Piše Tanja Tolić
Johanna Bonger imala je dvadeset dvije godine kad je 1885. upoznala trgovca umjetninama Thea van Gogha. Iako mirnije naravi od svojeg starijeg brata, slikara Vincenta, Theo je Johannu zaprosio već nakon drugog susreta. Amsterdamska učiteljica engleskog, porijeklom iz obitelji osiguravatelja, nije pristala, no Theo je bio uporan. Godinu i pol nakon prve prosidbe, 1888., pristala se udati za njega i mladi se par ubrzo preselio u Pariz, a Theo van Gogh zapošljava se u slavnoj galeriji Goupil. Dvije godine kasnije, Johanna će ostati bez muža, s malim djetetom i nasljedstvom od nekoliko stotina slika koje nikoga nisu zanimale.
Johanna nije bila ni slikarica ni kritičarka. Ništa nije upućivalo na njezinu sudbinu, no upravo će zahvaljujući njoj Vincent van Gogh, posmrtno, dobiti prvu izložbu. Ona će osigurati da za slikarovu genijalnost dozna cijeli svijet, iako je šogora u životu vidjela svega tri puta. Veći dio 20. stoljeća o njezinoj ulozi u stvaranju umjetnika gotovo se ništa nije znalo. To se promijenilo tek 2009. godine, kad je Johannina obitelj sve njezine spise darovala Muzeju Van Gogh u Amsterdamu.
Plakat za film "Van Gogh: stvaranje majstora"
O tome govori dokumentarni film redateljica Anne Richard, "Van Gogh: stvaranje majstora", koji je na ovogodišnjem DA2 Film Festivalu dobio posebno priznanje za maštovit pristup ponovnom razmatranju života jednog od najslavnijih umjetnika u povijesti. Žiri je posebno istaknuo prikaz Johannina karaktera i tehničku briljantnost filma, osobito upotrebu animacije Oerad de Van Cuijlenborga kako bi se oživjele Van Goghove slike. Integracija arhivskih materijala i povijesnih snimaka dodaje dubinu, stvarajući bogatu pripovijest vođenu lirskom naracijom.
U svojem dnevniku, u zapisu iz 1891. godine, Johanna zapisuje: "Osamnaest mjeseci bila sam najsretnija žena na svijetu. Kad sam bila mlađa, rekla sam da bih radije jednu godinu bila intenzivno sretna, nego razvodnila sreću na cijeli život. Želja mi je ispunjena. Doživjela sam svoju veliku sreću. Sada mi jedino preostaje dužnost." Te je godine Johanna izgubila muža. Trgovac umjetninama Theo van Gogh nadživio je brata za svega šest mjeseci. Johanna van Gogh postala je udovica sa samo dvadeset sedam godina i sada mora iznova izgraditi život.
Napušta Pariz u kojem je živjela sa suprugom i malim sinom i vraća se u Nizozemsku u kojoj je rođena. Seli se u kuću u prigradskom dijelu Amsterdama – sama je s bebom i 200 šogorovih slika koje je ponijela sa sobom. Odmotava neke od njih, prava su otkrića. Druge su joj slike poznatije jer su visjele na zidovima njihova pariškog stana. Omiljene je sada uokvirila, u gotovo identične okvire, i izvjesila na zidovima kuće. U spavaću sobu postavlja "Badem u cvatu", sliku koju je Vincent naslikao Theu i njoj kao poklon povodom djetetova rođenja. Dječaku su također nadjenuli ime Vincent. Blizu ognjišta izvjesila je "Bulevar Clichy", mjesto udaljeno par ulica od Montmartrea gdje je mladi bračni par živio u Parizu.
Kadar iz dokumentarnog filma Anne Richard: Vincent, Johanna i Theo © Muzej Van Gogh, Amsterdam
Dvije godine ranije Johanna prvi put upoznaje Vincenta. "Telegramom iz Tarascona javio nam je da će putovati cijelu noć i stići u 10 sati. Theo je bio tjeskoban, cijelu noć nije spavao. Iz taksija su me pozdravila dva sretna lica i dvije su mi ruke mahnule. Nisam se ni snašla, a Vincent je stajao preda mnom", piše Johanna u svojem dnevniku. "Očekivala sam bolesnog čovjeka, no eto njega, čvrstog i širokih ramena, s bojom u obrazima, velikim osmijehom na licu, odlučnog. Od svih autoportreta koje je naslikao, najsličniji je onome gdje je ispred svojeg stalka. Čini se da je sasvim dobro. U svakom slučaju, u boljem stanju od Thea. To su bile moje prve misli o Vincentu."
Johanna je zbunjena jer je Vincent upravo napustio lječilište. Zna da je nestabilan. Odrezao si je uho nakon žestoke svađe sa slikarom Gauguinom u Arlesu. Ubrzo nakon toga, izmučen halucinacijama i napadima ludila, sam se prijavio u lječilište. Proteklu godinu proveo je u azilu u Saint-Rémy-de-Provenceu. U pismima priznaje bratu da strahuje od povratka bolesti, no čak i kad se osjećao najlošije, nije prestajao slikati i eksperimentirati s bojama. "Dragi Theo, mislim da je dr. Peyron u pravu kad kaže da ja nisam doslovce 'lud', no krize su mi i dalje užasne, i potpuno mi se zacrni. Što mi se više zdravlje popravlja, to jasnije mislim, i što više slikam – a to nas košta i ne donosi nam nikakvu zaradu, čak nam ne pokriva ni troškove – to mi se više čini kao ludost. Potpuno je nerazumno. Onda se rastužim, a problem je što je u mojoj dobi teško početi raditi nešto drugo", piše Vincent bratu Theu u jednom od pisama.
Johanna Van Gogh sa sinom Vincentom, 1890. godine. Muzej Van Gogh, Amsterdam (Vincent van Gogh Foundation)
Kad je Vincent u dvadeset šestoj godini odlučio postati umjetnik, braća su sklopila pakt koji nikad neće razvrgnuti. Trgovac Theo financirat će slikara Vincenta. U zamjenu, postat će vlasnik njegovih slika. U trenutku kad prvi put upoznaje Vincenta, Johanna jasno osjeća koliko se njezin suprug divi bratu slikaru. Suprug joj neprestano govori o posljednjim bratovim djelima – noćnim prizorima kovitlajućeg neba, istaknutoj žutoj boji, nema drugog takvog slikara. Južnjačko svjetlo revolucionariziralo je Vincentovu paletu boja; sada je i on impresionist, pripadnik umjetničkog pravca kojem se Vincent i Theo dive. "Ostao je s nama tri dana. Bio je sretan, pun života. No Vincent je uskoro osjetio da mu gužva Pariza ne pomaže, a i htio se vratiti poslu. Odlazi 21. svibnja, za Auvers-sur-Oise.“
Nakon što je upoznao Johannu, uključuje ju u prepisku s bratom. "Dragi Theo, draga Jo, Auvers je istinski prelijep. Nadam se da ću, ako naslikam nekoliko ozbiljnih slika ovoga mjesta, doprinijeti troškovima mojeg boravka ovdje. (…) Zamišljam moguće prizore – treba im vremena da poprime oblik, ali doći će, malo pomalo. Već sad mogu reći da je bilo dobro za mene posjetiti jug, prije nego što sam došao na sjever. Točno je onako kako sam zamišljao, vidim više ljubičastih nijansi gdje god da jesam."
Pismo Vincenta Van Gogha koje je poslao bratu Theu 9. travnja 1885. sadrži crtež seljaka koji jedu krumpir. Muzej Van Gogh, Amsterdam (Vincent van Gogh Foundation)
Mirno mjesto za Vincenta, trideset kilometara od Pariza, izabrao je njegov brat, s razlogom. Tamo praksu drži dr. Paul Gachet, specijalist za živčane bolesti. Obećao je Theu da će pripaziti na Vincenta. Gachet nije samo liječnik, također je i umjetnik i prijatelj velikih slikara – Pissarra, Cézannea, Guillaumina… Svi su oni boravili u Auversu i tamo našli inspiraciju. "Rad ga drži podalje od kriza", dijagnosticirao je dr. Gachet. Posjećuje Vincenta u skromnom svratištu u kojem boravi. Ništa ne promiče njegovu stručnom oku: niti pacijentova ranjivost, niti, u kutu sobe, autoportret koji je naslikao u lječilištu. "Dragi Theo i draga Jo, susreo sam se s doktorom Gachetom. Ostavlja dojam prilično ekscentrične osobe, no njegovo iskustvo liječnika očito ga drži u ravnoteži i pomaže mu da se izbori s nervozom od koje, čini se, pati, barem jednako kao ja. Radim na njegovu portretu. (…) Čini se da ćemo on i ja postati prijatelji."
Dr. Paul Gachet
Tijekom dva mjeseca u Auversu, Vincent frenetično slika, ponekad i dvije slike na dan. Varira teme, slika više portreta. Pozira mu kći vlasnika svratišta Ravoux, i mnogi drugi. Vincent zna što želi – u modernim portretima ne pokušava postići savršenu sličnost s modelima, to uostalom može nova tehnologija – fotografija. Piše bratu i sestri, kako sada naziva Johannu, da želi postići da "portreti izranjaju poput ukazanja onima koji će ih promatrati za stotinu godina". Za pejzaže koristi novi, širi format platna: 50 centimetara puta jedan metar.
Svratište u Auversu u kojem je Vincent van Gogh živio potkraj života
U ljeto 1890. Johanna je posljednji put vidjela Vincenta. Posjetio ih je u Parizu, ali ubrzo i otišao, nezadovoljan i nemiran. Johanna odlazi sa sinom u Nizozemsku provesti ostatak ljeta, plan je da se Theo pridruži obitelji, međutim ne dolazi. Zove ga dr. Gachet – Vincent se ustrijelio u prsa. Još je živ kad Theo stigne u Auvers, nema snage u pismu Johanni opisati bratov kraj. Idućeg jutra u Auvers dolazi osmero Vincentovih prijatelja, u sobi u kojoj se nalazi njegov lijes izložili su Vincentove slike.
Liječnik Gachet stigao je s velikim buketom suncokreta, no svećenik odbija održati za Vincenta misu u crkvi jer je samoubojica. Pokopan je na lokalnom groblju, na osunčanom mjestu, okružen poljima žita. Johanna se nakon ljeta vraća u Pariz, Theo je u užasnom stanju – sifilis od kojeg boluje uznapredovao je i načeo mu razum. Tri mjeseca nakon Vincentove smrti toliko mu je loše da ga Johanna mora odvesti u bolnicu, a potom i u azil u Utrecht. Umro je u trideset trećoj godini, 25. siječnja 1891. godine. "Smrt od stresa i tuge", zaključuje liječnik.
Nakon Theove smrti Johanna nema vremena prepustiti se nostalgiji. Mora zaraditi za život. U to doba smatra se prihvatljivim da mlada udovica vodi obiteljski hotelčić. Johanna obnavlja vilu u kojoj živi i uskoro ima mnogo gostiju. No nemirna je jer mora ispuniti obećanje koje je dala suprugu na samrti. "Theo me naučio mnogo toga o umjetnosti. Ne, trebala bih reći da me je zapravo naučio mnogo toga o životu. Osim našeg dječaka, zadužio me za još nešto: Vincentove slike. Moram ih učiniti vidljivima i potaknuti ljude da ih cijene."
Stranica iz dnevnika Johanne Van Gogh, dio koji je pisala od 1883. do 1885. godine, 20,5 x 16,6 cm. Muzej Van Gogh, Amsterdam (Vincent van Gogh Foundation)
Johanna čini sve što je u njezinoj moći – gostima, susjedima, intelektualcima koje poznaje pokazuje šogorove slike. Posjetitelji su zbunjeni onime što vide, no ona je uporna i neprestano ističe dublje kvalitete Vincentovih slika. Kako da ih uvjeri, kako da im pomogne da doista vide ono u što gledaju, sve te ugledne liječnike i slikare, koji su istodobno i kritičari, uvjerene u svoje superiorno poznavanje moderne umjetnosti? Stišću lica u grimase dok gledaju Vincentove slike, potom obznanjuju da su boje preriskantne i loše definirane, tekstura je gruba…
Taj prezir nije ništa novo – za svog života Vincent nikad nije doživio priznanje u domovini. Smatrali su da je loš crtač i težak karakter koji se buni protiv konvencija. U Belgiji je napustio umjetničku školu u Antwerpenu. Smatrali su da je pretenciozan jer je odlučio iskušati sreću u Parizu, globalnom glavnom gradu umjetnosti. No Johanna je isti tren vidjela nešto sasvim drugo – rad tvrdoglavog i skromnog čovjeka u raljama goleme strasti.
Šest mjeseci Johanna obilazi susjede koji bi joj potencijalno mogli pomoći, no bez uspjeha. Vincentove slike ne uspijevaju pronaći publiku. Johanna se zbog toga odlučuje na novu taktiku – pokušat će utjecajne muškarce uvjeriti jednog po jednog. Najprije pristupa psihologu i kritičaru dr. Fredericku Van Eedenu – pokazuje mu sliku nazvanu "Sijač". Ako je liječnik pristane izvjesiti u svoju primaću sobu, možda privuče nečiju pažnju. A utjecajni Jan Veth? Možda on može nekako pomoći? Johanna se javlja njegovoj supruzi Anni, susjedi i prijateljici iz djetinjstva. Uspijeva mu pokazati nekoliko Vincentovih slika. "Nadala sam se da će mu se svidjeti i da će mi pomoći. No iskreno mi je rekao da o njima nema bog zna kakvo mišljenje. Neću odustati sve dok i on ne počne cijeniti Vincentovu umjetnost."
Richard Roland Holst
Johanna posjećuje još jednog uglednog kritičara, Richarda Rolanda Holsta. "Gospođa Van Gogh šarmantna je damica, no iritantno mi je kad netko fanatično govori o temi koju ne razumije. Zaslijepljena sentimentalnošću, uvjerena je kako ima stav kritičara, no to je ustvari brbljanje jedne školarke, ništa više od toga." Od snishodljivosti, paternalizacije do prezira, Johanna se suočila sa svim predrasudama svojega vremena. U 19. stoljeću od žene se očekuje da se drži domaćinske uloge, dok je intelektualni prestiž rezerviran za muškarce. U dnevnik zapisuje koliko je to rastužuje. "Koja je razlika između Ane Veth i mene? Nju ne zanima analiza njezina unutarnjeg života. Njezin je život mnogo lakši od mojega, a muž joj je oblikovao osobnost. Mi žene smo u velikoj mjeri ono što muškarci očekuju od nas."
Čini se očitim: Johanna je nitko, nema nikakvog utjecaja. Ona, ljubazno dijete iz obitelji osiguravatelja, romantična je mlada žena, talentirana pijanistica s diplomom iz engleske književnosti, naivna udovica čije je poznavanje umjetnosti ograničeno na ono malo što ju je suprug uspio naučiti za života.
Theo van Gogh potekao je iz generacije autoritativnih, elokventnih muškaraca koji su se borili za status, redom su postajali ili svećenici ili trgovci umjetninama. Vincent je prvi koji se otrgnuo utabanom putu, Theo je nastavio tradiciju. U Parizu, u slavnoj galeriji Goupil, stvorio si je ugled. Theovi klijenti preferirali su ulagati u stare majstore, no povremeno bi uspio prodati djelo modernog slikara. Za razliku od vlasnika galerije, Theo ulaže novac u novu generaciju slikara, Vincenta i njegove prijatelje - Henrija de Tolouse-Lautreca, Émilea Bernarda, Paula Gaugina, sve redom mlade, avanturističke slikare koji žude svrgnuti s umjetničkog trona uvriježeni buržoaski stil. Theo mašta o tome da otvori vlastitu galeriju u kojoj će izlagati njihova djela i djelovati kao njihov mecena. I za Vincenta će tu biti mjesta. Johanna promatra dok joj supruga probire bratove slike i šalje neovisnim galeristima.
Gabriel Albert Aurier (Foto: Bibliothèque nationale de France)
No kritičare je teško osvojiti – uspijeva bratovim slikama privući pažnju tek mladog Gabriela Alberta Auriera. "Ta boja… vidjeli smo je već ranije. Doista je nevjerojatno zadivljujuća! On je, prema mojem saznanju, jedini slikar koji toliko intenzivno doživljava boje. Vincent Van Gogh je istovremeno i previše jednostavan i previše suptilan za suvremeni buržoaski ukus. Doista će ga razumjeti jedino njegovi kolege slikari, oni najumjetničkiji među umjetnicima i sretnici među običnim ljudima…" piše Aurier. "Dragi gospodine Aurier, vaše pisanje doista unosi boju u temu. U vašem članku moj se rad čini boljim nego u stvarnosti, istodobno i bogatiji i smisleniji", zahvaljujem mu Vincent u pismu. Theo uspijeva prodati sliku "Crveni vinograd". Istina, tek jednu, no uvjeren je da će Vincentov genij jednoga dana biti prepoznat.
Johanna je u Nizozemsku ponijela i pun kovčeg pisama koja su braća upućivala jedan drugome punih osamnaest godina. Ukupno ih je više od šest stotina, izmiješana su, neka uopće nisu datirana niti je jasno odakle su poslana. Johanna ih počinje čitati. "Moje su misli u potpunosti s Theom i Vincentom. Imali su tako nježan odnos, pun ljubavi! Koliko su samo značili jedan drugome! Tako su se dobro razumjeli! Pisma su postala veliki dio mojeg života. Tješila su me iz noći u noć. Nisam ih čitala samo srcem, nego cijelom svojom dušom. Čitala sam ih i čitala, sve dok jasno nisam mogla zamisliti Vincenta."
Knjiga pisama Vincenta van Gogha koja se prodaje u amsterdamskom Muzeju Van Gogh
Čitajući pisma i promatrajući crteže, Johanna bolje upoznaje Vincenta čovjeka dok piše o svojim krizama i ekstremnoj osjetljivosti, ali i Vincenta umjetnika. Jedne večeri Johanni se počinje oblikovati u glavi nova ideja; shvaća da pisma nadopunjuju slike. "Počeo sam opet raditi, iako jedva držim kist u ruci. Ispod olujnog neba prostire se žito i nisam se ustezao izraziti svoju žalost, moju ekstremnu usamljenost. Obično pokušavam ostati u dobrom raspoloženju, no život mi je ugrožen do same srži. Nestabilan sam i na nogama. Riskiram život za svoj rad i polako me napušta razum."
Riječi i boje vodile su dijalog, između ideja i poteza kistom oblikovale su se emocije i bujni oblici. Ako ljudi budu mogli razumjeti čovjeka, možda će moći razumjeti i njegovu umjetnost. "U zadnje vrijeme ovo je mjesto bilo otkrivenje u bojama. Ako si dopustim pustiti se, riskirati da izgubim dodir s realnošću, i počnem boje koristiti kao oblik muzike…"
Johanna shvaća da mora javnosti pokazati i Vincentova pisma, zajedno s njegovim slikama. U ožujku 1892. još jednom pokušava sa susjedom, slikarom i kritičarem Janom Vethom. Njemu je dala prvi snop Vincentovih pisama, no Veth joj se ne javlja. Ima još jednu ideju – dala je do znanja galeristima da je dio slika iz njezine kolekcije dostupan. Nakon nekoliko mjeseci iz cijele Nizozemske počinju pristizati upiti za slike. Vincentove slike konačno su izložene u najvećim nizozemskim gradovima. No uskoro se njezin entuzijazam gasi: u Antwerpenu su Vincentove slike slabo osvijetljene i nagurane jedna pored druge, galerija u Amsterdamu nije uspjela prodati Vincentovu sliku "Mali čempres", Jan Veth se i dalje ne javlja…
Vincent van Gogh, prosinac 1887. – veljača 1888., ulje na platnu, 65,1 cm x 50 cm. Muzej Van Gogh, Amsterdam (Vincent van Gogh Foundation)
Krajem 1892. godine Jan Veth i Richard Roland Holst odjednom mijenjaju mišljenje o Vincentovim slikama i stav prema Johanni. Je li moguće da su ih ipak uvjerila Vincentova pisma? Posjetili su Johannu i odabrali 85 slika i 20 crteža. U Amsterdamu su organizirali prvu izložbu Vincenta van Gogha. Holst se bavio administracijom i napisao predgovor u katalogu. "Ekspresivnost Vincenta van Gogha vjerojatno će uznemiriti sve one čiji se ukus uobičajeno zadovoljava službenim izložbama. Ova je izložba namijenjena onima koji i dalje vjeruju da nije sve što je lako doživjeti neminovno i veće kvalitete. Također je namijenjena onima koji se dive Vincentovu djelu, i onima koji i dalje vjeruju u njegova nastojanja, ali nisu još uvjereni u veličinu njegova djela."
Neki su oboreni s nogu njegovim slikama. Drugi su skeptični – treba li izlagati radove psihički bolesnih ljudi? Na naslovnici kataloga je povinuti suncokret oko kojeg je omotana aureola: Holst je time utemeljio mit o Vincentu, mučeniku koji je žrtvovao život zbog umjetnosti. U katalogu se nigdje ne spominje Johannino ime.
No ona se ne predaje. Počinje razmišljati tko bi mogao napisati knjigu o Vincentu. Mladi kritičar Aurier umro je od tifusa u dvadeset sedmoj godini. Treba joj drugi biograf. S ponudom se obraća slikaru Émileu Bernardu, starom prijatelju braće Van Gogh. Šalje mu izbor pisama i Bernard ih objavljuje u Parizu 1893. godine. Izdanje izaziva mali potres u umjetničkom svijetu – progovaraju drugi kritičari, kolekcionari se javljaju Johanni.
Émile Bernard, Autoportret s vazom, 1897.
Vincentove boje više nisu zastranjivanje nego umjetnička revolucija koju treba slaviti. Među novima obožavateljima je Paul Cassirer, jedan od najvećih njemačkih trgovaca umjetninama. Johanna si je konačno stvorila ime – postaje glavni kontakt za Vincentova djela. Kao vješt strateg, pažljivo formira cijene i označava slike koje nikako nisu na prodaju. To pak stvara zavist među kupcima i podiže cijenu Van Goghovih djela na tržištu. Johanna postaje poslovna žena, uskoro se udaje za Johana Cohena Gosschalka, slikara i umjetničkog kritičara. U novom stanu u Amsterdamu objesila je na zidove njoj najdraže Vincentove slike. Kad joj u posjet dođe Theova i Vincentova majka, zamoli je da joj više ispriča o djetinjstvu braće kako bi jednog dana sama napisala knjigu o Vincentu.
Johanna Van Gogh, Anna van Gogh-Carbentus (majka Vincenta i Thea) i Vincent (Johannin i Theov sin). Muzej Van Gogh, Amsterdam (Vincent van Gogh Foundation)
Do 1905. godine nestale su mladenačke sumnje Johanne van Gogh. Odlučuje sama napraviti izložbu. Slavni muzej Stedelijk pristaje joj iznajmiti prostor. No ovoga puta ona plaća račune, ona je zadužena za sve i njezino je ime u katalogu. Johanna će napraviti najveću retrospektivu Vincentovih djela u povijesti. Nikad više neće biti takve izložbe. U muzeju Stedelijk izložila je 455 Vincentovih djela – 255 slika i 200 crteža koje je stvorio u samo deset godina koliko je djelovao kao umjetnik. Izložbu je popratila dotad neobjavljenom korespondencijom između braće Van Gogh. Izložba je veliki uspjeh: u muzej dolazi više od 2000 znatiželjnih posjetitelja. Njezina izložba zacementirala je položaj Vincenta van Gogha kao jednog od najvažnijih umjetnika.
Paul Cassirer snimljen 1920-ih © Nimbus. Kunst und Bücher
Johanna postaje sve poznatija – sada muškarci dolaze k njoj. S Cassirerom potpisuje jednogodišnji ugovor da izloži slike diljem njemačkih gradova. Kupci joj nude novac za njezinu privatnu kolekciju. Sve ih redom odbija. U njezinu dnevnom boravku poznanici se cjenkaju za slike na zidu. I njih odbija. Ako će itko dobiti slike, bit će to najvažnije umjetničke institucije – Johanna želi da Vincentove slike postanu dio trajnih kolekcija najvećih europskih muzeja. I to joj i uspijeva.
Ispunila je obećanje davno dano Theu. No tu su i dalje pisma koja Johanna želi u cijelosti objaviti. Deset ih godina čita, uređuje i slaže, izbacuje tek dijelove koji bi mogli uvrijediti moral onoga doba, i potom piše biografski uvod. U njemu pripovijeda priču o Vincentovu djetinjstvu, prvim crtežima, njegovim privatnim brigama i Theovoj neumornoj predanosti bratu. Stotine slika koje su na njezinu tavanu boravile dvadeset godina sad su izložene da ih svi vide i u njima uživaju. U proljeće 1914. godine, kad ima pedeset i jednu godinu, čini posljednju, simboličnu gestu: piše sinu dr. Gacheta i moli ga da joj pomogne preseliti Theove posmrtne ostatke. Prvoga muža pokopala ga je u Auversu, pored brata.
* Članak je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
