Piše Dražen Lisak
Muškarci su referentna točka ljudskog društva. Kako kaže Susan Sontag: postoji samo "žensko pitanje", ne i "muško pitanje". Knjiga znanstvenice Cat Bohannon – "Eva" – podnaslova "Kako je žensko tijelo obilježilo 200 milijuna godina evolucije čovjeka" (Naklada Ljevak, 2024., prijevod Damir Biličić), revolucionarno je štivo jer baca novo svjetlo na razvoj vrste Homo sapiens iz pozicije evolucije ženskoga tijela.
Sve dosad muško tijelo i muški duh bili su norma. I još su, da se ne lažemo. Homo sapiensi i dalje žive u patrijarhatu (prevedeno sa starogrčkog patrijarhat znači doslovno "otac prvi"). U uvodu svoje izvrsne knjige Cat Bohannon piše o tome kako takozvana "muška norma" u medicinskim istraživanjima i farmakološkoj industriji šteti zdravlju žena jer su lijekovi i njihovo doziranje kalibrirani prema muškom tijelu. I to je samo jedna od mnogih činjenica ove knjige koja me obrazovala.
Knjiga je podijeljena u devet poglavlja u kojima pratimo evolucijske skokove naših ženskih predaka – različitih Eva. Krećemo otprije 200 milijuna godina s Evom kojoj autorica daje nadimak "Morgie": bila je prva ženka sisavca koja je dojila. Sljedeća Eva je "Donna", prva ženka sisavca s posteljicom i maternicom poput ljudske, a živjela je prije 67 do 63 milijuna godina. Potom dolazi Eva percepcije ili "Purgi" iz otprilike istog razdoblja. "Purgi" je još obitavala u krošnjama, a prva dvonožna Eva bila je "Ardi", otprije 4,4 milijuna godina. Knjiga se još bavi evolucijskim skokovima u razvoju glasa, oruđa i mozga, kao i pitanjima ljubavi, reprodukcije i menopauze.
Nastanak monogamije
Meni najinteresantniji dio knjige skriven je u zadnjem poglavlju naziva "Ljubav". Ne očekujte romantiku, prikladniji naslov bio bi "Seks". Nastanak i razvoj patrijarhata iz izvornog matrijarhata glavna je tema tog poglavlja.
Društvenom patrijarhatu prethodio je biološki patrijarhat čije su odlike patrilokalnost i patrilinearnost. Patrilokalnost znači da muški potomci hominina ne sele u drugi čopor kad spolno sazriju već ostaju u rodnom čoporu. Patrilinearnost podrazumijeva da dečki, a ne djevojke nasljeđuju oca. To je već važan korak ka društvenom patrijarhatu.
Autorica tvrdi da patrijarhat nije postojao oduvijek. Vjerojatno se razvio iz matrijarhata u kojem je vladala slobodna ljubav koja se postupno preobrazila u monogamiju zato što je monogamija omogućila više potomaka, i to onih s najvećim postotkom "gena suradnje". A znamo da je evoluciji uspjeh u reprodukciji najvažniji.
Kako je suradnja između mužjaka i ženki i dovela do monogamije? "Gen suradnje" bio je i pokretač i rezultat tog dugotrajnog evolucijskog procesa. Niti jedan naš drevni predak nije se probudio jednog lijepog jutra i odlučio odustati od mogućnosti parenja sa svim ženskim suplemenicima jer se smrtno zaljubio u jednu su-pripadnicu čopora posebno sjajne dlake i žućkastih sjekutića. Monogamija je rezultat evolucije i za nju su bile potrebne stotine tisuća generacija. Niti jedna generacija upletena u proces nije bila svjesna minimalnih promjena koje su se zbivale sve dok nisu postale dominantan način ponašanja.
Homo sapiens (Ilustracija: Hazel Lee Santino)
Ima tu materijala za stand-up komičare: muškarci koji se odriču slobodnog seksa bez ikakvih roditeljskih obaveza u korist cjeloživotnog partnerstva s jednom ženom što, istinabog, počinje jako zabavno i romantično, ali završava mijenjanjem pelena i bacanjem smeća. Odmah i sad, ne za pola sata kad završava utakmica. Ovakve su šale benigni seksizam, ali ipak seksizam. O pravom seksizmu u šestom poglavlju - koje se bavi evolucijom ženskog mozga u odnosu na muški – piše Bohannon, objašnjavajući pojam „prijetećih stereotipa“. Njima su žene svakodnevno izložene, a da ih muškarci (većinom) nisu svjesni. Radi se o naoko banalnim pitanjima i komentarima poput: "Zašto se ne smiješiš?", "Ah, ženska logika!", "Zašto ona ne stavi malo ruža?", "Kakva joj je to frizura?" Bohannon objašnjava da takvi trivijalni i nepotrebni prijekori strukturalno podižu razine stresa u ženskom tijelu. Pogotovu su škodljivi stereotipi da su žene manje sposobne za STEM zanimanja, nesposobne za racionalnost i logiku te slične predrasude koje umanjuju žene. Autorica naglašava da mnogo žena pod stresom "prijetećih stereotipa" prije bira druga zanimanja ili ranije odustaje od "muških".
Od matrijarhata do patrijarhata
No vratimo se nastanku patrijarhata. Dakle, zašto su mužjaci zamijenili slobodan seks za ljubav? Vjerojatno zato što su se oni manje agresivni i nasilni češće seksali ako bi surađivali, osobito s alfa-ženkama, nego ako bi se natjecali s alfa-mužjacima. Više seksa znači više potomstva. Ne zaboravimo, to je jedino za što evolucija "mari": multipliciranje gena. Ali zar slobodan seks u matrijarhatu ne bi isto tako vodio do barem jednakog broja začeća?
K tome, u matrijarhatu vlada takozvana "nesigurnost očinstva": tamo gdje se pare svi sa svima, ne zna se tko je čiji otac. "Nesigurnost očinstva" znači veću sigurnost mladunčadi jer agresivni i nasilni mužjaci primata u principu ne ubijaju vlastita čeda. Ali ubijaju tuđa. Kod planinskih gorila, među kojima se zahvaljujući sustavu harema očinstvo lakše trasira, svaki peti mladunac žrtva je ubojice iz vlastitog čopora.
Dodatno jamstvo za preživljavanje potomstva u matrijarhatu slobodne ljubavi pružaju i takozvana "nasilna sestrinstva". Kod bonoba, pavijana i gelada alfa-ženke upravljaju čoporom. Ne zato što su veće i jače od mužjaka, već zato što se udružuju u sestrinstva i tako odlučuju tko će biti prihvaćen, a tko ne. Autorica to duhovito uspoređuje s filmom "Mean Girls" gdje popularne tinejdžerice vladaju školom. Isto tako, "nasilna sestrinstva" bila su protuteža mužjačkom nasilju i pogotovo infanticidu. "Nasilne posestrime" ubile bi boga u svakom agresivnom i nasilnom pojedincu loših namjera kojeg bi se dočepale. Muška "bratstva" još nisu postojala: niti jedan mužjak ne bi priskočio u pomoć žrtvi i riskirao nemilost vladarica čopora.
Morganucodon, "Morgi" (Ilustracija: Hazel Lee Santino)
Bohannon pruža plauzibilne dokaze da naši preci nisu bili silovatelji kao, na primjer, divlje patke! (Paško Patak je izuzetak.) Silovanja su bila jako rijetka i nisu bila jedna od reproduktivnih strategija. Vagine i penisi naše vrste vrlo su rudimentarni organi u usporedbi s vaginalnim labirintom i penisnim spiralnim vadičepom kod pataka. Njihovi spolni organi komplicirano su građeni jer ženke patke tako eliminiraju sjeme silovatelja, a mužjaci pokušavaju izbaciti spermu drugih silovatelja. To ne znači da se nasilni mužjaci primata nisu nametali.
S vremenom su neki mužjaci počeli surađivati sa ženkama i to je u konačnici dovelo do monogamije. Suradnja sa ženkama u podizanju djece u matrijarhalnom društvu vjerojatno je donosila veće nagrade od nasilnog i kompetitivnog ponašanja. Briga i povezivanje vode češćem parenju i drugim društvenim povlasticama. "Geni suradnje" su pobjeđivali "gene nadmetanja", što je na kraju dovelo da monogamije. Jedan muškarac i jedna žena začeli bi potomstvo skupa i zajedno se brinuli za njega. Sve se to zbivalo pod okriljem matrijarhata. Neki muškarci, vjerojatno oni najmanje kompetitivni, počeli su se prvi družiti s matrijarsima i njihovim potomstvom, što im je donosilo i više seksa i više sigurnosti. Kod pojedinih vrsta primata znanstvenici su uočili da odrasli mužjaci koriste mladunčad kao mini tjelohranitelje. Vodaju ih naokolo sa sobom kao organske sirene za opasnost koje se oglašavaju kad se približi neki nasilnik kojem onda prijeti nemilosrdni napad "nasilnih sestara".
Zašto su vladarice matrijarhata dopustile da njihove sestrinske veze počnu slabjeti i da s vremenom sklope monogamni savez s jednim mužjakom, partnerom i zaštitnikom? Odgovor leži u unutarnjoj devetomjesečnoj gestaciji ploda u majčinoj maternici i teškom i riskantnom porodu malog "glavonje" Homo sapiensa kojem je mozak nerazmjerno velik naspram ostatku tijela, kao i tome da mladunci trebaju puno njege i brige tijekom dugotrajnog sazrijevanja.
Tko će se bolje brinuti o potomstvu od roditelja uz uzajamnu pomoć ostatka monogamnog čopora? Vrtićkih teta još nije bilo. Bake? Možda. O bakama knjiga govori mnogo više u osmom poglavlju, posvećenom menopauzi. Točan odgovor je naravno – tata i mama! I to ne promiskuitetni, već monogamni.
Purgatoris, "Purgi" (Ilustracija: Hazel Lee Santino)
Srećom je kod naše vrste uzajamna suradnja mužjaka i ženki oko potomstva prethodila (i dovela) do monogamije. Jer da se monogamija kod nas pojavila prije govora i kulture nalikovali bismo gorilama, objašnjava Bohannon: monogamni otac trebao bi izrasti u pravog diva da bude u stanju štititi partnericu i dijete od drugih mužjaka koji znaju da mladunac nije njihov. Tijelo Homo sapiensa razvilo se obratno od tijela gorile. Razlika u veličini tijela muškaraca i žena s vremenom se smanjivala, dok su mužjaci gorila postali zastrašujuće veći od ženki. Mala medijalna razlika u veličini tijela unutar vrste ukazuje na više međuspolne suradnje, a veća razlika na više muške dominacije i ugnjetavanja.
Prinčevi nasljednici
Moglo bi se reći da je monogamija kroz nebrojene generacije neprimjetno ugasila matrijarhat i ustoličila patrijarhat. Najprije biološki, a onda i onaj maligni – društveni. Sestrinstva su nestala, a bratstva krenula bujati. Nije bilo "princeza" kao u matrijarhatu, već su se prvi put pojavili "prinčevi nasljednici" i bratstva među mužjacima koji su cijeli život proveli u istom čoporu, za razliku od ženki koje su odlazile u novo pleme. Nazivi "prinčevi i princeze" ovdje su biološke kategorije i prvotno su se odnosile na privilegije potomaka vođa čopora. Tek mnogo kasnije pojavit će se društvena aristokracija.
I danas kad prinčevi više ne vladaju svijetom, imamo takozvane "old boys networks" – umrežene dečke koji dominiraju vladama i poslovnim svijetom. U tom svjetlu su vrlo zanimljive autoričine ideje i dokazi koje navodi: žene na (lokalnoj) vlasti naginju trošenju više novaca na dobrobit cijele zajednice za razliku od muškaraca koji su više skloni moći i statusu. Autorica smatra da bi svijet bio daleko bolje mjesto za život kad bi više žena odlučivalo o političkim prioritetima.
Cat Bohannon (Foto: Stefano Giovannini)
Bohannon navodi da je seksizam nastao kao sklop pravila koji regulira žensko reproduktivno ponašanje. Postoje pravila i za muškarce, ali ona nisu ni blizu toliko stroga i sveobuhvatna kao pravila za žene. Razlog tako strogih i elaboriranih pravila za žene jest žensko tijelo koje je za dobivanje potomstva mnogo važnije od muškog. Iz te biološke činjenice razvila se stega koja propisuje, na primjer, kako se žena mora ponašati, oblačiti i s kime i kako smije razgovarati. A tko je sudac? Muškarac naravno. A od "kadija te tuži i kadija te sudi" do femicida ponekad je malen korak. Na sramotu – i štetu – cijelog društva koje perpetuira patrijarhat.
Bohannon zaključuje da su tijekom bespuća evolucije ženski hominini, vladarice matrijarhata, izgradile kulturu muško-ženske suradnje koja je dovela do monogamne povezanosti s muškarcima, što je na kraju dovelo do društvenog patrijarhata. Patrijarhat je možda u drevno doba bio koristan za zajednicu, no kasnije se prometnuo u oruđe za ugnjetavanje žena i kočničara društvenog napretka. Veća društvena ravnopravnost vodila bi i do većeg društvenog prosperiteta.
Mali i veliki seronje i šupci
Autorica tvrdi kako je veća ravnopravnost žena većinom odlika "zlatnih razdoblja" povijesti neke zajednice. Kao primjer navodi "zlatno doba" arapsko-islamske civilizacije koja je u srednjem vijeku bila lučonoša znanosti i ženske emancipacije pa to uspoređuje s tvrdim patrijarhatom u Saudijskoj Arabiji danas.
Početak feminizma Bohannon smješta u doba otprije 300.000 godina i definira feminizam kao borbu za individualna ženska reproduktivna prava nasuprot kolektivnim patrijarhalnim normama ponašanja. Kao što smo vidjeli, patrijarhat je nekoć imao ulogu zaštitnika reproduktivnog interesa vrste, no danas patrijarhat ugrožava žensku slobodu. Što je neka zemlja siromašnija i patrijarhalnija, ugroza ženske reproduktivne, obrazovne i ine društvene slobode je veća. Jednom primjeru patrijarhalnog atavizma prisustvujemo svake prve subote u mjesecu kad takozvani "molitelji", sasvim u duhu seksizma, javno mole na Jelačićevom trgu za između ostalog – žensku čednost!
Bohannon ne gaji iluzije da je seksizam moguće potpuno iskorijeniti, ali smatra da žene danas mogu "aktivno birati i stvarati društvene institucije koje će suzbijati negativne posljedice seksizma (…) jačati ravnopravnost (…), a prije svega podupirati i braniti napredak ginekologije".
"Unatoč današnjim primjerima protuudara seksizma" Bohannon vjeruje "da se nepovratno krećemo ka kolektivnoj budućnosti naše vrste: istinskoj ravnopravnosti spolova, koju podupire sve bolja i bolja ginekološka skrb (…), odlučujemo o tome kako želimo zatrudnjeti, kada i s kime, a kad je riječ o brizi za djecu, raspodjela obveza između spolova bit će još ravnomjernija". Autorica vjeruje u to jer smo kako kaže „ljudi i pametne“. Vjeruje da možemo iskonstruirati bolju priču od biološko-evolucijske priče seksizma i patrijarhata.
Istovremeno ukazuje na dvije velike prepreke na tom putu društvenog napretka: "asteroide i seronje"!
Asteroidi su metafora za prirodne kataklizme poput one koja je uništila dinosaure, a nas bi mogle "resetirati" na početne postavke. "Ali ne moramo se nositi samo s velikim i nepredviđenim katastrofama. Tu su još i rođeni seronje i šupci." Nakon upotrebe pogrda "seronje i šupci" Bohannon je pridobila svu moju pažnju. Tko bi mogli biti ti seronje i šupci koji ljudskim zajednicama nanose maltene više štete od asteroida što se zabijaju u Zemlju? Postoje veliki i mali seronje: "Veliki seronje čine nevjerojatnu štetu, no upravo ti mali seronje pomalo nagrizaju vjeru svih građana u to da se mogu osloniti na druge ljude da će učiniti što je potrebno kako bi zemlja funkcionirala."
Homo erectus (Ilustracija: Hazel Lee Santino)
No kada sam shvatio da Bohannon ne govori o nečemu novom, bio sam lagano razočaran, jer korumpirani političari (veliki seronje) i uhljebi (mali seronje) itekako su mi poznati. Autorica kaže da "veliki seronje" korupciju promiču i legitimiraju, a "mali seronje" je šire kapilarno u sve pore društva. A kad ljudi izgube povjerenje u institucije, onda se povezuju "rodijaštvom". Riječima Bohannon: uzdaju se u "karakteristike lokalnog identiteta koji snažno povezuje te skupine. Među njima i lokalna pravila povezana sa seksom."
Pa nastavlja: "Što postajete sličniji nekom klanu, to će vaš identitet postajati lokalniji i rigidniji (…), to će se više širiti korupcija. To će se institucije više raspadati (…), to ćete biti ranjiviji u odnosu na velike seronje."
Rješenje koje Bohannon nudi jest zaštita i gradnja institucija koje trebaju njegovati one identitete što su u stanju štititi "te krhke proširene veze", a koje jedine mogu jamčiti slobodu za sve. I za žene.
Eva govori o Evama
Kako smo već vidjeli, knjiga ne govori o jednoj, već o nekoliko drevnih Eva koje su, svaka u svoje evolucijsko doba, primjeri ključnog razvoja ženskog tijela.
Bohannnon riše novu evolucijsku vremensku liniju na kojoj ključne uloge imaju promjene na ženskom tijelu. Autorica, na primjer, tvrdi da su razvoj mliječnih bradavica i maternice prilagodbe koje su odigrale ključnu ulogu u razvoju Homo sapiensa. Još jednom, priča počinje s prvim sisavcem dojiljom, točnije s Evom znanstvenog naziva Morganucodon otprije 200 milijuna godina. Autorica joj tepa "Morgie". Ključna evolucijska inovacija naše "Morgie" zbila se na području proizvodnje mlijeka i dojenja. "Morgie" naravno nije osmislila proizvodnju mlijeka i dojenje nakon napornog višemjesečnog rada u laboratoriju. "Morgiena mliječna kućna radinost" nastajala je slučajnim genskim mutacijama i prirodnom selekcijom tijekom milijuna generacija. Morgie je prvi sisavac koji je razvio prsne bradavice. Prije nego što pomislite da je "Morgie" izgledala kao Pamela Anderson: izgledala je kao poljski miš u krznenom kaputu, a i bila je slične veličine.
Dojenjem je "Morgie" riješila problem hranjenja mladunaca koji su mogli ostati zaštićeni pod zemljom bez rizika izlaska u opasni vanjski svijet. Majčino mlijeko im je jačalo imunitet. Dojilje koje su se pojavile tek nakon prelaska na poljoprivredu predstavljale su društvenu inovaciju koja je omogućila nastanak većih zajednica kroz dijeljenje brige za mladunčad.
U divovskom slijedu evolucije iduća ključna Eva – Protugulantum donnae (za prijatelje "Donna") – pojavila se prije 66 milijuna godina. Njezina evolucijska zasluga ogleda se u genezi maternice što je omogućilo unutarnju gestaciju. Unutarnja gestacija znači da se mladunče razvija na puno zaštićenijem mjestu od vanjskog svijeta gdje su upravo u meteorskoj kataklizmi izumirali veliki predatori poput dinosaura. No sićušna "Donna" preživjela je sklonjena ispod Zemljine površine s potomcima skrivenim unutar evolucijskog noviteta – maternice.
Donna, prapraštakorica naše maternice (Ilustracija: Hazel Lee Santino)
Nakon "Donne" redaju se još Eve dvonožnosti, razvoja mozga, razvoja percepcije, oruđa, glasa, mozga, menopauze i ljubavi.
Menopauza
Priču o menopauzi Bohannon smješta u Jerihon prije "tričavih" 8500 godina. Kod skoro svih životinjskih vrsta kraj reproduktivnog ciklusa znači i skoru smrt. Neugodno rečeno, menopauza je predvorje smrti. Kod svih vrsta, osim kod Homo sapiensa i orka. Autorica se pita: "Koja je evolucijska svrha uskratiti ženama da imaju po još koje dijete, kad znamo da je evoluciji reprodukcija najvažnija?" Drugim riječima zašto žene žive nakon menopauze još tako dugo, u prosjeku pet godina dulje od muškaraca koji ostaju reproduktivno sposobni do pozne dobi? Sjetite se samo pokojnog doajena našeg glumišta Zvonimira Rogoza koji je postao otac u stotoj godini života.
Ilustracija: Hazel Lee Santino
Ako žene već žive duže od muškaraca, zašto nisu plodne praktički do smrti poput njih? Bohannon odgovara hipotezom "o mudrim bakama". Tvrdi da je reproduktivno iskustvo i znanje baka pri i oko porođaja rezultiralo većom stopom preživljavanja naših predaka. Po njoj, svrha menopauze nije u prestanku ovulacije nego – baš suprotno – u poboljšanju reprodukcije kako bi ljudska vrsta opstala.
A opstali smo iznad svih evolucijskih šansi jer, prema Bohannon, naš reproduktivni sustav zapravo je loš. Po kvaliteti našeg reproduktivnog sustava trebali smo postati faunski raritet zatočen u zoološkom vrtu nekog drugog stvorenja. Toliko smo loši u reprodukciji a danas nas ima osam milijardi, što je veliki kontrast naspram 150.000 do 300.000 čimpanzi čiji je način reprodukcije puno efikasniji. Kako je to moguće? Ključ našeg opstanka, tvrdi Bohannon, jest ginekologija!
Oruđe i ginekologija
Vjerojatno znate ikoničnu scenu iz Kubrickova filma "2001.: Odiseja u svemiru" u kojoj jedna grupa čovjekolikih majmuna otjera drugu s izvora vode udarajući velikom kosti. Ta bedrena kost, iskorištena kao prvo drevno oružje, u sljedećem kadru pretapa se u svemirski brod. U sceni koja nedvosmisleno ustoličuje oružje kao pokretača tehnološke i ine (pra)povijesti naše vrste – nema žena i djece.
Bohannon daje alternativnu interpretaciju naše tehnološke pretpovijesti. Glavnu ulogu igraju žene i oruđe, a ne oružje i muškarci. Veliki reproduktivni problem počele su rješavati ženke našeg pretka Homo habilisa koji se pojavio prije oko 2,8 milijuna godina, a izumro je prije otprilike 1,5 milijuna godina. Eva Homo habilis – ili "spretna Eva" – izumiteljica je jednostavnog oruđa, a oruđe je izum kojim rješavamo probleme, podučava autorica.
A najvažniji čovjekov izum nije ni vatra ni kotač već – ginekologija, jer ona rješava problem takozvane "tvrde prirodne selekcije" u našu korist. "Tvrda prirodna selekcija" hoće reći da naš način reprodukcije nije bio najsretniji za opstanak naše vrste. Izum ginekologije tako je spriječio izumiranje naše vrste. Naravno, kod Homo habilisa bila je riječ tek o primitivnim začecima današnje ginekološke sale opremljene najmodernijim uređajima.
Homo habilis (Ilustracija: Hazel Lee Santino)
Autorica objašnjava da koristi naziv ginekologija za različite aktivnosti koje je Eva tog doba poduzimala pri porodu i sačuvanju života prvo majke pa onda i ploda, a koje su se tek puno kasnije razvile u ginekologiju kakvu danas poznajemo. Radi se o aktivnostima poput sprečavanja krvarenja iz maternice, prevenciji i liječenju bakterijske upale, primitivnoj kontracepciji, izazivanju pobačaja kad je porod bio prerizičan, pomoći primalja i tako dalje. Prvo ginekološko oruđe nije bio primitivni spekulum koji se koristio u antici, već kamenje obrađeno za pripremu raznih vrsta "ginekološkog" bilja koje naši bliski rođaci čovjekoliki majmuni i dan danas koriste.
Da sumiram, Bohannon smatra da su žene pokrenule primitivnu ginekologiju i time postale prve izumiteljice; ranije nego što su muškarci počeli koristiti bedrene kosti kao drevne prototipove dronova. Zašto su žene bile prve? Zato jer je nužda poroda, majčinstva i postporodiljne skrbi bila akutnija od nužde borbe. Bohannon pruža uvjerljive dokaze za svoju hipotezu. Važnija od toga tko je prvi izumitelj, činjenica je da Bohannon otvara nove vidike – vidike iz ženske perspektive. Perspektive koja je vrijedna sama po sebi jer otkriva nova znanja i vrijednosne sudove o ženskoj "lozi" Homo sapiensa.
Ženski mozak
Ljudska reprodukcija je "tvrda" i teška zbog mnoštva stvari, no najproblematičnija je valjda naša velika glava. I široka ramena potrebna za držanje te velike glave. Pa zašto onda imamo toliku glavu koja zahtijeva višesatni porod što je našim precima u prirodi predstavljalo veliki rizik i bez raznih grabežljivaca koji su vrebali iz prikrajka?
Zbog našeg velikog mozga, koji je po Bohannon vrlo nesigurna evolucijska oklada i to ne samo zbog poroda. Naš veliki mozak zahtijeva jako puno hrane, a slastan, pun masti, ulja i šećera, bio je najdraža hrana grabežljivcima oko nas.
Ardipithecus ramidus, "Ardi" (Ilustracija: Hazel Lee Santino)
Jedna od Eva iz knjige je i Ardipithecus ramidus ("Ardi") otprije oko 4,4 milijuna godina. Ona je bila prva dvonožna Eva i predstavljala je veliki evolucijski skok. Za razliku od "prethodnih Eva koje su bile nalik na vjeverice", Ardi je bila nalik majmunu. Njezin mozak imao je zapreminu od 300 kubičnih centimetara, koja je već kod Homo habilis udvostručena na 600 kubičnih centimetara i dalje povećana na 900 kubičnih centimetara kod Homo erectusa, sve do današnjih 1350 kubičnih centimetara. Inače, neandertalci su imali još veće mozgove od naših – oko 1500 kubičnih centimetara, ali je naš mozak efikasnije organiziran.
Ta rizična evolucijska oklada na nerazmjerno veliki mozak s obzirom na veličinu tijela, barem dosad se pokazala dobitnom kombinacijom. Zavladali smo Zemljom. No, kako smo već vidjeli, muški spol "zavladao" je takozvanim "drugim spolom" kako glasi naziv čuvenog feminističkog djela Simone de Beauvoir. Žene su društveno i privatno često "drugotne" pa se autorica pita imaju li žene stvarno funkcionalno drukčiji (čitaj inferiorniji) mozak od muškaraca.
Odnosno, je li vjerovanje u "ženski mozak" znanstveno utemeljeno ili se radi o seksističkoj predrasudi? Autorica navodi nekoliko takvih predrasuda, poput one da su žene lošije u matematici, da nemaju toliko nobelovaca, emocionalno su ćudljivije i slično. Iako te predrasude očito smatra plodom seksizma, navodi kako ih treba uzeti ozbiljno. Potom slijedi elaborirana analiza naših mozgova koju ovdje neću prepričavati što ne znači da nije vrijedna čitanja. Ukratko: ne postoji "ženski mozak". Muškarci su prosječno vičniji nekim stvarima, a žene sklonije drugim, no kod ljudi ne postoje dvije biološki različite vrste mozga kao na primjer u glodavaca.
Homo sapiens ((lustracija: Hazel Lee Santino)
Postoje neke faze u životnom ciklusu žena koje modificiraju ženske mozgove, primjerice majčinstvo i djevojaštvo. Vrlo pojednostavljeno rečeno, majčinski mozak je biološka adaptacija na skrbljenje za bebu. To malog urlatora i uneređivača pelena spašava bacanja kroz prozor.
"Djevojački" mozak ne podrazumijeva nikakvu biološku promjenu, nego se u pubertetu djevojčice prvi put susreću s "muškim pogledom" i postaju opterećene seksizmom, a onda to mijenja i njihovo ponašanje.
"U životu svake djevojčice postoji trenutak kada shvati da je gledaju. Da se njezino tijelo vidi i da ga gledaju muškarci. Kao izraz, 'muški pogled' znači previše različitih stvari da bi nam ovdje bio koristan. Ali to temeljeno iskustvo – taj trenutak ili kolaž ne osobito povezanih trenutaka, otprilike između dobi od osam i četrnaest godina, kada djevojčica počinje shvaćati da je to što je očito žena znači da je nešto na što se gleda drukčije – meni je više nego stvarno", piše Bohannon. Muški pogled prvi je vjesnik promijenjene i nove patrijarhalne stvarnosti. Autoričin zaključak je da "ženski mozak" nije prirođen već predstavlja prilagodbu na odrastanje u patrijarhatu.
Da se poslužim obrnutim seksizmom: nakon čitanja ovog poglavlja ne mogu se oteti dojmu da prije postoji "muški mozak" nego ženski.
Na kraju knjige Bohannon se osvrće i na nebinarne i trans osobe. Ona razlikuje spol i rod. Spol je biološka kategorija, a rod društveni konstrukt našeg nevjerojatno složenog mozga. A složena organizacija našeg mozga pomogla nam je da preživimo kao vrsta između ostalog jer nas je obdarila sposobnošću adaptiranja na bilo koju okolinu i ekološki sustav. Analogno toj složenosti mozga postoji složeni rodni identitet kod kojeg se rodni identitet ne poklapa uvijek s biološkim spolom. Jedina osoba koja o tome može meritorno suditi je osoba koje se to tiče.
Bohannon kaže da ne znamo zašto se spol i rod ponekad ne poklapaju, ali da to nije manje prirodno nego kad se poklapa kao kod većine cis osoba. Autorica vjeruje da trebamo raditi na budućnosti slobodnoj od rodnih predrasuda bilo koje vrste na dobrobit cijele zajednice. Indikativno je da predrasude o transrodnim osobama vidi kao nekovrsni produžetak seksizma.
Podijeli na Facebook
