Ivica Đikić: Književnost omogućuje da se užasu dade oblik, da ga se donekle pripitomi

Razgovarala Tanja Tolić

Novinar, politički komentator, nagrađivani romanopisac, scenarist serija i dugometražnih filmova Ivica Đikić (1977.) nakon četrnaest godina vratio se poeziji. Njegova nova zbirka poezije "Međugorje" (Fraktura), objavljena početkom ljeta, već se prometnula u jednu od najboljih pjesničkih zbirki ove godine – u njoj se Đikić vraća "ditinjstvu jezika", popravlja stare pjesme, ponovno pokušava pripitomiti zlo kojim se profesionalno bavio kao politički novinar i prvi put progovara o svojoj djevojčici s poremećajem iz spektra autizma, četvrti stupanj.

* Čini se da pjesnik u "Međugorju" svodi račune na, bit ću velikodušna prema nama rođenima u 1970-ima, polovici života. Tematski i motivski u zbirci si obradio gotovo sve neuralgične točke i svog javnog djelovanja i, tu mogu samo nagađati, intimnog bivanja. Svodiš li doista račune i zašto?

– Nije mi bila namjera da svodim račune, ali dopuštam da čitatelj može i tako doživjeti ovu zbirku. U tematskom smislu, najšire i najfleksibilnije shvaćenom, pjesme se pretežno tiču onoga, a toga nema mnogo, čime sam više od 30 godina zaokupljen u novinarskom i književnom radu, pa je možda tim prije razumljivo da se zbirka kao cjelina može čitati kao svojevrsna rekapitulacija. Možda je bliže istini da se radi o "gorkom talogu iskustva", kao što glasi naslov knjige tekstova iz zaostavštine Danila Kiša objavljene u Biblioteci Feral Tribunea prije tridesetak godina. I možda ne baš sasvim gorkom, možda ipak postoji i poneka slatka nota, a možda negdje u daljini titra i slabo svjetlo radosti.

* Pjesma "Zbirka zadataka" je pak svojevrsni naputak za drugi dio života, zvuči gotovo kao stoička molitva: "ne čini ništa veliko", "ne teži da se dopadneš", "ne stremi ničem sudbinskom", "ne budi ogorčen", "ne presuđuj svisoka", "suspregni žudnje", "ne praštaj olako/pogotovo sebi" i sve tako. Može li živ čovjek dostići tu razinu mira, jer meni se čini da bi ovo bio izazov i za budističkog svećenika?

– Da, to je vjerojatno tako ako se pjesma čita kao uputa ili kao praktični savjetnik za život, kao priručnik za samopomoć i recept za sreću ili uspjeh. A to je ipak samo poezija, pokušaj da se zapitanost nad smislom artikulira sredstvima jezika i imaginacijom, i da se pritom, u sretnim slučajevima, postigne neka vrsta estetskog uzbuđenja i uznemirenosti. Ni više ni manje od toga.

* Divan je jezik u "Međugorju", pohranio si u zbirku mnoge, ne znam dovoljno pa ne mogu procijeniti, možda i zaboravljene duvanjske izraze. Pustio si ih, kao korijenje, među gradski jezik. Može li poezija izgraditi jedinstveni dom, pomiriti različite svjetove – one iz kojih smo potekli s onima u kojima danas živimo? U tom smislu, može li i zaliječiti rane i gubitke koje nosimo iz najranijeg djetinjstva? Konkretno, u pjesmi "Godina" bilježiš godinu dana života nakon smrti svoga oca.

– U jednom davnom intervjuu Vjeran Zuppa rekao je da se njegov otac Tomislav Zuppa, pjesnik čuven ponajprije kao autor stihova pjesme "Galeb i ja", cijeli život bavio jednim stvaralačkim "problemom": kako spojiti "jezik ditinjstva s ditinjstvom jezika". Često razmišljam o toj formulaciji i nisam siguran da sam joj do kraja ispravno uhvatio smisao, ali ponešto naslućujem i nastojim slijediti tu slutnju u nekim od pjesama iz ove zbirke, i ne samo u pjesmama.

U jeziku ili mikrojeziku Duvna osjećam se najsigurnije i najslobodnije, pri čemu pod jezikom ne podrazumijevam samo leksik i govor.

Ponekad imam osjećaj da bez grča pričam jedino onda kad pričam s govornicima tog jezika koji iščezava, jezika koji danas intenzivnije živi i razvija se u Münchenu nego u Duvnu.

* U "Međugorju" si dijelom pjesnički obradio teme koje si ranije obradio u prozi, primjer je pjesma "Srebrenica". O genocidu u Srebrenici napisao si nagrađeni roman "Beara". U čemu je razlika između pjesničkog i proznog pristupa temi, može li se stihovima uhvatiti ili reći nešto što prozi izmiče?

– Različite forme književnog izražavanja omogućuju da se o istome kaže ono što neka druga forma ostavlja po strani, u drugom ili trećem planu, naglašavajući neki drugi sloj, neku drugu perspektivu i emociju, koristeći neka druga sredstva i tehnike. To je, uostalom, i razlog razvoja i postojanja različitih književnih vrsta: da je sve moguće istim intenzitetom u svim aspektima obuhvatiti, na primjer, dramskim tekstom, nikad se ne bi razvio roman. Ja poeziju shvaćam kao reduciranje do esencije, kao radikalno odstranjivanje viškova i svođenje na golu pjesničku istinu, toliko ogoljenu da, ako se dogodi magija, može prijeći u apstrakciju.

* Hannah Arendt u "Eichmannu u Jeruzalemu" piše o trenutku kad je u jeruzalemskoj sudnici, nakon beskrajnih sjednica, shvatila koliko je teško ispričati "priču" o nepojmljivom zločinu. "Tolike patnje (su) izvan čovjekove moći razumijevanja", piše, one su tema "za velike pisce i pjesnike". U petom ciklusu pjesama u zbirci, pod nazivom "Izrazi poraza", baviš se brojnim zločinima na Balkanu. Može li i kako književnost donijeti razumijevanje stvarnosti koja je nepojmljiva, za žrtve često i neizgovorljiva?

– Književnost, odnosno umjetnost omogućuje da se užasu dade oblik, da ga se donekle pripitomi. Sve druge discipline – od novinarstva do medicine, od pravosuđa do historiografije – bave se konstatiranjem, dijagnosticiranjem, kažnjavanjem, dakle, ograničavaju se na određeni segment, a samo književnost ima zadaću da obuhvati sve i da otvorenog uma pokuša doprijeti do srca tame, da riskira nastojeći literarnim sredstvima razumjeti i ono što je neshvatljivo. Kad spominjem rizik, mislim i na to da takav pokušaj razumijevanja zla u sebi i u drugima često zna naići na nerazumijevanje svijeta, ali to je cijena ako se želi učiniti neki iskorak, makar milimetarski.

* Treći od šest ciklusa u zbirci nosi naziv "Ispravljeni stihovi". Prve verzije tih pjesama objavio si u svojoj prvoj zbirci "Ostatak svijeta" 2012. godine. Nije česta praksa da pjesnici ispravljaju svoje stihove, rijetko tko to čini i sa prozom. Što se promijenilo u tih četrnaest godina, što ti je donijelo vrijeme da si ih poželio ispraviti i kako si ih mijenjao?

– Neke od tih jedanaest pjesama izmijenio sam značajno, neke sam tek ovlaš dodirnuo, to jest izbacio poneku nepotrebnu riječ. Volim popravljati ili prepravljati svoje stare tekstove kad mi se ukaže prilika da ih objavim u novom izdanju. To se pogotovo odnosi na one tekstove ili pjesme do kojih mi je stalo više nego do nekih drugih, odnosno na one tekstove za koje mislim da se oko njih vrijedi još potruditi. S druge strane, treba imati mjeru i u tome. Važan element stvaralaštva, po mom mišljenju, jest baš ispravno prepoznavanje momenta kad se trebaš odvojiti od svog djela, a ja sam vječno nestrpljiv, pa otud onda valjda i potreba da naknadno popravljam.

* Međugorje, kako se zove i zbirka, nije samo fizičko mjesto, geografija. Ono je i gotovo mitsko mjesto za dio ljudi – posljednje utočište za bolesne, ali i za roditelje djece s različitim poteškoćama. Roditelje koji se nadaju čudu. Na čuda se u današnjem svijetu gleda s cinizmom i podsmijehom. No čuda nam trebaju, barem mogućnost čuda, ako već ne njihovo ostvarenje, zar ne? Što je tebi Međugorje?

– Meni je Međugorje neka vrsta lozinke za vlastitu ambivalentnost u pogledu vjere. Međugorje je jedno od kodnih imena za konfrontaciju racionalnog i iracionalnog u meni, a iz tog sukoba, između ostalog, nastaje moja književnost. S druge strane, meni je, nevezano uz pitanja teizma i ateizma, intimno bliska cijela ta priča o Međugorju, ja sam odrastao s tom pričom, bila je neizostavni element mojih formativnih godina. I ne kažem slučajno "priča", jer meni je Međugorje više književnost nego bilo što drugo.

* Kad govorimo o prozi, nastojimo govoriti o pripovjedaču; u poeziji je to lirski subjekt. Tekst je uvijek tekst, uči nas teorija – a i pristojna praksa razgovora o književnosti – književnost, fikcija nije stvarnost. No ti si ovom zbirkom, metaforički rečeno, srušio četvrti zid. Odlučio si progovoriti o svojoj djevojčici s autizmom. Zašto? I može li književnost na bilo koji način "ublažiti" stvarnost, učiniti je nježnijom?

– Bojim se da nemam pouzdan i pametan odgovor na pitanje zašto sam pisao pjesme o svojoj autističnoj kćerki. Valjda zbog toga što sam pomislio da imam nešto reći o tome čime sam u svakom smislu obuzet već godinama, a poezija je došla kao najpogodnija forma za artikuliranje tog iskustva i za imaginaciju na bazi tog iskustva.

Ne vjerujem, inače, u terapeutski učinak pisanja, premda ostavljam mogućnost da pisanje nekome može olakšati nošenje s traumama i teškim situacijama.

Meni ni jedna vrsta pisanja ne donosi nikakvo olakšanje u bilo kojem pogledu. Donosi eventualno neki vid unutrašnje satisfakcije, ovisno o trenutnoj razini očekivanja i egocentrizma.

* Svi bi roditelji svoju djecu željeli zaštiti zauvijek, no roditelji djece s poteškoćama u posebno su teškoj situaciji: strahuju od vlastite smrti jer će njihova djeca ostati sama. Njima bi trebalo dati dar besmrtnosti ili barem natprirodne dugovječnosti da zbrinu svoju djecu do kraja. Kako teče vrijeme za te roditelje, kako izdržavaju pomisao o vlastitoj smrtnosti?

– Mislim da nema generalnog odgovora na to pitanje. Nošenje s mišlju o vlastitoj smrtnosti vrlo je individualna stvar i ovisi o brojnim faktorima, bez obzira na to radi li se o roditeljima djece s poteškoćama ili o ljudima koji uopće nisu roditelji: kod nas prvih ta se pomisao vjerojatno javlja češće i intenzivnije, ali s druge strane, učestalije razmišljanje o tome ne mora biti nešto jednoznačno loše, ne mora uvijek rezultirati fatalizmom, tjeskobom, beznađem. Ne vjerujem da je potiskivanje mračnih i teških misli formula za ispunjen i sadržajan život.

* U pjesmi "Ljubav", koja govori o muškarcima što se fatalno zaljubljuju, obavljaš egzorcizam nad gotovo tipskim likom iz stvarnosti. Često, naime, brakovi ne izdrže pritisak djetetovih dijagnoza. Kad puknu, najčešće se majke pretvore u samohrane roditeljice, mnogi očevi – znamo iz života – nestanu iz obiteljske slike, ponovno se zaljube i odu. U pjesmi nema osude, ali ima gotovo gorkog humora. Za koga je ta pjesma, ako možemo uopće govoriti o poeziji na taj način, da je nekome upućena...

– Nije upućena nikome konkretnom, kao što ni jedna pjesma iz ove zbirke nije upućena nikome konkretnom, čak ni one koje su posvećene konkretnim ljudima, a ni onaj lirski subjekt nije u svakoj pjesmi jedan te isti. Ta pjesma neki je oblik razmatranja o konstruiranju viših i fluidnih – i utoliko neoborivih – alibija za podlijeganje vlastitim slabostima, za odabir lakšeg puta ili puta koji se čini lakšim. Uvijek se radi o odabiru. Tome smo svi više ili manje skloni, bilo da se radi o nečem trivijalnom, bilo da se radi o nečem životno dramatičnom.

* Moja je pretpostavka da ćeš mnoge svoje čitatelje polomiti "Međugorjem". Mene jesi, i ne malo. Ali da citiram Leonarda Cohena, "kroz te pukotine ulazi svjetlo". Jesi li to želio? Je li poezija dijelom nastojanje da se u sebe unese svjetlo?

– Kad je riječ o književnosti, sve moje želje i namjere iscrpljuju se na tome da izvučem iz sebe maksimum imaginacije, inventivnosti i strpljivosti, svjestan da ne mogu više nego što mogu, ali da moram dati sve što imam u određenom trenutku. Naravno, volio bih da ono što pišem potakne neku vrstu reakcije u onima koji budu čitali, no ne razmišljam o tome dok pišem. Bilo bi najbolje da se u čovjeku dok čita izmjenjuju svjetlo i mrak, kao i u životu.

* Intervju je originalno objavljen u Jutarnjem listu.

Podijeli na Facebook