Piše Tanja Tolić
Drugi red odozdola, sedmi s lijeva. To je Elie Wiesel snimljen u Buchenwaldu, 1945. godine. Ima samo šesnaest godina. Krupni kadar, izdvojen iz arhivske fotografije, prikazuje lice koje zapravo pripada nekome mnogo, mnogo starijem. Iako je doživio 87 godina (umro je 2016.), to je vjerojatno njegova najpoznatija fotografija. Vidimo je nekoliko puta i u novom dokumentarcu o Wieselovu životu, "Elie Wiesel: Soul on Fire", koji je krajem siječnja emitirao američki PBS u sklopu serijala "American Masters". Film je režirao Oren Rudavsky, a kroz dokumentarac nas čitavo vrijeme vodi Wieselov glas – iako mrtav deset godina, čini se kao da je i dalje živ, dok slušamo i gledamo snimke njegovih intervjua, predavanja i obiteljske fotografije.
Plakat za dokumentarac "Elie Wiesel: Soul on Fire" koji je režirao Oren Rudavsky
Trenutak sigurno nije najsretniji za premijeru filma o jednom od najpoznatijih Židova, usto i cionistu. Kad je 1986. godine dobio Nobelovu nagradu za mir, Wiesel je u govoru zahvale spomenuo da želi mir i blagostanje i Palestincima. "Ovo umiranje mora prestati", govori strastveno, ali i napominje da ne odobrava nasilna metode Palestinaca.
Njegova supruga Marion Wiesel, u vrijeme snimanja dokumentarca još živa (umrla je krajem siječnja 2025., u 94. godini života) u offu komentira kako se Wiesel nije uvijek slagao s izraelskom politikom, ali i da je odlučio kako ju nikad neće javno komentirati.
"Elie je većinu svojeg života proveo tragajući za sjenama, tražeći tamu, nadajući se da će moći nešto u vezi toga poduzeti", kaže na početku filma njegov prijatelj, novinar Ted Koppel. Wiesel je rođen 1928. u Sigetu u Rumunjskoj (danas Sighetu Marmaţiei), židovskom gradu iz kojeg će 1944. u Auschwitz poslati između 12.000 i 15.000 Židova, među njima i cijelu Wieselovu obitelj: oca Šlomu, majku Saru, mlađu sestricu Juditu (Tziporu) i dvije starije sestre, Hildu i Beu.
Konc-logor Buchenwald snimljen 16. travnja 1945., pet dana nakon oslobođenja. Wiesel se nalazi u drugom redu odozdola, sedmi je s lijeva (Foto: Pvt. H. Miller)
Kad je šenaestogodišnji Elie izašao iz Buchenwalda, zajedno s još 400 djece, bio je uvjeren da je siroče. Oslobodili su ih Amerikanci, a potom su im Francuzi ponudili utočište. "Nismo plakali. Možda zato što su se ljudi bojali da neće nikad prestati ako počnu plakati." Otac mu je umro u logoru, u siječnju 1945., izmučen batinama, glađu i dizenterijom. Umro je tri mjeseca prije nego su ih oslobodili saveznici, nakon što je preživio, zajedno s Eliejem, Auschwitz, Bunu i marš smrti do Buchenwalda.
Eliejeva majka Sara i sestrica Judita ubijene su vjerojatno čim su razdvojeni u Auschwitzu. Bio je uvjeren da su mu ubijene i dvije starije sestre, Hilda i Bea, no u poratnom Parizu, u koji je dopremljen kao siroče, otkrio je da su ipak preživjele. Jedna od sestara pronašla ga je vidjevši u novinama fotografiju mršavog dječaka kako u sirotištu igra šah.
Nakon rata Wiesel je živio u francuskom sirotištu nekoliko godina, a 1948. upisao je studij književnosti, filozofije i psihologije na pariškoj Sorbonni. Izdržavao se kao zborovođa i učitelj hebrejskog, a potom postao novinar. Kad je napustio sirotište, godinu dana živio je potpuno izolirano u Parizu, ni sa kim nije progovorio ni riječi. U nekom trenutku, odlučio je zapisati svoje svjedočenje. Zakleo se sam sebi 1945. godine da će pričekati deset godina.
Mladi Elie Wiesel (Foto: Soul on Fire)
Kad je konačno pronašao riječi, ispisao je 864 stranice na jidišu i knjigu nazvao "A svijet je šutio". Objavio ju je 1955. godine u Argentini. Dvije godine poslije skratio ju je na 127 stranica i objavio na francuskom, koji je naučio kao poslijeratno siroče, pod nazivom "La Nuit" (Noć). "Čin pisanja za mene često nije ništa više od tajne žudnje da urežem riječi u nadgrobni spomenik, u znak sjećanja na sve one koje sam volio i koji su, prije nego što sam im stigao reći da ih volim, otišli", čujemo ga u filmu.
"Noć" je knjiga koja je proslavila Elieja Wiesela. Prvi put je kod nas objavljena u bogradskom izdanju 1988., a na hrvatskom ju je ponovno objavila nakladnička kuća Znanje 2011. godine u prijevodu Mate Marasa
Godine 1956. Wiesel odlazi u Sjedinjene Države, no nesretnim slučajem u New Yorku je stradao u prometnoj nesreći. Auto koji ga je udario prikovao ga je za invalidska kolica punih godinu dana. Tih godinu dana nepokretnosti natjeralo ga je na razmišljanje – shvatio je da ga je njegov podsvjesni osjećaj krivice što je preživio, a ne umro kao ostali u koncentracijskom logoru, vodio ka tome da "traži" smrt. "Jedna od stvari s kojom se mora suočiti svaki preživjeli, i svaki od njih se s tim danas suočava, jest da je preživio. Posramljen je što je i dalje tu, umjesto da je s onima kojih više nema. Naš je problem bio kako se prilagoditi na smrt. Bilo nam je normalno zaspati među leševima i probuditi se među njima, pitajući se jesmo li i mi u međuvremenu postali leševi. Nakon rata bilo je teško opet vidjeti u smrti skandal, opet u smrti vidjeti izvor boli", čujemo ga kako govori u dokumentarcu.
Prometna nesreća postat će okosnica njegova trećeg romana koji je 1961. objavljen pod nazivom "Nesretni slučaj" (roman je 1987. preveden i na hrvatski). Kasnije će roman originalnog naziva "The Accident" biti preimenovan u "Dan", a zajedno s "Noći" koja je objavljena 1958. godine te "Zorom" objavljenom 1961. godine, čini Wieselovu danas slavnu trilogiju.
Godine 1963. Wiesel je dobio američko državljanstvo. Tamo će na jednoj zabavi upoznati svoju buduću suprugu Marion. Prijateljica koja je organizirala zabavu rekla je Marion kako je Wiesel jako zanimljiv, "ali to nije netko za koga bi se udala". Marion i on našli su se još jednom i bilo im je jasno da su stvoreni jedno za drugo. Ta ga je ljubav vratila u život: vjenčali su se 1969., kad je imao 40 godina, a iako je odmah rekao Marion da ne želi imati djecu, da ih ne želi donijeti na ovakav svijet, ona ga je uspjela nagovoriti i 1972. dobili su sina Elishu.
Marion i Elie Wiesel vjenčali su se 1969. godine (Foto: Soul on Fire)
Elie i Marion sa sinom Elishom (Foto: Soul on Fire)
Prije 1970-ih i 1980-ih godina preživjele logoraše nisu ohrabrivali da govore o svojem iskustvu, Wiesel je bio među prvima. U travnju 1985. tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan dodijelio mu Kongresnu zlatnu medalju za njegov predan rad. U isto vrijeme dogodit će se poznati skandal u Bitburgu. Reagan je otputovao u Njemačku u državni posjet predsjedniku Kohlu, u sklopu kojeg je planirano i da posjeti groblje njemačkih vojnika koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv Amerikanaca. Gesta je bila pomirbena, povodom 40. godišnjice predaje Njemačke saveznicima. Ispostavilo se da su na tom groblju pokopani SS-ovci.
U travnju 1985. tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan dodijelio je Wieselu Kongresnu zlatnu medalju (Foto: Soul on Fire)
Wiesel se sastaje s Reaganom u Ovalnom uredu, pokušava mu, izuzetno ljubazno i obzirno, objasniti kako to djeluje na Židove, posebno na bivše logoraše. Nakon što je preuzeo kongresnu medalju, Wiesel drži govor: "Kao što se osjećam odgovornim za žive, osjećam se odgovornim i za mrtve. Neutralnost je grijeh – pomaže ubojicama, a ne žrtvama." Godinu dana kasnije, 1986. godine, dobit će Nobelovu nagradu za mir.
Iako je Wieselova "Noć" na početku čitateljima bila previše morbidna, s godinama je njezina publika sve više rasla. "Noć" je prevedena na više od 30 jezika (u beogradskom izdanju 1988., u hrvatskom 2011.), do 1997. godine samo u Sjedinjenim Državama prodavala se u 300 tisuća primjeraka godišnje. Nakon što ju je Oprah Winfrey uvrstila u svoj knjiški klub 2006., tiskano je još milijun primjeraka mekog izdanja i 150 tisuća tvrdoga.
Elie Wiesel (Foto: Sergey Bermeniev)
Dokumentarac završava i optimistično i potresno: u školi u Newarku skupina afroameričke djece čita i analizira Wieselovu "Noć". Uspijevaju se povezati s nekim aspektima knjige, razumiju što je geto, znaju i što je nasilje. Jedna djevojčica kaže: "Ja mislim da je on napisao tu knjigu da pusti bol van, kako je ne bi morao stalno iznova proživljavati." Drugo dijete dodaje: "To se vidi i po tome što je promijenio ime. U knjizi je u logoru Eliazar, on se nikad nije oslobodio; Elie jest."
* Tekst je originalno objavljen na web stranici Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
