Razgovarala Tanja Tolić
Većinu nas učili su da je metafora stilska figura, no kognitivna lingvistika dokazala je da razmišljamo u metaforama. S metaforičnim umom se praktički rađamo, a neka djeca počinju koristiti metafore već s godinu i pet mjeseci. Dr. sc. Kristina Štrkalj Despot, lingvistica i znanstvena savjetnica u Institutu za hrvatski jezik, metaforu proučava već petnaest godina, a ove je godine objavila vrijedan znanstveni priručnik koji mogu čitati i laici, knjigu "Metafora: Dekodiranje jezika imaginacije" u izdanju Instituta za hrvatski jezik.
* Većina nas misli da je metafora samo stilska figura. No kognitivna lingvistika i neuronska teorija jezika dokazale su da ljudi razmišljaju u metaforama; ljudski um je metaforičan. Što to točno znači?
– Gotovo pola stoljeća istraživanja metafore u kognitivnoj lingvistici i šire jasno je pokazalo da su one važnije i sveprisutnije no što se ikad mislilo. Metafore jesu mnogo više od jezičnih ukrasa i poetskih elemenata – one su važne i sveprisutne u razmišljanju jer nam pomažu oblikovati naše konceptualne strukture te organizirati i izgrađivati znanja, vrijednosti i uvjerenja. Primjerice, u hrvatskom jeziku (i većini drugih jezika) o životu govorimo kao da je putovanje. Za djecu ćemo nerijetko reći da su tek na početku svojega puta, ali se nadamo da će daleko dogurati. Kad proživljavamo teške trenutke, kažemo da prolazimo kroz teško razdoblje, ali se nadamo da ćemo se uskoro osloboditi tog tereta, svladati te zapreke i krenuti dalje te ćemo sretno stići do kraja svojega puta. Takav način govora o životu toliko nam je prirodan, običan i svakodnevan da smo često i nesvjesni da su ti izrazi zapravo metaforični.
Razmišljanje o apstraktnom konceptu života postaje "lakše" kad ga povezujemo s konkretnijim iskustvima i znanjima – poput npr. koncepta putovanja. Ta metafora, koja je zapravo konceptualna struktura u podlozi ovakvim i sličnim jezičnim izrazima, naziva se stoga konceptualnom metaforom. Konceptualne metafore iskustvo i znanje o konkretnijim ili fizičkim konceptima prenose na apstraktnije koncepte. Koristeći se konkretnijim konceptima razumijevamo apstraktne ideje – naša sposobnost metaforizacije ili imaginacije (uočavanja sličnosti među različitim domenama) evolucijski nam je dakle omogućila da počnemo govoriti i o apstraktnim, a ne samo o konkretnim pojmovima.
Kognitivizam je pokazao i da metafore zapravo (neuronski) povezuju apstraktne pojmove s perceptivnim iskustvima. Posljedično, naša konceptualizacija apstraktnih ideja, poput ljubavi, prijateljstva ili morala, metaforična je jer te pojmove obično zamišljamo i opisujemo kroz prizmu konkretnijih iskustava, poput topline, blizine ili čistoće.
Mnoge temeljne konceptualne metafore, neovisno o kulturi, ljudi usvajaju tijekom ranoga djetinjstva i one potječu od toga da su dvije različite domene često istodobno aktivne u našem mozgu, pa se između njih stvara čvrsta neuronska veza. Te se konceptualne strukture zatim odražavaju u jeziku, gestama, slikama, glazbi i drugim modalitetima izražavanja, i to najčešće na vrlo konvencionalan, običan način i, za laike, obično su nevidljive.
* Dugo je vremena u lingvistici bila dominantna ideja da jezik oblikuje naš svjetonazor. Kakav je stav moderne lingvistike o tome?
– Lingvistika je pružala različite odgovore na pitanja o prirodi odnosa jezika i mišljenja ili jezika i svjetonazora: odgovori su varirali od gledanja na jezike samo kao na alate za izražavanje naših misli do snažnih uvjerenja da jezici oblikuju i ograničavaju naše misli, pa čak i određuju naš svjetonazor. Pogled na ključnu ulogu jezika u oblikovanju misli potječe od vrlo popularne radikalno determinističke hipoteze Sapira i Whorfa, koja tvrdi da je ljudska misao potpuno određena jezičnim kategorijama. Iako široko poznata i među nelingvistima, ta je teorija bila predmet snažne kritike te postala jedna od najkontroverznijih tema u lingvistici. Kritike su uvelike bile rezultat činjenice da su se Whorfova istraživanja indijanskih jezika pokazala ozbiljno metodološki problematičnima, katkad čak i potpuno netočnima (kao i urbana lingvistička legenda o navodnim stotinama različitih eskimskih riječi za snijeg), ali kritike su se temeljile i na činjenici da je jezični determinizam izravno suprotan mogućnosti univerzalne osnove ljudske spoznaje.
Danas je široko prihvaćen stav, osobito unutar kognitivnih shvaćanja jezika, da jezik utječe na konceptualizaciju do određene mjere. Taj je pristup poznat pod nazivom jezični relativizam, a on tvrdi da jezik ne određuje mišljenje, ali svakako utječe na njega.
Ljudi koji govore različitim jezicima doista razmišljaju različito (do određene mjere), a specifičnosti njihovih gramatika mogu utjecati na način na koji vide svijet. To znači da jezik utječe na svjetonazor, ali ne ograničava sposobnost pojedinca da razmišlja ili djeluje i izvan svoje kulture.
* Istraživanja su pokazala da, kada učimo novi jezik, ne učimo samo nov način govora nego nehotice i nov način razmišljanja. Zanimljiv je primjer u vašoj knjizi o tome kako njemački, a kako španjolski govornici opisuju/doživljavaju pojam "ključ" s obzirom na gramatičke rodove. Kako razmišljaju govornici hrvatskog jezika, postoji li nešto baš specifično za nas?
– I u hrvatskom jeziku, na primjer, moramo znati rod imenice kako bismo mogli ispravno upotrebljavati mnoga glagolska vremena, što nije slučaj npr. u engleskom jeziku, što znači da i mi malo drukčije razmišljamo o svim imenicama. Istraživanja su pokazala da imenice ženskoga gramatičkoga roda doista "doživljavamo" kao ženstvene čak i kad je njihov rod potpuno proizvoljan. Doista su se njemački i španjolski govornici npr. bitno razlikovali u opisima objekata koji u njihovim jezicima imaju različite gramatičke rodove.
Naime, kad su zamoljeni da opišu ključ (muškoga roda u njemačkom i ženskoga roda u španjolskom), njemački govornici bili su skloniji koristiti se riječima poput tvrd, težak, oštar, metalan, zupčast i koristan, dok su se španjolski govornici češće koristili riječima poput zlatan, malen, lijep, sjajan i sitan.
Za opisivanje mosta, koji je ženskoga roda u njemačkom i muškoga roda u španjolskom jeziku, njemački govornici koristili su se pridjevima poput lijep, elegantan, krhak, miran, i tanak, a španjolski govornici pridjevima velik, opasan, dug, snažan, čvrst i visok. Za hrvatski, u kojem je most muškoga roda, rezultati su jednaki kao za španjolski. Dakle, gramatičke značajke, čak i kad su arbitrarne poput gramatičkoga roda imenica koje nemaju biološkoga roda, mogu utjecati na konceptualizaciju ljudi o tim konkretnim objektima u svijetu.
* Zbog različitih metaforičkih okvira ljudi različito razmišljaju o vremenu, emocijama, elektricitetu, kriminalu, što dovodi do utjecaja na društvene i političke stavove, a može imati i ozbiljne posljedice za donošenje političkih odluka. Imate li neki primjer?
– Istraživanja koja to dokazuju velik je broj, ovdje ću spomenuti samo neka. Npr. u istraživanju o percepciji kriminala s obzirom na uporabu različitih metaforičkih okvira sudionici su imali zadatak pročitati kratak tekst o povećanju stope kriminala u njihovu gradu te su zamoljeni da predlože rješenja za taj problem. Sudionici su bili podijeljeni u dvije grupe, a tekstovi koje su čitali bili su gotovo jednaki, razlikovali su se samo po uporabi metafora za kriminal. Jedna je grupa bila izložena tekstu u kojem je kriminal bio konceptualiziran kao virus (kriminal se širi, kriminal inficira, društvo boluje od njega itd.), a u drugom kao zvijer (kriminal hara, kriminal divlja gradom, kriminal nam prijeti itd.).
To je dovelo do znatne razlike u predloženim rješenjima: grupa u kojoj je kriminal bio virus predložila je socijalne i obrazovne reforme kao način borbe protiv kriminala, dok je uokvirivanje kriminala kao zvijeri dovelo do radikalnijih predloženih rješenja o pooštrenu, često i nasilnu provođenju zakona. Jednako je tako pokazano da kad se ljubavni odnos konceptualizira kao putovanje, konflikt manje boli nego kada se metaforički uokviri kao savršen savez, što pokazuje kako izbor metafore može oblikovati našu emocionalnu interpretaciju i reakciju na određene situacije.
* Mišljenje je, pišete u knjizi, uglavnom nesvjesno. I ne samo da je nesvjesno, nego nismo ni slobodni misliti bilo što. Što onda oblikuje naše misli? Odakle dolaze?
– To je pitanje na koje bi točnije i detaljnije mogao odgovoriti neuroznanstvenik. Pojednostavnjeno, iz moje kognitivnolingvističke perspektive, naše misli oblikuje sve čemu smo izloženi, od najranijih vrlo bazičnih iskustava poput hranjenja, puzanja, osjećaja sigurnosti u naručju skrbnika, igre, pa poslije do razgovora u kojima sudjelujemo, svake knjige koju pročitamo, svakoga filma ili serije koju pogledamo, svake diskusije, svakoga odnosa – ukratko sva naša senzorno-motorička i mentalna iskustva stvaraju u našem mozgu neuronsku mrežu koja je jedinstvena samo za nas.
Učenje nije dodavanje novih činjenica u neki nepromjenjiv sustav, svako učenje mijenja naš neuronski sustav.
No s druge strane, jednom kad se između određenih koncepata uspostave čvrste neuronske veze, naš će mozak najradije i najčešće birati upravo te puteve, i to bez naše svijesti o tome. To je ta naša "nesloboda", koju umanjujemo time da što više učimo, što više čitamo i da smo izloženi što većemu broju različitih iskustava.
* Kognitivni lingvisti smatraju da umjetna inteligencija nikad neće doista razumjeti prirodni jezik zato što nije "utjelovljena", nema iskustvo tijela iz kojeg jezik izrasta. Čini se, međutim, da je ChatGPT koji se temelji na velikom jezičnom modelu prilično dobro savladao jezik, ako ne već mišljenje. Ili se varam?
– I ja sam fascinirana razinom jezičnoga umijeća koju danas pokazuju veliki jezični modeli. U njihovu razvoju presudnu je ulogu imala upravo lingvistika, golemi lingvistički označeni jezični korpusi i kognitivnolingvitički pristup teorijama značenja. Jezična produkcija ChatGPT-ja i sličnih modela zbilja je impresivna i već sad mislim da nadilazi onu prosječnoga ljudskoga govornika. No možemo li reći da oni zbilja razumiju ljudski jezik? S jedne strane, nema sumnje da je njihov jezik utjelovljen utoliko što su oni trenirani na nezamislivu broju jezičnih podataka, a ljudski je jezik utjelovljen, pa je posljedično i njihova produkcija utjelovljena.
No i za ChatGPT i slične modele i dalje vrijedi argument kineske sobe filozofa Johna Searlea, koji, vrlo sažeto, glasi ovako: netko tko zna samo engleski jezik zatvoren je u sobi u koju dobiva instrukcije na engleskom za manipuliranje nizovima kineskih znakova i to čini toliko precizno da se onima izvan sobe čini da on razumije kineski jezik – jer daje točne odgovore na sva pitanja.
Ovaj misaoni eksperiment pokazuje da, iako se može učiniti da adekvatno programirana računala razgovaraju prirodnim jezikom, ona ipak nisu sposobna razumjeti taj jezik, čak ni kad je njihova jezična produkcija do te mjere izvrsna, pa i utjelovljena, kao što je to slučaj s velikim jezičnim modelima danas.
* Prijašnja istraživanja pokazivala su da se vještina razumijevanja metafora razvija prilično kasno, otprilike kada dijete navrši osam godina. No novija istraživanja, među njima i vaše, pokazuju da neka djeca počinju koristiti metafore već s godinu i pet mjeseci. Što je pokazalo vaše istraživanje o djeci i metafori?
– Naše je istraživanje pokazalo upravo to što ste spomenuli, da djeca produciraju metafore mnogo ranije nego što se prije mislilo, zapravo metafore su potvrđene od samoga početka govora. To nas zapravo i ne treba iznenaditi s obzirom na sve što znamo o utjelovljenosti i temeljnosti konceptualne metafore. Naime, prve metafore koje djeca usvajaju jesu tzv. primarne metafore koje se temelje na iskustvenoj korelaciji dvaju usko povezanih koncepata: najčešće upravo između fizičkoga iskustvenoga ulaza i subjektivne prosudbe ili ocjene. Jedan od dobrih primjera jesu orijentacijske metafore koje se temelje na odnosima poput GORE/DOLJE, koje odražavaju ljudsku percepciju moći, kontrole i autoriteta.
Već u ranom djetinjstvu djeca doživljavaju da odrasli skrbnici, koji su viši i veći te se fizički nadvijaju nad njima, ujedno imaju i kontrolu nad njihovim postupcima – primjerice, mogu ih podignuti i odnijeti u krevet bez obzira na otpor. Niži fizički položaj djeteta povezan je s manjkom kontrole, dok je visina skrbnika povezana s autoritetom. Nadalje, dijete opaža da uspravnost tijela simbolizira aktivnost i život – žive, budne osobe stoje i kreću se, dok spavači ili mrtvi leže. Te rane životne korelacije postavljaju temelje za razumijevanje moći, autoriteta i života kroz metaforu visine, što ostaje duboko ukorijenjeno u ljudskoj percepciji, pa je činjenica da je biti GORE poželjno, rezultirala nizom metaforičkih konceptualizacija u kojima se poželjne situacije ili stanja konceptualiziraju kao da su gore, rezultirajući vrlo općenitom i vjerojatno univerzalnom metaforom DOBRO JE GORE (u hrvatskom jeziku ostvarena u nizu izraza poput: visok status, visok prihod, visok položaj u karijeri, biti iznad nečije razine, visok moral, visoki kriteriji itd.)
* Vaše proučavanje metafore u političkom diskursu pokazalo je da hrvatski političari često koriste ratne metafore. Imate li neko objašnjenje zašto posežu baš za njima?
– Mnogo je razloga za široku i univerzalnu upotrebu ratnih metafora. Ona naime iskorištava osnovno shematsko znanje koje se lako može primijeniti na različite situacije, a uključuje sukob između suprotstavljenih sila s jasnom razlikom između onih unutar grupe (mi, dobri) i onih izvan grupe (neprijatelj, zao), koji su uključeni u borbu, a postoji i hijerarhija događaja koji se odvijaju kroz vrijeme i prostor jer rat obično uključuje više od jedne bitke, s krajnjim ciljem nanošenja štete ili čak uništenja protivničke strane.
Emocionalno, ratne metafore trenutačno privlače pozornost jer izražavaju snažan negativni emocionalni val straha i tjeskobe, ističući žurnost i potičući na akciju.
Iskustveno, ratovi su važno i rasprostranjeno ljudsko iskustvo bez obzira na to je li riječ o primarnom iskustvu sudjelovanja u stvarnim ratovima ili o sekundarnom iskustvu (učenju o ratovima u školi, svjedočenju trenutačnih stvarnih ratova u medijima, doživljavanju ratnih aktivnosti u dječjim igrama i videoigrama itd.). Sve to pruža bogato znanje o domeni rata i rezultira time da je ratna metafora vrlo učinkovita i široko rasprostranjena u komunikaciji u vjerojatno svim jezicima. Takva široka rasprostranjenost i visoka frekvencija samo dodatno pojačavaju kognitivnu dostupnost ove metafore. No prekomjerna uporaba ratne metafore može biti vrlo štetna jer izaziva strah i tjeskobu te može dovesti do diskursa koji je sličan orwelovskomu novogovoru (što smo nedavno iskusili u pandemiji koronavirusa). Međutim, važno je napomenuti da rijetko sam tip metafore može biti štetan ili neadekvatan – često je ključan kontekst (i jezični i izvanjezični), čestoća i način na koji se metafora upotrebljava.
* Voditeljica ste MetaNet.HR, repozitorija metafora hrvatskog jezika. Koliko ste metafora dosad unijeli u tu bazu podataka? Možemo li uopće pretpostaviti koliko ima konceptualnih metafora u hrvatskom jeziku?
– Zasad u toj bazi ima petstotinjak konceptualnih metafora, no jezičnih je daleko više jer za svaku od konceptualnih metafora navodimo nekoliko jezičnih primjera. No, naš je metaforički sustav hijerarhijski organiziran – počinje s primarnim metaforama koje izrastaju iz osnovnih iskustva koja doživljavamo kao djeca, a onda se i iskustva i metafore usložnjavaju kako odrastamo. Nemoguće je procijeniti koliko konceptualnih metafora ima neki jezik jer za jednu konceptualnu metaforu možemo imati beskonačan broj oblika koji se realiziraju u jeziku. Odgovor na pitanje koliko metafora ima neki jezik sličan je odgovoru na pitanje koliko rečenica ima neki jezik jer i za produkciju metafora vrijedi jezična rekurzija, koja je bitno obilježje ljudskoga jezika i koja omogućuje beskonačnu produkciju novih izričaja. No bazu ćemo nadopunjavati i ona će, nadamo se, neprekidno rasti te ćemo imati sve jasniju i sve detaljniju konceptualnu mapu hrvatskoga jezika.
Kristina Štrkalj Despot s kognitivnim lingvistom Georgeom Lakoffom na Berkeleyju. Štrkalj Despot ima postdoktorat sa Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji
* Na kraju knjige donosite popis metafora iz baze MetaNet.HR. Jako je mnogo konceptualnih metafora o ljutnji, (ne)moralnosti i mržnji. Imam dojam da bi psihoanalitičari tu imali svašta za reći. Kako lingvistica to tumači?
– Postoji niz radova koji to istražuju i oni pokazuju da nas negativna iskustva, odnosno iskustva koja su emocionalno nabijenija, motiviraju da budemo metaforičniji. To vrijedi za sve jezike, pa tako i hrvatski. Vrlo izravno objašnjenje jest da što je emocija jača, što je jače proživljavamo, to ju je teže objasniti i predočiti nekom drugom. Pojačana metaforičnost osobito je česta u uvredljivom diskursu, uvredama i psovkama, tu želimo ostaviti jaki dojam pa češće posežemo za metaforama. Naša detaljna analiza uvredljivoga jezika, uključujući agresivan, diskreditirajući, uvredljiv, dehumanizirajući, derogativan i diskriminirajući govor, razotkrila je i nevjerojatan kreativni potencijal ljudskoga jezika upravo kada mu je cilj uvrijediti ili poniziti sugovornika.
* Od ljeta se u hrvatskom javnom diskursu sve više spominje fašizam, raste strah od povratka fašizma. Postoje li metafore specifične za fašizam i da li ih vi kao lingvistica čujete u posljednje vrijeme?
– Fašistički se diskurs očekivano koristi specifičnim, ideološki snažno obilježenim metaforama koje se uklapaju u moralni okvir strogoga oca, poput nacije kao tijela, politike kao rata ili vođe kao spasitelja. Te metafore strukturiraju način na koji se stvarnost percipira i kako se opravdavaju isključivanje, nasilje i autoritarna moć. Važno je pritom naglasiti da metafore nisu relevantne samo u fašističkom diskursu, nego i u suvremenom diskursu o fašizmu, gdje se kroz različite metaforičke okvire ponovno interpretiraju povijest, prijetnje i političke odgovornosti, često s vrlo snažnim emotivnim i ideološkim učinkom.
Korpus hrvatskoga jezika pokazuje prevladavajuću negativnu metaforičnu konceptualizaciju fašizma jer su najčešći metaforički okviri fašizma kao zla, aveti i neprijatelja kojega treba pobijediti, a najčešći pridjevi kojima se koristimo kad govorimo o fašizmu jesu puzajući fašizam i neoliberalni fašizam.
Takvi metaforički obrasci potvrđuju da metafore u javnom diskursu ne samo da opisuju stvarnost nego je i aktivno vrednuju i usmjeravaju emocionalne i moralne reakcije govornika, čime izravno sudjeluju u oblikovanju stavova i kolektivnih strahova.
* Intervju je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
