Piše Tatjana Jukić
Kad govori o svjetskoj povijesti u devetnaestome stoljeću, Jürgen Osterhammel zapaža da su britanske elite prve naučile misliti globalno. To je svakako dobar opis Roberta Browninga (1812-1889), uz Alfreda Tennysona najistaknutijega viktorijanskog pjesnika. Ne zato što je Browning velik dio života proveo izvan Britanije, u Italiji: prije zato što kod Browninga Italija prestaje biti povijesni model modernoga svijeta i počinje pripadati svijetu kao scena gubitka. Bez Italije, sugerira Browning, ne bismo mogli doista razumjeti da se u modernome svijetu povijest bilježi, prvo, kao gubitak.
Dovoljno je pročitati "Ljubav sred ruševina" ("Love Among the Ruins"), prvu pjesmu u zbirci Muškarci i žene (Men and Women) iz 1855. Browning je piše vjerojatno u Rimu, zimi 1853, a zbirka okuplja još neke njegove najpoznatije pjesme, naprimjer dramske monologe o renesansnim slikarima Lippu Lippiju i Andrei del Sartu. Smjestivši "Ljubav sred ruševina" na početak zbirke, Browning je zamišlja kao portal kroz koji se ulazi u specifičnu pjesničku arhitekturu, pandan talijanskoj arhitekturi. Ne samo što se u naslovu poziva na ruševine: Browning cijelu pjesmu zamišlja kao intelektualnu rekonstrukciju talijanskoga grada koji se urušio, dok pjesnik putuje pejzažem koji se formira prema konturama njegova propadanja. Grad je bio mramoran i veličanstven, kaže Browning, sa širokim bedemima i sublimnim kulama, s hramovima i akvaduktima. Sad, međutim, nema čak ni stabla "da zelen razgraniči", tek trava "bujna je i jaka... ko tepih da je ljetos omotao,/ prorastao,/ ostatke grada jedva razabrane". Sve što slijedi – a to je ostalih pedeset pjesama u zbirci – formira se na tragu te prve pjesme onako kako u njoj Browningov lirski prezent omata i prorasta konture nesvršenog prošlog vremena. Ni inzistiranje na arhitekturi nije slučajno: grad razjeden vegetacijom slika je i prilika arhitekture kako je tumači John Ruskin, svega nekoliko godina ranije, u Kamenju Venecije (The Stones of Venice, 1851-1853). Prema Ruskinu, arhitekturu ne treba zasnivati na građevinama kakve su bile kad su izgrađene, nego na onome što od zgrade preostane poslije traćenja i propadanja; stoga i arhitektonske forme, odnosno koncepte, treba promatrati u svjetlu arhitekture kao gubitka.
Akvarel Edwarda Burne-Jonesa, "Love Among the Ruins" (1873), ime je dobio prema istoimenoj Browningovoj pjesmi. Slika postoji i kao ulje na platnu, Burne-Jones naslikao ju je 1894. godine
Ljubav iz naslova pripada prezentu: pjesnika čeka djevojka "sjajnih zjena/ i pramena", nijema od uzbuđenja, na mjestu gdje su se u gradu nekoć održavale igre. Tako nijema, djevojka će pjesniku "dirnut rame" i očima mu "zagrliti lice/ netremice", te ga metonimijski obasegnuti onako kako vegetacija prorasta ruševine: trava, tikva, kapar, čuvarkuća. Pjesnikov glas, pokazuje se, funkcija je ljubavnog prorastanja. Pjesma je zato kao grad: govoreći o gradu Browning zapravo govori o glasu, lirskim formama, pjesničkom jeziku.
Vidi se to i po Browningovu stihu. U pjesmi se pravilno izmjenjuju dugi i kratki stihovi, koji se rimuju, pa se stječe dojam da su kratki stihovi istodobno jeka i provokacija: da su kratki i dugi stihovi uhvaćeni u živ razgovor. No, kako je opazila Isobel Armstrong, "Ljubav sred ruševina" možemo pročitati i ako izostavimo kratke stihove. I zaista, izostavimo li kratke stihove, dobit ćemo pjesmu u blankversu (blank verse), nerimovanom jampskom pentametru, stihu Shakespeareove tragedije i Miltonove epike – stihu, naposljetku, Browningovih dramskih monologa. Zbog toga bi se mogao steći dojam da su kratki stihovi donekle suvišni, jer i bez njih imamo pjesmu, i to pjesmu čiji je metar ugrađen u temelje engleske, i svjetske, modernosti. Ipak, kratki stihovi rade blankversu ono što prezent radi gradu, a ljubav pjesniku: kratki ga stihovi prorastaju (rizomatski, rekao bi Gilles Deleuze), i pozivaju nas da razmotrimo uvjete blankversa, a ne njegovu bezuvjetnost, jednako kao što nas pozivaju da razmotrimo uvjete modernosti, jer modernost nije bezuvjetna.
Najzad, ako pjesnik izabire ljubav, a ne grad – tako kaže Browning – valja primijetiti da se to događa u posljednjem, kratkom, izlišnom stihu, stihu prorastanja. Kratki stihovi su čuvarkuća Browningova pjesničkog jezika.
Robert Browning
LJUBAV SRED RUŠEVINA
(LOVE AMONG THE RUINS)
Gdje boje dana utihnu pa minu
U daljinu,
Dok samotne se ovce vuku snene,
Izmorene,
Pa s ispaše u mraku stanu, skrenu,
Klepkom prenu—
Tu grad bijaše veličanstven, kažu
(Ili lažu),
Zemaljski stolni grad gdje nam je vladar
Odvajkada
Dvor, svijet i vijeća sabirao, zvao,
Ratovao.
U kraju više stabla vidjet nije
Kao prije,
Da zelen razgraniči, a rastoci
i potoci,
Daju ime kraju (jer se sijeku
A ne steku),
Tu tornjevi su kao plamen rasli,
Smjeli, krasni,
Uz kupole i bedem sa sto vrata
Oko grada,
Od mramora, da straža ušir stupa,
Dvanaest skupa.
Gle svu tu travu, bujna je i jaka,
Nikad takva!
Ko tepih da je ljetos omotao,
Prorastao,
Ostatke grada jedva razabrane,
Panj il kamen—
Gdje mnoštvo slavilo je, žalovalo,
Uzdisalo,
Zbog časti vrela glava im, zbog stida
Razborita;
Sramota, čast, svejedno, zlato, zna se,
Preproda se.
Sad—jedan jedini se tornjić diže
Ravno, niže,
Po kojem kapar plete se i tikva,
Samonikla,
Iz pukotina čuvarkuća kreće,
Tjera cvijećem—
Na mjestu gdje je silna kula bila,
Sva sublimna,
I staza gdje za trke kola bješe
Ko krug žežen,
I monarh, svita, paž, savjetnik, dama,
Na igrama.
Znam, dok se blijeda, nasmiješena večer
Kraju kreće
I prema toru sve te klepke, runo,
Jedva čujno,
A potok s tlom u sivilo se stapa
Bez ostatka—
Da djevojka me čeka sjajnih zjena
I pramena,
Gdje nekoć kolima su bijesno tekli,
Dah presjekli,
A kralj sve motri, ko sad ona, nijema,
Dok me nema.
No on gledaše grad sa sviju strana,
Gdje se grana,
Na svakom brdu hram, duž svakog pada
Kolonada,
Pa svi ti mostovi i akvadukti,
A tek ljudi!
Kad dođem, ona će mi dirnut rame,
Stat preda me,
I očima mi zagrliti lice
Netremice,
Dok srljajuć ne uzvratimo muklo
Jedno drugom.
Pod oružjem ih poslaše milijun
Svuda, sviju,
I bogovima dignuše stup mjeden
Do pod zvijezde,
No s tisuću još bojnih kola za se,
Zlatnih, zna se.
Oh srce! Krv što mrzne, krv što vrije!
Zemlja bije
Za stoljetni grijeh, metež, ludost, zločin,
Njih zatoči,
I trijumfe im i slavu, sve skupa!
Bolje ljubav.
(Prevela Tatjana Jukić)
O AUTORICI:
Tatjana Jukić je redovita profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Autorica je dviju knjiga, Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti (2011) i Zazor, nadzor, sviđanje. Dodiri književnog i vizualnog u britanskom 19. stoljeću (2002), te niza članaka i prijevoda. Dovršava dvije knjige, jednu o izumu mazohizma u hrvatskoj književnosti u Austro-Ugarskoj, i drugu o psihopolitici viktorijanskog romana.
Podijeli na Facebook
