LITERARNI SKANDAL Sliči li M., glumica iz romana, Natalie Portman? Da. Je li to Natalie Portman? Naravno da nije

Piše Tanja Tolić

Prije nekog vremena, rekla sam glumici M. da razmišljam o tome da napišem njezinu autobiografiju. Svidjela joj se ideja. Zna prihvatiti šalu na svoj račun. Hoćeš li je izmisliti? rekla je.

Tako počinje "Life of M", trinaesti roman engleske spisateljice Rachel Cusk (59), hrvatskim čitateljima poznate po trilogiji "Oris", koji se ovoga ljeta pretvorio u literarni skandal, nije pretjerano reći, svjetskih razmjera. Tračevi su eksplodirali i prije nego što je Faber & Faber 25. kolovoza objavio roman: recenzentski primjerci dostavljeni su kritičarima i novinarima već u srpnju, a desno orijentirani britanski news portal UnHerd prvi je objavio recenziju koja se ubrzo pretvorila u moralnu presudu – Rachel Cusk napisala je roman o slavnoj glumici, moguće i svojoj prijateljici Natalie Portman što je glumicu navodno razljutilo i povrijedilo jer je Cusk prikazuje kao površnu i ne osobito pametnu osobu. Portman javno ništa nije rekla o romanu, Cusk u intervjuu The New York Timesu kaže kako je u pitanju fikcija, a pitanje je li M. zasnovana na stvarnoj osobi "potpuno je promašeno".

"To je ono što Rachel Cusk radi – roštilja ljude i nastavi dalje", izjavio je u srpnju za Times of London jedan anonimni kritičar koji navodno poznaje autoricu. "Njezina je proza krajnje nemilosrdna prema ljudima." U istom članku, član žirija jedne "važne književne nagrade", također anonimno, otkriva da su svojedobno drugi članovi žirija odbili čitati njezinu knjigu jer su "smatrali da je Cusk preokrutna", prenosi Vulture i podsjeća kako to nije prvi put da je Cusk nekoga razljutila. Prvo izdanje njezinih memoara "The Last Supper" povučeno je iz prodaje i uništeno 2009. godine nakon što se grupa turista s kojima je ljetovala prepoznala u romanu i zaprijetila joj tužbom. (Izdavač se nagodio s tužiteljima.)

The Telegraph krajem srpnja piše kako je Cusk izvela "književni atentat, onaj kojim uništava M. je lukav i suptilan, unatoč tome ništa manje smrtonosan". "Kao da autorica M. čupa udove, jedan po jedan – kako bi dijete moglo učiniti kukcu – ne mareći nimalo za patnju tog bića niti za njegov osjećaj vlastitog ja", piše u kritici Leaf Arbuthnot. 

Hajci se pridružio i dio kulturne redakcije inače prisebnog New York Timesa. Parul Sehgal ocjenjuje ga kao "pogubljeni mali roman – napisan bez discipline i fokusa, koji ćete odmah zaboraviti". "Life of M" doživljava kao roman s ključem, u kritici postavlja pitanje zašto to Cusk ne prizna kad već pisanjem ranjava. Jer "zašto bi autorica subjekt svog romana učinila toliko prepoznatljivim ako na nekoj razini – pokušaj da se drugoga rani – nije smišljen da izazove spektakl, trnce užitka?"

Kupila sam roman i pročitala 147 stranica u dva dana. Sliči li M., glumica iz romana, Natalie Portman? Da. Je li to Natalie Portman? Naravno da nije. Takva interpretacija je moguća samo ako čitatelj nije bazično književno pismen, ne zna razlikovati fikciju od stvarnosti ili – što je najvjerojatnije istina – želi radi novinske (!) čitanosti proizvesti književni skandal. Cusk redovito više pažnje posvećuju novinari nego kritičari, a britanski su mediji prema njoj bizarno okrutni – tretiraju njezinu književnost tabloidno, čak i ozbiljni listovi – sve otkako je 2012. godine objavila memoare, "Aftermath: On Marriage and Separation", o svojem razvodu od drugog supruga, engleskog fotografa Adriana Clarkea.

Knjiga je dobila žestoke kritike zbog iskrenog i subjektivnog prikaza raspada autoričina braka. Najotrovnija je bila Camilla Long u The Sunday Timesu, nazivajući Cusk "krhkom, malom dominatoricom i narcisom bez premca koji s užitkom iskorištava supruga i brak". Joanna Biggs, spisateljica i urednica u London Review of Books (prethodno je pisala za Guardian, New Yorker i Sunday Times), sažela je prigovore i dodala vlastite: "'Aftermath" je donio Cusk optužbe za zaokupljenost samom sobom, narcizam, pokroviteljski stav, komercijalizaciju, okrutnost prema vlastitoj djeci, pretjerano razotkrivanje intime, nedovoljno otkrivanje intime, naivnost, bombastičnost, ledeno srce i nedostatak smisla za humor."

Kao i sada, u slučaju "Života M.", kritičari nisu kritizirali roman, nego autoričin – imaginarni – karakter. Pročitala sam "Aftermath", kao i na hrvatski prevedenu trilogiju "Oris" te romane koje je Cusk napisala posljednjih godina: "Depandansu" (u originalu "Second Place") i neprevedeni "Parade" koji prethodi "Life of M". Nevolja Rachel Cusk je možda u tome što je ispred svoga vremena: praktički je samostalno utemeljila žanr ispovijesti majki kojima teško pada majčinstvo (memoari iz 2001. godine "A Life's Work: On Becoming a Mother") ili pak onaj u kojem žene pišu o bolnim, kaotičnim i ponekad prljavim razvodima. Ta vrsta literature ne mora vam se sviđati, može vam biti dosadna, ali to nije narcizam niti Rachel Cusk ima "ledeno srce".

Rachel Cusk nije okrutna zato što piše o okrutnosti na jednak način na koji pisci krimića nisu ubojice.

"Postoji dobro poznata povijesna sklonost kritičara i čitatelja da poistovjećuju biografiju spisateljica s njihovim likovima i situacijama koje opisuju u svojim romanima. To je često išlo na štetu njihove umjetnosti, tako što su se umanjivala i obezvređivala njezina formalna i imaginativna postignuća. Sklonost da se sužava opseg rada spisateljica tumačenjem njihovih djela na ovaj način posebna je vidljiva u kritičkim i medijskim reakcijama na fikcijska i nefikcijska djela Rachel Cusk", pišu Roberta Garrettand i Liam Harrison u uvodu posebnog izdanja zbornika Contemporary Critical Perspectives posvećenog upravo Rachel Cusk (Bloomsbury Academic, 2024.).

Rachel Cusk nije dobro podnijela reakcije na "Aftermath". Tri godine nije mogla ni čitati ni pisati; pored smrti braka preživjela je i "kreativnu smrt", utonula je u potpunu nijemost. Trilogija "Oris" prekretnica je u njezinu pisanju, u njoj je Cusk pripovjedačicu pretvorila u slušateljicu: glavna junakinja Faye – i sama spisateljica, očiti alter-ego Rachel Cusk – samo sluša i "zapisuje" logoreju ljudi koje susreće na književnim promocijama i rezidencijama. Književnost Rachel Cusk danas se uglavnom dijeli na "prije" i "poslije" "Afetrmatha"; potpuno je promijenila stil pisanja. Odustala je i od memoara i od romana, objašnjavajući to riječima da "nakon što dovoljno propatiš, ideja da izmisliš Johna i Jane koji nešto rade postaje potpuno apsurdna". Umjesto toga, kao žrtva medijske okrutnosti, počela ju je u fikciji tematizirati: anticipirati i usložnjavati.

Roland Barthes usmrtio je 1967. autora u svojem istoimenom eseju; Rachel Cusk je otišla dalje – usmrtila je likove. Nakon "Aftermatha" u njezinim romanima oni više nemaju imena, tek inicijal. I dalje, opreznije, koristi svoja iskustva, ali romane odbija nazvati autofikcijom – što je razumljivo kad se pozornije promotri njezin inovativan književni postupak: ne samo da svoj identitet amalgamira s identitetima junaka, nego u tom procesu nerijetko razgrađuje ili sasvim poništava identitet, filozofski se pitajući što je uopće "ja", sebstvo, i postoji li autentičnost – taj sveti gral društva spektakla u kojem živimo.

Što nas vraća na Natalie Portman i "Life of M". I Rachel Cusk i Natalie Portman (45) žive u Parizu i poznaju se. Portman je intervjuirala Cusk za svoj instagramski knjiški klub i dvaput je odabrala njezine romane za čitanje, ističući kako se divi spisateljici. Strani mediji nagađaju ovih dana jesu li se možda stvarna spisateljica i stvarna glumica, kao neimenovana pripovjedačica i M. u romanu, doista dogovorile da prva napiše metafikcionalnu autobiografiju druge i tako očitu sličnost iskoriste u komercijalne svrhe – literarni skandali dobro prodaju romane. No problem je s tom hipotezom što "Life of M" nije autobiografija, barem ne osobe: Rachel Cusk se u svojem novom romanu bavi specifičnom okrutnošću slave koja svojim reprezentantima nepovratno krade identitet. U tom smislu, odabir Natalie Portman kao modela za fikcionalnu glumicu je idealan: kao i M., i Portman je u svijet filma ušla rano, još kao djevojčica (u filmu "Leon: profesionalac" iz 1994.), a M.-ina majka, kao i majka Natalie Portman, intervenirala je tražeći da se iz scenarija izbace prizori u kojima se implicira da se djevojčica seksualno nudi profesionalnom ubojici koji joj je spasio život. Druga točka identifikacije s Natalie Portman je podulja digresija pripovjedačice o ključnom filmu za M.-inu karijeru, u kojem je odabrana da glumi balerinu (Portman je glumila u "Crnom labudu", horor drami Darrena Aronofskog iz 2010.).

M. pripovjedačici govori da je njezino djetinjstvo završilo u trenutku kad je, kao dijete, dobila prvu filmsku ulogu. Djetinjstvo koje se završi kao da se izmjesti iz vremena. Istodobno, film se neprestano događa; njegovo ishodište u vremenu zamrznuto je procesom snimanja. Gledatelji M. mogu uvijek vidjeti u njezinim filmovima, živi isti trenutak stalno i iznova. Gdje god da M. ide, ljudi je prepoznaju. "M.-ina kuća nalazi se u lijepoj i izoliranoj rezidencijalnoj ulici usred grada. Stranci mogu prići njezinim vratima i pozvoniti, što povremeno i čine. Uvjereni su da je poznaju, jer su je toliko puta vidjeli; nekim je ljudima lako premostiti tu posljednju prepreku."

Njezina žudnja za anonimnošću je kompleksna. Nije sigurna da bi uopće mogla prepoznati anonimnost jer nikad nije bila anonimna. Toliko je rano ušla u svjesnost da nema sjećanje na to kako je biti nezamijećena. Za M. stoga ne postoji opcija povratka. Nema zemlje iz mašte u kojoj bi jednoga dana mogla pronaći svoje originalno jastvo.

M.-ino inzistiranje na normalnom životu, kad god je moguć, pokušaj je da povrati izgubljeni unutarnji svijet, ili barem neki koji mu nalikuje. Ljudi stalno komentiraju tu njezinu normalnosti. Iznenađuje ih koliko je normalna. U opasnosti je da joj to postane još jedna uloga. "M. se ponekad pita do koje mjere su se ljudi naučili ponašati na određeni način u određenim situacijama imitirajući ono što su vidjeli u filmovima." I ta je misao možda i ključna za posljednji roman Rachel Cusk.

Cusk je doista najokrutnija spisateljica današnjice, ali ne u karakternom smislu. "Life of M" zastrašujuće, klinički precizno, bez osjećaja, prikazuje M.-inu nesposobnost da (ponovno) uđe u realnost života; kao da je živa pokopana. Tamo vani je život, ali ona do njega ne može doprijeti jer je previše slavna – gotovo nitko je više ne doživljava kao stvarnu osobu. (Uostalom, i Rachel Cusk je postala slavna i osjetila mračan ugriz beštije.) "Life of M" ima svojih manjkavosti, nije najbolji roman Rachel Cusk, u mnogo čemu je i lik M. i prikaz slave u kojoj je zarobljena hiperboliziran, no na tragu je nečeg važnog, čak i ako ideja nije dovršena ili najbolje izvedena.

Upravo reakcija javnosti na "Life of M" pokazuje da je Cusk u pravu i da je njezin posljednji roman trebao biti napisan upravo tako kako je napisan: ljudima razvoj tehnologije omogućuje da uhode sve i svakoga, da vjeruju da poznaju glumicu/spisateljicu jer su pogledali njezin film/pročitali knjigu, no mnogo opasnije od toga, od te presumpcije nečijeg identiteta, jest činjenica da promatrači gube svoj identitet tako što gube dodir sa stvarnošću. Postaju nesposobni razlikovati realnost od fikcije, kreaciju od kreatora, sve shvaćaju doslovno i u svojoj banalizaciji stvorili su novu vrstu nasilja – masa počinje određivati što je stvarno, istinito, pravo i autentično.

"Čitaš, dakle snosiš i posljedice", piše to u dnevniku jednog od sinova pripovjedačice u romanu "Tranzit" (drugi dio trilogije "Oris"). 

"Da čin čitanja u djelima Rachel Cusk nosi posljedice, jedva da treba posebno isticati, no u njezinoj novijoj prozi taj je aspekt dobio novu važnost. Ondje je čitanje istodobno konstitutivan i transgresivan čin – čin koji prisvaja objektivni svijet nametanjem strukture i značenja, ali koji se uvijek može vratiti samom subjektu: onaj koji čita je istodobno i onaj kojeg čitaju", piše Daniel Lea u zborniku Contemporary Critical Perspectives: Rachel Cusk.

Ta dvosmjerna transgresija (slave) koja generira okrutnost iz koje je gotovo nemoguće izaći svoj vrhunac doživljava na kraju romana.

"Ne sviđa mi se kako si me prikazala", kaže M. spisateljici nakon što pročita autobiografiju. "Zapravo, povrijedilo me."

"Ali to nisi ti. To nije nitko."

M. je gleda hladno. "Napisala si to tako da ispada kao da mi nedostaje ljudskosti", kaže. "Ispada kao da sam nesposobna voljeti."

"Ali ti samo glumiš lik", odgovara joj spisateljica. "Lik koji sam izmislila ja. Dakle, ako je to što tvrdiš točno, onda je točno o meni. Nisam tek čak ni guglala. Ne znam ništa o tebi."

M. kaže da su joj savjetovali da dobro promisli što će učiniti. Spisateljica ju je učinila prepoznatljivom time što je knjigu napunila detaljima koje M. ne prepoznaje. Isprva je, kaže, pokušala pratiti nebrojene faktografske pogreške, no na kraju je odustala. Nikad nije bila na tim mjestima koje spisateljica opisuje, niti je činila stvari o kojima pripovijeda. Najvažnije, nije usamljena žrtva kakvom ju je prikazala.

"Ali ja ne znam ništa o tvom privatnom životu", odgovara joj autorica. "Ne znam ništa o tvojoj osobnosti. Samo sam gledala tvoje filmove, kao što je mogao bilo tko."

M. zuri u nju blijedoga lica, nekoliko dugačkih sekundi, ne trepćući, kao da je ne prepoznaje. "Kasnije ću mnogo razmišljati o tom pogledu – nije to bila maska niti duša, nego mehanička moć, moć koja je, čini se, brisala ono u što je gledala", komentira pripovjedačica.

"Imaš slobodu napraviti što želiš. Ali ne želim da koristiš moje ime", odgovara joj M.

Roman "Life of M" završava šokantnom rečenicom, koju neću otkriti, ali koja potpuno mijenja perspektivu cijeloga romana. Što smo to upravo pročitali? Tko je pripovjedačica? O čemu zapravo govori ovaj roman?

Čitaš, dakle snosiš i posljedice.


* Esej je originalno objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista.

 

Podijeli na Facebook