, zrcalno umnaža kao u muzeju iluzija, a "Pjesma o rodi i dromedaru" pretvara u književni pokus iz kvantne fizike.
U trenutku kad roman počinje, 1847. godine, glavna junakinja Eliza May Drayden iz jorkširskog sela Bridge Fowling već je mrtva. O tome kako je umrla, i kako ju je upoznala, pripovijeda nam Susan Knowles-Chester (1788-1851), žena koja u Bridge Fowlingu uređuje tijela pokojnika za ukop. Susan je počešljala kosu i povezala maramom vilicu Sari i Rebecci, najstarijim kćerima pastora Draydena koje su kao djevojčice umrle od tuberkuloze. Ona će za drugi svijet prirediti i najmlađu Helen (literarna dvojnica Anne Brontë), potom Elizu May i na kraju Millicent (Charlotte Brontë).
Nakon Susan, o talentiranim sestrama Drayden pripovijeda nam Grace Jennings-Appleton (1814-1870), njihova vršnjakinja koja radi u selu u obiteljskoj papirnici. Kod nje Eliza May i Millicent kupuju papir i tintu, i male crne knjižice u koje povazdan nešto zapisuju. Iz njezine papirnice, koja funkcionira i kao pošta, ujesen 1843. počet će u London slati teške pakete u kojima se, vjeruje Grace, nalaze njihovi romani. Spletom okolnosti, Grace će biti ta koja će pronaći crnu knjižicu Elize May, br. XV-3 – u njoj se nalaze njezine pjesme, crteži i tajanstvene brojčane tabele – i anonimno je poslati spisateljici Agnes Chambers, Elizinoj biografkinji.
Pjesma Emily Brontë "No coward soul is mine", rukopis se čuva u British Library
Sljedeća je pripovjedačica Kathleen Chambers (1851-1882), Agnesina kći, duboko vezana uz sestru Abby. Otac im je bio vlasnik velike tkaonice vune od merino-ovaca, no obitelj će propasti upravo zbog crne knjižice Elize May. Agnes Chambers tvrdit će da je knjižica original, drugi biografi optužit će ju da ju je krivotvorila i početi je nazivati Chambers-knjižica. Od četvrtog pripovjedača Emeryja Bowmana (1858-1881) saznajemo za prokletstvo broja sedam vezano uz ime Emery koje je Eliza May odabrala kao početak svojeg muškog pseudonima pod kojim je objavila roman. Amerikanac Clyde Middleton (1825-1894) peti je pripovjedač, razapet sumnjama da je njegova pokojna supruga, učiteljica klavira i kasnije uspješna spisateljica Gabrielle Osbourne, zapravo bila Eliza May koja nije umrla u Engleskoj, nego je emigrirala u Sjedinjene Države.
Šesti pripovjedač Jonas Croft (1839-1906) sin je grobara koji je pokopao Elizu May na tajnom mjestu na vrištini, po želji njezine sestre Millicent, a ne u obiteljskoj grobnici. Najveći medij devetnaestoga stoljeća Phoebe Selena Goodman-Deering (1863-1912) pripovijeda nam priču o dvije sestre blizanke koje su roditelji iskoristili za prevare u zazivanju duhova. Amélie de Louvrière des Garrons (1895-1971) francuska je plemkinja duboko vezana za stariju sestru Laure koja će se utopiti u vrijeme Prvog svjetskog rata.
Sestre Anne, Emily i Charlotte Brontë, oko 1834. godine. Naslikao ih je njihov brat Branwell – originalno je i on bio na slici, između Emily i Charlotte, ali je naknadno uklonio svoj lik. Slika se danas nalazi u National Portrait Gallery, u London
Dagmar Balthasar / Dora Barker (1934-1988) i njezina sestra Ute napola su Njemice (po ocu), rođene u Engleskoj, a tijekom Drugog svjetskog rata prisiljene su skrivati svoje porijeklo. Emery Niles (1947-2030.) sin je kolekcionara devetnaestostoljetnih rukopisa Allana Nilesa koji je kupio ostavštinu Agnes Chambers. Upravo će Emery izgubiti Chambers-knjižicu. Ties Auwerda (1956-2007), s kojim završava roman, urar je koji se na studiju fizike zaljubi u buduću kvantnu fizičarku Heleen Klooster.
Čitatelj ni u jednom trenutku ne čuje glas Elize May niti doznaje što joj se dogodilo: Anjet Daanje tvrdoglavo i provokativno iznevjerava čitateljska očekivanja; sve što saznajemo o Elizi May, saznajemo indirektno – kroz živote drugih koji u začudnim detaljima nalikuju životu devetnaestostoljetne književnice. Jesu li oni njezine inkarnacije ili ih je zapala mračna kletva?
Ilustracija: Najbolje knjige
Za života, Eliza May napisala je tek jedan roman koji je izazvao skandal, no u 170 godina od njezine smrti taj će se roman, nazvan "Haeger Mass", pretvoriti u remek-djelo. Roman pripovijeda o ženi neobična imena Haeger Mass koja ciljano upropaštava život svoje najbolje prijateljice Cicely Ellis čiji je jedini grijeh taj što je napustila Haeger kako bi se udala za bogatog mladića. Osveta joj ne donosi zadovoljstvo, ona zbog nje pati jednako kao Cicely, ali ne prestaje s psihološkim zlostavljanjem. Kad Cicely izmučena umre, Haeger svoje frustracije prenosi na Cicelynu kćer Oliviju, pripovjedačicu romana, i tako se tužna priča još jednom ponavlja. Svi likovi su odbojni, pogotovo sama Haeger Mass, "poput kakvog đavola", ali većina čitatelja dobro shvaća njezine pobude. "Kao da pisci romana inače opisuju ljude onakvima kakvi se predstavljaju, a jedino se Eliza May usuđuje pogledati u dubine njihove izopačene duše."
"Orkanski visovi" objavljeni u prosincu 1847., gotička su priča o sudbinskoj ljubavi, mržnji, osveti i nadnaravnom. Kritičari su isprva bili zbunjeni neuobičajenom strukturom romana, a zbog sirove okrutnosti, nasilja i seksualne strasti viktorijanska publika bila je uvjeren da je roman napisao muškarac – pored toga što ga je Emily objavila pod pseudonimom Ellis Bell (njezino stvarno ime prvi put je objavljeno na koricama romana tek nakon njezine smrti, 1850.)
Portret Emily Brontë, ulje na platnu. Naslikao ga je njezin brat Branwell 1833. godine
Emily Brontë koristi dvojni narativ – oblik pripovijedanja koji uključuje dvije različite perspektive dvoje različitih pripovjedača iz različitih vremenskih razdoblja. Uključivanjem tradicionalnih metoda pripovijedanja, kakve prakticira usmena tradicija, Brontë omogućuje romanu da tečno napreduje usprkos potencijalno problematičnim pomicanjima radnje kroz vrijeme. Upravo je to iskoristila Anjet Daanje u svojem romanu, s tom razlikom što ona ima jedanaest pripovjedača, a radnja pokriva 300 godina – roman pretvara u vremenski stroj. U prevoditeljskom pogovoru Radovan Lučić navodi kako mu je kolega prevoditelj na engleski jezik poslao autoričinu na sedamdeset i pet stranica razrađenu shemu likova, imena, toponima, odnosa i povezanih tema, referenci i sl. Daanje, osim iskaza pripovjedača, u romanu fragmentarno ispisuje i izmišljene stručne radove, biografije i novinske članke o sestrama Drayden.
Uz roman, Anjet Daanje u Nizozemskoj je objavila i popratnu zbirku poezije "Dijende Gronden" (Šireća tla) u kojoj je, uz svoje pjesme inspirirane poezijom Emily Brontë, objavila i izbor njezinih najljepših pjesama u vlastitom prijevodu na nizozemski. Dio tih pjesama utkala je u tkivo romana, no kako je autorica zahtijevala da se stihovi prenesu prema njezinu nizozemskom prijevodu, neovisno o engleskom izvorniku, Lučić je zamolio za pomoć Gorana Čolakhodžića pa je on preveo stihove.
Iz kratke biografije Anjet Daanje na klapnama romana nije moguće naslutiti njezin trnovit put književnice. Rođena kao Anjet den Boer u Wijsteru, ta je matematičarka po struci dugo bila najuspješnija kao filmska scenaristica – filmovi za koje je napisala scenarij osvojili su ukupno 17 međunarodnih filmskih nagrada, uključujući "Zlatnog medvjeda" na Berlinskom filmskom festivalu. Anjet Daanje godinama je pisala i objavila osam romana, no nisu osobito dobro prolazili na tržištu pa je nakladnička kuća Thomas Rap s njom raskinula suradnju. "To je to, nastavit ću pisati, ali me nitko neće čitati", govori Daanje u intervju De Volkskrantu u svibnju 2022. No onda joj se javila mala izdavačka kuća Passage iz Groningena; oni su i dalje željeli objavljivati njezina djela: 2019. godine Daanje je objavila roman "Sjećanje na vojnika" koji je doživio devet izdanja, dobio nekoliko prestižnih nagrada i postao hit. "Pjesmu o rodi i dromedaru" objavila je 2022. – prvi put u povijesti jedan je roman osvojio obje glavne nizozemske književne nagrade, "Libris" i "Boekenbon".
Anjet Daanje (Foto: Henk Veenstra)
Daanje se sa sestrama Brontë upoznala preko Charlotte: kad je imala 17 godina, za srednjoškolsku zadaću pročitala je njezinu "Jane Eyre" i napisala esej. Bila je dugo uvjerena kako je njezina fascinacija sestrama Brontë romantični hir iz djetinjstva, sve dok joj nije umrla majka prije deset godina. Smrt majke vratila ju je u djetinjstvo i mladost, sjetila se sestara Brontë i toga da joj njihova biografija stoji na polici nepročitana pune dvije godine. Pročitala je biografiju, a onda ponovno "Jane Eyre" i "Orkanske visove". Fascinacija nije nestala, i svakako nije bila mladenački hir.
"Pjesmu o rodi i dromedaru" prvenstveno doživljava kao psihološki roman; on govori, kaže, o traženju uporišta u životu, paradoksalno – ako ne ide drukčije – onda i kroz mrtve. "Život se sastoji od brojnih događaja iz kojih destiliramo vlastitu priču, to nam daje osjećaje kontrole. No stvarnost gotovo da ne postoji, ona je sićušan trenutak uglavljen između naše imaginacije i sjećanja", pojašnjava u intervjuu novinama Dagblad van het Noorden.
"Pjesma o rodi i dromedaru" mogla bi se, naime, zvati "Pjesma o vremenosti i vremenu", pri čemu je vremenost psihološko, a vrijeme apsolutno vrijeme. Dromedar je zanosna metafora o Bogu, ljudima i (Darwinovim) majmunima jedne od inkarnacija Elize May, Francuskinja Laure kojoj će Prvi svjetski rat oduzeti dom, a time i utočište. Djevojka, kojoj "ne treba raj Katoličke crkve, to je raj za ljude koji su majmuni", žestoko se sukobljava sa stricem katoličkim svećenikom oko postojanja Boga. Priču o rodi, preuzetu iz romana "Moja Afrika" Karen Blixen, pripovijeda pak Emery Niles svojoj budućoj supruzi Jane Blackwood.
Ulje na platnu Constantina Hansena (1804-1880) prikazuje njegove sestre Signe i Henriette dok čitaju. Detalj sa slike iskorišten je za naslovnicu nizozemskog i hrvatskog izdanja knjige "Pjemsa o rodi i dromedaru"
No čitatelju tlo pod nogama izmiče završna od jedanaest priča, ona o uraru Tiesu Auwerdi i fizičarki Heleen Klooster, dokazujući još jednom da vrhunska književnost redovito uznemiruje čitatelja. Anjet Daanje pripovijedanje koristi kao dimnu zavjesu; kad se razmakne ektoplazma riječi i literarizirani biografizam, ispostavi se da je "Pjesma o rodi i dromedaru" najviše roman o vremenu koji čitatelja stavlja u poziciju promatrača izvan ljudskog/psihološkog vremena, a Daanje ga tek prividno stabilizira gravitacijom kronološkog pripovijedanja kako ne bi izgubio sat, kompas, osovinu, možda zaprečnicu i shvatio da je ne samo sjedinjen s vremenom, nego da ga upravo on – proizvodi.
* Esej je originalno objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
