Piše Tanja Tolić
Katin je moja pobjeda, slavodobitno je u svojem dnevniku, pod nadnevkom 12. travnja 1943. godine, zapisao Joseph Goebbels. Dan kasnije njemački je radio objavio da su njemačke vojne snage u Katinskoj šumi blizu Smolenska otkrile “jamu, 28 metara dugačku i 16 metara široku, u kojoj su tijela 3000 poljskih časnika bila naslagana u 12 redova”. Goebbels likuje jer jame s ubijenom židovskom dječicom na istoku Poljske ili krematoriji i plinske komore, u kojima je izvršeno na tisuće smaknuća nevoljnika regrutiranih iz svih nacija, više nisu predstavljale jedina mjesta masovnih pogubljenja. Treći Reich za pokolj u Katinskoj šumi optužuje Sovjetski Savez.
Vijest o otkriću masovne grobnice s poljskim leševima Józefa Czapskog zatekla je u Iraku, gdje je boravio kao pripadnik poljske vojske koje se pripremala za ofenzivu na području Italije. Nacistička objava potvrdila mu je ono što je već neko vrijeme slutio – njegovi drugovi iz triju sovjetskih logora, Starobielska, Kozielska i Ostaškova, odavno su mrtvi i on ih je uzalud tražio od listopada 1941. do travnja 1942. godine diljem Sovjetskog Saveza. Bio je uvjeren kako sa suradnicima sastavlja popise zatočenih poljskih oficira i vojnika. U zbilji, sastavljao je popise ubijenih. O toj potrazi za 15.000 poljskih oficira i vojnika, ali i tri godine mukotrpnog života u Sovjetskom Savezu u vrijeme Drugog svjetskog rata, govori njegova knjiga “Na neljudskoj zemlji” koju je upravo, prvi put na hrvatskom jeziku i u prijevodu Adriana Cvitanovića, objavila Naklada OceanMore.
Józef Czapski snimljen u Krakowu kasnih 1920-ih (Foto: Wojciecha Karpińskiego)
Slikar, ilustrator, pisac, esejist i kritičar Józef Czapski rođen je u Pragu 1896. godine u poljskoj aristokratskoj obitelji, 1912. godine s bratom i privatnim učiteljem odlazi u Petrograd na školovanje, polaže maturu i upisuje se na studij prava, svira klavir i sanja o karijeri glazbenika. Godine 1917. pohađa Carsku vojnu akademiju, ali već sljedeće godine vraća se u Varšavu i upisuje studij na Likovnoj akademiji, koji zbog poslijeratnih zbivanja nastavlja u Krakovu 1921. Nekoliko godina kasnije odlazi u Pariz, ondje sudjeluje u kulturnim zbivanjima, piše likovne kritike i eseje te izlaže u pariškim galerijama.
Kad 1. rujna 1939. Nijemci ulaze u Poljsku, Czapski je mobiliziran kao pričuvni časnik (konjički kapetan) i 3. rujna javlja se u vojarnu Rakowiecki pokraj Krakova, u rezervni puk 8. divizije. No već 27. rujna 1939. pada u rusko zarobljeništvo: u nepreglednoj koloni poljski vojnici pješače prema Lavovu, Tarnopolu i Voločisku, odakle su ih vlakovima prebacivali u Starobielsk. Iduća dvadeset tri mjeseca provodi iz bodljikave žice: najprije godinu dana u Starobielsku u Ukrajini, a nakon što je taj logor koji je brojio četiri tisuće zatvorenika likvidiran, prebacuju ga sa 77 drugova u Grjazovec u blizini Vologde.
Sovjetske su trupe, piše Czapski u knjizi, nakon agresije na poljski teritorij, koja je uslijedila osamnaest dana nakon napada Njemačke na Poljsku, zarobile oko 200.000 vojnika koje su potom poslali u stotine logora diljem sovjetske Rusije. Gotovo svi časnici i nekoliko tisuća vojnika zarobljenih s oružjem u ruci u rujnu 1939. godine prošli su između listopada 1939. i svibnja 1940. kroz tri logora osnovana u napuštenim manastirima u Starobielsku, Kozielsku i Ostaškovu.
“Dana 5. travnja 1940. godine u tri navedena logora nalazilo se petnaest tisuća ljudi, među njima osam tisuća sedamsto časnika. Od tog broja preživjelo je tek 448 časnika i vojnika. Nakon evakuacije tih logora internirani su u Grjazovcu i u moskovskim zatvorima, odakle su ih potom, nakon izbijanja njemačko-sovjetskog rata i sklapanja sporazuma Sikorski-Staljin, oslobodili. Ostatak ljudi, to jest između 14.500 i 15.000 osoba, smatrao se nestalima”, piše Czapski.
Sporazum između predsjednika poljske izbjegličke vlade Władysława Sikorskog i sovjetskog veleposlanika u Velikoj Britaniji Ivana Majskog, potpisan 30. srpnja 1941. godine, nastao je na britanski poticaj nakon što je Treći Reich napao SSSR, a predviđao je između ostalog amnestiju za poljske državljane u sovjetskim zatvorima i gulazima te oslobođenje svih ratnih zarobljenika iz sovjetskih logora. Upravo su ti oslobođeni poljski časnici i vojnici počeli stvarati Poljske oružane snage u SSSR-u, poznate kao Andersova armija. Iz raznih dijelova Sovjetskog Saveza Poljaci su se slijevali u grad Buzuluk na rijeci Samari, na jugoistoku europskog dijela Rusije, gdje je bio stožer Władysława Andersa.
Józef Czapski i general Władysław Anders (Foto: Wojciecha Karpińskiego)
“Nekoliko dana prije odlaska (iz Grjazovca, op. a.) prošlo je kao u bunilu. Stariji oficiri, u dogovoru s boljševicima, pripremaju popise onih koji odlaze, sve nas dijele u ‘vagone’. Trebali smo putovati u dva velika ešalona, nitko ne zna s kim će i u kakvom ešalonu završiti, ne znamo kamo nas odvoze, znamo samo to da nam je odredište negdje na jugu, navodno pored Volge, gdje bi se trebala osnovati naša armija. Nekoliko dana ranije posjetio nas je general Anders, kojeg su pustili iz zatvora Lubjanka, a kojeg je general Sikorski imenovao zapovjednikom Poljske armije koja se imala ustrojiti na području Sovjetskog Saveza. (…) Jednostavnim nas je riječima – koje su nas dirnule – sve pozvao natrag u aktivnu službu i završio govor ovako: 'Moramo zaboraviti stare rane… i boriti se svim silama protiv zajedničkog neprijatelja, Hitlera, uz bok našim saveznicima, uz bok Crvenoj armiji'“, piše Czapski.
Stožer Poljske armije smješten je u Buzuluku, no većina vojske nalazi se u obližnjem Tockoju. Kad Czapski stigne u Tockoje, Anders ga u listopadu 1941. imenuje načelnikom Ureda za potragu za nestalima. Potragu vodi sve do travnja 1942. godine, kad su ga premjestili na drugi položaj i morao je odustati, izgubivši nade u bilo kakav pozitivan učinak svojih traganja.
“Od polovine listopada pa sve do odlaska naših trupa iz Tockoja, dakle do siječnja, vladala je takva studen da nije bilo nijednog malko toplijeg dana; hladnoća je u prosincu i siječnju dosezala do minus 55 stupnjeva Celzija. Osnivanje armije u takvim okolnostima, od tjelesno dokrajčenih ljudi, predstavljalo je podvig koji se mnogima isprva činio da nadmašuje naše snage. Ustroj se odvijao u nezamislivo teškim uvjetima. Nedostajalo nam je oružja, primjerice 6. divizija koja je brojala više od 10.000 ljudi, dobila je stotinu pušaka i ništa više. Minimalna količina kotlova značila je da se topli obroci ne kuhaju u točno određeno vrijeme, nego dvadeset četiri sata dnevno; gotovo potpuni izostanak kotlova za pranje, sapuna i donjeg rublja, onemogućavao je isprva da se ušljivi vojnici u dronjcima barem malko dovedu u red. Pomanjkanje čizama (kod vojnika i oficira) poprimilo je takve razmjere da su vozači u službi uzimali čizme od onih koji su se odmarali”, opisuje Czapski u knjizi.
Czapski snimljen kasnih 1940-ih (Foto: Wojciecha Karpińskiego)
Kroz njegov “Ured za skrb” prolaze svi novopridošli. Ti ljudi, opisuje, nisu znali ništa osim da su ih pustili iz logora kako bi završili u vojsci. Prisjeća se sastanka s novopridošlima u stepi prekrivenoj snijegom; tad su prvi put čuli za to da se zemlja bori protiv okupatora i da su Poljaci sudjelovali u borbama u Francuskoj i Narviku 1940. godine; nisu znali da poljska mornarica sudjeluje u bitkama, da su tijekom Bitke za Britaniju, bespoštedne bitke za London, poljski piloti oborili 219 njemačkih zrakoplova, dakle sedminu neprijateljske flote uništene iznad Londona. Poljske su vojnike, sudionike rujanskog poraza koje je sovjetska propaganda dvije godine maltretirala, nastojeći ih uvjeriti u to da su Poljska i poljska vojska prestale postojati, te vijesti silno potresle.
Vojnici, ali i civili, pristižu iscrpljeni i promrzli, s mokrim nogama omotanim u krpe i u poderanim vatiranim kaputima natopljenim vodom. Zanima ih prije svega kako spasiti ljude koji su ostali u logorima i pronalaženje članova obitelji razasutih po Rusiji. Czapski i suradnici po cijele dane ispisuju popise imena, izjave pristiglih o onima koji su ostali u logorima, eventualne adrese članova obitelji. Te popise šalju u stožer u Buzuluk i u poljsku ambasadu koja je pak bila zasuta tisućama pisama deportiraca s područja cijelog SSSR-a. Na temelju pisama, stožer i ambasada podnosili su sve više pritužbi sovjetskim vlastima u vezi s ratnim zarobljenicima i zatočenicima.
Svakoga tko dolazi ispituju je li čuo nešto i zna li nešto o zatočenicima iz Starobielska, Kozielska i Ostaškova. “Tad smo još vjerovali da će se svaki tren pojaviti kod nas. No nitko ništa nije znao o njima. Iščezao je čak i svaki trag o 15.000 ratnih zarobljenika (među kojima 8000 oficira) od evakuacije naših triju logora u travnju i svibnju 1940. godine”, piše Czapski.
Paraleno u svoje bilježnice, neurednim rukopisom i ne u detalje – iz straha od pripadnika NKVD-a (staljinističke sovjetske tajne policije kojoj je na čelu bio Lavrentij Berija) koji formiranje poljske armije čitavo vrijeme nadgledaju – bilježi ispovijesti vojnika i civila, ali i impresije o sovjetskoj Rusiji koju će s vremenom nazvati “neljudskom zemljom”. Bilježi kako je na putu prema Buzuluku susreo golemi konvoj od oko dvije tisuće ljudi, dio skupine od deset tisuća vojnika i kadeta koji su putovali s poluotoka Kole, gdje su radili na izgradnji cesta i zračne luke, pritom dobivajući samo 70-80 grama kruha na dan. Drugi pak pričaju čemu su svjedočili u Malopoljskoj, o odvoženju cijelih obitelji po studeni, o okupljanju prognanih u vlakovima, o naguravanju unaprijed određenog broja ljudi u prenatrpane vagone. Preminulu su djecu morali izbacivati kroz prozorčiće zatrpanih vagona na tračnice, jer im nisu dopuštali pokapati ih.
Czapski u svojem slikarskom studiju 1987. godine (Foto: Anna Bohdziewicz)
U rujnu 1940. godine, bilježi dalje, sovjetske su vlasti izdale zapovijed o skitnji i huliganstvu. Takvi su se prekršaji otad trebali smjesta kažnjavati nekom vrstom prijekih sudova, bio je dovoljan jedan svjedok, a kazna je bila višegodišnje progonstvo na robiju. Sovjetske su vlasti zahvaljujući tom zakonu smjesta pribavile više stotina tisuća besplatnih radnika koji su im silno nedostajali, i upravo su preko leđa tih radnika izgradili i pokrenuli nove ratne tvornice u 170 kilometara udaljenom Kujbiševu (danas Samara). Ta se golema postrojenja povlače desecima kilometara uzduž željezničkih tračnica od Kujbiševa u pravcu Čkalova (danas Orenburg). Mladić iz Vilna, zapisuje Czapski, procjenjivao je da se u tamošnjim tvornicama nalazilo od pesto do sedamsto tisuća upravo tako pribavljenih radnika. Sam je ondje radio gotovo godinu dana, mukotrpno i na rubu gladi. Iza žice, sam među osuđenicima iz cijelog Sovjetskog Saveza, nesretnicima i sitnim kriminalcima, od Rusa do Uzbeka, odvojen od obitelji o kojoj nije znao ništa, u najosjetiljivijem razdoblju života. Te su tvornice izgrađene na modernom ropstvu.
“No to nitko ne može shvatiti; morao bi se pojaviti genijalni pisac, promatrač. Novi Tolstoj ili novi Proust, ruski ili poljski, koji bi mogao opisati ono što se zbiva posvuda u Rusiji, svaki tren, sve ono što se nenadano otkriva u svakodnevnom životu; jedna neznatna kretnja, jedan nezaboravan pogled. Teški uvjeti i glad, sve je to manje važno u usporedbi s onim slamanjem čovjeka, s praznim pogledima ljudi među kojima gotovo nema osobe koja nije imala nekog od najbližih u logorima na sjeveru”, zapisuje Czapski u svoju bilježnicu, nesvjestan da je upravo on taj pisac, ili barem jedan od rijetkih.
“Na neljudskoj zemlji” mješavina je memoara, dnevnika i ratnog izvještaja, napisana kao najbolja književnost. Ne jednom, Czapski – katolik i pacifist – zdvaja nad pitanjem što je čovjek u neljudskosti kojom je okružen, pokušava se utješiti rečenicom Dostojevskog kako “život treba voljeti više nego njegov smisao”, ali “Poljska je za mene uvijek i prije svega predstavljala nekoliko pokojnih i živih lica” i kako oko njega umiru ljudi – a uvijek je najgore kad umiru djeca – svaki put iznova osvješćuje da ne osjeća strah od vlastite smrti; “smrt je strašna samo kad umiru drugi”.
Posljednjih dana listopada 1941. sastavili su, piše Czapski, prvi abecedni popis ljudi iz Starobielska, Kozielska i Ostaškova. Uspjeli su ih sakupiti iz sjećanja i popisa koji su uglavnom sastavljeni još u Grjazovcu. Taj je popis, koji je u tom trenutku iznosio oko 4000 imena, predan Staljinu u Kremlju tijekom audijencije generala Sikorskog i generala Andersa 4. prosinca. Potom je od tih imena nastala kartoteka koja se neprestano proširivala, dopunjavala i precizirala sukladno novopridošlim informacijama. “Kartoteka nestalih je rasla, popise smo slali u ambasadu, unijevši svako ime u kartoteku. General Anders osobno je slao pisma i brzojave višim funkcionirima NKVD-a i upraviteljima logora, ali bilo je dobro ako smo pronašli jednog deportiranog na tisuću, ako je jedan brzojav od stotinu polučio kakvim uspjehom. Odmah je trebalo maksimalno iskoristiti poljsko-sovjetsku ratnu suradnju kako bismo spasili nestale ili umiruće, ili će biti prekasno.”
Amnestija za poljske vojnike proglašena je 12. kolovoza 1941. godine, u listopadu 1941. sam Staljin kategorički obećaje poljskom ambasadoru Stanisławu Kotu da će vratiti poljske ratne zarobljenike, a 4. prosinca 1941. Staljin pak izdaje zapovijed u prisutnosti glavnog zapovjednika poljske armije generala Sikorskog te generala Andersa da se pronađu i oslobode svi ratni zarobljenici iz Starobielska, Kozielska i Ostaškova. Czapski s popisima i kompletnim izvještajem o poljskim časnicima zarobljenicima u jednom trenutku putuje čak i u Moskvu, uspijeva se probiti do generala Leonida Rajhmana u Lubjanki. “Ne znam ništa o tome, to nije moj odjel”, odgovara mu ledenom ljubaznošću Rajhman. Ali Czapski zna stožernog oficira koji je prošao Lubjanku i kojeg je ispitivao isti taj general Rajhman.
Czapski u Berlinu 1950. godine (Foto: Wojciecha Karpińskiego)
"Znam da je Rajhman odavno vodio poljski odjel u Lubjanki i da nije moguće da ne zna što se dogodilo s 15.000 ratnih zarobljenika koji su činili okosnicu oficira i bojnika uhićenih u rujnu 1939. godine s oružjem u ruci”, piše u knjizi.
Istodobno, osnivanje Poljske armije sporo napreduje. Ne samo da Sovjeti ne šalju obećano oružje, nego im i drastično smanjuju obroke. Vojskom pak haraju epidemije pjegavog tifusa, trbušnog tifusa, dizenterije i malarije; gotovo polovina armije (44 posto) završila je bolnicama. Liječnici, sestre i medicinsko osoblje morali su spriječiti da cijela vojska koja se osnivala u Rusiji ne pomre od zaraznih bolesti.
Vojnici Andersove armije, njih oko 77.000, tijekom 1942. napuštaju Sovjetski Savez i prelaze najprije u Iran da bi potom bili premješteni u Irak gdje su čuvali naftna polja. Sudjeluju u borbama na strani saveznika u sjevernoj Africi i prilikom iskrcavanja savezničkih snaga na jugu Apeninskog poluotoka. No najveću su slavu ovi vojnici stekli 1944. prilikom osvajanja njemačke utvrde u samostanu Monte Cassino u središnjoj Italiji. S Andersovom vojskom SSSR je napustila i većina civila, oko 43.000 poljskih državljana. Među onima koji su uspjeli napustiti “neljudsku zemlju” bio je i Czapski. “Preživio je sve borbe i ostala iskušenja do kraja rata te se nastanio u Parizu, gdje je s Jerzyjem Giedroycem osnovao i vodio Književni institut te pisao i uređivao znameniti poljski emigrantski časopis Kultura. Naravno, i slikao je. Godinama je svjedočio o katinskom zločinu te govorio na obljetnicama toga čina bez presedana u ljudskoj povijesti”, piše u pogovoru hrvatskog izdanja knjige povjesničar DamirAgičić.
Jozef Czapski i Jerzy Giedroyc na plaži Herzliya 1943.godine (Foto: Wojciecha Karpińskiego)
Svoja je iskustva iz Drugoga svjetskog rata Czapski opisao u dvije knjige: “Starobielske uspomene”, sjećanja na tragični boravak u sovjetskom logoru Starobielsk, objavljene su 1944. u Rimu i dugo su u Poljskoj mogle biti čitane samo kao samizdat (tek 1982. objavljeno je javno izdanje, i nije bilo cenzurirano), i “Na neljudskoj zemlji”, koja je objavljena 1949. u Parizu, istovremeno s poljskim izvornikom i na francuskom. Knjigu je pisao u popriličnom raznovrsnim okolnostima i s dugim stankama, između 1942. i 1947. godine. Neki su ulomci nastali iz zabilježaka napisanih na licu mjesta, u SSSR-u (1941./42.), drugi pak iz sjećanja. Što je više uranjao u knjigu, tim je intenzivnije osjećao da nije slobodan, da ne piše ono što želi, nego ono što mora. “Kako sam pisao, tako u meni nije jenjavala nego rasla svijest o tragičnoj suprotstavljenosti Poljske i Rusije, naših pogleda, naših historijskih puteva. Sve snažnije opsjedao me je osjećaj smrtne opasnosti u kojoj se Poljska nalazi.”
Isprva knjiga nije naišla na dobar odaziv. “Ne samo da su Sovjeti otkupili cijelu nakladu, već su i vodeći francuski lijevi intelektualci na sav glas promovirali marksizam i branili ili opravdavali staljinizam. Ta im je knjiga mogla zasmetati, izazvati nelagodu, okrenuti radnike i obične ljude protiv SSSR-a. No bilo je i drugačijih primjera – George Orwell je nekoliko godina ranije upoznao Czapskog i bezuspješno pokušavao pronaći zainteresiranog izdavača za ‘Starobielske uspomene’, a kasnije je godinama surađivao s krugom oko pariške Kulture”, piše Agičić.
Jozef Czapski u starijoj dobi (Foto: Leszek Jerzy Pękalski / PAP)
Nakon njemačkih otkrića u Katinskoj šumi iz travnja 1943. godine, poljska se vlada u Londonu obratila međunarodnom Crvenom križu, moleći ga da provede vlastitu istragu. Tome su se smjesta usprotivile sovjetske vlasti. Ubrzo i raskidaju diplomatske odnose s poljskom vladom jer nije vjerovala njihovoj verziji događa po kojoj su pokolj izvršili nacisti. Naime, u jesen 1943. godine njemačke su trupe bile prisiljene na povlačenje iz okolice Smolenska, a u siječnju 1944. godine pojavio se raport sovjetske specijalne komisije naslovljen Truth about Katyn, u kojemu su za počinjenje zločina optuživali njemačke vlasti.
“Nakon poraza Njemačke ta je optužba pridružena optužnici protiv glavnih ratnih zločinaca te ju je u tom obliku tužilac Rudenko ponovio na suđenju u Nürnbergu. Katinsko pitanje opetovano se pokretalo tijekom Nirnberškog procesa, ali Rudenko se odlučno protivio bilo kakvom pokretanju rasprave: prema njegovom je sudu ono definitivno kvalificirano kao zločin koji su počinili Nijemci. Katin se nije spominjao čak ni u konačno presudi protiv Njemačke. Bilo je to u načelu sve što se moglo učiniti, jer je bilo nezamislivo da bi se za taj zločin mogli optužiti Rusi koji su sjedili na klupi namijenjenoj sucima”, piše Czapski 12. svibnja 1945. godine u članku koji je objavio u francuskom listu Gavroche.
Ekshumacija tijela poljskih oficira ubijenih u Katinskoj šumi (Foto: NAC, Poljska nacionalna digitalna arhiva)
Prve su brojke koje je naveo njemački radio – između deset do dvanaest tisuća – bile pogrešne. Broj otkrivenih žrtava nije bio manji od 4143 tijela. Uz pomoć popisa koji je omogućio Amtliches Material uspjelo se identificirati 70 posto osoba. Zahvaljujući stanovitoj količini sitnih predmeta, pisama, uspomena s natpisom “Kozielsk” i osobnih zabilježaka, neupitno je bilo riječ o posmrtnim ostacima poljskih časnika interniranih u Kozielsku, koji su odande evakuirani između 1. travnja i 11. svibnja 1940. godine. Uspješno je identificirano 2919 (od 4123) žrtava; 80 posto tih imena nalazi se na prvom popisu nestalih časnika koji obuhvaća 3845 imena, a koji je Sikorski predao Staljinu, te na dodatnim popisima, sastavljenima kasnije. Sve su žrtve pronađene u katinskim jamama ubijene hicem u potiljak, bez iznimke. Riječ je o tipičnom, može se reći službenom načinu smaknuća na smrt osuđenih u SSSR-u, dodaje Czapski.
Naknadno je utvrđeno da su ratni zarobljenici iz druga dva logora, Starobielska i Ostaškova, ubijeni i pokopani u jamama u blizini navedenih logora, 3820 zarobljenika iz logora u Starobielsku i 6311 ratnih zarobljenika iz logora u Ostaškovu. Sveukupan broj smaknutih žrtava nakon 3. travnja 1940. godine, prema sovjetskim dokumentima s kojih je 1990. skinuta oznaka službene tajne, iznosi 21.857 poljskih ratnih i političkih zatvorenika.
“Ubojstvo nekoliko tisuća poljskih časnika moralo se provesti prema zapovijedi najviših vlasti, uz Staljinovu suglasnost. Zato su najviši funkcionari SSSR-a odgovorni za ta ubojstva ratnih zarobljenika čija je jedina krivnja bila to da su branili svoju domovinu i borili se protiv Trećeg Reicha, dok je Staljin još bio vjerni saveznik Hitlera, Goebbelsa i nacističke Njemačke”, zaključuje Czapski.
* Tekst je, u skraćenom obliku, originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
