Piše Tanja Tolić
"Pripremam se za njenu smrt. Kako to radiš, netko pita. Pokušavam se zamisliti bez nje. I mislim da će to biti u redu. Ne za nju. Za mene. Ili obrnuto. Ali čini se da se na to ne mogu zapravo pripremiti pa gubim vrijeme. Ona, ona pak strašno želi živjeti. A ti? Ja ne znam", piše Chantal Akerman u memoarima "Moja majka se smije", originalno objavljenima 2013. U tankoj knjižici, koju je upravo objavila Udruga Bijeli val u prijevodu Milene Ostojić, slavna belgijska redateljica, scenaristica, glumica i umjetnica bilježi posljednju godinu majčina života: majka, poljska Židovka koja je preživjela Auschwitz, umrijet će 2014., godinu poslije Chantal Akerman umrijet će od suicida, kako danas, s mnogo sućuti, govorimo o onima koji si oduzmu život.
Akerman je za života snimila četrdesetak filmskih i TV radova različitih vrsta, žanrova i formata, a njezin najpoznatiji film, "Jeanne Dielman, 23 Commerce Quay, 1080 Bruxelles" (1975), često se nalazi na popisima najboljih filmova svih vremena. Uvrštava ga se među pionirske uratke feminističkog filma i estetike slow cinema, a upravo je takav – spor, s dugim, gotovo statičnim kadrovima – i njezin posljednji film, dokumentarac "No Home Movie" (2015), u kojem filmašica bilježi niz razgovora s majkom prije njezina kraja. Dokumentarac je nedavno prikazan u zagrebačkom Dokukinu KIC.
Kadar iz filma "No Home Movie"
"Ujutro kad se probudim, odem na prag njene sobe da provjerim diše li još. Diše jako glasno i s naporom, ali diše. Njeno tako maleno, tako ispijeno tijelo umotano je u poplun. Zaboli me srce. (…) Bila je jako bolesna i bojala sam se, bojala sam se da će prestati disati preda mnom, u svom naslonjaču. Zaspala je i osjećalo se koliko se njeno srce napreže da kuca dok sam je gledala, diši mama, nemoj me pustiti, diši. Ne napuštaj me, još ne. Nisam još spremna i možda nikad neću ni biti spremna", opisuje Akerman u knjizi.
Chantal Akerman i njezina majka (Preuzeto iz knjige "Moja majka se smije")
U filmu je majka isprva vrlo suvisla, pribrana, ne govori starački niti upada u digresije, iako joj je 85 godina i jedva je preživjela operaciju srca i plućnu emboliju, nakon čega je još i slomila rame. Chantal i njezina sestra Sylviane, koja s obitelji živi u Meksiku, majku posjećuju povremeno, o njoj inače dobro brine četa njegovateljica.
Obje kćeri s majkom razgovaraju dječjim glasovima, posebno Chantal, a kratki posjeti razvučeni su u duge kadrove – Akerman snima dnevni boravak, majčinu i svoju sobu, najviše kuhinju (ponavljajući motiv u njezinu radu koji često funkcionira kao kućni teatar) – kao da time pokušava produljiti majčin život, kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta.
Redateljica se u filmu uglavnom ne vidi, redovito je zaklanja majčino tijelo, što govori o njihovu bliskom, ali i opterećujućem odnosu jer je majka bolovala od kronične anksioznosti. "U židovskoj religiji kažemo da ne moramo voljeti roditelje, ali ih moramo poštovati. Genijalna ideja", govori Akerman majci dok ručaju. "Zašto me snimaš?" pita je u drugom kadru majka dok razgovaraju preko Skypea. "Jer želim pokazati kako je svijet malen… Sve snimam, mama, ali tebe posebno", odgovara joj.
Chantal Akerman s godinu dana (Preuzeto iz knjige "Moja majka se smije")
Akerman je u trenutku snimanja filma na pragu šezdesetih godina, u memoarima piše da je dijete koje je "rođeno kao staro dijete i zato dijete nikada nije odraslo. Kretalo se svijetom odraslih kao staro dijete, i loše se snalazilo. Staro dijete mislilo je da se, ako mu majka umre, više neće imati kamo vratiti." Teško joj je podnijeti kad tako crno na bijelo vidi zašto je ostala staro dijete. "I da si zato nisam uspjela stvoriti život. I jedina stvar koja me spašava je pisanje. I to tek donekle.“ Njezina sestra, dodaje, ima život, zna radost življenja. „Gledam je i pitam se kako joj to uspijeva."
Chantal Akerman i njezina mlađa sestra Sylviane kao djeca (Preuzeto iz knjige "Moja majka se smije")
Zapise o majci povremeno prekida zapisima o kompliciranim ljubavnim vezama sa ženama. Zadnju vezu s C., koja se zbog nje preselila u New York, nedavno je prekinula: tugovanje i krivnja zbog ljubavnog brodoloma isprepliću se s tugovanjem zbog majke. "Većinom bi me ostavile zbog nekog dečka na primjer, pa bi mi se vratile, pa bi me odbacile, a ja sam sve to prihvaćala s osmijehom. Bilo je to glupo i sada kad na to pomislim kažem sebi, nisam trebala. Nisam tako trebala. Ali to mi je postala druga priroda. Jednog sam se dana čak htjela ubiti ali s osmijehom, nikako ne zaboraviti osmijeh kao da je to čin bez posljedica. Srećom i bila je jer sam preživjela. Preživjela sam sve dosad, a često sam se željela ubiti. Ali govorila sam si ne mogu to uraditi majci. Poslije, kad ona više ne bude tu."
Chantal Akerman
Majka svako malo zaspi – i u knjizi i u filmu – probudi se, malo jede, postoji. "Žena na čekanju. Koja je preživjela. Zna to, preživjela je i preživjet će opet." Ne sjećam se više dobro poljskog, rekla bi majka nekad iz vedra neba a da je nitko ništa nije pitao. "Imali smo veliku obitelj tamo u Poljskoj, znaš, jako veliku obitelj. Tako je nekad bilo. Obitelji su bile jako velike. Sigurno je zato tvoj otac htio treće dijete. Ja nisam. Već sam imala dvije kćeri i to mi je bilo dovoljno, posebno s tobom koja si mi zadavala toliko brige. Ali bila si ljupka djevojčica i lijepa s tim plavim očima. Svi bi se zaustavljali kraj kolica i gledali tvoje oči. Davali su mi komplimente. Ali treće dijete, ne. Porođaj je bio nešto strašno, a i poslije je bilo teško, posebno s tobom koja nisi htjela jesti i koja si noću vrištala zbog košmara."
Redateljica se pita je li dobro biti tako jaka kao što je njezina majka. Njezin šogor i sestra govore da je to zato što je (majka) preživjela, naučila je kako preživjeti i morala je biti jaka da bi preživjela.
"Bilo mi je dosta svih tih priča o preživjelima. Godinama sam samo o tome mislila. Sad mi je bilo dosta. Stvarno dosta. Mislila sam da je možda, ako mi je svega dosta, to početak mog ozdravljenja jer i ja sam bila bolesna. I još uvijek sam. To je ciklična i kronična bolest. Svakoga dana uzimam lijekove za raspoloženje. To je bolest raspoloženja. Zapravo, kad sam jako dobre volje, moram biti na oprezu. Moram brzo izgubiti taj višak dobre volje inače ću i ja u bolnicu ili će me zatvoriti. Ako nemam volje, uopće nemam volje, nemam želje ni za čim pa me nitko ne vidi i nikoga ne vidim, onda me neće zatvoriti. Pomalo naivno sam mislila da ako mi je dosta priča o onima koji su preživjeli i onima koji nisu, da ću popraviti raspoloženje i svoju bolest, ali onda sam pročitala da to nije moguće, da je moja bolest povezana s razdobljem kad sam bila dojenče, da kao dojenče nisam primijetila da imam oca, ili da mi možda majka nije dopustila da primijetim da imam oca, i da smo zato majka i ja bile previše vezane i da je ta veza za mene bila kobna", piše Chantal Akerman u knjizi.
Chantal Akerman
Bivša partnerica, C., jednom joj prilikom rekla da je istražila njezinu bolest i "ljudi se često bacaju kroz prozor zbog te bolesti". "Ja ne. Ne, dosad ne", odgovorila joj je Akerman. "Ali prečesto se razboliš, ne mogu to više", nastavlja partnerica. "Ni ja, ali znam da prođe i govorim si to svaki dan. Tako je to. Imam je i ništa tu ne mogu", završava prisjećanje.
"No Home Movie" počinje dugim, višeminutnim kadrom kvrgavog drveta koje se odupire nevremenu. Čini se da će ga slomiti, ali stablo odolijeva. Završava jednako dugom snimkom pustinje: majke više nema, ostala je pustoš.
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
