Piše Tanja Tolić
"Razgovori o njezinoj smrti i posljedicama koje će za nas imati, osobito za mene, počeli su kad su mi bile tri godine. Njoj je tada bilo trideset, bila je iscrpljena astmom, bez prebijene pare, i upravo je napustila muža – točnije mojeg oca, iako čudno zvuči ovako to izgovoriti. Bilo joj je gotovo osamdeset i devet godina kad je umrla, tako da smo imali šezdeset godina za razgovor o njezinoj skoroj smrti i najnovijoj oporuci koju je, s obzirom na svoju opsesiju nasljedstvom i oporukama, prepravljala gotovo svaki drugi tjedan."
Tako indijska spisateljica i prva indijska dobitnica Bookera Arundhati Roy (63) počinje priču o svojoj majci, poznatoj indijskoj učiteljici Mary Roy koja je umrla prvog dana rujna 2022. godine. Moralo je proći dvadeset godina da Arundhati Roy – koja je dobila Bookera za roman "Bog malih stvari" (1997) – napiše svoj drugi roman, "Ministarstvo potpune sreće" (2017). Od majčine smrti do knjige "Moje utočište i moja oluja" (Stilus, 2025., prijevod Lada Furlan Zaborac), koju čitamo istodobno kad i publika engleskog govornog područja (što, vjerujem, imamo zahvaliti ažurnoj i upućenoj Stilusovoj urednici Adriani Piteši), indijskoj književnici trebalo je "samo" tri godine. Knjiga je to što se otima žanrovskom određenju: sigurno su u pitanju memoari, majke i kćeri Roy, ali ovakve memoare rijetko čitamo. Pristup je sasvim različit od europskog: ovo je osobna priča o okrutnoj i veličanstvenoj majci, ali ne i autofikcija nerijetko ogrnuta samosažaljenjem ili krivnjom. Arundhati Roy obiteljske traume razrješava toplinom i humorom. "Čitajte ovu knjigu kao roman", kaže nam odmah na početku.
Kad je Mary Roy umrla, Arundhati Roy bila je slomljena, srce joj je bilo zdrobljeno. Bila je zbunjena i poprilično posramljena intenzitetom svoje reakcije. Brat joj je precizno ukazao na tu bolnu točku. "Ne razumijem tvoju reakciju. Ni prema kome se nije tako grozno ponašala kao prema tebi."
"Često mi je govorila da bi mogla umrijeti svakog dana, bilo kad, u bilo kojem trenutku, i pitala me što ću ja onda. Osim ako me netko ne uzme k sebi, što nije bila vjerojatna opcija, rekla mi je, završit ću na ulici. Morat ću se brinuti sama za sebe", piše Roy.
Kad bi se Mary Roy razljutila na svoju kćer, oponašala bi njezin način govora. "Znala je dobro oponašati i činila bi to tako da sama sebi zvučim smiješno. Jasno se sjećam svakog detalja kad god je to činila. Pamtim čak i svoju odjeću. Osjećala sam se kao da me izrezala – moj obris – oštrim škarama iz neke slikovnice i zatim me poderala." Nakon što bi je kaznila, Mary Roy bi potom rekla: "Ja sam ti majka i otac i volim te dvostruko."
Arundhati Roy vrlo je rano naučila da najsigurnije mjesto može biti najopasnije. Imala je više sreće nego Dido, njihov pas – gospođa Roy dala je kuju ustrijeliti jer se parila s nepoznatim psom lutalicom – no nije se jednom dogodilo da je majka kazni tako da je izbaci iz automobila usred putovanja i ostavi samu usred ničega, a onda se vrati po nju nakon par sati. Ne samo za Mary Roy, nego i za njezina supruga dok su bili u braku, to je bila svojevrsna zabava. Kad je Arundhati Roy u dvadesetima upoznala oca, ispričao joj je kroz smijeh da se to prvi put dogodilo dok su se vozili kroz džunglu s plantaže čaja. Imala je nepune tri godine kad su je izbacili iz auta i ostavili.
Arundhati s bratom i majkom ispred njihove kuće u državi Tamil Nadu početkom 1960-ih godina (Foto: Arhiva Arundhati Roy)
Prema njezinu godinu i pol starijem bratu Lalithu Kumaru Christopheru – u knjizi ga naziva L. K. C. – nije postupala ništa bolje. Gospođa Roy usmjerila je sav svoj bijes protiv muškaraca, njezine ideje muškaraca (svojeg oca, supruga te ponajviše svojeg brata), na svojeg sina. Otkad mu je bilo šest ili sedam godina, čak i zbog najsitnije pogreške, nazvala bi ga šovinističkom svinjom. Zbog slabog uspjeha u internatu – kamo ga je poslala kad mu je bilo devet godina – dječaka je jedne noći tukla sve dok debelo drveno ravnalo nije puklo. Kad je bio tinejdžer, jednom mu je prigodom rekla: "Ružan si i glup. Da sam na tvom mjestu, ubila bih se."
Kad su bili djeca, brat i sestra nikada nisu razgovarali o gospođi Roy (kako je od njih zahtijevala da je zovu u školi). Kad bi je spominjali, govorili bi "ona". Mrzila je kad su se družili jer je imala osjećaj da kuju neku urotu protiv nje. Bilo je kao da su njih dvoje – da bi ona mogla obasjati svoje učenike svjetlošću i dati im sve što je imala – morali upiti svu njezinu tamu. Arundhati Roy često je priželjkivala da joj je samo učenica, a ne i kći.
Od te je majke pobjegla kad je napunila osamnaest godina. Upravo je bila upisala treću godinu na Arhitektonskom fakultetu u Delhiju i odlučila je da se više neće vratiti kući. (U to se vrijeme srednja škola u Indiji završavala sa šesnaest.) Majku nije napustila zato što je nije voljela, nego da bi je mogla nastaviti voljeti. Mary Roy nikad je nije potražila, nikad je nije upitala zašto je otišla. Do kraja života nikad je nije upitala kako je preživjela tih sedam godina u bijegu.
Arundhati Roy i njezin brat Lalith Kumar Christopher Roy na predstavljanju njezinih memoara (Foto: Thulasi Kakkat)
Mary Roy rođena 1933. oduvijek je željela biti isključivo nastavnica, za to se školovala. "Tijekom godina dok je bila udana i živjela s našim ocem, koji je radio kao pomoćnik ravnatelja jednog udaljenog imanja za uzgoj čaja u Assamu, san o ostvarenju bilo kakve karijere izblijedio je i rasplinuo se." Suprug joj je bio ovisan o alkoholu, pa kad je buknuo rat između Indije i Kine u listopadu 1962., a žene i djecu evakuirali iz graničnih područja, Mary Roy se preselila s djecom u Calcuttu i odlučila je da se više neće vratiti u Assam. Iz Calcutte su otputovali na sasvim drugi kraj zemlje, sve do Ootyja – male brdovite stanice u državi Tamil Nadu. Arundhati Roy je od trećeg rođendana dijelilo samo mjesec dana, a njezin brat L. K. C. imao je četiri i pol godine. Oca više nisu čuli ni vidjeli sve dok nisu ušli u dvadesete.
U Ottyju su živjeli u polovici "vikendice" čiji je vlasnik bio njihov djed s majčine strane, okrutni kraljevski entomolog koji je svojoj supruzi raspolovio tjeme mjedenom vazom i bičevao svoju djecu. Kasnije je, srećom, prekinuo sve veze sa suprugom i svojom djecom, a umro je iste godine kad se Arundhati Roy rodila.
U Ottyju se Mary Roy zaposlila kao učiteljica. Nakon nekoliko mjeseci iz Kerala je došla baka (entomologova udovica) i njezin najstariji sin – stariji brat Mary Roy, G. Isaac, kako bi ih izbacili iz kuće. Rekli su Mary Roy da prema Zakonu o nasljeđivanju kršćana u Travancoreu kćeri nemaju pravo naslijediti očevu imovinu i da odmah moraju napustiti kuću. Mary Roy je uspjela pronaći odvjetnik koji joj je otkrio da spomenuti zakon o nasljeđivanju vrijedi samo u Kerali, ali ne i u Tamil Naduu te da čak i skvoteri imaju prava. Godinama kasnije Mary Roy će srušiti Zakon o nasljeđivanju kršćana u Travancoreu i dobiti jednako vlasništvo nad očevim posjedom u Kerali.
Možda je to bilo zbog njezine bolesti (patila je od teškog oblika astme), ili lijekova, ali postala je izrazito zlovoljna i počela često tući djecu. "S vremenom majka je postala preslaba da bi nastavila raditi. Čak ni visoke doze steroida koje je primala nisu pomagale." Ostali su bez novca, djeca su bila pothranjena i oboljela su od plućne tuberkuloze. Nakon nekoliko mjeseci patnje, Mary Roy je odlučila progutati vlastiti ponos i vratiti se u Keralu, u Ayemenem, selo njezine majke koje je od grada Kottoyama udaljeno nekoliko kilometara.
U Kottoyamu će Mary Roy s Britankom gospođom Mathews 1967. pokrenuti školu. Arundhati Roy u to vrijeme ima sedam, a njezin brat osam i pol godina. Dvije žene unajmile su dvije male prostorije koje su pripadale kotajamskom klubu Rotary, a koje su njegovi članovi koristili samo poslije podne. Škola je počela sa sedam učenika, uključujući djecu Mary Roy, i ubrzo postala uspješna. Broj učenika eksponencijalno je rastao. Roditelji djece iz vrtića tražili su Mary Roy i gospođu Mathews da dodaju još razreda kako bi im djeca mogla ondje nastaviti školovanje. Unutar dvije godine posao je išao dovoljno dobro da je Mary Roy mogla unajmiti staru, prostranu kuću s trima spavaćim sobama, tik do kluba Rotary, i otvoriti hostel za učenike iz drugih gradova.
U to vrijeme Arundhati strahuje od Djeda Božićnjaka s božićnih zabava kluba Rotary. Poštovani stariji građanin – čijoj obitelji ju je majka povremeno slala – hvatao bi djevojčicu kad je bila nasamo, a njegovo "Ho! Ho! Ho!" pretvorilo bi se "u njuškanje i pipanje mojeg međunožja i skidanje mojih gaćica. Znala sam da je to što radi loše i da ima neke veze s rađanjem djece. I da moram pobjeći." Razmišljala bi o tome sjedeći u improviziranoj učionici u klubu Rotary: je li trudna, mogu li djeca rađati bebe? Oblio bi je hladan znoj pri toj pomisli. Bila je uvjerena da je škakljanje hladnog znoja koje je osjećala po stražnjoj strani nogu siguran znak trudnoće. Nikad to nije ispričala majci.
Godine 1974., kad je Arundhati Roy bilo četrnaest godina, njezina je majka pronašla komad zemlje nekoliko kilometara izvan grada. Kako bi skupila novac za kupnju, zatražila je od roditelja svojih učenika "polog za kauciju" – nešto kao zajam bez kamata – koji će učenicima biti vraćen po završetku školovanja. Roditelji su spremno pristali i tako je Mary Roy, nakon sedam godina rada njezine škole, kupila tri hektara divljine poznate pod imenom "ćelavo brdo" na kojem će izgraditi čitav školski kampus.
Arundhati Roy
Škola gospođe Roy bila je veliki hit. Roditelji su rezervirali mjesta u školi za djecu prije no što bi se rodila. Kako joj je škola rasla i učvršćivala ugled, gospođa Roy krenula je u kampanju radikalne dobrote. "Radikalne zato što je njezina dobrota bila gruba, praktična i nije tražila ništa zauzvrat. Kad bi čula za žene u nevolji ili pročitala o strašnim događajima u novinama, odlazila bi u bolnice i sudnice i ženama nudila svoju zaštitu. Davala je stipendije siročadi i poslove ženama koje su muževi ili drugi muškarci napustili ili zlostavljali", piše Arundhati Roy.
Školu joj je pomogao izgraditi nekonvencionalni arhitekt Wilfred Baker, poznat kao Laurie Baker – razvio je građevinske tehnike koristeći lokalno dostupne materijale prilagođene lokalnoj klimi, zbog čega je njegova gradnja bila jeftina. On će biti zaslužan što je Arundhati Roy odlučila studirati arhitekturu.
Nakon što je upisala Arhitektonski fakultet u Delhiju, Arundhati Roy, rođena kao Suzanna Arundhati Roy, odbacila je svoje prvo ime, Suzanna. Od tog trenutka, postupno, namjerno se počela transformirati u neku drugu osobu. Nije imala pojma da je tijekom prve godine njezina studija, 1976., Indija prolazila kroz najgoru političku krizu još od proglašenja neovisnosti. Godine 1975., kako bi se obranila od velikih nemira i sve snažnijeg nezadovoljstva javnosti usmjerenog prema njoj, premijerka Indira Gandhi proglasila je izvanredno stanje. Ljudska su se prava kršila; na tisuće ljudi završile se u zatvoru. Mlađi sin gospođe Gandhi, Sanjay Gandhi, zajedno sa svojom malenom klikom privilegiranih propalica promovirao je kontrolu rađanja organizirajući logore u kojima su tisuće muškaraca, većim dijelom muslimani, sterilizirani protiv svoje volje. Druga fiksacija njegove ekipe bilo je uređenje gradova. Po gradovima diljem zemlje siromašne četvrti buldožerima su sravnjene sa zemljom i siromašni su protjerani na rubove grada. Roy je trebala godina dana da se obrazuje, da se orijentira. Do tada je izvanredno stanje već završilo. Godine 1977. Indira Gandhi raspisala je izbore i izgubila ih.
Arundhati Roy diplomirala je i stekla zvanje arhitektice u dvadeset prvoj godini. Pronašla je privremeni posao u Državnom urbanističkom institutu kojem je na čelu bio njezin profesor mentor. Unajmila je sobu na krovu, tik do svetišta štovanog četrnaestostoljetnog sufijskog sveca Hazrata Nizamuddina Auliye. Neprestano je razmišljala o novcu. Kako god da je rezala troškove, nije uspijevala preživljavati do plaće. Istodobno ju je zlostavljao jedan od muškaraca iz ureda, visoko odlikovani bivši glavni policijski inspektor koji se nakon umirovljenja zaposlio u Institutu, i s vremena na vrijeme bi dolazio kasno navečer na njezinu adresu i lupao šakom po vratima u dnu stubišta tražeći da uđe unutra.
Kadar iz filma "Massey Sahib" (1985) koji je režirao Pradip Krishen a u kojem je Arundhati Roy tumačila jednu od glavnih uloga
Sudbinu će joj promijeniti njezina šefica s kojom je dijelila ured, točnije njezin suprug Pradip Krishen koji je tražio glumicu za svoj film "Massey Sahib" (1985). Pradip je studirao na Oxfordu i predavao suvremenu indijsku povijest prije nego što je napustio posao kako bi snimao dokumentarce. Na snimanju 1982. godine on i Arundhati postat će ljubavnici; Pradip i njegova supruga živjeli su, kako joj je otkrio, u otvorenom braku. No usred snimanja u Pachmarhiju dogodilo se nezamislivo: Roy je izostala mjesečnica. Trudna je i odlazi na pobačaj u Daryaganj, izvan zidina starog dijela Delhija. Liječnica u klinici pristala je izvršiti pobačaj, ali je rekla da joj ne može dati opću anesteziju osim ako ne dovede sa sobom nekoga tko će potpisati formular. Nema koga dovesti pa pristaje na zahvat bez anestezije. "Bilo je užasno. Ali obavila sam to." Ujutro je već bila ponovno na setu.
Nakon snimanja odlazi na stipendiju u Firenzu, na tečaj restauracije spomenika i povijesnih urbanih centara. Ne zanima je to osobito, no dobrodošao je predah jer je u Indiji ne čeka novi posao. Svaki dan Pradipu piše pisma. "Imala su samo jednu svrhu. Željela sam da mi taj fantastični čovjek uzvrati pismom i kaže: 'Jesi li ikada pomišljala početi pisati?'"
Jer to je ono što ona želi – pisati, ali još nema svoj jezik – spisateljski jezik. "Jezik koji sam koristila, a ne jezik koji je mene koristio. Jezik kojim bih sama sebi mogla pisati svoj višejezični svijet. Čak sam i tad znala da je jezik izvan mene, a ne u meni. Znala sam da mi neće doći sam po sebi. Morat ću ga loviti poput plijena. Izvaditi mu utrobu, pojesti je. A kad to učinim, znala sam da će jezik, moj jezik, olakšati protok krvi u mojem tijelu. Postojao je negdje, poput žive jezične životinje, biće s prugama i točkama, na nekom pašnjaku, čekao me, svoju grabežljivicu."
Po povratku u Indiju čeka je iznenađenje: Pradip ju je dočekao u zračnoj luci, njegova je supruga otišla, nije bio siguran hoće li se uopće vratiti. Postali su i službeno par, iako Roy ne živi u njegovoj kući, nego je iznajmila sobu na pješačkoj udaljenosti od Pradipova doma. Brat joj dolazi u Delhi: pronašao je njihova oca i želi da ga Arundhati upozna. Susret je bizaran i emotivan: otac je alkoholičar tanašnih nogu, brbljavac kojeg je lako zavoljeti, bez prebijene pare i s gomilom prastarih priča o životu kojeg se ni ona ni brat ne sjećaju.
Pradip Krishen (Foto: ATREE)
Nakon što je Pradipova supruga iznenada preminula – teško je pala i doživjela unutarnje krvarenje – Arundhati Roy seli se u kuću u kojoj žive i Pradipovi roditelji. Njegovim djevojčicama treba majka. Ona i Pradip žive na katu, pišu i snimaju dokumentarce, a za film "Kad ti Annie da ono" (1989) osvajaju dvije državne nagrade. No s vremenom u Arundhati Roy sve više buja priča koja će postati "Bog malih stvari" (1997): trebalo joj je četiri godine da ga napiše, a u međuvremenu je prestala pisati scenarije, pa je ostala bez novca. Od stresa je dobila koprivnjaču i koža joj se počela perutati.
Jedan joj je prijatelj rekao da je njihov mladi poznanik, Pankaj Mishra, preuzeo glavnu poziciju u HarperCollins Indiji i da bi mogla njemu dati dovršeni rukopis. Pankaj joj je rekao da planira ići na putovanje i da će ga tijekom puta pročitati. Nakon dvije noći nazvao ju je sa željezničke postaje – bilo je to vrijeme prije mobitela – bio je toliko uzbuđen da nije razumjela što joj govori.
Poslao je rukopis prijatelju, piscu Patricku Frenchu, koji je ga proslijedio svojem književnom agentu Davidu Godwinu, a on ga je pak poslao nekolicini izdavačkih kuća. Kad se jednu večer vratila kući, nakon iscrpljujuće nezgode s automobilom, njezina i Pradipova soba bila je puna prijatelja koji su sjedili posvuda i čekali da se ona vrati. Rekli su joj da telefon neprestano zvoni. John, Stuart, Philip, David. Svi su se predstavili ili kao predstavnici izdavačkih kuća ili književni agenti. Neki su je pitali ima li telefaks. Dala im je susjedov broj. Ugovori su samo stizali. Zavladala je ludnica. Imala je trideset šest godina i već za nekoliko tjedana "Bog malih stvari" imao je izdavače po čitavom svijetu. Na kraju ih je bilo više od četrdeset. Predujam za autorska prava iznosio je milijun dolara. Njezin prijatelj slikar Golak, s kojim je studirala arhitekturu, rekao joj je: "Odlično, Royeva. Hvala Bogu da smo se obogatili."
Arundhati Roy s primjerkom knjige "Bog malih stvari" za koju je dobila nagradu Booker 1997. godine
Množina nije bila pogrešna jer većinu tog novca Arundhati Roy poklonit će obitelji i prijateljima, potpuno nepoznatim ljudima koji su bili u potrebi ili će njime financirati aktiviste, novinare, nastavnike, odvjetnike, umjetnike i filmaše koji su se borili protiv nepravde. No "Bog malih stvari" zaradio joj je i prvu kaznenu prijavu zbog "opscenosti i narušavanja javnog morala". Suđenje je na kraju zaustavila nagrada Booker koju je osvojila kao prva indijska autorica.
Optužba za "opscenost i narušavanje javnog morala" bit će prva od triju kaznenih prijava protiv nje – zbog jedne od nje će nakratko završiti i u zatvoru.
U godinama koje će uslijediti Arundhati Roy pretvorit će se u književnicu-aktivistkinju: prosvjedovat će protiv indijskog nuklearnog naoružanja, zabrinjavala ju je mogućnost nuklearnog sukoba s Pakistanom; potom će protestirati protiv izgradnje goleme brane Sardar Sarovar, jedne od četiriju visokih brana koje su se gradile na rijeci Narmadi u saveznoj državni Gujarat; bunit će se protiv nasilja nad muslimanima u Kašmiru; pisat će o naksalitima koji su se u šumi Dandakaranya u Bastaru borili protiv masovnog preseljavanja i uništavanja okoliša koje je provodila indijska vlada. Paralelno – punih deset godina – pisala je roman "Ministarstvo potpune sreće" – koji će objaviti 2017. godine.
U vrijeme kad je roman objavljen u Indiji poznati indijski glumac, koji je istovremeno bio član hinduističko-nacionalističke stranke BJP i zastupnik u parlamentu, ljutit zbog nečega što je tvrdio da je napisala ili rekla o Kašmiru, predložio je da je zavežu za terenac i da je indijska vlada upotrijebi kao ljudski štit u svojim operacijama u Kašmiru – "što je privilegij rezerviran isključivo za lokalno muslimansko stanovništvo u Kašmiru". TV voditelji žestoko su raspravljali o tome. Ima li glumac pravo na takvo stajalište? Treba li ju ili ne upotrijebiti kao ljudski štit?
Mary Roy i Arundhati Roy
Njezina je majka, u međuvremenu, kako joj je sama rekla uz smijeh i nepogrešiv ponos, dosegnula purushaprapti – status muškarca. "Do dana kad je umrla, nikad nije prestala učiti, nikad nije stajala u mjestu, nikad se nije bojala promjena, nikad nije prestala biti znatiželjna", piše Arundhati Roy u knjizi. Kad je umrla prvog rujna 2022. godine, Kottoyam joj je organizirao spektakularan pogreb – pjevali su joj i držali govore, a kotojamski policijski orkestar pratio je njezin lijes na kremiranje. U jednom od završnih prizora, Arundhati Roy i njezin brat – konačno oslobođeni – uređuju njezin spomenik. "Što ćemo sad?" pita sestra brata. "Hoćemo li postaviti zvučnike na stupove i pustiti Black Sabbath?" "Ne! Iskočit će iz groba. Iskočit će", viče spisateljičin brat. "Želim da iskoči. Hoću da nam se vrati", odgovara ona.
* Tekst je, u skraćenom obliku, originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
