Piše Tanja Tolić
Madonna u crno-bijelom videospotu tetura hotelskim hodnikom: šepa u štiklama i crnom kišnom ogrtaču, u jednoj joj je ruci kofer, drugom pridržava glavu. Dok pjevačica prolazi hodnikom, kamera "otkriva" ljude u sobama: androginog plesača s dugim noktima, muškarca golog torza koji moguće uživa u felaciji, ženu kojoj grudi gotovo ispadaju iz korzeta. Madonna se spušta na pod, mantil se razvezuje, ispod nosi samo čipkasto donje rublje. Dok samu sebe miluje, pridružuje joj se muškarac (u to vrijeme njezin stvarni partner, Tony Ward) i počinje ju ljubiti. Do kraja videospota za njezin singl iz studenog 1990., "Justify My Love", svjedočit ćemo lezbijskom maženju, voajerizmu, transrodnim ženama koje se međusobno miluju, homoseksualnoj ljubavi, sadomazohizmu i biseksualnosti. Konačno, Madonna oblači kaput i odlazi smijući se, revitalizirana je i radosna, ne osjeća više umor.
Madonna u videospotu za svoju pjesmu "Justify My Love"
Nakon što su čelnici MTV-a pogledali spot, odlučuju da ga neće emitirati, iako je cijeli vikend trebao biti posvećen Madonni, a novi video ekskluziva. Spot je na kraju premijerno prikazan 29. studenoga na kabelskoj mreži The Jukebox Network. U intervjuu na kanalu Madonna je branila spot nazivajući ga "proslavom seksa" i čudila se zašto ljudi gledaju filmove u kojima je netko raznesen u komadiće, ali ne žele gledati spot u kojem se dvije djevojke ljube ili dva muškarca maze.
Madonnin videospot drzak je, divlje seksualan i provokatorski. Pjesma je bila hipnotička, trip-hop objava žudnje; spot je pak bio konceptualno, nesputano seksualno istraživanje Madonninih fantazija. Otvorena seksualnost videospota ujedno je i njegova poanta. "S epidemijom AIDS-a koju imamo, ne bismo li trebali slaviti ljubljenje kao divnu stvar?" pitao se modni fotograf Jean-Baptiste Mondino koji je režirao spot.
Do kraja te godine, od AIDS-a je umrlo još 120 tisuća ljudi u Sjedinjenim Državama, od čega jedna petina u New Yorku: epicentru mode, umjetnosti, muzike, medija i oglašavanja. Društvena panika zbog ideje da nas seks doslovce može ubiti imat će dalekosežne posljedice; u medijima će se za početak formirati dvije struje misli. Jedna, nazvana "novi tradicionalizam", propovijedala je povratak staromodnih obiteljskih vrijednosti koje su nalagale da se žene vrate doma i tamo i ostanu. Drugi pravac, "novi voajerizam", prigrlio je seks, ali s promatračke pozicije. "U vrijeme kad je prakticiranje seksa postalo iznimno opasno, gledanje seksa, čitanje o seksu, razmišljanje o njemu… postalo je nužnost", objavio je Newsweek u svojem članku o Madonni 1992. "AIDS je voajerizam gurnuo iz drugog reda… u prvi."
Do kraja 20. stoljeća kulturu će oblikovati nadmetanje ovih dviju suprotstavljenih sila. Iako se činilo da novi tradicionalizam i novi voajerizam nemaju ništa zajedničko, oba su pravca ženama poručivala isto: ispunjenje i napredak leže u njegovanju muških želja. No žene su, barem u muzici, uzvraćale. "Justify My Love" danas se čini kao drska afirmacija seksualnih sloboda u turbulentnom vremenu. Subjekt videospota je Madonna – fantazije, imaginacija, užitak… sve je to njezino. Ako je time isključila muškarce, ili mainstream publiku, živo joj se fućkalo. Videospot završava riječima: "Teško čovjeku / čiji užitak ovisi / o dopuštenju drugoga."
U to su vrijeme videospotovi još bili rijetki, a sklonost devedesetih voajerizmu nije bila samo odgovor na AIDS: slike su postajale sve prisutnije jer su potrošači sada imali mogućnost ne samo slušati glazbu, nego je i gledati. Kad je 1981. pokrenut MTV, glazbena postaja preokrenula je pop i rock. Preko noći postalo je podjednako važno i kako netko izgleda, a ne samo kako pjeva. Madonna, Cyndi Lauper i Tina Turner plivale su kao riba u vodi u novom mediju. No Madonna je i shvaćala kako videospotovi pretvaraju žene u mete, pa je u njima otvoreno propitivala ideju da žene nastupa za muško zadovoljstvo. Taj će stav potvrditi knjigom "Sex" koju će objaviti 1992.: u pitanju je coffee table knjiga za odrasle mekog pornografskog sadržaja i s mnogo fotografija na kojima Madonna simulira seks.
Madonna je knjigu "Sex" objavila 1992. godine; u pitanju je coffee table knjiga za odrasle mekog pornografskog sadržaj
"Iako je Madonna u svojoj knjizi 'Seks' koristila pornografske trope, ona je ta koja je imala moć… No dugoročno to je dovelo do sve većeg prodora seksualnih provokacija u konvencionalne medije. Bilo je mnogo lakše, nakon njezine knjige, tvrditi da je pornografija umjetnost", komentira Sophie Gilbert u svojoj knjizi "Girl on Girl: How Pop Culture Turned a Generation of Women Against Themselves" (Penguin Press, 2025.).
Sophie Gilbert novinarka je časopisa The Atlantic u kojem piše o televiziji, knjigama i popularnoj kulturi. Godine 2022. bila je finalistica Pulitzerove nagrade za kritiku, a njezina knjiga jedan je od publicističkih hitova prošle godine – hvalospjeve su objavili The New York Times, Publishers Weekly, Kirkus, Time, The Washington Post, NPR…
Sophie Gilbert (Foto: Urszula Soltys)
"Cilj je ove knjige, s pozicije kritičarke, otkriti kako je i zašto baš svaki žanr suvremene zabave – muzika, filmovi, televizija, moda, časopisi i pornografija – počeo slati djevojkama istu poruku, onu koju smo predano internalizirale. Željela sam razumjeti kako je generacija mladih žena počela vjerovati da je seks naša jedina valuta, da je objektivizacija zapravo osnaživanje i da smo sve mi postale predmet poruge. Zašto nas je tako lako uvjeriti da smo nedostatne? Tko je postavio mjerila? Zašto je već desetljećima svaki kulturni proizvod toliko usmjeren na muški pogled i muško zadovoljstvo?" pojašnjava Gilbert u uvodu svoje knjige.
Naslov "Girl on Girl" inicijalno je trebao biti šala – u pitanju je trop kojim obično počinju pornići (dvije žene se seksaju), a autorica ga htjela iskoristiti kao ironičnu opasku na činjenicu da se žene bore protiv žena i samih sebe, da su hendikepirane kao kolektivna snaga. No što je više istraživala, to je postajalo jasnije da se pornografija infiltrirala u baš sve žanrove masovnih medija. Pornografija je postala definirajući kulturni proizvod našeg vremena – ništa drugo nije toliko oblikovalo način na koji mislimo o seksu, ali i način na koji mislimo jedni o drugima, ističe Sophie Gilbert. "Pornografija ne informira, ne raspravlja, niti uvjerava. Pornografija trenira", poentirala je filozofkinja Amia Srinivasan u svojoj knjizi "Pravo na seks" (The Right to Sex, 2021.).
Pornografija je istrenirala dobar dio popularne kulture da žene gleda kao objekte – kao stvari koje treba utišati, obuzdati, fetišizirati ili zlostavljati. Pornografija je istrenirala i žene. Istraživanje socijalne psihologinje Rachel M. Calogero iz 2013. pokazalo je sljedeće: što su se žene sklonije samoobjektivizaciji (što je glavna poruka i postfeminizma i pornografije), to su manje sklone aktivizmu i traženju društvene pravde.
"Kad pogledam unatrag, svi ti trendovi, kao i kultura koju su predstavljali, s današnje se pozicije čine neodvojivi od uspona postfeminizma. Manje eksplicitna ideologija a više mehanizam za privlačenje medijske pažnje i konzumerizam, postfeminizam se pojavio 1980-ih i 1990-ih kao reakcija na ženski aktivizam, ojačan uvjerenjem da su feminizam drugog i trećeg vala nekako zakočili našu kolektivnu slobodu. Susan Bolotin piše u The New York Timesu 1982. kako su se mlade žene odjednom počele distancirati od feminizma iako su svjesne što je sve postigao. Blaćenje feminizma postiglo je cilj: mlade su žene, dodala je Bolotin, feministkinje počele doživljavati kao 'nesretne' i 'kreštave' iako su prihvatile nove mogućnosti koje su im osigurale upravo te žene", piše Gilbert.
Glavna junakinja serije "Seks i grad" je Carrie Bradshaw, konzumeristička lutkica s kolekcijom raznobojnih cipela
Postfeminizam nije bio jasno definiran, ali je poticao žene da prihvate neobavezni seks, troše bezbrižno i budu stereotipne djevojke ili otvoreno seksipilne, koliko god to žele. Sve su se te ideje uporno prodavale kao osnažujuće. Tijekom 1990-ih postfeministički ideali polako su prožimali popularnu kulturu. Utjelovljenje postfeminizma, piše Gilbert, glavna je junakinja serije "Seks i grad" Carrie Bradshaw, konzumeristička lutkica s kolekcijom raznobojnih cipela čiji je stan na Upper East Side zapravo veliki ormar s odjećom.
U literaturi i kasnije na filmu, Bridget Jones je pak utjelovila novi ženski arhetip: kaotičnu luzericu. Knjiga, kako je pisao New York Times u svojoj kritici iz 1998., "dobro hvata način na koji moderne žene osciliraju između neovisnosti tipa 'Ja sam žena' i patetične djevojačke žudnje da budu sve svim muškarcima".
Dok je istraživala za knjigu, Gilbert je šokiralo koliko je učinkovito ta ideja prenesena u masovnu kulturu. U glazbi, ljutite rokerice zamijenjene su mnogo mlađim djevojkama koje su rijetko imale mišljenje o bilo čemu. U modi, snažni supermodeli koji su se međusobno podržavali i zahtijevali da budu adekvatno plaćeni za svoj rad zamijenjeni su krhkim, pasivnim tinejdžericama. Tako su počele 2000-e godine. U svojoj knjizi "Living Dolls" (2010) Natasha Walter piše kako se trik postfeminističkih masovnih medija svodio na sljedeće: kooptirali su pojmove poput oslobođenja i izbora kako bi potom ženama prodali "uljepšanu, visoko seksualiziranu i iznimno plitku verziju feminizma", onu u kojoj se od žena očekivalo da odaberu život u kojem će biti i voljni objekti i lake mete.
Spice Girls
Do kraja 1990-ih, u kulturnom prostoru zaživjet će pojam "Girl Power" koji je originalno, početkom 1990-ih, smislila Kathleen Hanna u fanzinu koji je radila za svoj punk bend Bikini Kill. Do kraja stoljeća taj će pojam postati univerzalni slogan, no što se više izvikivao, to je manje zastupao kontekst za koji je originalno smišljen. Girl Power, kao ideologija ranih 1990-ih, imala je intenzivno, političko značenje. Iz njega je izbijao bijes punka koji je zahtijevao više prostora i poštovanja za žene u glazbenoj industriji. No u kolektivnom imaginariju svi mi danas pamtimo kako ga izvikuju Spice Girls, ženski bend osnovan 1994. koji je postao utjelovljenje postfeminizma i njegovih poruka, primarno one da je konzumerizam put do samoispunjenja.
"Spice Girls su bile seksi žene koje su se ponašale poput male djece na vjenčanju: nasumce su grabile stvari i vrtjele se ukrug, ukrug, ukrug, usput bacajući hranu na pod. Utjelovljavale su 'slobodu', pod uvjetom da je shvaćate kao 'totalni izostanak kontrole impulsa'. Jedini učinak koje su Spice Girls imale na publiku jest da trenutno pohrli u šoping", piše Gilbert.
Slogan Girl Power brzo su prisvojili brendovi koji su iza njega vidjeli novu demografsku skupinu kupaca. Prosinačko izdanje magazina Fortune 1997. objavilo je priču na šest stranica o sloganu Girl Power i marketingu u kojoj se pojašnjavalo kako 88 posto djevojaka u dobi od trinaest do sedamnaest godina "jednostavno voli kupovati". Djevojkama milenijkama kupovanje stvari odjednom je prezentirano kao politički čin – i to one vrste koja je izbrisala potrebu za bilo kakvim aktivizmom. U samo osamnaest mjeseci nakon što su objavile svoje singl "Wannabe", Spajsice su potpisale ugovore s tvrtkama kao što su Pepsi, Polaroid, Cadbury’s, Chupa Chups i Hasbro. Do kraja 1997., zajedno su, samo od marketinga, zaradile oko pola milijarde dolara.
Pojam "Girl Power" originalno je, početkom 1990-ih, smislila Kathleen Hanna (Foto: Leeta Harding)
"Devedesete su bile novo desetljeće seksualnog oslobođenja, u kojima je gledanje bilo dopušteno jer je mnogo sigurnije od dodirivanja. No čin gledanja zahtijeva objekt, a u mainstream kulturi taj su objekt postale – žene. Nigdje se to ne vidi tako dobro kao u hip-hopu. Kako je hip-hop postajao ozbiljan biznis, glazbene kuće zahtijevale su od hip-hopera da se depolitiziraju. Kao rezultat, sav bijes i agresija, koji su jednom bili usmjereni na nepravde u Americi, sad su se jednostavno okrenuli prema ženama", piše Gilbert.
Mršavi bijeli rapper iz Detroita, Eminem, stvorio je umjetničku personu Slima Shadyja koji je maštao o tome da ubije svoju djevojku i riješi se njezina tijela, o tome da drogira i siluje petnaestogodišnjakinju i da Hillary Clinton iščupa krajnike. Muzika je samo muzika, ne treba je shvaćati doslovno, zar ne? Ne baš, jer nije uvijek nevino odvojena od načina na koji je možemo interpretirati. Istraživanje iz 2006., koje su proveli sociolozi iz Münchena, pokazalo je da su muškarci koji slušaju seksualno nasilne i agresivne stihove – konkretno Eminemova "Supermana" ili Offspringovu pjesmu "Self-Esteem" – bili skloniji negativno misliti o ženama i imati osvetničke misle o njima. Kad su istraživači muškarce koji su slušali mizogine pjesme zamolili da naprave sendvič ženama i muškarcima, ženama su u sendviče stavljali veće količine ljutog umaka, što sugerira da su ih podsvjesno željeli kazniti.
Eminem
Godine 1998., potrošeni pornografski trop seksi školarke iznova je oživio zahvaljujući spotu za pjesmu "Baby One More Time", u kojem – tada šesnaestogodišnja – Britney Spears divlje trese kukovima. To je primjer tinejdžerske seksualnosti pretvorene u postmoderni spektakl koji će kulminirati 2001. Te se godine pojavila u TV reklami za Pepsi, toliko očaravajuće plešući u ispranom jeansu i grudnjaku da svijet nije mogao prestati gledati. Na kraju reklame, bivši predsjednički kandidat i otvoreni zagovornik Viagre, Bob Dole, izgovora: "Polako dečko!" Šala se sastojala u tome što se istodobno obraćao i svom psu i svom penisu.
Britney Spears u reklami za Pepsi
Do 2004. godine popularna kultura već je bila preplavljena pornografijom, samo što se to sad zvalo "porno šik". Ariel Levy nazvala je to "raskalašenom kulturom" u svojoj knjizi iz 2005. godine "Female Chauvinist Pigs": riječ je o dominantnom kulturnom modalitetu koji slavi pornografiju, seks, samokomodifikaciju, ironični seksizam i nesputano samoizlaganje. Sve je to, zaključila, krenulo iz mode; industrije u kojoj je žensko tijelo dugo bilo prodavano, zlostavljano i izgladnjivano do podčinjenosti, u kojoj su moćni muškarci zlostavljali, manipulirali i profitirali od djevojačkog rada. "Moda ima golem utjecaj na to kako se kultura mijenja. A pornografija ima golem utjecaj na modu", izjavio je 2004. redatelj Timothy Greenfield-Sanders na promociji svojeg dokumentarca „XXX“ o trideset pornozvijezda.
Demi Moore u filmu "Nemoralna ponuda"
Nije pretjerivao. Dominacija pornografije u popularnoj kulturi nalikovala je bankrotu kako ga je svojedobno opisao Ernest Hemingway: najprije postupno, potom iznenada. Jedna od posljedica krize uzrokovane AIDS-om jest da prikazi seksa više nisu bili tabu – postali su vitalno važni za edukaciju i javno zdravlje. Mediji su uživali u novootkrivenoj slobodi. Do kraja 1990-ih, od (američke) nacije se očekivalo da zna što znače mrlje na plavoj haljini; što je točno Hugh Grant radio na Sunset Stripu; je li John Wayne Bobbitt dobio što je zaslužio; može li se osoba prodati za milijun dolara, kao što je to učinila Demi Moore u filmu "Nemoralna ponuda".
U cijelom desetljeću modna fotografija poigravala se s granicama: moda se, pisao je Guy Trebay u The New York Timesu, počela zalagati za porno šik i "prije nego što su se umjetnost, video, muzika i Hollywood nakačili na trend, zaljubljeni u slabo osvjetljenje, tipično za pornografski žanr, njegove pasivne subjekte, sobe za odmor obložene borovinom i ružni konzumerizam". Dva su fotografska snimanja u tome odigrala presudnu ulogu, a u oba je model bila Kate Moss. Prvo snimanje bilo je 1990. za magazin The Face u kojem je predstavljena dotad nepoznata šesnaestogodišnjakinja.
Kate Moos na snimanju za magazin The Face
Fotografije Kate Moss snimila je Corinne Day, a na njima se Moss ceri u kameru, puši naslonjena na zid i gola istrčava iz mora prekrivajući međunožje slamnatim šeširom. Naslov na coveru bio je "Treće ljeto ljubavi", što je bila referenca na euforičnu rave kulturu. "Samo smo se zabavljali", rekla je kasnije stilistica sa snimanja Melanie Ward, no Moss se 2022. svega sjećala drukčije – otkrila je da ju je Day zlostavljala inzistirajući da skine top, zbog čega se Moss rasplakala. "Ako se ne skineš, neću te angažirati za Elle", rekla joj je Day. Dvije godine kasnije Moss je opet pozirala u toplesu za oglas za Calvin Klein Jeans uz rappera i poslije glumca Marka Wahlberga. "Bila sam uplašena i osjećala sam se ranjivo. Mislim da su igrali na moju ranjivost. Bila sam zbilja mlada i nevina. Calvinu se to svidjelo."
Već u drugoj polovici 90-ih snažne supermodele sasvim su zamijenile krhke, blijede i maloljetne djevojčice koje još nisu znale kako pregovarati da dobiju moć i postave granice.
U svojoj knjizi iz 2001. godine "Fashion, Desire and Anxiety" Rebecca Arnold citira modnu agenticu Katie Ford koja krajem 1990-ih zamjećuje kako "dizajneri traže vrlo mlade modele. Žele mršave, ravne djevojke – tako više ne izgledate u dvadesetima". I to ima poveznicu s AIDS-om, naglašava Gilbert: tijekom epidemije, muškarce su privlačile mlade žene bez seksualne povijesti.
"Još od prvog porno šik trenutka – filma 'Duboko grlo' iz sedamdesetih – industrija filmova za odrasle ženama i djevojkama šalje kontradiktornu poruku: da su najslobodnije kad su na koljenima. Do 2000-ih pornografija se pretvorila u nešto zabavno, duhovito i opušteno – odbačeni su staromodni seksualni skrupuli, sve kako bismo slavili našu novu, neinhibiranu, milenijsku slobodu. No malo se toga promijenilo u dinamici moći, ciljanoj publici i prirodi njezina pogleda. Isti oni ljudi koji su oduvijek imali moć i autoritet nad time kako se slike žena komodificiraju, sad su samo prepakirali stari proizvod. A što je više mainstream kultura prihvaćala pornografski žanr, to se sama pornografija – kako bi zadržala svoj transagresivni status – sve više morala okretati marginaliziranom i tamo tražiti nove 'slike'", naglašava Gilbert.
Poster za film "Američka pita"
Kad je 1999. godine u kina stigao film "Američka pita", bio je to početak zlatnog razdoblja koji je Hollywood dobom nazvao tinejdžerskih seksualnih komedija. "Američka pita" označila je početak nove kulturne fiksacije na adolescenciju – u kojoj je naglasak bio na slobodi, prijateljstvu i nevoljama mladića koji djevojke pokušavaju nagovoriti na seks. Cijeli zaplet "Američke pite" počiva naime na gubitku muškog djevičanstva – stanju koje glavni (muški) junaci shvaćaju, u najboljem slučaju, kao jadno, a u najgorem kao hijerarhijsku nepravdu. Svi su oni u nevoljnom celibatu: seks je oruđe, djevičanstvo neprijatelj, a djevojke čuvari – one koje stoje na putu herojevoj slavnoj i ispravnoj sudbini.
U deset godina otkako je Elliot Rodger, "heroj incela", ubio šestero ljudi i ozlijedio ih četrnaest jer se htio osvetiti ženama koje su ga odbijale, zajednica incela često je svoju ideologiju definirala pozivajući su upravo na filmove: na frustrirano maskulino nezadovoljstvo u "Klubu boraca", na "crvenu pilulu" u "Matrixu", na "Taksista"…
Istraživanje provedeno 2021. u Ujedinjenom Kraljevstvu otkrilo je da je jezik koji se koristi na forumima incela često identična jeziku koji se koristi u pornografiji – oba se rutinski koriste kako bi se žene dehumanizirale, degradirale i seksualno ponizile. I dalje se koriste standardne uvrede poput "kuja", "pička" i "kurva", ali i neologizmi poput "meathole" (rupa za meso), "foid" (skraćeno od "femoid", čime inceli žene uspoređuju s androidima) i "roastie" (naziv za žene koje su imale toliko seksualnih partnera da im stidne usne navodno nalikuju pečenci).
Povjesničarka filma Karina Longworth u svojem je podcastu "You Must Remember This" dubinski analizirala trop Lolita devedesetih: maloljetnih djevojaka ili tinejdžerica koje su filmovi poput "Otrovna Ivy", "Divlja Igra" (Wild Things) i "Zaljubljena" (The Crush) fetišizirali, poštovali ih ili ih se bojali. Utjecaj pornografije na te filmove danas je potpuno jasan: u njima se gledatelju nude jedva legalne navijačice, dadilje, pokćerke i učenice, sve neustrašive i lako dostupne. Umjesto seksualnosti odraslih žena odjednom se počelo nuditi tinejdžersko "osnaživanje".
Glumica Kirsten Dunst kao tinejdžerica
Časopis Esquire devedesetih objavljuje dodatak svojem godišnjem izdanju "Žene koje volimo" naslovljen "Žene koje smo spremni čekati", a u njemu su istaknute tinejdžerske zvijezde – trinaestogodišnja Kirsten Dunst i petnaestogodišnja Christina Ricci. U trenutku kad stiže "Američka pita", u filmskoj umjetnosti već je normalna stvar portretirati tinejdžerice kao spletkarošice, hiperseksualne lisice ili čedne, podrugljive Madone. Djevojke na filmu ili koriste svoju seksualnost kako bi osvojile moć ili je uskraćuju, također kako bi postale moćne. Istodobno, sugerira se da žele samo dvije stvari – da ih se smatra poželjnima i da profitiraju na toj žudnji.
Pamela Anderson
Tehnologija se počela razvijati tolikom brzinom da nitko nije imao ni vremena ni prilike "propisati" etičke kodekse koji će je pratiti. Kad je 1995. godine Pameli Anderson i njezinu suprugu ukradena snimka njihova seksa, a potom i prodana medijima bez njihove privole, postala je jasno da će doba interneta postati doba postprivatnosti. Ono što se dogodilo Anderson postat će recept za seksualizaciju žena u medijima. Kad je, naime, tužila tvrtku koja je distribuirala i prodavala njezinu snimku, odvjetnici tuženika argumentirali su da njezina tužba nema osnove jer se prije toga fotografirala gola za Playboy. Tako je, u to vrijeme jedna od najslavnijih žena na svijetu, izgubila pravo na privatni seksualni život.
Jennifer Lopez u Versaceovoj haljini
Suvremena povijest tehnologije ispisana je na ženskim tijelima. Google Images nastao je nakon što je Jennifer Lopez na dodjeli Grammyja nosila Versaceovu zelenu haljinu spektakularno dubokog izreza – bila je to najpopularnija pretraga na Googleu pa su developeri odmah reagirali i ponudili i pretragu po fotografijama. Kad su Jawed Karim, Chad Hurley i Steve Chen 2005. pokrenuli YouTube, učinili su to zato što je Karim bio frustriran jer se mučio pronaći videosnimku Janet Jackson kojoj je na Super Bowlu "ispala" dojka.
Kadar iz emisije The Jerry Springer Show
Godine 1991. prvi put je emitiran The Jerry Springer Show u kojem su obični Amerikanci otkrivali svoje najsramotnije tajne, sve kako bi dospjeli na televiziju. Nije to bio prvi reality show – prvi je snimljen još početkom 1970-ih, zvao se "An American Family" i emitiran je na PBS-u – no reality showovi na samom kraju 1990-ih i u 2000-ima postali su daleko okrutniji i uspješniji jer su bogato nagradili naše voajerističke impulse. Životinjama u zoološkim vrtovima i natjecateljima u reality showovima podjednako je dosadno – nisu izloženi nikakvim stimulansima, vucaraju se u izoliranom prostoru, svađaju i nadmeću za pažnju. Tijekom prve britanske sezone Big Brothera nadobudni je sociolog Channelu 4 poslao formalni prigovor na psihologe koje su konzultirali tijekom snimanja, tvrdeći da je Big Brother "natjecanje, a ne ozbiljan pokušaj da se istraži ljudska priroda", te da sudionike izlažu toliko ekstremnom stresu da bi im mogao dugoročno naštetiti.
Iako se reality showovi praktički od svog početka pridržavaju svjetonazora hetero bijelaca i muškaraca, dominantno ih gledaju žene. Kako je to moguće? Sociologinja Danielle J. Lindemann u svojoj knjizi iz 2022. godine "True Story: What Reality TV Says About Us" objašnjava kako su "žene socijalizirane na način da se promatraju kroz (muški) pogled i da internaliziraju žensku objektifikaciju".
Godine 1995. knjiga nazvana "The Rules" savjetovala je ženama koje se žele udati da inspiraciju crpe iz ženstvenosti pedesetih: nemojte ništa plaćati, pravite se nedostupnim, budite ugodne i šarmantne, nikad ne spominjite brak… Do 2000-ih novinarka specijaliziranu za gastronomiju Nigella Lawson sublimirala je novi tradicionalizam u kuharicu za moderne žene koja ih je pozivala da se vrate u kuhinju. U uvodu knjige piše: "Povremeno se ne želimo osjećati kao postmoderne, postfeminističke prenapregnute žene nego kućne božice što ujutro nakon sporog buđenja osjećaju miris muškatnog oraščića iz pite što se peče."
Do 2000-ih novinarka specijaliziranu za gastronomiju Nigella Lawson sublimirala je novi tradicionalizam u kuharicu za moderne žene
Iako se reality showovi baziraju na našem voajerizmu, u njima je slika žene koja se servira gledateljima duboko mizogina; tu se vidi opasnost novog tradicionalizma. U showu "Tko se želi udati za milijunaša?" žene su izložene poput stoke na sajmu, piše Gilbert. To nije bilo dovoljno – jer očito su se natjecale za novac – pa se u "The Bacheloru" (Neženja) od 2002. i dalje natječu za potencijalnog ženika, ali sada to čine zbog ljubavi a ne novca. U oba slučaja, moraju ispunjavati želje muškarca, a ovisno o tome koliko su uspješne u tome, toliko (mu) i vrijede.
U realitiyju "The Swan" (Labud), koji se od 2004. emitirao samo u dvije sezone, surovost je doživjela vrhunac. Producenti su birali nesretne žene, duboko nezadovoljne svojim izgledom – ružnu pačad! – odvajali ih od obitelji i nekoliko mjeseci podvrgavali cijelom nizu kozmetičkih zahvata: povećavanju grudi, liposukciji, skulpturiranju lica, rinoplastici, dentalnim zahvatima, podizanju obrva, uštrcavanju filera… Dok su prolazile kroz preobrazbu, žene se nisu smjele gledati u ogledalu.
Na kraju sezone, publici i obitelji, bile bi isporučene u novom tijelu: bilo tko, svako tijelo moglo se sada pretvoriti u statusni simbol; još gore, moglo se kupiti. Ili, kako je to zapisao kritičar John Berger 1972. u svojoj knjizi "Načini gledanja", komentirajući slike u oglašivačkoj industriji: "Ideja je da gledatelj-kupac zavidi sam sebi na tome kakav će postati ako kupi proizvod."
Do 2009. godine, svake se godine u Sjedinjenim Državama obavljalo 12,5 milijuna kozmetičkih zahvata, što je povećanje od 69 posto u odnosu na deset godina ranije. Korištenje botoksa povećalo se 509 posto; podizanja stražnjice 132 posto. Svi reality showovi odašiljali su istu poruku, kako je rekla kulturna kritičarka Susan J. Douglas, "da žene stječu i uživaju moć kroz proračunati raspored svojih lica, tijela, odjeće i seksualnosti". Profesorica medija Elizabeth Atwood Gailey upozorila je pak na sličnost između nasilne pornografije i način na koji emisije o ekstremnom makeoveru "prikazuju ženska tijela dok ih se pipka, oslikava, iz njih nešto isisava, rezbari kirurškim instrumentima i u njih umeće strane predmete".
Pornografija je postavila i fizičke standarde kojima bi ženska tijela trebala stremiti. U eseju iz 2004. godine za London Review of Books, književnica Hilary Mantel napisala je kako idealna žena ovoga doba ima "grudi napuhane lutke, uopće nema bokove, a velike usne spolovila nemaju dlake, kao ni dječje". Priroda ne daje takvo tijelo ženama. Moraju ga kupiti. Istodobno, žene koje su pristajale kupiti takva tijela često su bile javno posramljivane.
Žanr realityja svoj je vrhunac doživio s ženama iz obitelji Kardashian-Jenner krajem 2007. godine. Od prve epizode show "Keeping Up with the Kardashians" – a prošlo su gotovo dva desetljeća – ima golemu gledanost, osobito u dobnoj skupini žena od 18 do 34 godine, što je zlatni rudnik oglašivača. Tih šest žena promijenile su način na koji ljudi razmišljaju o ljepoti, utjecaju, tijelima i bogatstvu. Show, pisale su Maria Pramaggiore i Diane Negra 2014. godine, "možda djeluje kao oglas za kozmetiku i odjeću, no on primarno prodaje žene iz obitelji Kardashian kao seksualne označitelje društvenog statusa i visoke neto vrijednosti."
Show je od početka naišao na kritike – glavna je da su te žene slavne ni zbog čega, ali utjecaj ne treba podcjenjivati: one su originalne influenserice koji izvode "performans" kupovine kako bi ga do u beskraj potaknule. Obožavatelji serijala primijetili su 2023. godine kako su Kardashianke počele smanjivati, zajedno sa svojim oblinama. Novinarka Jia Tolentino to je opisala još 2019. godine kao "kiborško lice" ili "instagramsko lice" koje su si počele nabavljati sve profesionalno lijepe žene – to lice koje u nas gleda s ekrana "poništava dob, podrijetlo i etničku pripadnost; briše individualnost i nesavršenost u korist naslikane simetrije".
* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
