Razgovarala Staša Aras
Lidija Deduš se na pjesničkoj sceni pojavila kao zreo glas koji progovara o traumi, nasljeđu, specifičnoj struji odrastanja kroz izbjeglištvo, kolektivno, a zapreteno, sjećanje na vremena koja se pomalo pretvaraju u mit. Svoju prvu zbirku "Apatridi i ostale čudne ličnosti" objavljuje u Beogradu kao pobjednica konkursa Trećeg Trga. Sama ta činjenica – da prvu zbirku prepoznaje žiri beogradskog natječaja – govori nešto o Lidijinu glasu i svjetonazoru. Za nju granice ne postoje, njezina se poezija obraća zajedničkom gubitku.
Satirična, autokritična, brza i bujna, na granici euforičnog izljeva kroz koji bismo mogli iščitati frustraciju i borbu za pravdom, Lidija vrlo brzo pridobiva poklonike. Odnosno, njezini tekstovi postaju hitovi i na društvenim mrežama i u javnom prostoru kulturno-umjetničkih projekata.
Nakon "Apatrida" objavljuje drugu zbirku poezije "Ništa od najavljivanog kraja svijeta", a njezina treća zbirka "Razglednice iz prašnjave republike" također biva objavljena nakon pobjede na natječaju „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama i upravo taj alternativan put do čitatelja sastavni je dio njezina glasa.
Ona je brza, nedotjerana, duhovita, luda, bolna, jedna od rijetkih naših punk pjesnikinja. Na takav način, šibajući svoje tekstove beskompromisno i brzo provlačeći tabue kroz ušicu igle, počinje stvarati i dramske tekstove. S dramom „Drvene ptice“ osvaja nagradu za najbolji suvremeni dramski tekst na natječaju HNK Zagreb 2022. godine. Živi, radi i piše u Varaždinu.
* Lidija, zašto pišeš?
– Pišem, zato što jedino tako mogu sačuvati zdrav razum. I zato što kroz pisanje uspijevam pobjeći iz svog života u neki drugi, što je baš super, jer tako živim na više nivoa - u pravom životu sam uredski ćato, a u ovim napisanima mogu biti šta god hoću i to me ispunjava srećom. Svi koji misle da nisu sretni bi trebali pisati.
* Koliko ti je trebalo da shvatiš da ti je pisanje zapravo ono što te definira i definira li te?
– Ne znam odgovor na ovo pitanje jer se uporno pokušavam naći u definiciji sebe kao spisateljice, ali ne ide. Nedavno me jedna prijateljica grupi ljudi predstavila kao spisateljicu, pojeo me sram. Možda zato što sam odgojena tako da ističem svoje mane, a vrline stavljam u drugi plan, i znam da to ne valja, ali ne mogu drugačije, a da ne osramotim mamu i tatu koji su me mogli zamisliti u svim zanimanjima, ali mislim da im je spisateljsko nekako promaklo u tom zamišljaju.
* Kakav ti je odnos s tekstom nakon što je objavljen? Brineš li i dalje za njega?
– Rijetko ponovno čitam ono što sam napisala pa se često začudim kad netko negdje citira, a ispod stoji moje ime. Ili pomislim: ovo nije loše, a onda skužim: pa to sam ja napisala. Uglavnom ne znam detalje onoga što sam napisala i nadam se da me nitko neće tražiti jednog dana da ih negdje podastirem. Ne brinem o tekstu, što je vani, vani je, ako će ga kritika izmasakrirati, neka tako bude. Ili, ako će ga hvaliti. Loša sam majka svojim tekstovima.
* Koje su teme s kojima želiš raščistiti putem teksta?
– Prije svega, želim napraviti jedan pošteni egzorcizam nad samom sobom, jer u tekstovima rijetko ili nikad ne "okrivljavam" druge, nego stalno nešto pokušavam shvatiti, pa bih rekla da je vječna tema svih mojih prošlih i budućih tekstova istraživanje pozicije sebe kao pisca, što dovodi do potpitanja koja vode u potpitanja pa na kraju više nemam temu. Ispočetka je to bio rat, ali on me odveo u izmještenost, pa u prostor, pa u prostor kao simbol zaštićenosti, i tako unedogled. Sve teme i nijedna posebno su te s kojima ću se sigurno obračunati kad za to dođe vrijeme, ali Vasilisa Premudra je rekla "sve u svoje vrijeme" i "jutro je od večeri pametnije", pa polako.
* Zašto drama?
– Zašto ne? Poezija i drama su mi u mladosti bila dva najmrža žanra. Odlučila sam ih demistificirati. A sad kad vidim kako je pisati ih, osjećam se kao da mogu sve. Sva sreća pa sve ostaje na osjećaju.
* Kako bi objasnila te spisateljske trase: liriku, prozu i dramu? Kada im i kako pristupaš, imaju li one u tebi neko intimno određenje?
– Imaju i nemaju. Intimno određenje bi bilo samo u mjeri u kojoj želim prevazići sebe i svoje strahove od teksta. Ja se, zapravo, užasno bojim onoga što će izaći iz mene dok pišem, ali se još više bojim da će se to zakukuljiti u meni, a ja ga neću moći izbaciti. Grozan osjećaj. Imaš nešto za reći, a kad počneš pisati, to nešto se pretvara u banalnost. Meni je to kao da sam izdala najboljeg prijatelja. Ali, ako se ne suočim s tim strahom, nikad neću saznati koliko je beznačajan. Pa se krećem između poezije, proze, drame, proze u poeziji ne bih li ispitala gdje se banalnost može najviše izgubiti i šta ostaje nakon toga.
* Koji su pisci tvoji učitelji?
– Hugo, Szymborska, Zola, I. B. Mažuranić, Branko Ćopić, moja baba.
* Vodila si i radionice pisanja. Može li se pisanje naučiti?
– Može, ako se sluša šta učitelj priča (10 posto) i ako se daje mašti na volju (80 posto). I 10 posto na suočavanje sa strahom od teksta i prihvaćanje mogućnosti da će nas kritika, kad je tekst jednom vani, možda i išamarati, ali ako nismo spremni naučiti voziti spejsšatl, bolje da ostanemo čupkati travu u svom vrtu.
* Što si ti s pisanjem ili kroz pisanje naučila?
– Strpljenje, poniznost i konzistenciju.
* Što ti je izazov, što ti je ono "stoj na glavi" u književnosti?
– Trenutno mi je najteže naučiti biti posvećena. Jednom tekstu, jednom žanru, jednoj liniji. I vrijeme, voljela bih ponekad da dan ima 108 sati, ljepše se dubi na glavi kad znaš da nećeš zakasniti na posao.
Podijeli na Facebook
