Piše Tanja Tolić
"Bijes je stvorio moj rad. Moramo biti agresivni, potrebna nam je energija! Kiparstvo je agresivno, naravno da jest!" govori Louise Bourgeois. Sitna je, u sedamdesetima, i dalje eksplozivna na arhivskoj snimci u novom dokumentarcu o njezinu životu i radu koji je lani režirala Marie-Ève de Grave. Film "Louise Bourgeois: Skulptura i bijes" prikazan je u sklopu osme Arterije, tjedna filma o umjetnosti, u zagrebačkom KIC-u.
Redateljica slavnoj francusko-američkoj umjetnici i njezinim djelima primarno pristupa psihoanalitički: njezini crteži, slike, skulpture i instalacije su eho komore naših intimnih impulsa koji u jednom naletu sublimiraju ljudsku ambivalenciju – snagu i krhkost, maskulinost i femininost, našu neutaživu potrebu za ljubavlju, naš strah od drugih, svirepost seksa.
Plakat za dokumentarac francuske redateljice Marie-Ève de Grave, "Louise Bourgeois: Skulptura i bijes", 2025. (Foto: Cinétévé/Arte France)
Louise Bourgeois rođena je 1911. u Parizu, već u dobi od jedanaest godina počinje intenzivno pisati i crtati. Ispisuje brojne bilježnice, blokove i dnevnika onime što joj se događa. Ta opsesivno-kompulzivna praksa postaje način na koji se nosi s emocijama koje je preplavljuju; poslije će postati odskočna daska za njezin umjetnički rad.
Rođena je u obitelji proizvođača i restauratora tapiserija, srednje je dijete i odmalena rastrgana: "Trebala sam samoj sebi oprostiti što sam rođena kao djevojčica. Imati kćer je razočaranje." Louise je fizički jako slična ocu Louisu, dijeli s njim i ime, zato ju je možda tretirao kao sina. Zanesena je njime, sve bi učinila za njega. Sve druge žene su joj suparnice. A drugih žena je mnogo.
Louise Bourgeois kao djevojčica sa svojom učiteljicom engleskog jezika, Sadie. Sadie je bila ljubavnica njezina oca (Foto: Cinétévé/Arte France)
Prva očeva ljubavnica za koju zna je mlada Engleskinja Sadie, koju je njezin otac angažirao da njoj i bratu Pierru bude učiteljica engleskog jezika. Atmosfera je u domu napeta i nezdrava. Ljubitelj žena, usto autoritaran, otac je vladao "kokošinjcem". Omalovažavao je djecu, bio nevjeran supruzi Josephine, koja je bila lošeg zdravlja sve otkako je preboljela španjolsku gripu. Josephine se pretvara da ne zna za ljubavnice svojeg supruga. Louisein "ontološki bijes na oca koji neprestano krši pravila, na majku koja nije u stanju reći 'ne', i na Sadie koja bi trebala brinuti o njoj, snažno će je oblikovati kao umjetnicu."
Zaposlenici obiteljske radionice tapiserija (Foto: Cinétévé/Arte France)
Obitelj je ovisila o tapiserijama. Baka s majčine strane naporno je radila, govori na arhivskoj videosnimci, poput ropkinje. Majka joj je također izrađivala tapiserije, bila je perfekcionistkinja u radu i tapiserije je često bojila sama. Radionica u kojoj je majka izrađivala i popravljala tapiserije bilo je sretno mjesto za Louise.
Poslije je često govorila da njezina snaga dolazi od žena iz njezine obitelji, tkalja iz Aubussona koje nikad nisu spuštale iglu i vodile su radionicu željeznom rukom. Otac joj je bio protiv obrazovanja djevojaka, ali joj je majka jasno rekla: "Ne gubi vrijeme s tapiserijama, to je glupo! Da nikad nisi uzela iglu u ruke. Idi u srednju školu i obrazuj se."
Joséphine Fauriaux, majka umjetnice Louise Bourgeois (Foto: Cinétévé/Arte France)
Briljantna u školi, strastvena čitateljica koja je neprestano crtala, Louise svejedno mora napustiti školu kako bi pomagala majci u radionici jer Josephineino zdravlje rapidno propada zbog emifizema. Louise joj praktički postaje medicinska sestra. No usprkos velikoj kćerinoj skrbi i čestim posjetima sanatorijima, Josephine umire 1932. godine.
U očaju, Louise se baca u rijeku Bièvere. Otac skače za njom i spašava joj život. Imala je 20 godina.
Gubitak majke, kao i mnogo drugi gubici koje će proživjeti tijekom života, emocionalno ju je slomio. "Kad vas nešto uznemiri, skočit ćete u rijeku ne misleći da ćete umrijeti. Zbog toga suicid utapanjem smatram bijegom od teškoća." Dugo će je progoniti taj pokušaj suicida.
Louise Bourgeois u studiju u svojem stanu na 142 East 18th Street u New Yorku, oko 1946. godine (Foto: ©The Easton Foundation)
Život u kući nakon smrti majke postaje kaotičan. Louise je utjehu isprva potražila u studiju matematike i geometrije, potom se prebacila na umjetnost. Željela je postati umjetnica. Francuski slikar i kipar Fernand Léger odigrao je ključnu u njezinu životu kad joj je rekao: "Louise, ne razumijem zašto slikaš, daj da ti pokažem nešto." Uzeo je komad iverice, objesio je na policu i rekao: "Pogledaj, drvo se polako okreće, to je skulptura. Louise, ti nisi slikarica, ti si rođena da budeš kiparica."
U tom će periodu upoznati i Roberta Goldwatera, mladog američkog povjesničara umjetnosti. Bila je to ljubav na prvi pogled, vjenčali su se 19 dana nakon što su se upoznali, a krajem rujna 1938. otputovali su u New York. Pobjegla je iz Francuske kako bi se oslobodila. "Vjenčavši se s Robertom, vjenčala sam se sa svojom majkom", rekla je kasnije.
Louise Bourgeois i Robert Goldwater vjenčali su 1937. godine, 19 dana nakon što su se upoznali. Bili su u braku sve do njegov smrti 1973. godine (Foto: Cinétévé/Arte France)
Suprug će je uvesti u umjetnički svijet New Yorka i biti joj velika podrška, pružajući joj i emocionalnu i financijsku sigurnost. Louise silno želi postati majka, međutim uvjerena je da ne može zatrudnjeti, pa ona i Robert usvajaju Michela, malog dječaka iz sirotišta na jug Francuske po kojeg odlaze u trenutku kad izbija Drugi svjetski rat. Tri mjeseca nakon što se par vrati u New York, Louise otkriva da je trudna, rodit će dječaka Jean-Louisa. Šesnaest mjeseci nakon njegova rođenja, na svijet dolazi i Alain Matthew Clément.
Majčinstvo i ženski identiteti postaju ključni motivi u njezinu umjetničkom radu – izvor su radosti i smrti, ispunjenja i rastrganosti. Kad god ima vremena, slika i stvara umjetnička djela, druži se s izgnanim francuskim nadrealistima. No to je i period u kojem je najviše frustrirana: umjetnički svijet New Yorka je mačistički, ona je mlada majka tri malena dječaka, ima osjećaj da je nevidljiva. Obiteljski život čini je tjeskobnom, ima poriv opet pobjeći. Kad je s djecom, želi raditi; kad radi, osjeća krivnju što ne brine o dječacima.
Louise Bourgeois sa svojim sinovima: najmlađim Alainom Matthewom Clémentom, srednjim Jean-Louisom i najstarijim Michelom kojeg su ona i suprug usvojili (Foto: Cinétévé/Arte France)
Godine 1945. napokon ima prvu samostalnu izložbu u Bertha Schaeffer Gallery, dvije godine kasnije još jednu. Serija slika "Femme Maison", koje je napravila kasnih 1940-ih, prvi je njezin veliki umjetnički proboj – arhitektonsko utjelovljenje njezinih emocija, metafora njezine podijeljene psihe; kuće pomiruju te razlike. Fuzija tijela i arhitekture postat će njezin stalna tema koju će ponavljati u različitim materijalima i tehnikama, a navijestit će i njezin prelazak na kiparstvo.
Skulptura će za nju postati ne samo forma u kojoj se najbolje izražava, nego i način da egzorcira svoje unutarnje napetosti.
Za boravka obitelji u Francuskoj 1951. godine, iznenada joj umire otac. Ta će smrt reaktivirati sve njezine traume. Po povratku u Ameriku kreće na psihoanalizu kod dr. Henryja Lowenfelda. Na terapiju će ići više od deset godina. Na zvučnoj snimci govori kako ju je obuzela strašna depresija: bila je bijesna a da to nije znala, i taj je bijes usmjerila prema samoj sebi. Prestaje komunicirati, strahuje od samoubojstva, boji se razvoda, strahuje od ludila, boji se incesta. Počinje mahnito pisati, to joj je spas i zamjena za umjetnost. "Teško je biti žena, usto još simpatična. Ta želja da budemo simpatične strašno je iritantna. Kako da istodobno budeš simpatična i da budeš svoja?" pita se u arhivskom videozapisu.
Louise Bourgeois pozirala je fotografu Roberta Mapplethorpeu neposredno prije svoje retrospektivne izložbe u MOMA-i 1982. godine (Foto: Robert Mapplethorpe)
Rane šezdesete vrijeme su preporoda. Napušta drvo kao materijal i okreće se fleksibilnijim materijalima – gipsu i lateksu. Čini se kao da uspijeva ući u materijal, dopuštajući mu da se širi, stvara neobične krajolike za koje se čini da izviru iz njezine podsvijesti. Jedanaest godina bila je umjetnički nevidljiva, njezine skulpture vraćaju je u (umjetnički) svijet. Konačno ima i studio u svojem novom domu u Chelseaju. Usprkos povremenoj tjeskobi, nezaustavljiva je. Kad god "napada" novu temu – a njezin pristup umjetnosti u to doba je doslovce takav, napadački – ona je referenca na prijašnji rad. Taj period, poslije pojašnjava, došao je iz agresivnog dijela njezina karaktera koji voli otpor kamena.
"Drvo je previše meko, ne pokazuje nikakav otpor. Otpor koji umjetnik mora nadići kad radi s kamenom vrlo je stimulativan."
U toj fazi nastaju i njezini minijaturni, a poslije i veliki kameni falusi. Otvoreno govori o seksualiziranosti svoje umjetnosti, napominjući da ona u njoj ne vidi erotsku komponentu – nekad je opsjednuta dijelovima ženskog, a nekad muškog tijela, no najviše je opsjednuta savršenošću forme.
Louise Bourgeois snimljena sa svojim ocem Louisom. Obožavala ga je, ali istodobno i bila svjesna koliko je povređivao njezinu majku konstantnim preljubima (Foto: Cinétévé/Arte France)
Godine 1973. umire Robert, od srčanog udara. Taj treći veliki gubitak nagnat će je da se suoči sa svojom prošlošću kroz rad "The Destruction of the Father" (Uništenje oca). U mesnici na tržnici nabavila je svježe meso i kod kuće ga izmodelirala u lateksu. Instalacija joj je donijela naslovnicu Art Foruma. Feministkinje je obožavaju, ona je pak ambivalentna jer smatra da ne postoji specifično ženska umjetnost. Sklonija je braniti umjetnički rad nego rod. Novinarima govori kako je žena, pa ne mora biti feministkinja.
Postoji li nešto specifično baš za žensku umjetnost? "Ne još. Žene se najprije moraju riješiti svoje želje da zadovolje pogled muških struktura moći." Kako vidi položaj žene u svijetu umjetnosti? "Žena ga nema. Sve dok, stalno iznova, ne dokaže da ju se ne može eliminirati."
Godine 1980. Louise upoznaje mladog umjetnika Jerryja Gorovoya koji postaje njezin asistent. Jerry na sebe preuzima kontakte s galerijama i postavljanje izložbi. On će je stabilizirati, održavati balans između unutarnjeg i vanjskog svijeta, spriječiti da uništava svoja umjetnička djela i istodobno je poticati da sudjeluje na velikim umjetničkim događajima. Usprkos tome što je postala priznata umjetnica, i dalje, često, proživljava depresivne epizode. Jedino joj rad pomaže. "Ja sam ono što radim. Ja sam moj rad."
Kiparica Louise Bourgeois snimljena sa svojim pomoćnikom Jerryjem Gorovoyem kojeg je upoznala 1980. godine (Foto: Cinétévé/Arte France)
U 75. godini života konačno postaje slavna. Obožavaju je drugi umjetnici i mediji. Uživa li u tome? Svakako, ali ne da se zavarati. "Moje su emocije demoni, neproporcionalno su velike s obzirom na moje tijelo. Intenzitet emocija mi je presnažan, zato ih prenosim u skulpture."
Louise Bourgeois u svojem ateljeu u New York, 1996. godine, pozira ispred skulture pauka (Foto: © Peter Bellamy © The Easton Foundation Adagp, Paris 2020.)
Pred kraj života radi monumentalne skulpture paukova. Pauk za nju simbolički predstavlja majku – pauk je blagotvorna životinja koja plete mrežu sigurnosti i zaštite. Louise želi rehabilitirati pauke, jer se i sama tako osjeća – s njezinih slika i zidova pauci izlaze u javni prostor; tako zatvara krug bijesa. Nakon toga njezina umjetnost postaje mekša, nema više agresije. Umrla je 2010., u dobi od 98 godina.
* Tekst je originalno objavljen na webu Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
