Razgovarala Tanja Tolić
Hodanje je sporo, obično i jednostavno. Za njega nam nije potrebna nikakva oprema, osim vlastitog tijela, repetitivno je i monotono, i o njemu uglavnom ne razmišljamo iako ga činimo svakodnevno. Međutim, ta efemerna svakodnevna praksa od kraja 18. stoljeća pretvorila se u iskustvo, a nakon što je američka autorica Rebecca Solnit 2000. godine objavila knjigu "Wanderlust: a history of walking" (Lutalaštvo: povijest hodanja), uslijedile su i njemačke, francuske, talijanske, švedske i češke povijesti hodanja. Dubravka Zima, profesorica na Fakultetu hrvatskih studija, znanstvenica i spisateljica, sada je objavila i hrvatsku povijest hodanja, knjigu "Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti" (Naklada Ljevak).
* Svi hodamo – jer hodanje je bazični način kretanja, no vi o hodanju u svojoj knjizi pišete kao o iskustvu. U kojem je trenutku hodanje postalo iskustvo, odnosno estetski čin?
– Meni se čini da je hodanje uvijek neka vrsta iskustva, čak i kada je riječ o usputnom, nefokusiranom hodanju. No, u povijesnom pogledu Rebecca Solnit govori o kraju 18. stoljeća kao trenutku u kojem hodanje otkrivaju engleski umjetnici/pjesnici kao aktivnost kreativne dokolice, odnosno o procesu koji hodanje od svakodnevnog i ne osobito ugodnog načina kretanja prevodi u visokoosjetilni, pa i estetski čin u vidu kontemplativnih i rekreativnih šetnji ili hodačkih pothvata. U hrvatskom se kontekstu prvi egzaltirani hodači i hodačice javljaju nešto kasnije, tijekom 1830-ih godina.
Dragojla Jarnević, karlovačka ilirka, učiteljica i spisateljica, upisuje u dnevnik 1833. godine kako je hodanje u prirodi ne samo opušta, nego upravo krijepi i liječi. Jarnević, koja je bila i ambiciozna planinarka, među prvima je, ako ne i prva naša hodačica koja u hodanju pronalazi naznake estetskog uživanja, pišući o prirodi u različita godišnja doba i o hodanju koje je svaki puta drukčije.
U periodu oko sredine 19. stoljeća bilo je još znatiželjnih, hrabrih i ambicioznih hodača koji su prelazili dulje razdaljine pješice – primjerice Matija Mažuranić koji je 1839. hodao od Karlovca do Dubice u Bosni – no u kontekstu estetskog odnosa prema hodanju prednjači Matoš kojemu nije bilo strano dulje hodanje, po gradovima u kojima je živio, ali i od grada do grada, a u svojim fikcijskim i esejističkim tekstovima izdvaja hodanje kao daleko najdražu aktivnost; dapače, u poetskim "Proljetnim ćaskanjima" iz 1913. godine kao svoj životni ideal vidi opušteno, visokoosjetilno lutanje: da mogu, kaže on, čitav bih život proveo na putu hodajući. U tome je smislu hrvatska kultura – u Jarnevićevoj i Matoševoj interpretaciji – otkrila hodanje kao estetsko iskustvo tijekom 19. stoljeća.
* U knjizi navodite da je uspravno hodanje utjecalo na razvoj oka, ruke i mozga, i najvažnije govora. Možemo li reći da nas je hodanje učinilo ljudima?
– To je svakako teza koju zastupaju povjesničari hodanja, oslanjajući se na evolucijske biologe i evolucijske psihologe: podizanje na stražnje noge i uspravan hod ključna je i najvažnija adaptacijska točka u kojoj se ljudska vrsta razdvaja od drugih primata. U metaforičkom tumačenju povijesti hodanja, odgovor na ovo pitanje svakako je entuzijastično pozitivan.
* Rebecca Solnit, koju obilato citirate u svojoj knjizi, ističe kako je hodanje ulicama grada polazišna točka u stvaranju građanstva. Zanimljiva hipoteza, s obzirom da se većinom misli kako se građaninom postaje životom u gradu. No čini se da grad treba i prehodati?
– Hodanje gradom je svakako dobar način da ga upoznamo, što zna svatko tko je turistički posjetio bilo koji grad. Solnit aludira na hodanje gradom kao na način da grad postane "naš", da osjetimo ritam grada i njegova raspoloženja, ali i da ga mapiramo na vlastiti način u vlastitoj svijesti i time se s njim afektivno povežemo. Kad sam bila mlađa, zamišljala sam da bih mogla samoj sebi postaviti izazov da prehodam baš sve zagrebačke ulice i time stvorim vlastitu, psihogeografsku mapu grada. Nisam to još ostvarila, premda sam nekoliko puta započinjala i prehodala dobar dio – svakako bih se kvalificirala za građanstvo kakvim ga vidi Rebecca Solnit.
* Nastavno na prethodno pitanje – postoji pejorativna izjava "odgaja ga/ju ulica", no ulica je u mnogočemu formativno i mjesto i iskustvo. Na koje sve načine?
– Fraza o odgoju ulice bila je dosta popularna u drugoj polovici 20. stoljeća, u vrijeme kad se gradska populacija povećava, jednako kao i broj obitelji s dva zaposlena roditelja što rezultira djecom koja su dio dana bez roditeljskog nadzora. U sedamdesetima i osamdesetima dječji pisci obilato koriste trop djeteta bez nadzora – vjerojatno je najpoznatiji primjer roman Nikole Pulića "Ključić oko vrata" – iz kojeg proizlazi i narativ moralne panike o odgoju ulice. O tome zanimljivo piše Igor Duda u knjizi o jugoslavenskom djetinjstvu u 20. stoljeću "Danas kada postajem pionir".
Odgoj ulice u tom narativu znači negativan utjecaj ulice, njezin kriminogeni potencijal odnosno strah odraslih od toga da nemaju kontrolu nad dječjim provođenjem slobodnog vremena.
No, kao što svatko tko je bio dijete zna, ulica predstavlja slatko iskušenje prije nego opasnost i njezin je metaforički utjecaj na odrastanje nemjerljiv, što dobro vidimo na primjerima bogatog i plodnog društvenog, pa i kulturnog utjecaja hodanja gradom i druženja na korzu u onim gradovima koji su očuvali korzo tijekom 20. stoljeća.
Dubravka Zima (Foto: Ivana Zima)
* Pomodno hodanje počelo je u 17. stoljeću, no slobodno je bilo samo za muškarce. U kasnom 18. i ranom 19. stoljeću napisano je niz priručnika u kojima se propisuje žensko hodanje. Zašto su se ženama davale upute za hodanje i kako su to one morale hodati?
– Joseph Amato navodi niz primjera regulacije ženskog hodanja od 18. stoljeća, posebno u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Naši su priručnici o tome progovorili nešto kasnije, u periodu kad šetanje parkovima, šetalištima i ulicama postaje pomodna aktivnost građanske dokolice. Zanimljivo, u najstarijem hrvatskom bontonu – Mulihovim "Regulama dvorjanstva" iz 1744. godine – nema ni spomena o ženskom hodanju, ali se ono zato obilno regulira u priručnicima iz 19. stoljeća.
Stroga regulacija ženskog hodanja refleks je patrijarhalnih društvenih normi u okviru kojih se žensko kretanje izvan kuće vidi kao opasno, zazorno, pa i potencijalno subverzivno, što se nastoji regulirati različitim restrikcijama pokreta i koračanja. Marija Jambrišak, primjerice, u svojem bontonu (najutjecajnijem priručniku o društvenom ponašanju u 19. stoljeću) precizno opisuje i propisuje ženski način odijevanja prilikom izlaska iz kuće i hodanja ulicom, potom podizanje noge kod koračanja, držanje glave pa i pravac ženskog pogleda kod hodanja – sve to kako bi se očuvala ideja o ženskoj smjernosti i dostojanstvu, ali i kako bi se obeshrabrilo žensko nenadzirano i slobodno lutanje gradom ili izvan grada.
Žena je trebala ravno koračati, ne podizati pogled, hodati smjerno i bez izazivanja i uopće se što kraće zadržavati na ulici. Ne iznenađuje, međutim, što su se žene i djevojke pokušavale osloboditi od svih regulacija i što ženski zapisi iz 19. stoljeća i iz perioda na prijelomu stoljeća (npr. dnevnici Dragojle Jarnević i Ivane Mažuranić, memoarski zapisi Vilme Vukelić i Zdenke Marković) nerijetko izdvajaju upravo rijetke trenutke slobodnog i nenadziranog hodanja, lutanja gradom ili prirodom kao osobiti užitak.
* Žensko hodanje od početka je konstituirano ponajprije muškim pogledom, a dijelom zbog toga je i potencijalno opasno. Jesmo li danas slobodnije hodati?
– Mislim da odgovor na to pitanje svaka žena može dati sama za sebe; sloboda ženskog hodanja nije ograničena pravilima i propisima kao što je to bilo u 19. stoljeću, nego vlastitim osjećajem sigurnosti na ulici. Zanimljivo je primijetiti da su prvi primjeri ženskog nezadovoljstva i nelagode zbog muškog uznemiravanja na ulici zabilježeni već 1840-ih godina: Dragutin Hirc bilježi da se nakon 1848. dame tužile da je nestalo muške obzirnosti i to u kontekstu ponašanja na zagrebačkoj promenadi. Povijesna priča o hodanju svakako uključuje i povijest ženske nelagode na ulici i bilo bi super da je to priča o prošlosti.
* Hodanje je u prošlosti bilo i klasno određeno: nisu na istom mjestu i po istom poslu hodali radnici i služinčad, i bogataši. Je li hodanje i danas klasno obilježeno, i kako?
– Mislim da je danas važnija restrikcija povezana s hodanjem problem privatiziranja javnih prostora i ograničavanje prolaza, što je inače problem koji povjesničari hodanja lociraju još krajem 18. stoljeća i povezuju s pokretom odnosno (u konačnici uspješnom) borbom za slobodan prolaz kroz privatne posjede u Velikoj Britaniji. U klasnom kontekstu, rekla bih, hodanje ima tu privilegiju da je široko dostupno i da za njega nije potrebna skupa oprema, pa se stoga teže može klasno regulirati, za razliku od prethodnih stoljeća u kojima su klasno pridržana ponašanja uključivala ili isključivala hodanje.
* U knjizi navodite niz primjera koji dokazuju da je hodanje među najučinkovitijim revolucionarnim alatima. Vrijedi li to i danas?
– Nisam sigurna, nažalost. Zajedničko je hodanje bez daljnjega nulta točka različitih revolucionarnih pokreta, no njegova učinkovitost oscilira, u što se možemo uvjeriti već i samo promatranjem aktualnih zbivanja u Srbiji među kojima je hodanje izrazito potentno, ali se čini da njegova učinkovitost izostaje. No nikako ne mislim da zbog toga treba odustati od (zajedničkog) hodanja kao metode borbe za društvene, pa i političke promjene.
* Ima li danas flâneura i flaniranja u bilo kojem obliku? Spominjete da taj imagem postupno gubi snagu početkom 20. stoljeća…
– Naziv flâneur u prvom se redu odnosi na tipičnu pojavu iz 19. stoljeća i perioda fin de sièclea: na gradskoga hodača – lutalicu koji je posebnim vezama povezan s devetnaestostoljetnim velegradom. O flâneuru pišu Baudelaire, Heinrich Heine, Balzac, naš Matoš i mnogi drugi, a Walter Benjamin ga je izdvojio kao amblematsku figuru 19. stoljeća. Benjaminov koncept flâneura iskazuje, kako to formulira autor, dijalektiku moderniteta u europskim velegradovima koja obuhvaća koncepte staroga i novoga/modernoga, privatnoga i javnoga, pojedinca i gomile.
Flâneur je epitom kreativne dokolice, on ima i umjetničke afinitete i funkcionira kao kulturni znak kasnog 19. stoljeća u kojem se konstituiraju koncepti grada i građanstva, ali i zaoštravaju klasni odnosi. Flâneurovo je stanište u predodžbi o novom i modernom u oblikovanju velegradskih prostora i svakodnevice, pa takav flâneur danas nije moguć.
No, budući da suvremeni gradovi i velegradovi svoju prošlost mahom konceptualiziraju kao turističku atrakciju, flaniranje je danas, po mojem mišljenju, moguće kao izvedba, kao postmoderna parafraza ili pastiš, uvijek imajući na umu da se oponaša odnosno re-kreira kulturna praksa 19. stoljeća.
Dubravka Zima (Foto: Ivana Zima)
* Zanimljivo je da ženska verzija flâneura – flâneuse – nikad zapravo nije ozbiljno zaživjela. Britanska sociologinja Janet Wolff žensku je domenu hodanja locirala u konzumerizmu – u novonastajućim robnim kućama. Možda idem predaleko – ali ta bi hipoteza mogla objasniti žensku pomamu za šopingom, dapače mogla bi i amnestirati žene od krivnje zbog pretjerane kupovine…
– Janet Wolff bavila se reprezentacijama ženskosti u kulturnim tekstovima modernizma – kao prva koja je uopće pomislila na potencijalnu flâneuse – i s pravom zaključila da je ženska figura u umjetnosti modernizma podzastupljena, odnosno da ta umjetnost iskazuje isključivo muško iskustvo. Kao jedino mjesto u kojem se može artikulirati i žensko iskustvo Wolff izdvaja robne kuće i šoping arkade u kojima se isprepleću javno i privatno, a žensko veže uz komodifikaciju i kupovinu.
No, Wolff donosi svoje zaključke na temelju umjetnosti koju stvaraju i reguliraju muškarci. Meni je u tom kontekstu zanimljiviji, a i dosta prigodniji esej Virginije Woolf iz 1927. godine naslovljen "Street haunting: a London adventure" (Lov na ulicama: londonska pustolovina) u kojem ona uistinu duhovito subvertira tu pretpostavljenu i impliciranu vezu ženskosti i šopinga pišući o kupovini olovke kao izlici za samostalno i slobodno lutanje gradom: ako treba, pravit ćemo se da idemo u šoping kako bismo mogle neometano i slobodno hodati.
* Hodanje ima i svoju mračnu stranu. Mislim na samotno hodanje u okviru bijega i izbjegličkog iskustva – u Europu posljednje desetljeće stižu upravo takvi, iscrpljeni i izmrcvareni hodači, nerijetko među njima i djeca. U knjizi navodite kako je takvo hodanje po učestalosti gotovo uz bok masovnom hodanju kao političkom fenomenu. Zvuči i paradoksalno i gorko – ne samo u odnosu na Rezoluciju o zaštiti prava pješaka koju je Europski parlament usvojio 1988. godine – nego i stoga što politički hodači slabo hodaju za hodače migrante…
– Hodači migranti danas su uistinu na rubu javnoga interesa, ako ne i izvan tog ruba, premda je migrantsko samotno ili grupno hodanje u posljednjem desetljeću po učestalosti gotovo uz bok masovnom hodanju kao političkom fenomenu. Ono je ujedno i pokazatelj kako je hodanje divergentno jer je samotno hodanje u okviru bijega i izbjegličkog iskustva izrazito nelagodno i traumatično, vrlo daleko od okrepljujućeg i transformativnog hodanja prirodom ili od grupne energije protestnog marša. Takvo je traumatično hodanje, individualno ili grupno, i dalje na istraživačkoj i analitičkoj margini, no posljednjih nekoliko godina tim se fenomenom kod nas bave etnologinje i etnolozi s nekoliko sjajnih i korisnih monografskih i zborničkih izdanja.
* U knjizi pišete kako je hodanje do kraja 20. stoljeća od jedne od najomiljenijih društvenih praksi postalo rubna i nepopularna aktivnost, premda ne i subverzivna. Ja imam dojam da sve više ljudi hoda – je li se situacija ipak promijenila u par desetljeća ovoga stoljeća? Možda od pandemije?
– Imam i ja dojam da sve više ljudi hoda, no ipak su hodačice i hodači još uvijek manjina u odnosu na one koji ne hodaju nikamo i nikada. Imala sam iskustva – koja su mi se dakako činila bizarnima – s ljudima koji bi za 300-400 metara udaljenosti sjedali u automobil ili neko drugo prijevozno sredstvo.
Na otoku na kojemu ljetujem od ranoga djetinjstva hodam do plaže udaljene oko kilometar od mjesta, no posljednjih godina na tom putu gotovo više ne srećem hodače, samo vozila, pri čemu se voze i mladi i zdravi ljudi (a i tinejdžeri jer na otoku nema prometne regulacije), i u takvim trenucima moja je misao o budućnosti hodanja sumorna.
S druge strane, nema sumnje da neki brojevi hodača rastu, primjerice brojevi hodočasnika koji poduzimaju dulja pješačka hodočašća ili ljudi koji vikendom planinare i hodaju iz rekreacije. No čini mi se da je to daleko od masovnog hodačkog entuzijazma koji je obilježio početak 20. stoljeća, s brojnim pješačkim klubovima, organizacijama i individualnim iznimnim hodačkim pothvatima.
* Koje nam dobrobiti donosi hodanje – mislim primarno na ljude kao pojedince? Ili ako ne možemo generalizirati: koju dobrobit hodanje donosi vama, s obzirom da ste strastvena hodačica?
– Dobrobiti hodanja su neupitne – od fizičkih i fizioloških do mentalnih, o čemu postoji i spekulativno-kontemplativna i filozofska i kineziološka literatura. Hodanje je objektivno korisno za mentalnu i fizičku kondiciju, dok se njegovi subjektivni korisni učinci vežu uz osjećaj dobrobiti, uzemljenja i oslobađanja od stresa. Mislim da je to najbolje, a (vjerojatno nehotice) i najduhovitije sažeo američki filozof Henry David Thoreau koji krajem 19. stoljeća o hodanju govori unutar dijalektike dobiti i koristi za čovjeka: ono što donosi dobit može obaviti bilo tko, no hodanje koje nam donosi nemjerljivu korist kao ljudima (ili, kako to Thoreau naziva, življenje punim plućima) ne možemo delegirati nikome. Za posao možemo naći zamjenu, za hodanje ne. Mislim da je tu negdje i odgovor na pitanje što meni znači hodanje.
* Intervju je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
