Piše Tanja Tolić
On je nevidljiv čovjek: može biti muškarac ili žena, ime mu nije bitno, redovito djeluje iz sjene i ne radi za svoju korist, nego po nalogu poslodavca. Istodobno je prevoditelj, pregovarač, doušnik, vodič, vozač, dobavljač, posrednik i aranžer. Nije prevoditelj u pravom smislu riječi, jezicima često barata rudimentarno; mnogo je važnija spretnost i praktične vještine, posebno ona preživljavanja u teškim, često po život opasnim situacijama. Povijest ga poznaje pod različitim nazivima: “drogman” (francuski), “dragoman” (engleski) ili, uz “dragomana”, “terdžuman” (hrvatski), no danas ga najčešće poznajemo kao – fiksera, što je stari novinarski izraz koji su upotrebljavali dopisnici u inozemstvu i ratni izvjestitelji. Glavno područje djelovanja fiksera smješteno je, naime, u kontekstima visoke napetosti i zonama s visokim rizikom oružana sukoba ili rata, a svaka fikserova funkcija bitna je za opstanak onih koji ne poznaju ni jezike ni običaje zemlje u koju pristižu.
Zrinka Stahuljak devedesetih je godina, u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, bila ratna prevoditeljica na linijama bojišnice. Upravo ju je to iskustvo dovelo do razmišljanja o fikserima o kojima je izvorno napisala knjigu na francuskom jeziku, sada objavljenu i na hrvatskom u izdanju nakladničke kuće MeandarMedia, pod naslovom "Fikseri u srednjem vijeku" i u prijevodu Lee Kovács. Stahuljak je, naime, u Zagrebu studirala engleski i francuski jezik s književnošću, a 1993. otišla na daljnje usavršavanje u SAD. Danas je redovna profesorica komparatistike i francuske književnosti na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA), a u lipnju 2018. godine održala je ciklus od četiri predavanja na Collège de France u sklopu kojeg je jedna tema bila posvećena i fikserima. Iste je godine počela pisati i ovu knjigu, uz potporu Fondacije Guggenheim (SAD), a u proslovu knjigu napominje kako su "Fikseri u srednjem vijeku" istodobno način pomirenja s osobnom poviješću i knjiga o povijesti. "Ova knjiga napisana je u nadi da će omogućiti viđenje srednjovjekovne književnosti kao povijesnog arhiva puna potencijala za suvremeno doba“" naglašava Stahuljak.
Još od srednjega vijeka, piše Stahuljak, na fiksere nailazimo u svim situacijama jezičnih susreta: križarskim ratovima, hodočašćima, propovijedima, trgovini, kao i prevodilačkim poslovima, a posljednjih godina fokus je ponovno na njima jer se zapad angažirao u Afganistanu, Iraku, a zatim i Siriji. Godine 2005., u vrijeme rata u Iraku, Le Monde ih je predstavio nazivom “arrangeur”, kao “aranžere, organizatore”. Nedavno je Michaela Cohena, bivšeg odvjetnika Donalda Trumpa, američki tisak nazvao “Trump’s fixer”, “Trumpov fikser”, no položaj fiksera najviše se javno problematizirao posljednjih godina u Francuskoj: između 2001. i 2013. godine Francuska se – s 4000 vojnika na vrhuncu sudjelovanja – uključila u misiju NATO-a. Kako bi je izvršila, francuska je vojska na licu mjesta zaposlila približno 800 lokalno zaposlenih civilnih osoba – raznoraznih zanimanja, tumača, kuhara, čuvara itd.
Nakon povlačenja iz Afganistana koncem 2012. godine Francuska je provela tri vala relokacije bivših tumača francuske vojske, koja su dovela do 217 slučajeva odobrenih zahtjeva i izdanih viza. U nedavno objavljenoj knjizi novinari Brice Andlauer i Quentin Müller govore o žestokoj borbi koju od 2013. godine Društvo afganskih prevoditelja i pomoćnika francuske vojske i njegova potpredsjednica, pravnica Caroline Decroix, vode za pravo na relokaciju u Francusku svih prevoditelja i njihovih obitelji koji su u prvom valu relokacije 73 prevoditelja ostavljeni na licu mjesta. Francuska država željela je da taj prvi val relokacije ostane iznimka. No pod pritiskom medija i društva od 252 podnesena zahtjeva 2015. godine odobren je još 101 zahtjev.
U članku od 28. ožujka 2018. godine, objavljenom u Libérationu, specijalni dopisnik Luc Mathieu piše da je “od povlačenja francuskih postrojbi (iz Afganistana) zahtjeve stotinjak prevoditelja za vizu (francuska) državna uprava odbila unatoč opetovanim žalbama. Dok čekaju na povoljan ishod postupka, moraju se suočavati s prijetnjama smrti od talibana”. Jedan tumač, koji čeka od 2012. godine, povjerava se: “Bio sam na prvoj crti s francuskim vojnicima, a odbijen sam bez razloga. Nikad nisam bio odbačen, bio sam kao i ostali, bio sam dio ekipe.” Francuska strahuje od svojih fiksera, boji se uvoza terorizma na francusko tlo, no svjetski frankofoni kanal TV5 Monde podsjeća na lekciju iz prošlosti: u Alžiru je francuska vojska ostavila na cjedilu harkije koje su nakon toga Alžirci, smatrajući ih izdajicama, u velikom broju mučili i usmrtili. Kako bi iznio dokaz njihove besprijekorne medijacije i vjernosti bez mrlje, o čemu svi vojnici i časnici neumorno svjedoče u brojnim intervjuima koje je Stahuljak mogla pročitati, izvjestitelj kanala TV5 Monde je još 2013. godine intervjuirao francuske vojnike. Francuzima su oni bili “dragocjeni suradnici”. Primjerice, jedan je fikser godinama savjetovao francuskim vojnicima da svaki put donesu darove, većinom hranu, na checkpointe koji su okruživali Kabul i koje je držala afganska vojska. Zapovjednik jedinice izrazio se ovim riječima: “Zbog toga se vrata još lakše otvore.”
Miješajući primjere iz prošlosti i sadašnjosti – povijesti srednjovjekovne književnosti i suvremenosti, autorica knjige uvjerena je da nam povijest fiksera može dati odgovore na aktualna pitanja, koja su "kulturološke prirode, ali i ekonomske, političke i etičke, naročito kada se govori o konceptima moći i odnosa snaga, te međuljudskim i međudržavnim odnosima". Biti fikser prije je pozicija nego zanimanje, pojašnjava, pozicija koju zauzima u prelaženju ili u medijaciji, u međuprostoru. Biti fikser, doduše, jest zaposlenje, izvor zarade, ali ipak nije zanimanje za koje bi se prošlo kakvo obrazovanje. Ne postoji udruženje fiksera, a fikseri su uglavnom anonimni zbog čega autorica o njima u knjizi govori kao o "dispozitivu fiksera".
Poslodavac koji zapošljava fiksera u zoni visokog rizika podvrgava ga jednoj dužnosti: zaštititi klijenta i olakšati njegov opstanak na “minskom polju”. Upravo time, ali u ovom slučaju prešutno, i klijent traži od fiksera da stavi vlastiti život na raspolaganje. Ali, kako kaže Jacques Derrida u svojoj knjizi "Donner la mort", naglašava Stahuljak, ne daje se vlastiti život, već se daje vlastita smrt. "Samo smrt pripada svakoj osobi, bez zamjene; to je možda jedini zasebni dar. Svaki put kad fikser radi u zoni visokog rizika, on unaprijed daje svoju smrt (a ne život). (…) Kakve nagrade, u ekonomskom smislu, uopće može biti za jednu smrt? Dar smrti dar je bez ekonomije."
Što nam povijest književnosti kazuje o fikserima? Zrinka Stahuljak među prvima navodi primjer jedne – fikserice. Iz davnina, navodi, izranja pripovijest čiji su likovi prikazani na fragmentu konzole vijećnice u Brugesu, koji datira iz 14. stoljeća i djelo je kipara Jeana de Valenciennesa: riječ je o Tristanu i Izoldi te Izoldinoj pratilji, Brangieni. "Kod dvojice velikih pjesnika francuskog izričaja iz 12. stoljeća, Beroula i Thomasa, čiji su tekstovi do danas očuvani u fragmentarnom obliku, saznajemo da Brangiena nije dobro čuvala ljubavni napitak, 'ljubavno piće', 'vino s travama' što ga je Izoldina majka pripravila za nju i kralja Marka. Kako ga nije dobro čuvala, Tristan, koji je pratio Izoldu do kralja Marka, i Izolda popili su ga zbog velike žeđi dok su plovili morem od Irske."
Bez Brangienine "pomoći" ne bi bilo lude ljubavi, a ni konkretne pomoći jer će, naime, Brangiena zamijeniti Izoldu u bračnoj noći zato što Izolda više nije bila djevica. Fragment Jeana de Valenciennesa zanimljiv je zbog veličina likova. "Brangiena je najveći lik i to je ističe. Primjer je to posrednika, toliko očit da se kipar ne može suzdržati od toga da par prikaže u trokutu", pojašnjava Stahuljak u knjizi.
Što se tiče srednjeg vijeka, jedan bi muškarac mogao biti izniman fikser: Marko Polo. Marko, sin mletačkog trgovca Nikole Pola, kaže da je s ocem i stricem Maffeom proveo sedamnaest godina na dvoru velikoga mongolskog kana kao dvorski službenik, te je tako proputovao cijelo njegovo carstvo. U djelu naslova "Opis svijeta" ("Devisement du monde"), napisanom 1298. godine, Marko Polo nastupa kao omiljeni posrednik između mongolskog svijeta i Europe. Prikazuje se iznimnim u očima kana, čijoj znatiželji udovoljava. Kan je “govorio kako više voli upoznati različite običaje zemalja, negoli doznati ono, zbog čega ih je slao (svoje glasnike)”. Budući da je Marko to znao, trudio se što više saznati da bi to umio reći Velikom kanu. U čitavu proslovu Polo se pozicionira kao izniman vodič, informator. On je tumač raznolikosti svijeta, koliko Velikom kanu, toliko i Europljanima. Na odlasku s mongolskog dvora, oko 1292–1293. godine trojica Pola dobivaju dužnost izaslanstva “papi, kralju Francuske, kralju Španjolske i ostalim kraljevima kršćanskog svijeta“. Kao jedini posrednik raznolikosti spoznaja između dvaju svjetova Marko Polo se prikazuje i kao glasnik između najvećih i najmoćnijih na svijetu.
"Čini li to onda njega iznimnim vodičem ili običnim vodičem? Marko Polo je sam svoj fikser. U Proslovu samo jedanput kaže da je govorio više koinea, jezika sporazumijevanja, od kojih je naučio četiri. Mislimo da je riječ o tatarskom, turskom (ujgurskom), sinoperzijskom – manje je sigurno za četvrti jezik, koji je možda frankotalijanski. No nakon toga jedinstvenog i djelomičnog priznanja, kako jezici nikad nisu identificirani, Polo u cijelom svom tekstu više uopće ne spominje komunikaciju. Činjenica da nikad nije uočeno da je Polo sam svoj fikser, odraz je postignuća komunikacije bez smetnji", piše Zrinka Stahuljak.
Za bolju ilustraciju složenosti odnosa između hodočasnika i njihovih fiksera Zrinka Stahuljak u knjizi pak navodi iznimnu skupinu tekstova: tri zapisa o istom hodočašću, koje je 1384. godine poduzela skupina od dvanaest Firentinaca, a od kojih su trojica nakon povratka zapisali svoje iskustvo: Frescobaldi, Sigoli i Gucci. Sva trojica pripovijedaju iste prizore smrtne opasnosti i prijetećih ili utješnih susreta tijekom putovanja s drugim karavanama i hodočasnicima. U pustinji moraju čuvati stražu noću. Ta straža neće spriječiti krađu koju je orkestrirao njihov fikser. I premda se mislilo da opasnost vreba u pustinji, naposljetku se saznaje da ih ni boravak u muslimanskim gradovima ne štiti od nasilja: bivaju ozlijeđeni, točnije ranjeni tijekom čitava putovanja.
"Te situacije smrtne opasnosti, u kojima hodočasnici putuju pod zaštitom i vodstvom njihova fiksera s kojim su sklopili ugovor, neprestance otvaraju etička pitanja: komu je fikser dužan u situacijama opstanka? Je li on, zbog činjenice da je plaćen za svoje usluge, odgovoran prema svom klijentu? U kojoj mjeri? Dotiče li se etika posrednika zato što je posrednik? Koju etiku mora slijediti s obzirom na to da nema zanimanje? Govorim, naravno, o etici koja nije moral."
No odnose moći i poziciju fiksera u cijelom lancu medijacija možda organizira ekonomija dara, a ne ono što bismo mogli nazvati etikom, naglašava Stahuljak. Od trojice putnika, tekst Giorgija Guccija sadrži podroban troškovnik sa svim zajedničkim izdacima, od početka do kraja hodočašća. Hodočasnici su uspostavili “zajedničku blagajnu” koju su držali između Aleksandrije i Damaska. Evo nekoliko kategorija izdataka koje daje Gucci: izdaci za pravo prolaza i propusnice; "izdaci za same vodiče, to jest terdžumane koji su nas vodili", uključujući kurtoaziju; manžerija; prijevozi brodovima, magarcima, mulama, devama; živež; sve zalihe i potrepštine za pustinju; konačišta. Dok četiri posljednje stavke – prijevozi, živež, zalihe i konačišta – sadrže dragocjene povijesne podatke, prve tri – troškovi prolaza, kurtoazije i manžerija – otkrivaju složene odnose između “klijenata” i njihovih “majstora za sve”.
Prolazi i propusnice troškovi su koji se plaćaju sultanovim službenicima. Izdaci za same vodiče jesu ugovori sklopljeni s dragomanima. Ono što hodočasnici ne očekuju, i to nakon što se ugovor sklopi, jest da moraju platiti i više od propusnica i ugovora. No upravo ih na to prisiljavaju okolnosti života i smrti tijekom putovanja pustinjom. Tako se javlja nova kategorija naknada. Prva je kategorija ona koju Giorgio Gucci naziva “manžerije, to jest krađe“. “Manžerija” je riječ iz lingua france, riječ je o hrani ili novcu uzetom za hranu. Hodočasnici često komentiraju i darove, u novcu, koje troše tijekom putovanja, osobito na svoje dragomane ili vodiče mula i deva. Oni taj dar u novcu na srednjofrancuskom jeziku nazivaju “courtoisie”, kurtoazije, to su “denari plaćeni i potrošeni samo za vodiče, to jest za terdžumane koji su nas vodili s jednog mjesta na drugo”. Od trinaest isplata osmorici fiksera Gucci govori o još četirima isplatama za kurtoazije. U hodočasničkim tekstovima jasno se vidi da je kurtoazija uvijek monetizirana, unovčena, za razliku od manžerije koja poprima oblik dara u hrani. “Kurtoaziju” možemo shvatiti kao dar u novcu koji je istodobno znak uljudnosti i ritual. Suprotno od manžerije, koja je prava iznuda i ucjena, kurtoazija je uređena prešutnim ili tajnim paktom koji dvije strane prihvaćaju i razumiju.
Godine 1499. Arnold von Harff objašnjava da je kurtoazija “tajni dar” koji učvršćuje ugovor s fikserom: "Dadoše mi to pismo kao potvrdu [to jest ugovor] da će se sve tako odvijati. Ali onaj koji im ne bude davao tajne poklone na putu – to se na njihovu jeziku zove 'kurtoazija' – ni dijelio svoje zalihe s njima, morat će od njih pretrpjeti mnogo srdžbe i uvreda. To neće biti tako onomu tko izvuče [iz džepa] deset do dvanaest dukata i dade im u znak kurtoazije. Naprotiv, oni će mu tada pomagati vjerno, kao što sam ja to često iskusio na putu. Jer nas divlji Arapi često napadahu usred pustinje uz glasne krike, kao da nas kane ubiti, i zahtijevahu kurtoazije, to jest danak ili poklone." Bez kurtoazije, ugovor je uvijek na rubu neizvršenja, na rubu raskida. Ugovor nije dovoljan da se usluga pruži, nju osigurava kurtoazija.
"Majstori za sve" očito nisu (bili) sveci jer rade, doslovce, sve, bez obzira na moral dobra i zla. Njihova djelovanja nisu predmet neke deontologije, a možda ni etike. Kao posrednici, zaključuje Stahuljak, oni žive u međuprostoru, između zahtjeva za apsolutnom vjernošću i vječne sumnje na izdaju.
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
