Piše Tanja Tolić
Davidu Herbertu Lawrenceu ona je bila "engleska" na "loš, snobovski način". Amerikancima je bila posebno iritantna. James Fenimore Cooper ("Lovac na jelene", "Posljednji Mohikanac") tvrdio je da je počeo pisati romane jer je bio uvjeren da može pisati bolje od nje; Ralph Waldo Emerson smatrao ju je "vulgarnom u tonu, sterilnom u umjetničkim inovacijama, zatočenom u jadnim konvencijama engleskog društva, bez genija, dosjetljivosti ili poznavanja svijeta… Samoubojstvo izaziva više poštovanja." Otkrivši da brodska biblioteka nema njezinih romana, Mark Twain je izjavio da bi samo "taj jedan propust napravio prilično dobru knjižnicu od knjižnice u kojoj uopće nema knjiga". Za Ezru Pounda, ona je je predstavljala "dosadan, glup, stiješnjen život".
Tako su muškarci od pera govorili i pisali o Jane Austen. No svako vrijeme ima svoje projekcije: u 19. stoljeću, zahvaljujući biografijama njezina brata i nećaka, zamišljali su je kao obzirnu kršćansku usidjelicu, u 20. stoljeću kao povučenu romantičnu junakinju, danas kao ambicioznu profesionalnu autoricu. Virginia Woolf u "Običnoj čitateljici" (Centar za ženske studije, 2005., prijevod Marina Leustek) hvali njezino poznavanje ljudskog karaktera: "…Jane Austen je to znala od rođenja pa nadalje. Jedna od onih vila što se sjate oko kolijevaka zacijelo ju je povela na let oko svijeta netom što se rodila. Kad su je ponovno spustili u krevetić, ne samo da je znala kako svijet izgleda nego je već i odabrala područje svoje vladavine." No nije bila čarobnjak; kao i drugi pisci, nastavlja Woolf, "morala je osmisliti ozračje u kojem je njezin jedinstveni genij mogao uroditi plodom".
Prizor iz dokumentarno-igrane serije "Jane Austen: Rise of a Genius" u kojoj je slavnu spisateljicu utjelovila glumica Emöke Zsigmond (druga slijeva)
Upravo time, genijem Jane Austen, bavi se nova BBC-jeva dokumentarno-igrana serija "Jane Austen: Rise of a Genius" (Jane Austen: Uspon genija), snimljena povodom 250 godina od njezina rođenja, obljetnice koja se obilježava čitavu ovu godinu. Engleska glumica Juliet Stevenson gledatelje vodi kroz život najslavnije britanske spisateljice: od njezina rođenja, preko privatnog života, kreativnosti, povijesti objavljivanja njezinih djela, osobnih i profesionalnih prepreka do uspjeha u kojem nije dugo uživala jer je umrla u 41. godini života. U tri epizode o njoj govore njezina biografkinja dr. Paula Byrne, znanstvenici dr. Priya Atwal, dr. Louise Curran i dr. Paddy Bullard, pisci Bee Rowlatt, Candice Carty-Williams, Helen Fielding, Colm Tóibín i Kate Atkinson, glumci Tom Bennett, Charity Wakefield, Greg Wise, Greta Scacchi i mnogi drugi.
"Genijalnost Jane Austen krije se u njezinoj sposobnosti da prikaže univerzalne istine o ljudskoj prirodi – ljubavi, ambiciji, zabludama i samootkrivanju – kroz mikrokozmos svakodnevnog života. Njezin svijet možda je jest smješten u Englesku u doba regentstva, ali teme su joj vječne. I dalje prepoznajemo 'društvene penjače', šarmantne buntovnike, zavedene romantičare i tihe junakinje koje snagu crpe iz vlastita integriteta. Njezino oštro, satirično oko razotkriva sve apsurde društvenih stremljenja i licemjerja na način koji nam se čini začudno suvremenim. Ne bi li Austen, i u današnjem vremenu koje je opsjednuto online dojmom, uživala u razotkrivanju influensera i samodopadnih figura na jednak način na koji se uživala rugati gospodinu Collinsu ili Sir Walteru Elliotu?" govori u seriji njezina biografkinja, spisateljica i kritičarka dr. Paula Byrne.
"A onda, naravno, tu je i ljubav. Njezine romanse ne opstaju zato što su bajke, nego zato što su istinski zaslužene. Njezine junakinje moraju odrasti, moraju naučiti da sebe i druge vide jasno, prije nego što pronađu sreću. To putovanje – samootkrivanja, rezilijencije i preobrazbe – ono je što nas drži prikovanima za stranice njezinih romana. Austen ne nudi eskapizam: ona nudi uvide, dovitljivost i tiho uvjerenje da su, na kraju, junaci važniji od bogatstva", nastavlja dr. Paula Byrne.
Pismo koje je Jane Austen poslala sestri Cassandri 11. lipnja 1799. godine
O privatnom životu Jane Austen zna se vrlo malo. Prema konzervativnoj procjeni, Jane Austen je za života vjerojatno napisala 3000 pisama od kojih je sačuvano – i objavljeno – njih 160. Većinu ostalih spalila je njezina tri godine starija sestra Cassandra, dvije ili tri godine prije vlastite smrti, zato što nije željela da njihove nećakinje pročitaju povremeno otrovne ili previše izravne komentare koje je Jane pisala o susjedima i članovima obitelji a koji su i dalje bili živi. Na temelju sačuvanih pisama, uvida književnih teoretičara koji se bave spisateljičinim opusom te utjecaja koje ima na suvremene pisce, kreatori serije pokušali su rekonstruirati manje poznati život slavne spisateljice i dati odgovor na pitanje kakav je njezin utjecaj danas. Serijal je za BBC Arts producirala kuća 72 Films u suradnji s The Open University.
Jane Austen rođena je 16. prosinca 1775. godine. Otac George Austen bio je provincijski protestantski župnik liberalnih pogleda u selu Steventon u južnoengleskom okrugu Hampshire, a njezina majka Cassandra (rođena Leigh) bila je kći bivšeg člana koledža All Souls i imala je aristokratske rođake. I George i Cassandra bili su obrazovani ljudi, George je usto imao knjižnicu s 500 knjiga, što je bila rijetkost u to doba. Cassandra je pak pisala komične stihove o lokalnim ljudima i događajima, što je bila uobičajena zabava u njihovu društvenu krugu.
Par je imao osmero djece: osim sina s poteškoćama u razvoju kojeg su poslali da živi na selu (ne spominje se u biografijama), ostali sinovi Austen bili su uglavnom uspješni – James je naslijedio svojeg oca na mjestu župnika u Steventonu; Edwarda su posvojili bogati rođaci bez nasljednika pa je naknadno promijenio prezime u Knight i naslijedio Godmersham Park, Chawton i Steventon; Francis i Charles su se pridružili mornarici i s vremenom postali admirali; Henry je postao bankar i vojni agent, a nakon bankrota 1816. i on se pridružio crkvi. Dvije sestre, Jane i tri godine starija Cassandra, kao što znamo, nikad se nisu udale, a šanse za profesionalni rad ili neovisnu zaradu kao ženama tog doba bile su im nikakve. Dok joj je otac bio živ, Jane bi godišnje od njega dobila 20 funti da ih potroši na sebe ili daruje u dobrotvorne svrhe.
Feministkinja i spisateljica Mary Wollstonecraft u to se vrijeme žalila na ograničene živote žena. Jedini "stvarni" rad koji im je društvo dopuštalo bila je udaja. Kad bi ponešto obrazovane djevojke ostale neudane, smatralo se da su teret obitelji, a njihova jedina korist bila je da njeguju i skrbe o oženjenim rođacima. Bijes zbog ženske ovisnosti o muškarcima nije vidljiv u romanima Jane Austen – piše Janet Todd u "Cambridgeovu uvodu u Jane Austen" (The Cambridge Introduction to Jane Austen, Cambridge University Press, 2015.) – osim povremeno melodramatične Jane Fairfax u "Emmi" koja implicitno uspoređuje svoju sudbinu potencijalne guvernante s ropstvom ili prostitucijom, ali taj tamni oblak zapravo proganja sve Austeničine junakinje bez novca i supruga.
Mladi Tom Lefroy
Cassandra je bila zaručena za duhovnika koji je umro na Jamajci od žute groznice i ostavio joj je svoj imutak od 100 funti, a kad je imala dvadeset godina Jane je kratko flertala s posjetiteljem iz Irske, Tomom Lefroyom, nećakom njezine susjede gospođe Lefroy, no njegova se obitelj upetljala i razdvojila mlade jer Jane nije imala nikakvog imutka. Pranećaka, koja je poznavala samo Cassandru, poslije je zapisala kako su sestre "bile udane jedna za drugu jer su im okolnosti bile slične, a u njihovoj je ljubavi bilo ekskluzivnosti kakva je rezervirana za supružnike".
Od jedanaeste godine, možda i ranije, Jane je pisala kratke, ponekad nadrealne priče i parodije kojima je zabavljala obitelj. Priče su, navodi Janet Todd, prepune anarhičnih fantazija o ženskoj moći, nedopuštenog ponašanja i općenito su dobrog raspoloženja. Pijanstvo, incest, serijska ubojstva – svime se time bavi Austen u svojoj juveniliji, otpočetka kao autorica svjesna komičnih mogućnosti u apsurdnim situacijama.
Od 1795. godine Austen je počela skicirati tri dugačka romana, za koje je očito imala veće planove od zabavljanja obitelji. Jedan od njih, nazvan "Prve impresije", zapravo je rana verzija "Ponosa i predrasuda", a "Elinor i Marianne" rana verzija "Razuma i osjećaja". Upravo je "Elinor i Marianne" 1979. godine njezin otac ponudio izdavaču Thomasu Cadellu, no on je odbio pogledati rukopis. Početkom 1800-ih, dijelom zbog slaba zdravlja svoje supruge, George je župu predao sinu Jamesu i sa suprugom i kćerima se preselio u Bath, najpoznatiji po svojim toplicama u kojima se okupljala tadašnja društvena krema. George Austen morao je prodati svoju biblioteku, a Jane Austen, koju nisu konzultirali o odluci, navodno se onesvijestila kad je za nju napokon doznala. Malo se zna o njezinu životu u Bathu, osim da je kao dvadeset sedmogodišnjakinja prilikom jednog posjeta Hampshireu prihvatila prosidbu bogatog mladog muškarca, Harrisa Bigg-Withera, ali se nekoliko sati kasnije predomislila i odbila ga.
Kad je George Austen umro 1805. godine, tri žene iz obitelji Austen, s godišnjim prihodom od 210 funti i malim prinosom od Cassandrina pokojnog zaručnika, pale su na teret sinovima u obitelji Austen: James, Henry i Francis davali su svaki po 50 funti godišnje za njihovo uzdržavanje, a Edward je ponudio dodatnih stotinu funti. Njihovom kućanstvu pridružila se prijateljica Martha Lloyd i tako su živjele idućih dvadeset godina. Godine 1809. spasio ih je bogati Edward koji je godinu ranije, nakon ženine smrti, ostao udovac s jedanaestero djece. Majci i sestrama ponudio je da žive u Chawtonu (tamo se danas nalazi muzej Jane Austen): u kolibi na glavnoj cesti, s cvjetnim i povrtnim vrtom, a u blizini njegova raskošnog imanja.
Kuća u Chawtonu u kojoj je Jane Austen živjela do svoje smrti
Upravo se u Chawtonu Jane Austen počela pretvarati u profesionalnu spisateljicu. "Bila je uporna i vrijedna – pisala je nove romane dok je istodobno prekrajala i redigirala one ranije napisane. Romani napisani u Chawtonu – 'Mansfield Park', 'Emma' i 'Uvjeravanje' – također su bili romanse koje završavaju brakom, no istodobno otvaraju pitanja identiteta i odgovornosti, strasti i sebstva, i nemaju jednostavne ili definitivne odgovore", piše Janet Todd.
Na književno tržište ušla je u povoljno vrijeme. Kroz 18. stoljeće povećavao se broj spisateljica i do kraja stoljeća bilo ih je više nego njihovih muških kolega. Tek su u 1820-ima godinama pisci opet postali dominantni. Austen je čitala suvremenu prozu; čitava obitelj uživala je u romanima i nisu se toga stidjeli. Knjige su bile skupe u to vrijeme, bila je svjesna da su čitatelji skloniji "posuditi i hvaliti nego kupiti", no ona je htjela biti autor kojeg se kupuje, čita i ponovno čita, čije će knjige postati i iskustvo i izazov iskustvu, a ne samo nešto što će se jednom konzumirati.
U to vrijeme, pojašnjava Todd, pisac je mogao objaviti knjigu na četiri načina. Prodati autorska prava i izbjeći daljnje tjeskobe oko proizvodnje i prodaje; uvjeriti izdavača da preuzme troškove i podijeli profit; sastaviti popis pretplatnika koji će platiti za objavljivanje, oslanjajući se pritom na prijatelje, rodbinu i pokrovitelje; ili, što je bilo rjeđe, objavljivati na komisiju, što je podrazumijevalo ostvariti dobit umanjenju za proviziju i preuzeti svaki potencijalni gubitak. Godine 1803., kad je izdavaču ponudila "Lady Susan", isprobala je prvu opciju i dobila skroman, ali uobičajeni iznos od 10 funti. Godine 1811. odlučila se za četvrtu opciju tako što je poslala "Razum i osjećaje" londonskom nakladniku Thomasu Egartonu. Pomogao joj je vjerojatno brat bankar, Henry, koji je jamčio da je uštedjela novac za pokrivanje troškova proizvodnje u slučaju da se roman ne proda u dovoljno primjeraka. Četrnaest godina je pokušavala objaviti roman ("Lady Susan" objavljena je tek posthumno, 1871.), a onda je još dvije godine čekala da se tiska. Kad je "Razum i osjećaji" konačno objavljen, potpisan sintagmom "by a Lady", dobio je mlake kritike: kritičarima se svidjela moralnost, ali im je nedostajalo senzacionalnih događaja. Ne znajući da je njezina teta autorica romana, Jamesova kći Anna izjavila je kako je roman "smeće, sigurna sam u to po naslovu".
Ilustracija iz romana "Ponos i predrasude", iz izdanja koje je objavio Richard Bentley. Prizor u kojem Elizabeth Bennet govori ocu kako je Darcy spasio Lydiju
No Austen je ipak zaradila: rizik komisijske prodaje se isplatio i dobila je 140 funti. No doznala je to tek nakon što je već prodala autorska prava za "Ponos i predrasude", i to za 110 funti. "Radije bih imala 150 funti", pisala je Cassandri, no brza transakcija s Egertonom "poštedjela je Henryja muke". Objava drugoga romana 1813. godine potvrdila je njezin profesionalni status jer je "Lady" bila potpisana kao autorica "Razuma i osjećaja". "Ponos i predrasude" postat će njezin najpopularniji roman. Bila je uzbuđena zbog svojeg ograničenog uspjeha – dva romana donijela su joj zaradu od 250 funti. Od prodaje četiri objavljena romana za života zaradila je svega 684 funti.
Koliko bi to bilo u današnjem novcu? Izračunala je Katherine Toran u znanstvenom članku naslovljenom "The Economics of Jane Austen's World" (Ekonomija svijeta Jane Austen), koji se može pročitati na stranicama Sjevernoameričkog društva Jane Austen (Jane Austen Society of North America, skraćeno JASNA). U današnjem novcu, uz obračunatu inflaciju maloprodajnih cijena, to bi iznosila 67.456 funti. Nakon njezine smrti, do 1832., njezinih šest romana zaradilo je 1625 funti, odnosno 160.258 funti u današnjem novcu.
Jane Austen umrla je 18. srpnja 1817. godine, moguće od Addisonove bolesti ili limfoma poput Hodgkinove bolesti. Pisala je sve dok je mogla držati pero, a kasnije olovkom. "Sanditon", svoj posljednji i nedovršeni roman, prestala je pisati 18. ožujka 1817. Zadnje što je izgovorila bilo je da nema želja "osim smrti".
Period u kojem je objavljivala, od 1811. do 1817., poklopio se s razdobljem regentstva, kada je ludog kralja Đuru III. zamijenio njegov sin Đuro IV. koji će postati princ regent. Vrijeme je to između dvije revolucije – Francuske revolucije i industrijske revolucije koja će britansku naciju transformirati u prvu urbanu industrijsku silu. Iz njezinih šest romana možemo mnogo doznati o političkom, duhovnom i intelektualnom ozračju njezina doba, no ona sama ne zauzima nikakve stavove. Iako je svjedočila počecima kapitalističke poljoprivredne i industrijske preobrazbe Britanije u ruralnom Hampshireu, kao i u gradovima poput Londona, Southamptona i Batha, u romanima ne raspravlja o društvenim i političkim promjenama, naglašava Todd. Bila je anglikanska kći anglikanskog županika, ali ne drži propovijedi dok piše. Kao i njezine suvremenice – konzervativne Hannah More i Jane West, liberalne poput Elizabeth Inchbald i Marije Edgeworth, ili radikalnije poput Mary Wollstonecraft i Mary Hays – i ona se izruguje tome što se djevojke njezina vremena poučava samo plesu, crtanju, glazbi i vezu, a sve s ciljem da ulove prikladnog supruga. Za razliku od Wollstonecraft ne zaziva racionalnije obrazovanje, a u "Ponosu i predrasudama" se čak ruga intelektualnim ambicijama Mary Bennet.
"Njezini romani hibridi su romanse i komedije, satire i osjećajnosti, bajke i realizma. Usprkos uvjerljivosti u dijalozima i karakterizaciji likova, zaključak romana ostaje romantičan: vjenčanje ispravnog para usprkos slabim izgledima ili protivljenju (često i njih samih) što rezultira poboljšanjem zajednice. Obične djevojke pretvaraju se u ljepotice i pronalaze ljubav nakon što ih konačno zamijete njihovi junaci; dovitljivi parovi koji su se intelektualno nadmetali čitav roman smire se u braku. 'Princa' osvoji djevojka za koju smo se najmanje nadali", piše Janet Todd. Romansa ne potire realizam; ima ljubavi i ima kontrolirane strasti, ali nikad tu nema velikih emocionalnih izljeva, Austen svoje ljubavne parove združi tako da se to čini i osjećajno i razumno, kroteći usput njihove ponose i predrasude.
Prvo izdanje romana "Razum i osjećaji" iz 1811. godine
Kad je njihov zajednički izdavač John Murray zamolio Waltera Scotta da napiše kritiku "Emme" za Quarterly Review kako bi podigao prodaju romana, Scott je pristao opisujući Jane Austen kao najbolji primjer nove škole fikcije koja, izbjegavajući senzacionalno i melodramatično, traga za onim što je psihološki i društveno vjerojatno: u tom žanru "ona gotovo da stoji sama". Pohvala je bila velika, ali i nelagodna – Scott i Austen pisali su različite žanrove i bili su intelektualni i profesionalni, ako već ne komercijalni, rivali ("Mansfield Park" prodao se u 1000 do 2000 primjeraka prije 1830., dok se "Guy Mannering" prodao u 20.000 primjeraka prije 1829.). Njih, međutim, nije moguće uspoređivati: Jane Austen je minijaturistica, a on je povijesni slikar; ona slika ženske kućne prostore, on slika široke krajolike.
Sve do kasnog 19. stoljeća njezini romani slabo su se čitali. To se promijenilo 1870. godine kad je James Edward Austen Leigh objavio knjigu "A Memoir of Jane Austen" u kojoj je svoju tetu predstavio kao skromnu kršćansku usidjelicu. No trenutak je bio dobar – njezini prikazi Engleske predindustrijskog doba svidjeli su se prigradskoj čitateljskoj publici, pa je Austen postala nacionalno blago "džejnita". Predodžba spisateljice postala je povezana s "baštinom", samozadovoljnom pastoralnom engleštinom; kako je primijetio romanopisac Henry James, javnost je pronašla "našu dragu, svima dragu, Jane, nepotrošivu za njihove materijalne svrhe".
Ilustracija: Najbolje knjige (Fotografija Jane Austen: Glasshouse Vintage/Universal History Archive)
Dvadeseto stoljeće donijelo je Jane Austen nove intelektualne čitatelje i daleko povoljnije kritike: danas je slave zbog njezine ironije i tehničkih inovacija, kao i općenite utjehe koju je donosila svojim čitateljima. "Austen je i danas važna jer je moderna. Prvi je romanopisac koji nesumnjivo pripada suvremenoj epohi. Govori nam gotovo poput suvremenika. Njezin 'slobodni neizravni' stil – u kojem glas narativnog promatrača povremeno preuzima svijest ljudi koje opisuje – izniman je skok naprijed u literarnoj tehnici", komentira u BBC-jevoj seriji profesor engleske književnosti na Sveučilištu Reading dr. Paddy Bullard.
"Draga Jane" kulturne Engleske do sredine je 20. stoljeća, prema mišljenju književnog kritičara F. R. Leavisa, ušla među velike engleske romanopisce, zajedno s George Eliot, Henryjem Jamesom i Josephom Conradom. Kako Leavis piše u svojoj knjizi "Great Tradition", svih tih osam pisaca – uključujući još Charlesa Dickensa, Nathaniela Hawthornea, Hermana Melvillea i Edgara Allana Poea – nasljednici su Shakespearea. Navedeni pisci, uz D. H. Lawrence, čine kanon engleske literature, vrijedan da ga se proučava na novouspostavljenim literarnim odsjecima koledža i sveučilišta. Jane Austen više nije "kućni slavuj", kako ju je nazvao Henry James, nego vrsni zanatlija, lakonski satiričar, moralni učitelj.
Newsweekova glavna priča iz 2007. godine naslovljena je "181 stvar koju trenutno morate znati", i u njoj se lice Jane Austen našlo uz ono Baracka Obame, Beyoncé i Osame Bin Ladena
Poput Shakespeareovih, i likovi Jane Austen su arhetipski i obitavaju u kolektivnoj imaginaciji: nastanjuju fantastičnu zemlju Austenlandiju. Austen je, međutim, "otputovala" mnogo dalje od Shakespearea: njezini junaci, u modernim knjiškim i filmskim reinterpretacijama, pretvorili su se u zombije, morska čudovišta i vukodlake, što se Hamletu još nije dogodilo. U knjizi "Jane Austen in Context", zborniku tekstova koji je uredila za Cambridge University Press, Janet Todd navodi primjer "austenomanije" koja je zavladala suvremenim svijetom. Newsweekova glavna priča iz 2007. godine naslovljena je "181 stvar koju trenutno morate znati", i u njoj se lice Jane Austen našlo uz ono Baracka Obame, Beyoncé i Osame Bin Ladena. Newsweek piše: "Poput BMW-a, Prade i Marthe Stewart, i Austen je postala brend." Nekoliko brojeva kasnije, Newsweek se opet vraća Jane Austen u priči naslovljenoj "Ne tako obična Jane". U njoj bilježi kako je "suvremeni austenovski patiš praktički postao industrija, biznis cvjeta", zaključujući "u gospodarskoj krizi (…) bilo što u vezi Jane se prodaje kao ludo".
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
