Bunjin kao da nam uvijek želi reći: ljubavna sreća je kratka, čak i kad smo toga svjesni, ipak je treba prigrliti

Piše Jadranka Pintarić

Sa stajališta pojedinačnog ljudskog života nevjerojatno je koliko se svijet promijenio otkako je Bunjin pisao ove priče od 1937. do 1945., što je sigurno i on mislio za svoje vrijeme: pobjegao je od boljševika, potucao se po Europi, skrasio u Parizu, a onda se pred njemačkom okupacijom sklonio u provansalski grad Grasse, gdje je tijekom Drugog svjetskog rata pisao priče u kojima je oživljavao "staru Rusiju". Do tada je već bio nestao novac od Nobelove nagrade (1933.) jer je, valjda, živio kao poslovični ruski grof, ali mnogo je i podijelio u dobrotvorne svrhe.

Ivan Bunjin, 1933.

Priče objavljuje u emigrantskim časopisima jer je svaki honorar dobrodošao u uvjetima gladi: "Naš život u Grasseu je loš… Jedemo smrznuti krumpir. Ili vodu u kojoj pluta nešto odvratno… Živimo u komuni. Šestero ljudi. I nitko nema ni prebijene pare…" Zato je odlučio prvih 11 priča objaviti u SAD-u, da preživi njih šestero u vili. Među kojima je, uz jednog Židova, i njegova negdašnja ljubavnica Galina Kuznjecova, koja je poslije objavila sjećanja Grasski dnevnik, u kojem za njega kaže da je podvižnik (HJP: pravosl. onaj koji nastoji i ustrajava na duhovnom uzdizanju postom, molitvom, očišćenjem i kajanjem).

Kad smo već kod tračanja (u smislu esencijalnog dijela društvenosti, a ne licemjerja), zakonita Vera Muromceva bila mu je druga žena jer je brak s prvom potrajao samo dvije godine. Veru je upoznao na književnoj zabavi 1906. godine, ali su se oženili tek nakon 16 godina (1922.) i ostala je s njim 46 godina (navodno mu je bila draga izreka: "lakše je umrijeti za ženu nego živjeti s njom"). Uz sve ostale glasine o njegovom zaljubljivanju, Veri treba odati počast. Na stranu podvižnik (Galina je nastojala preživjeti rat i naravno da je bila zahvalna), za ovaj svezak važnije je svjedočenje Vere: "…željeli smo pobjeći u neki drugi svijet, gdje se krv ne prolijeva, gdje ne spaljuju žive ljude itd. Svi smo bili zauzeti pisanjem i to nam je pomoglo da podnesemo nesnosno." Citira u edukativnom pogovoru prevodilac Alebić. I to "mi" kod Vere je znakovito, vratit ću se tome.

To što sam davno, u mladosti, u drugoj državi a istom gradu, na drugom jeziku (mašala, nije ni ovaj prijevod čistunski novogovor) koji i danas razumijem, čitala Bunjina kao da je bilo uzaludno: svijet se stubokom promijenio, i sama sam se promijenila. Namjesto da kao onomad prezirem erotomane, ostala sam zatravljena Bunjinovim postignućem: kako je strastveno, predano, detaljno sačuvao svoju "staru Rusiju", izgubljenu idilu, za kojom je čeznuo i ostavio nam koliko maštovite toliko i dokumentarističke slike, zvukove, mirise, hlepnje. Četrdeset priča razvrstanih u tri cjeline u Tamnim alejama (s ruskog preveo Ivo Alebić, VBZ, Zagreb, 2025.) mogu se podvesti pod ovaj sažetak: "Da, iz godine u godinu, iz dana u dan, potajno čekaš samo jedno – sretan ljubavni susret, živiš zapravo samo u nadi da će do njega doći – a sve uzalud…"

Uostalom, naslovna je udarila ton ostalima: usred noćnog nevremena u svratište uleti gospodin, oficir, zatraži samovar da bi ubrzo shvatio kako je vlasnica njegova negdašnja ljubovca, koja je bila sluškinja. I dalje je lijepa žena, nisu se vidjeli trideset godina, začas naprave račun života – za nju je ljubav živa:

– Pa nisi me mogla voljeti cijeli život!
– Da, mogla sam. Koliko god vremena prolazilo, živjela sam samo za jedno. Znala sam da odavno niste onaj stari, da za vas kao da ništa i nije bilo… vi ste me zaista jako nemilosrdno ostavili – koliko sam puta htjela dići ruku na sebe od sramote što sam ostala sama… […]
– Ah! Sve prolazi. Sve se zaboravlja. 
– Sve prolazi, ali ne zaboravlja se sve.

Ivan Bunjin i supruga Vera u okupiranoj Francuskoj od 1939. do 1945.

Nadežda nije zaboravila, nije ni oprostila. On joj prizna da je ženu volio, ali ga je prevarila, a i sin ispao nitkov, sve u svemu: "Mislim da sam i ja izgubio u tebi ono najvrjednije što sam imao u životu." Kad su ljubovali, recitirao joj je stihove Ogarjova: "Svud su crvene divlje ruže cvale, tamnih lipa aleje stale…"

Uglavnom su takvi svi Bunjinovi ljubavnici: "sretan ljubavni susret" traje kratko, možda neko ljeto na dači, možda huda zima u gostima u provinciji, često tek jednom – ne nužno noću – da bi ih obilježio, neke za cijeli život. Jednokratan susret, u kakvoj "tamnoj aleji", jer zabranjeni ili nepoželjni ljubavnici ni nemaju veliku mogućnost izbora. Kairosa za čuperak ili uloviš ili ništa, bez obzira je li riječ o gubljenju nevinosti, avanturi na putovanju, susretu s "prodavačicom ljubavi", silovanju kuharice ili slučajnom susretu u poznim godinama. Ponekad nas autor uvede u priču opisom društvenog položaja aktera ili situacije, ali jednako tako ne okoliša i udara odmah na bitno.

Ivan Bunjin, Galina Kuznjecova, Vera Muromceva i Leonid Zurov u Grasseu 1932. godine

Da, zamalo sve su priče erotske, ali nisu pornografske, božesačuvaj, čak nema ni opisa samog spolnog čina – uvijek ga nekako vješto moćnom elipsom zaobiđe – jer Bunjina ponajprije zanima ono što mu prethodi (zavođenje ili sudbina) i što ostaje poslije – ushit, praznina, žal, pomutnja. Počesto je to sjećanje protagonista ispričano iz perspektive klasičnog sveznajućeg pripovjedača ili u prvom licu (samo je jedna u ženskom). Jest, oduvijek su se muškarci voljeli hvalisati svojim ljubavničkim pothvatima, sirovo je to ovdje – Bunjina nije dotaklo frojdovsko čarobiranje našim umom. Nema tu takvih igara ni izmotavanja, kako bi se reklo u ono doba kad se svijet počeo stubokom mijenjati, "what you see is what you get". Ili pak: sve je transparentno. Da ne bi bilo odveć doslovno shvaćeno, valja napomenuti da akteri, naravno, u procesu zavođenja, udvaranja, snubljenja, kako već priliči ljudskoj naravi smišljaju dramolete, postavljaju zamke, upleću ili zlorabe sporedne likove, petljaju u zakulisju, prenavljaju se i krevelje po potrebi dobivanja žuđenog cilja. I muškarci i žene.

Najdulja je priča Natalie, mogla bi biti danas kratki roman. Zacijelo autoru važna. Junak, taman stavio "studentski kačket", u ljeto dolazi na ujakovo imanje. Premda je "odgojen u strogoj plemićkoj obitelji", odlučio je tražiti "ljubav bez romantike", ne bi li se riješio nevinosti. Sestrična (sic!) Sonja priredi mu, međutim, dramu: u gostima im je Natalie, iz osiromašene porodice, "Vrlo senzibilna djevojka, vitka, još krhka. Pametna, ali jako zatvorena… Ti Stankeviči su bliski susjedi tvojeg najdražeg rođaka Alekseja Meščerskog…" i utuvi mu u glavu da će se zaljubiti u nju, što ne smije jer ga je ona sama za sebe rezervirala.

I tako krene šarada: Sonja ga drži na kratkoj uzici, obećava mu se, malo se ljubi i šlata s njim pa ga stavi na led, zapovijeda mu kako se ima ophoditi s Natalie… Mladac se, dakako, zaljubi u Natalie, ali zbog Sonjine perfidne igre, biva odbačen. U epilogu doznamo da su Natalie udali za njegovog rođaka Meščerskog, starijeg i ružnog, ali bogatog, "udali su je u praznoj crkvi", nitko nije bio pozvan na vjenčanje. A naš junak: "…naviknuo sam se na stanje duševno bolesnog čovjeka, kakav sam potajno bio, dok sam prema van odavao dojam čovjeka koji živi kao i svi ostali". Sonjino proročanstvo da će mu Natalie biti životna ljubav od koje će poludjeti posve se ostvarilo.

Galina, Bunjin i Vera

Potom ju je vidio na velikom balu kako prelijepa pleše s mužem. Nakon sljedećih godinu i pol, dobije vijest da je rođak Aleksej umro, a ona ostala udovica s malim djetetom. I na pogrebu se divi njezinoj ljepoti u koroti, ostali su na nekoliko kurtoaznih rečenica. Godine minule, završio je studij, preselio se na selo i "spanđao se sa seljankom Gašom", majčinom sobaricom. Rodila je dječaka i on joj je ponudio brak koji je odbila: "Ne, to mi ne treba, samo će me biti sram pred svima, kakva sam ja to gospođica! I što će to vama? Samo biste me još brže prestali voljeti. Trebate otići u Moskvu…" Shvatio je koliko Gaša ima pravo: imao je 26 godina i njegov je život bio završen. Ponovno je našao Natalie…

Zanimljivo je kako je Bunjin dobio ideju za tu priču: "Gogolj je izmislio Čičikova, koji putuje i kupuje 'mrtve duše', pa ne bih li trebao izmisliti mladića koji je krenuo u potragu za ljubavnim avanturama? I isprva sam mislio da će to biti niz prilično smiješnih priča. A ispalo je potpuno drugačije." 

Uzgred, u svesku je nebrojeno mnogo referenci na ruske pisce, nešto manje europske, često se citiraju stihovi iz pojedinih pjesama ili junaci čitaju knjige. A i pjesnici su protagonisti – ne baš dični i časni, kako bi se od njih očekivalo. Slikari su pak prava gamad: iskorištavaju modele, siluju, zlostavljaju. Budući da je još bilo vlastele, ima i onih koji se pozivaju na Ius primae noctis. Klasne razlike su podjednako feudalne, koliko i buržoaske.

Štogod autor mislio o tome, meni je priča Čisti ponedjeljak puno bolja od Natalie. Nekako je najcjelovitija, s najviše atmosfere Moskve i njezinog dičnog društva, s tračevima o književnim kružocima, razgovorima koji nisu usiljeni, intrigantnim odnosom među ljubavnicima koji jesu u vezi i nisu, ona se opire jer smatra da nije osoba za brak, ne cima ga, nego otkriva u sebi neke druge težnje onkraj raskoši moskovskih balova i premijera…

Vera Muromceva i Ivan Bunjin

U priči Galja Ganska "umjetnik i bivši mornar sjedili su na terasi pariškog kafića" prisjećajući se "zlatnih dana" i lijepih žena u Odesi. Umjetnik krene pričati: "Vjerojatno svatko od nas ima nekakvu posebno dragu ljubavnu uspomenu ili posebno težak ljubavni grijeh. Pa, Galja je, čini se, najljepša moja uspomena i najteži grijeh, premda, bog zna, nenamjeran." Galjin je otac bio amaterski umjetnik, ali strastven, i sam je podizao kći jer ga je žena napustila. Okupljao je mlade umjetnike u svom ateljeu, raspravljalo se i pilo. Naš je dični slikar tako Galju poznavao od malena. Otišao je u Pariz i vratio se u Odesu umislivši da je "drugi Maupassant po pitanju ljubavnih susreta… najgori kicoš… i prema ženama sam se sasvim podlo ophodio – neodgovorno." Galja je izrasla u krasnu mladu ženu i umišljeni Maupassant ju je zaveo, izdovoljio se i kanio otputovati u Italiju na neko vrijeme. Planula je svađa… Tog se dana popodne Galja otrovala pretpostavivši da je nitkov kani ostaviti.

Nije to jedino samoubojstvo zbog slomljenog srca, sramote, ljubomore. U priči Kavkaz žena vara muža koji je sumnjičav i priprijetio joj je: "Ništa me neće zaustaviti u obrani moje časti, časti muža i oficira!“ Prati je i sve provjerava, ali uspije ga prevariti i s ljubavnikom otputuje na kavkasko primorje. Da ga zavara, slala mu je razglednice iz nekih mjesta, kamo je on pošao potražiti je – neuspješno. U Sočiju je u hotelskoj sobi „pucao sebi u sljepoočnice iz dva pištolja". Eto još jedne reference na književnost (Čehov ili Ljermontov?): muž i oficir nije mogao u dvoboju obraniti svoju čast pa se ustrijelio iz dva pištolja. Nije on neki smiješni rogonja. Istodobno se možemo zapitati: nije li tako dao slobodu ženi koja ga ustrajno vara? Maknuo joj se iz života. Časno.

Galina Kuznjecova i Ivan Bunjin

Osim kratkih priča, nekoliko je anegdota, šturog opisa pojedinog prizora ili pak pokoja pjesma u prozi. Svakako je začudan tekst Željezno krzno u kojem monarh kazuje o: "Nema nijedne sile snažnije u svijetu od pohote – bilo u čovjeku, gmazu, životinji, ptici, ali je najjača kod medvjeda i šumskog duha. Taj se medvjed kod nas zove Željezno krzno, a šumski duh – jednostavno Šumski. I obojica vole žene, do najžešće obijesti." Doduše, kaže on da ih žene same mame i podaju im se. Onda ispriča kako ga je žena odbila prve bračne noći jer da se mora zamonašiti, a on skočio kao zvijer i silovao je. Ujutro su je našli u šumi, objesila se o svoju vjenčanu podvezicu, "kraj njenih vitkih bosih nožica, pognute glave, veliki medvjed". Da nisam ove godine čitala estonski roman Andrusa Kivirähka, Čovjek koji je govorio zmijski (preveo Boris Vidović), možda bih pomislila da je autor pretjerao u maštovitosti, ali u sjevernim zemljama mnogo je mitova o medvjedima kao ljubavnicima.

Ima i ubojstva iz ljubomore. U priči Hrasno, muž nasluti da bi ga žena mogla prevariti s mladcem koji im povremeno, pa i odveć često, dolazi u goste, iako se ni pogledima nisu odali, valjda je samo bilo nešto u zraku. Ode on na put, a mladac po velikoj snježnoj mećavi odmah k ženi. Nisu ni stigli zgriješiti, tek je snubljenje počelo – muž bane na vrata po kijametu, mladac se pokupi kući. Poslije se doznalo: ženu je zadavio, stavio je na uže kao da se objesila, seljani su shvatili što se dogodilo. "Išibali su ga i poslali u Sibir, u rudnike." Eto, u staroj je Rusiji kazna za femicid bila brža i učinkovitija nego danas! Ili pak: Gruzijac u Moskvi ubije prostitutku gđicu Klaru, pobjegne vlakom za Rostov, gdje je na kolodvoru sutradan bio uhapšen.

Vera i Ivan Bunjin na dodjeli Nobelove nagrade za književnost u Stockholmu 1933. godine

No, da se ne zavaravamo, većim je to dijelom muškaračka knjiga tvrdog patrijarhata u kojoj je žena često objektivizirana, nema pravo na vlastitu volju (osobito ne seljanke, služavke, prostitutke), silovanje je uobičajeno i prihvaćeno (naročito kad visoki staleži siluju podređene), opravdano time da muškarac "samo" u ženi pobuđuje ionako urođene joj nagone požude. Mnogo muškaraca u svesku misle da moraju jebati iz sažaljenja, milostivi su i velikodušni. Što se tiče patrijarhata, tako-i-tako smo u regresiji, ali ne može se Bunjina mjeriti današnjim kriterijima jer onda upadamo u zamku vrednovanja prošlosti novim aršinima.

Tamne aleje jesu književno remek-djelo, bez obzira na to što odišu duhom vlastitog doba, dok istodobno govore o univerzalnim temama, porivima, karakternim osobinama, odnosima. Stilske bravure ispeglane su do savršenstva, uplašiš se tih "očiju koje sijevaju prijetećim umom".

Međutim, griješila bih dušu da ne kažem kako ima plemenitosti, velikodušnosti i da je nekim, zrelim, ženama dao pravo na samosvojnost. Primjerice, u priči Vizitkarte, nadmeni i arogantan tridesetogodišnjak, "nedavno proslavljeni pisac", na parobrodu koji plovi Volgom, upozna zgođušnu ženu niskog porijekla i očaran sobom misli kako "ima pravo na nju", "ganula ga je svojim siromaštvom i prostodušnošću". Voljeli su se uz votku… Kad je parobrod pristao, ona "ne osvrćući se, potrča niz pokretni mostić…" Žena je bila udana za dosadnog muškarca, život joj je bio rutina i na putovanju si je priuštila avanturu.

Maksim Gorki, Ivan Bunjin i Nikolaj Telešov 1900. godine

Gospodin Nikolaj Platonič u Parizu, koji je pobjegao od revolucije (samo na nekoliko mjesta reference su na Oktobar), samotan i željan društva, u ruskom restoran upozna Olgu Aleksandrovu, konobaricu. I ona je u emigraciji, udana (muž bjelogardijac "radi u Jugoslaviji"), usamljena. Kad dođu u njegov stan, zna se zbog čega, ona odbije čašu vina: "Pijte, dragi, a ja se idem svući i oprati. Pa ravno u krevet. Nismo djeca…" Dodat ću samo: naslijedila ga je i bez vjenčanog lista. Nije baš ruska Mme Bovary, a i bolje je prošla. Sjajna je i ona dama koja se na Azurnoj obali kupala gola golcata u pustoj uvali, ne srameći se svoga tijela.

Jedinu priču u ženskom rodu kazuje žena kojoj je zaručnik poginuo mjesec dana po izbijanju Prvog svjetskog rata, a ona je preživjela brojne jade i strašne patnje. Na kraju se pita: "…što sam ipak imala u životu? I odgovaram si: samo onu hladnu jesenju večer." Bila je to večer prije nego što je zaručnik otišao u rat. Nema ni trunka erotike, ali Bunjin kao da nam uvijek želi reći: ljubavna sreća je kratka, čak i kad smo toga svjesni, ipak je treba prigrliti. Rijetkima se dogodi najljepša ljubavna izjava, ne samo iz ove knjige: "Ako postoji budući život i mi se sretnemo u njemu, past ću ničice pred tvoje noge i poljubiti ih za sve ono što si mi pružila na zemlji."

No, ono što je fascinantnije u Tamnim alejama danas su nezamislivi opisi prirode, mijena vremena, izgleda ljudi, jestvina, zvukova, mirisa. Nevjerojatna svojevrsna književna sinestezija! Mislim da nikad nisam u jednom svesku pročitala toliko detaljnih opisa što je tko imao na sebi, kakve je građe i fizionomije, a tek koliko rukoljuba oko ovakvih i onakvih rukavica. Na primjer: "…ispred mene brzim korakom ide jako vitka, elegantna djevojka u sivom kostimu, u sivkastom šeširu s lijepo presavijenim obodom, sa sivim kišobranom u ruci, na koju je navučena rukavica od glasé kože maslinaste boje." Tome su često dodane i tkanine od kojih je odjeća izrađena, usto nose sve vrste krzna: lisica, rakun, vuk, ovca, janje, jelen, dabar, tuljan, samur, hermelin. Ponegdje je dodan i kroj haljine. Eto, nek sam zadrta, ali mislim da muškarac, čak i tako maštovit kao što je Bunjin, nije sve to mogao znati i zato mi se čini da su žene u tome imale prste, ponajprije Vera Muromceva.

Još jedna cveba sa ženskog stajališta: žene su bile dlakave, crne šumice na pravom mjestu, imale su sala na trbuhu i bedrima, bile oble, krupne, punašne, velike stražnjice i sl., a zacijelo je imao neki blaži oblik fetiša na stopala, gole pete i gležnjeve s obzirom na to koliko puta i kako precizno ih je opisao. Dlake na nausnici također su erotski zanosne, čak i crne. Ili: "...na lijevom obrazu imala je madež s lijepim uvojkom crnih dlačica" – pa da svisneš od muke kad se sjetim što sve mi sebi radimo da bismo bile kao što? – bebe? – plastične lutke?

Nisam dovoljno stručna da vam sažmem svekoliko kulinarstvo Tamnih aleja – jasno da je riječ o raznolikosti i raskoši tradicionalne ruske kuhinje, pobrojat ću samo što je Olga Aleksandrova ponudila Nikolaju Platoniču:

– Danas imamo mornarski šči, šnicle na kozački… Možete dobiti teleći kotlet ili, ako želite, egipatski kebab…
– Što ćete za predjelo? Imamo prekrasnu dunavsku haringu, svježu crvenu ikru, tek pristiglu, korkunovske ukiseljene kornišone…
– Danas imamo prekrasno varivo od krastavaca.

Vera Muromceva

Završit ću citatom mudrog liječnika koji je spašavao dame misleć' da su u nevolji, avaj, na vlastitu štetu:

"A znate, kasnije sam požalio zbog toga što sam je, da tako kažem, spasio. Nije mi to bio jedini incident takve vrste… I zbog čega sam se, dopustite da vas upitam, umiješao? Nije li svejedno zbog čega je i na koji način čovjek sretan? Posljedice? Ma, one će ionako uvijek biti tu: u duši ti od svega ostaju bolni ožiljci, odnosno uspomene koje su posebno okrutne i mučne ako se prisjećaš nečega sretnog… No, doviđenja, bilo mi je jako drago što smo se sreli."