Knjigu "Bezobzirni ljudi" Sarah Wynn-Williams, upravo objavljenu u izdanju Fokusa, moguće je na prvu čitati kao insajderski obračun s Facebookom, kao memoar žene koja je iznutra gledala jednu od najmoćnijih kompanija svijeta, ili kao još jedan u nizu tehnoloških "tell-all" naslova koji obećavaju skandal i razotkrivanje. No njezina stvarna snaga nije samo u traču, ni u "sočnim detaljima", koliko god oni bili važni za čitateljsku privlačnost. Snaga ove knjige leži u tome što vrlo precizno hvata trenutak u kojem se raspada jedna velika iluzija našeg vremena: iluzija da su tehnološke kompanije, unatoč svim manama, u svojoj srži ipak nositelji napretka, otvorenosti i nekakvog višeg društvenog dobra.
Sarah Wynn-Williams u Facebook ne ulazi kao cinična zviždačica, nego kao osoba koja vjeruje u snagu tehnologije, međunarodnog povezivanja i mogućnost da digitalne platforme doista mijenjaju svijet nabolje. Upravo zato njezina priča djeluje toliko snažno. Nije to priča nekoga tko je oduvijek znao da je sustav pokvaren, nego nekoga tko je dovoljno dugo vjerovao da nije.
Kako knjiga odmiče, Facebook se prestaje pojavljivati kao velika, kaotična, ali dobronamjerna kompanija i počinje se razotkrivati kao prostor u kojem je moć postala sama sebi svrhom. Wynn-Williams ne opisuje samo niz loših sastanaka, teških osobnosti i neugodnih situacija. Ona opisuje kulturu u kojoj su rast, utjecaj i zaštita vlastite pozicije važniji od posljedica, pa i od stvarnosti same. U njezinu prikazu vodstvo kompanije ne djeluje kao skup nesavršenih idealista koji su putem zalutali, nego kao ljudi koji su vrlo rano naučili da se svaka moralna nelagoda može amortizirati jezikom misije, inovacije i "povezivanja svijeta". Upravo tu knjiga postaje mnogo više od korporativnog memoara. Ona pokazuje kako izgleda kad se jezik dobra pretvori u instrument moći.
Zato su i detalji o Marku Zuckerbergu, Sheryl Sandberg i drugim figurama s vrha kompanije važni ne samo zato što su pikantni, nego zato što razbijaju mitologiju. U javnosti su takve figure godinama postojale kao kombinacija genija, vizionara i ekscentričnih vođa nove epohe. U knjizi, međutim, oni gube auru povijesnih protagonista i postaju nešto mnogo prizemnije, ali i opasnije: ljudi sa slabostima, taštinama, emocionalnim slijepim točkama i golemom količinom moći nad tuđim životima.
Upravo je ta kombinacija banalnosti i ogromnog utjecaja možda najuznemirujući element cijele knjige. Problem nije u tome što su moćni ljudi privatno neugodni ili egocentrični; problem je u tome što takvi ljudi upravljaju platformama koje oblikuju javni prostor, političku dinamiku i svakodnevnu percepciju stvarnosti za milijarde korisnika.
Tu "Bezobzirni ljudi" prestaju biti samo knjiga o Facebooku. One postaju knjiga o kraju jednog povijesnog razdoblja. Dugo je Silicijska dolina živjela od slike o sebi kao o prostoru kreativne neposlušnosti, gotovo dječačkog idealizma, mjesta na kojem pametni ljudi u hoodicama možda ruše stare sustave, ali to čine kako bi svijet bio otvoreniji, ravnopravniji i bolji. Wynn-Williams pokazuje koliko je ta slika bila zavodljiva i koliko je bila korisna. Jer upravo je taj narativ omogućio da se golema koncentracija privatne moći godinama doživljava kao progresivna pojava, a ne kao politički problem. Dok god su tehnološke kompanije zvučale kao da govore jezikom zajednice, inovacije i uključivosti, bilo je lakše previdjeti da istodobno akumuliraju utjecaj kakav je nekoć bio rezerviran za države, imperije ili masovne medijske sustave.
Sarah Wynn-Williams
U tom smislu, najvažnije što ova knjiga radi nije to što otkriva da su neki ljudi u Facebooku bili loši šefovi ili moralno kompromitirani akteri. Najvažnije je to što pokazuje kako izgleda trenutak kad se tehnologija prestane doživljavati kao neutralan alat i počne se razotkrivati kao infrastruktura moći. U Facebookovu slučaju ta je moć dugo dolazila upakirana u prijateljski, gotovo utopijski jezik: povezivanje ljudi, rušenje granica, demokratizacija glasa. Ali "Bezobzirni ljudi" pokazuju da ispod tog jezika nije nužno stajala emancipacija, nego vrlo često gola institucionalna samouvjerenost – uvjerenje da kompanija ima pravo širiti se, testirati granice, ignorirati upozorenja i tek naknadno razmišljati o posljedicama. To je možda i najvažniji pomak koji knjiga registrira: od tehnološkog idealizma prema tehnološkoj samodovoljnosti.
Zato je zanimljivo da danas više ni ne živimo sasvim u vremenu u kojem tehnološke kompanije osjećaju potrebu skrivati tu ambiciju iza jezika nevinosti. Možda je upravo to ono što ovu knjigu čini toliko aktualnom. Ona ne govori samo o onome što je Facebook bio, nego i o onome što je došlo poslije: o svijetu u kojem dio tehnološke elite više ne glumi da samo "gradi alate", nego sve otvorenije pokazuje da želi sudjelovati u oblikovanju države, sigurnosti, javnog poretka i same ideje budućnosti.
Tu negdje, tek u pozadini, mogu se naslutiti i drugi glasovi današnje tehnološke scene: oni koji više ne obećavaju povezivanje svijeta, nego snagu, red, obranu i geopolitičku svrhu. "Bezobzirni ljudi" pomažu razumjeti kako smo uopće stigli do trenutka u kojem takva retorika više ne djeluje kao devijacija, nego kao logičan nastavak onoga što je godinama raslo ispod površine.
Možda je zato najtočnije reći da ova knjiga bilježi raspad jedne maske. Ne nužno konačnu istinu o Facebooku, jer memoar uvijek ostaje subjektivan i obojen iskustvom onoga tko govori, ali svakako raspad maske pod kojom je cijela jedna industrija naučila predstavljati samu sebe. Kad Wynn-Williams piše o kulturi ega, ignoriranja upozorenja i moralne neosjetljivosti, ona zapravo piše o nestanku granice između privatne kompanije i političkog aktera. Više nije riječ samo o biznisu, ni samo o korporativnoj kulturi. Riječ je o tome što se događa kad male skupine ljudi, zaštićene kapitalom, slavom i vlastitim mitom o povijesnoj važnosti, počnu vjerovati da su veće od posljedica koje proizvode.
I baš zato naslov "Bezobzirni ljudi" djeluje tako pogođeno. Ne zato što su protagonisti ove priče nužno monstrumi u melodramatskom smislu, nego zato što knjiga vrlo uvjerljivo pokazuje najopasniji oblik bezobzirnosti: onu koja se više ni ne doživljava kao bezobzirnost, jer ju je moć pretvorila u normalu. U tom svijetu empatija postaje smetnja, odgovornost komunikacijski problem, a posljedice nešto što se rješava naknadnim objašnjenjima.
Ako knjiga izaziva nelagodu, onda nije samo zato što baca ružno svjetlo na nekoliko slavnih ljudi, nego zato što sugerira da je čitava epoha digitalnog optimizma možda od početka bila manje idealistična nego što smo željeli vjerovati. Možda problem nije bio u tome što su se tehnološki lideri pokvarili. Možda je problem bio u tome što smo predugo pristajali da golema privatna moć izgleda kao moralna vizija.
(NK Promo)
Podijeli na Facebook
