Piše Tanja Tolić
Fotografije: © Sybille Haushofer, Steyr/Wien
Uz Ingeborg Bachmann i Thomasa Bernharda, Marlen Haushofer (1920-1970) jedna je od najvećih austrijskih književnica svojega vremena. Elfriede Jelinek posvetila joj je jednu svoju dramu, ali Haushofer nikad nisu slavili kao austrijsku nobelovku. Rijetki koji znaju za nju pogledali su tek film "Zid" koji je 2012. godine režirao Julian Pölsler, a u glavnoj (i gotovo jedinoj) ulozi nastupa Martina Gedeck, poznata nam iz filma "Život drugih". Film je snimljen prema istoimenom Haushoferičinu romanu iz 1963. godine, apokaliptičnoj ili utopijskoj priči – ovisi o kutu čitanja – u kojoj jedna žena ostaje zarobljena iza staklenog zida ili kupole, a društvo joj prave tek pas Luchs, mačka i krava Bella. Različite ankete provedene na njemačkom govornom području pokazale su da je "Zid" jedna od “najomiljenijih njemačkih knjiga” i ubrojili su ga u "pedeset klasika za život".
Marlen Haushofer 1951. godine
Na hrvatskom jeziku dostupna su još dva romana Marlene Haushofer, svi u izdanju nakladničke kuće Leykam international: njezin prvi, "Šačica života", 2024. prevela je Vedrana Gnjidić, kronološki drugi "Tapetna vrata" preveo je 2022. Igor Crnković, kao i "Zid", njezin treći roman a prvi objavljen na hrvatskom jeziku 2020. Paralelno s Hrvatskom, Marlene Haushofer posljednjih godina otkrivaju i u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama: uza "Zid" objavljeni su i njezini romani neprevedeni na hrvatski "Die Mansarde", "Himmel, der Nirgendwo Endet" i nedavno novela "Wir töten Stella".
Haushofer je zastrašujuća spisateljica, u doslovnom značenju pojma: stilski je, osobito u prvim romanima, hladna i precizna poput britve, a iako uglavnom piše o svakodnevnici ženskih života, kod nje nema ni sentimentalnosti ni melankolije – tek čista brutalnost ženske egzistencije koju će 1963., u pismu prijateljici i spisateljici Jeannie Ebner, nazvati "velikom shizofrenijom", aludirajući na vlastitu rastrganost između domaćinskog života u malograđanskom Steyru i književnog šušura u koji je povremeno odlazila u 160 kilometara udaljeni Beč. "Teško mi je stalno živjeti u više svjetova, u svakom odvojena od drugoga bezdanom. Zato je moja ambicija, gotovo instinktivna prisila, uvijek bila pomiriti te suprotnosti, proizvesti sklad i izliječiti veliku shizofreniju. Ali preslaba sam i potrebno mi je previše energije samo da ne postanem žrtva tog ponora."
Iako ju je britanski nakladnik na engleskom govornom području pokušao prodati pod egidom spisateljice koja je u poraću "austrijskog fašizma postala njegova oštra kritičarka i precizno trasirala državnu ideološku kontaminaciju privatnog života" (London Review of Books), o tako nečemu nema govora: Haushofer uopće nije pisala o politici ili fašizmu, to nisu bile njezine teme, što možda dijelom objašnjava zašto nikad nije postala popularna poput svoje suvremenice Ingeborg Bachmann.
"Problem" njezine literature je što se u njezino vrijeme mogla činiti banalnom – pisala je o svakodnevnom životu žena zatvorenih u kućanske poslove i rodne uloge. Danas je međutim jasno da je bila ispred svojeg vremena: njezina djela mogu se čitati kao feministička kritika patrijarhalnih i malograđanskih obitelji, dok je protagonistica "Zida" još i radikalno postmoderna junakinja koja ne samo da prekoračuje očite ili uočljive granice, već i poziva na odgovornost prema prirodi i svim živim bićima, kako je roman opisala Johanna Chovanec, asistentica na na Odjelu komparativne književnosti Bečkog sveučilišta. Pored toga, cijeli njezin opus, uz dopuštenje same autorice, možemo čitati kao autofikciju, što također doprinosi osjećaju suvremenosti njezinih priča. "Svi su moji likovi dio mene, takoreći ličnosti koje su se odvojile od mene, a koje prilično dobro poznajem", izjavila je svojedobno u razgovoru s novinarkom Elisabeth Pablé.
Daniela Strigl, "Wahrscheinlich bin ich verrückt, Marlen Haushofer – Die Biografie" (Vjerojatno sam luda, Marlen Haushofer – Biografija)
U četiri sata ujutro 11. travnja 1920. revirnom šumaru Heinrichu i dvorskoj sobarici Mariji Frauendorfer u Frauensteinu u Gornjoj Austriji rodila se kći: Maria Helene. Nadimak koji će pretvoriti u ime, Marlen, djevojčica je dobila po omiljenoj junakinji iz jedne od bajki braće Grimm, doznajemo iz biografije Marlen Haushofer koju je 2000. objavila Daniela Strigl pod nazivom "Wahrscheinlich bin ich verrückt, Marlen Haushofer – Die Biografie" (Vjerojatno sam luda, Marlen Haushofer – Biografija). Prvih deset godina života djevojčica je provela u zaseoku Effertsbach, u velebnoj šumarskoj kući u kojoj je živjela obitelj. Ta će kuća, koju je dobio na korištenje njezin otac – a šumari su u to vrijeme bili cijenjeno zanimanje – za nju do kraja života biti "jedina kuća na svijetu", istinski dom.
Odnos s rigidno religioznom majkom bio je napet, živahna djevojčica nije se uklapala u sliku koju je majka za nju zamislila: malena Marlen često je bila tvrdoglava i drsko odgovarala, a odnos s majkom dodatno je otežao nakon što je djevojčici rodila brata Rudolfa 1924. godine. S vremenom će djetinja ljubomora popustiti i djevojčica će se povezati s mlađim bratom. Odnos s ocem bio je daleko bolji – nakon popodnevnog drijemeža pričao joj je fantastične priče i vjeruje se da je upravo on u budućoj spisateljici potaknuo bogatstvo ideja i iznimnu moć zapažanja.
Heinrich i Maria Frauendorfer 1917. godine
Djevojčica je bila bistra i znatiželjna – sama je naučila čitati prije polaska u osnovnu školu u Frauensteinu. S četrnaest godina roditelji su je poslali u internat sestara uršulinki u Linzu. Gimnaziju za djevojke smatralo se najboljom i najuglednijom ženskom školom u Gornjoj Austriji, u njoj su predavale i svjetovne učiteljice, no Marlen se teško prilagođavala na strogo regulirani život unutar samostanskih zidina o čemu iscrpno piše u svojem prvom romanu "Šačica života" (1955.).
"Prve mjesece u internatu Elisabeth je provela kao čovjek kojega su brutalno bacili u vodu i koji sada pliva boreći se za život, izvan sebe od smrtnog straha, i koji nije u stanju pogledati oko sebe. (…) Sestre zasigurno nisu bile bezosjećajne, nego dobronamjerne koliko su im to dopuštala njihova pravila", opisuje Haushofer život svoje junakinje, djevojčice Elisabeth koju sestre uršulinke kažnjavaju "omraženim blagim represivnim metodama poput branjena izlazaka na dvorište, stajanja u kutu i produljenog vremena šutnje", no ona ubrzo shvaća "da većina šikaniranja kojima je bila izložena uopće nije dolazila od časni, nego od neke nevidljive moći koja je bila iza njih, moći pravila i zakona".
U intervjuu koji je krajem prosinca 1968. godine dala bečkom Neue Illustrierte Wochenschau ovako je sažela svoj život u internatu: "Prijelaz s potpune slobode u roditeljskom domu na samostanski život doveo me je do teške depresije. Ozbiljno sam se razboljela i na godinu dana su me ispisali iz škole." U romanu "Tapetna vrata" piše: "Kao djevojčica ponekad sam umišljala da u grudima nosim kamen. Tada još nisam znala da se takvo stanje naziva depresijom, ali u to vrijeme češće sam od nje patila nego danas."
Peti razred uršulinki u Linzu, 1936. Marlen Haushofer četvrta je s lijeva
Godine 1938. nacisti su zatvorili samostansku školu u Linzu pa je obrazovanje nastavila u školi sestara sv. Križa u Linzu, gdje je maturirala 1939. Odmah potom poslana je u Radnu službu Reicha, u Istočnu Prusku, koja je u Austriji uvedena u listopadu 1938. Reichsarbeitsdienst (RAD) bila je poluvojna omladinska organizacija osnovana krajem lipnja 1935. u nacističkoj Njemačkoj, a kao i mladići, sve su djevojke morale odraditi šest mjeseci društveno korisnog rada. Mlade žene uglavnom su radile poljoprivredne poslove, a Marlen Frauendorfer završila je u Christburgu, blizu Elbinga, na njemačko-poljskoj granici.
Tamo će upoznati mladog Nijemca iz Dortmunda, četiri godine starijeg Gerta Mörtha, studenta medicine. U pismu roditeljima otkriva kako uživa u razgovorima s njim jer je kulturna osoba, prema njoj je veoma pristojan. "To ne znači da sam zaljubljena ili nešto slično", piše roditeljima u drugom pismu, no njezin brat Rudolf kasnije je tvrdio da je Gert bio njezina velika ljubav. Marlen Frauendorfer nije odradila svih šest mjeseci: nacističkom invazijom na Poljsku 1. rujna radni logor Christburg je evakuiran, a djevojke su poslane kući.
Već u jesen 1939. planirala je početi studirati germanistiku i umjetnost, no po povratku kući oboljela je od kliničke depresije. Bolest je popustila do siječnja 1940. i u Beču upisuje germanistiku. S Gertom Mörthom vjerojatno se dopisivala cijelo vrijeme jer je on dolazi posjetiti u Beč – zaljubili su se. Mörth je potjecao iz bogate dortmundske obitelji i ozbiljno je shvatio vezu s Marlen, pa je u listopadu 1940. i on počeo studirati u Beču. U jesen 1940. zaruke su bile praktički službene: Marlen je odvela Gerta u Frauenstein i upoznala ga s roditeljima. Nedugo nakon toga, u prosincu, Marlen otkriva da je trudna, ali obitelji to ne govori. No ubrzo je, iz nepoznatih razloga, prekinula vezu s Gertom.
Za djevojku sa sela, odgojenu strogo katolički, izvanbračna trudnoća u to vrijeme bila je velika sramota. Pobačaj nije dolazio u obzir, no roditeljima i dalje ništa ne otkriva. Vraća se u Beč i nastavlja studirati, ali nije dobro, ne veseli se djetetu. Nestrpljivo čeka porod kako bi se “konačno oslobodila ovog tereta”. Marlen, odnosno Annette iz njezina romana "Tapetna vrata", ne može zamisliti da bude normalna majka i zbog toga osjeća krivnju: "Kad rodi dijete, žena prestaje biti slobodna. Ili će biti dobra majka i ništa drugo, ili će podbaciti kao majka i zadržati svoju osobnost." S djetetovim ocem dogovara iznos za uzdržavanje djeteta. Gert Mörth napušta Beč 1941. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag. Godine 1944. pogiba u prometnoj nesreći u blizini Kölna.
Manfred Haushofer snimljen 1940., neposredno prije nego što je upoznao Marlen Haushofer. Fotografija preuzeta iz biografije spisateljice koju je napisala Daniela Strigl
Jednog zimskog dana, prije Božića, piše Daniela Strigl, Marlen se vozila tramvajem. Sva su mjesta zauzeli mladi muškarci u uniformama. Na njoj se i dalje ne vidi da je trudna. Mlad, plavokos i vitak muškarac ustaje i nudi joj svoje mjesto. Počinju razgovarati. Taj je čovjek bio Manfred Haushofer, pripadnik Luftwaffea koji je studirao medicinu u Beču. Bliskost raste, zaljubljuju se, no Marlen postaje sve depresivnija zbog tajne trudnoće. Piše mu pismo i sve priznaje, no Manfred ne odgovara. Od očaja je spašava prijateljica Dita koja zove Manfreda i otkriva da uopće nije primio pismo. Marlen može odahnuti: pronašla je muškarca koji je voli, iako nosi dijete drugoga.
Mladenci Marlen i Manfred Haushofer ispred crkve u Freiensteinu
Marlen i dalje roditeljima ne otkriva da je trudna, iako uskoro treba roditi. Umjesto toga, prihvaća pomoć Trude Laux, prijateljice iz vremena koje je provela u Radnoj službi Reicha. Trudeina majka bila je voljna primiti Marlen u svoju kuću u Bavarskoj: 30. srpnja 1941. na svijet dolazi maleni Christian Georg Heinrich. Trudeina majka udomit će dječaka i o njemu brinuti do njegove četvrte godine. Ubrzo nakon poroda, Marlen Frauendorfer piše roditeljima i obavještava ih da se zaručila s Manfredom Haushoferom. Vjenčali su se 11. studenoga 1941., a nakon kratkog boravka u Pragu u siječnju 1942. sele se u Donju Austriju. Njezin sin Christian i dalje živi u Bavarskoj, Marlen ga nekoliko puta posjećuje, no ne uspijeva pomiriti studiranje s posjetima sinu, pa sve ostaje na kratkim susretima. U ljeto 1942. godine Marlen neplanirano ponovno zatrudni i 27. ožujka 1943. godine rađa drugog sina, Manfreda.
Nakon što joj je prvi sin navršio četiri godine – čitavo vrijeme uvjeren da je udmiteljica Berta Laux njegova majka – u jesen 1945. za dječaka se aktualiziralo pitanje državljanstva pa ga je bračni par Haushofer odlučio povesti sa sobom u Austriju. Ostavljaju ga kod njezinih roditelja, iako nije bio dobrodošao jer je stroga Maria Frauendorfer teško prihvaćala kćerinu "pogrešku", a Marlen i Manfred Haushofer odlaze u Graz gdje Manfred započinje specijalističko stomatološko obrazovanje.
Ponovni susret sa sinom Christianom izazvao je probleme: između dvojice dječaka, Christiana i Manfreda mlađeg, javila se ljubomora. Christianu nisu rekli da Manfred stariji nije njegov biološki otac, nego su mu objasnili da je odrastao u Bavarskoj zbog ratnog kaosa. Navodnom ocu Manfredu bilo je pak teško prihvatiti Christiana kao sina. Distanca između njih dvojice uvijek je bila primjetna, a Christian je tek nakon smrti Marlen Haushofer saznao svoje pravo podrijetlo.
Godine 1946. Marlen počinje ozbiljnije pisati i objavljivati prve kratke priče u novinama i časopisima, vjerojatno zato da popuni skromni obiteljski budžet. U intervjuu za novine Die Furche 1968. godine otkrila je da je počela pisati s osam godina, a sve do svoje devetnaeste pisala je samo za sebe – priče, pjesme i poglavlja romana. Većinu toga izgubila je u doba rata. Nakon što je Manfred 1947. završio specijalističku obuku, obitelj se seli u Steyr gdje Haushofer dobiva posao direktora stomatološke klinike. U Steyr su prebacili i Christiana, a kako je najesen trebao krenuti u školu, prezime Frauendorfer promijenili su mu u Haushofer želeći izbjeći glasine.
Manfred i Marlen Haushofer snimljeni 1951. godine sa sinovima Manfredom mlađim (lijevo) i Christianom. Preuzeto iz biografije Marlen Haushofer koju je napisala Daniela Strigl
Obitelj se izvana činila stabilnom, no između Marlen i Manfreda pojavili su se prvi ozbiljni problemi u vezi. Marlen Haushofer sve je teže padala uloga majke i supruge. Često je bila "tužna i prazna", vjerojatno joj je "nedostajao nužni kvantum samoće koja je za nju bila životna važna", kako piše u "Šačici života", bez sumnje sanja o "velikom djelu koje bi trebalo opravdati ovaj život". Njezina dva sina neprestano se sukobljavaju, napadaju jedan drugoga češće i tvrdoglavije nego što je uobičajeno među braćom, napominje u biografiji Daniela Strigl. Drugi razlog obiteljske krize bio je Manfred Haushofer koji je imao ljubavnice.
Marlen se istodobno pokušava povezati s književnom scenom u Beču. Poslijeratna generacija pokušava nadoknaditi sve što je propustila tijekom nacističkog razdoblja – predvode je pjesnik, urednik i prevoditelj Hermann Hakel te pisac i kritičar Hans Weigel, najpoznatiji po tome što je preveo Molièrea. Hermann Hakel organizirao je književne večeri kojima je želio skrenuti pozornost na mlade autore. Marlen mu se javila s jednom pričom koja mu se svidjela pa joj je pomogao da je objavi u Wiener Arbeiter-Zeitungu. Krug Hermanna Hakela uključivao je niz tadašnjih književnika, između ostalih Ingeborg Bachmann, Gerharda Fritscha, Ilse Aichinger, Herthu Kräftner, Andreasa Okopenka i dr.
Marlen Haushofer 1950. godine
Marlen Haushofer podlegla je Hakelovom šarmu i započeli su intenzivnu vezu. U krugu svojih prijatelja u Beču Marlen se, opisuje Daniela Strigl, predstavljala kao skromna, smirena, srdačna... "poput seoske djevojke", no jasno se vidjela i njezina intelektualna veličina. U posjetima Beču živjela je boemski život, potpuno suprotan mlograđanskom životu zubarove supruge iz provincije. Manfred je pak bio sve nesmotreniji pa su uskoro za njegove preljube znali svi u Steyru. Marlen je situacija s Manfredom uskoro postala nepodnošljiva pa se u lipnju 1950. rastaju, iako su se službeno razveli tek 1956. godine. Za prvotno razdvajanje nitko nije znao, čak ni njihovi sinovi, jer su nastavili živjeti zajedno. Njihov sin Manfred za to je doznao tek godinama kasnije, i to od kolega iz razreda.
U jesen 1950. Marlen Haushofer javlja se i Hans Weigel s molbom da mu pošalje svoje priče. Među djelima koje mu šalje je i poglavlje njezina prvog romana. Weigel ga odabire za čitanje na Austrijskom tjednu knjige koji je održan u foajeu bombardirane Bečke državne opere. Čitanje romana Marlena Haushofera nije bilo dio glavnog programa, ali je zapaženo. Weigel će joj pomoći da 1952. objavi novelu "Peta godina" (Das fünfte Jahr) u nakladi Jungbrunnena, a zahvaljujući njoj će godinu kasnije dobiti državni poticaj za književnost. To joj je dalo vjetar u leđa – književnost joj više nije hobi. Weigel će u velikoj mjeri utjecati na to što piše i objavljuje. Dva je rukopisa uništila jer je smatrao da nisu dobri. Kritika joj je teško padala, a paralelno se osjećala rastrganom dužnostima majke i domaćice.
Novinarka Elisabeth Pablé, koja je upoznala Marlen u Salzburgu ranih 1960-ih, jednom je rekla: "Marlen je gotovo uvijek imala grižnju savjesti jer nije mogla posvetiti dovoljno vremena svojoj obitelji." Hans Weigel joj je pak jednom savjetovao: "Znaš, Marlen, što radiš krivo? Kad te Manfred traži sendvič, ti mu daj tri."
Početkom 1950-ih ponovno pati od depresije, pa – opet po savjetu Hansa Weigela – kreće na terapiju kod psihijatra Viktora Frankla. Moguće je da je otponac za depresiju bila Manfredova najnovija ljubavna veza – s Marleninom prijateljicom Inge koja mu je postala pomoćnica u stomatološkoj ordinaciji. Općenito, odnos između Marlen i Manfreda bio je vrlo težak u to vrijeme. Kao razvedeni par živjeli su u odvojenim sobama u zajedničkom stanu i često danima nisu razgovarali. Marlen je, s jedne strane, ohrabrivala svoju prijateljicu Inge u odnosu s bivšim mužem te joj je čak savjetovala da se za njega uda. Ponašala se vrlo tolerantno, poslala ih je na godišnji odmor, a onda sa stanovitim zadovoljstvom primala izraze sućuti od prijatelja i poznanika.
Marlen i Manfred Haushofer s novim autom ispred svoje kuće u Steyru
Na vrhuncu sukoba s bivšim mužem 1953. godine, Marlen Haushofer poslala je starijeg, "teškog" sina Christiana na godinu dana u internat u Steyru. Dječak je tamo i spavao, iako je internat bio udaljen svega pet minuta hoda od obiteljskog stana. Prijateljica psihologinja rekla joj je da se Christian osjeća zanemarenim, no Marlen nije obraćala pažnju na savjet.
Prvi roman koji je objavila, "Šačica života" (Eine Handvoll Leben) 1955. godine, odražava njezin privatni život u to vrijeme. Marlen želi trajno napustiti Manfreda, ali mu ne želi biti financijski teret. U kolovozu 1954. piše bliskoj prijateljici Friederike Kästenbauer: "Sada se zaljubio u jednu Talijanku, ali je otišao s Inge na nekoliko dana iako mu se ona više ne sviđa. (…) Morala bih se osamostaliti od njega i to pokušavam već sedam godina. Ali budući da mi on uzima svu snagu i sve moje vrijeme, ne mogu izaći iz ovog ropstva."
U "Šačici života" glavna junakinja Betty Russel čini ono o čemu je Haushofer moguće potajno maštala – ne samo da napušta supruga, nego napušta i dijete. "Čak i sama pomisao na neku malenu, praznu hotelsku sobu odjednom joj je bila privlačna, soba u kojoj bi mogla raditi što ju je volja, spavati sama, čitati noću, jesti bez tanjura, srebrnine i stolnjaka, soba u kojoj se mogla nasmijati kad bi nešto bilo smiješno i gdje bi mogla potrgati maramicu kada je bijesna. (…) Elisabethin je život tekao u stalnom radu, ali bez trunke rada kojim bi bila zadovoljna. Jednom je pokušala o tome razgovarati s Tonijem, no on je samo rekao da ima dovoljno posla po kući i neka bude sretna što se ne mora toliko mučiti kao druge žene. (…) Betty je zamišljala kako bi joj se život odvio da nije bilo toga brutalnog uplitanja izvana. Možda bi se konačno pomirila sa sudbinom i s godinama postala neka ljubazna, pomalo rastresena žena koja ide u šetnje sa svojim djetetom, čita romane, dočekuje goste, aranžira cvijeće u vazama i osjeti život kako teče blago i bez žaljenja. Jedna od mnogih žena kojima su slomili volju i koje više uopće nisu stvarne."
U svakodnevnom životu Marlen se konstantno borila za nekoliko sati pisanja. Ispočetka je koristila rane jutarnje sate, prije doručka. Tekstove je pisala rukom, posvuda su ležali blokovi u koje je zapisivala ideje dok je obavljala kućanske poslove. Ujutro je obavljala kućanske poslove, poslijepodne učila sa sinovima, vikendom pomagala Manfredu oko uredskih poslova. Manfred Haushofer bio je stalno u financijskim problemima. Potpuno netipično za profesiju stomatologa, slabo je zarađivao. Pored toga, bio je i loš zubar: u Steyru su ga se bojali jer je vikao na svoje pacijente, a one koji su se žalili na bolove smatrao je plačljivcima.
Marlen Haushofer i Jan Tauschinski u Steyru. Fotografija preuzeta iz biografije spisateljice koju je napisala Daniela Strigl
Iako je Marlen Haushofer duboko prezirala model građanske obitelji iz 1950-ih godina, nije ga nikad napustila. Pisac i prevoditelj Oskar Jan Tauschinski, koji će postati izvršitelj njezine oporuke, u jednom je pismu otkrio: "Marlen je voljela i divila se Simone de Beauvoir, čitala je Rosu Mayreder s najvećim poštovanjem i osjećala sestrinsku povezanost s pionirkama ženskog pokreta, ali sama nije bila borac."
"Bolesniku nije moguće pomoći ako je njegova bolest zapravo njegov život", piše u "Tapetnim vratima". "Život je jednostavno bio previše snažan da bi ga se savladalo", zaključuje u "Šačici života".
Romanom "Šačica života" Haushofer se konačno uspjela etablirati u austrijskom književnom svijetu. Roman je objavila nakladnička kuća Paul Zsolnay Verlag, najveći izdavač beletristike u Austriji u to vrijeme, švicarske i njemačke novine objavile su recenzije romana, knjigu su popratile domaće i strane radio-postaje. Kritika je općenito dobro prihvatila knjigu. I drugi njezin roman, "Tapetna vrata" (Die Tapetentür, 1957.) objavio je Zsolnay Verlag, no ta je knjiga naišla na podijeljena mišljenja – dio kritike ju je pohvalio, drugi su je smatrali banalnom.
Godinu kasnije, 1958., Haushofer obavljuje novelu "Ubit ćemo Stelu" (Wir töten Stella), za koju je sama, kako je napisala početkom 1959. prijateljici i spisateljici Jeannie Ebner, smatrala da je "najzrelija koju sam dosad napisala". Iste godine ponovno se udaje za Manfreda. Kad ju je jedan prijatelj upitao zašto je to učinila, kratko je rekla: "U Steyru se ne možeš razvesti."
U to je vrijeme bila u kasnim tridesetima i nije se borila samo s depresijom. Mučilo ju je što su se drugi austrijski pisci njezine generacije odavno etablirali, a ona je imala osjećaj da zaostaje. Mrzila je javne nastupe, slabo je tumačila svoja djela, tiho je govorila i općenito ostavljala dojam skromnosti. Sve će se to promijeniti s njezinim romanom "Zid" (Die Wand) koji će objaviti 1963. godine.
"Materijal za 'Zid' uvijek je bio tu", rekla je u jednom intervjuu. "Nosila sam ga u sebi nekoliko godina, ali nisam ništa bilježila. Ni sa kim nisam o njemu razgovarala." Djece više nije bilo doma, pa je svako poslijepodne pisala dva do tri sata. Promjena je dramatična: "Zid" je stilistički perfektan, djeluje kao da je napisan u jednom, velikom dahu. Prvi primjerak onoga što će postati "Zid" Haushofer je napisala rukom u bilježnicu s crtama jer ju je "smetalo lupkanje pisaćeg stroja". Prva bilježnica od njih pet još je nosila naziv "Stakleni zid", druga je označena samo kao "Zid".
Marlen Haushofer, 1955. godine
Marlen Haushofer, koja je rado čitala kriminalističke romane i znanstvenu fantastiku, navodno je ideju za roman dobila čitajući serijal knjiga "Terra-Utopia", kojih je imala pozamašnu zbirku. U jednoj od knjiga bila je priča pod nazivom "Staklena kupola", koja govori o grupi ljudi što su preživjeli svojevrsno ledeno doba pod zaštitom ogromne staklene kupole. Bilo kako bilo, 1961. Marlen je započela svoj roman o ženi koja sa sestričnom i njezinim mužem odlazi na vikend u lovačku kuću da bi sutradan otkrila da se dogodila neka vrsta katastrofe – rođaci se nisu vratili iz sela u koje su otišli prethodnu večer, a ona je zarobljena prozirnim zidom.
"Uvjerila sam samu sebe da se preko noći spustio ili podignuo nevidljivi zid i u ovom stanju bilo mi je potpuno nemoguće pronaći objašnjenje za to. Pretpostavljala sam da je to neka nova vrsta oružja, koje je neka od svjetskih sila potajno razvila; idealno oružje, koje zemlju ostavlja netaknutom, ubijajući samo ljude i životinje."
I "Zid" je dobio podvojene kritike. Unatoč tome, odlično se prodavao i postao najčitanija knjige Marlen Haushofer za njezina života. U jednom je intervjuu zid iz svojeg romana protumačila ne kao fizičku, već kao psihološku prepreku: "Zid na koji mislim je zapravo mentalno stanje koje odjednom postaje vidljivo vanjskom svijetu. Nismo li posvuda podigli takve zidove? Zar nema svatko od nas pred sobom zid sastavljen od predrasuda?" "Zid" se, međutim, čini i kao njezina ultimativna ženska fantazija: u "Šačici života" glavna junakinja pobjegla je od supruga i sina, u "Tapetnim vratima" muškarac njezina života je napusti nakon što rodi mrtvorođenče, u "Zidu" se doslovce riješila ne samo muškar(a)ca, nego svih ljudi – glavna junakinja živi isključivo sa životinjama i za životinje.
"Zid u Haushoferičinom romanu izokreće prijašnje hegemonijske odnose povezane s kapitalizmom i ovisnošću o materijalnim dobrima: protagonistica doduše jest zatočenica, ali je u svome mikrokozmosu iza zida autonomna. Time osim prirode ne postoji nikakva nadređena sila kojoj se mora prilagoditi. Radi se o ženi kojom više ne vladaju društvene prisile ili ograničenja vezana uz duboku dosadu, već o vladarici vlastitog žvota. (…) Iza zida, žena je odvojena od društvenog prostora, a time ujedno i od patrijarhalnih odnosa moći", piše Johanna Chovanec, asistentica na na Odjelu komparativne književnosti Bečkog sveučilišta, u svojem radu "Prekoračenje granice i Treći prostor u romanu Zid Marlen Haushofer" (2018.).
Junakinja "Zida" gubi i spolni i rodni identitet – ne samo zato što je često gladna pa toliko omršavi da gubi ženske tjelesne atribute, nego više i ne mora (ne može) biti žena jer nema nijednog drugog ljudskog bića; eventualno je majka svojim životinjama.
"Odvojenost od civilizacije vodi djelomičnom raskidu s prijašnjim životom i omogućuje unutarnju otvorenost. Uloge koje doprinose formiranju identiteta temelje se na pripadnosti pojedinaca određenim grupama. One su stvorene u društvenom prostoru te samo u njemu imaju svoje značenje. Isključivo tamo produciraju se i reproduciraju kulturalne i rodno specifične razlike. Protagonistica se oslobađa tih uloga, koje su u njenom prijašnjem životu ograničavale razvoj njene ličnosti te u više pogleda prekoračuje granice: na radikalan je način spremna na preobrazbu i na novi život. Jedina druga opcija da umakne sudbini bilo bi samoubojstvo, o kojem razmišlja, ali ga kategorički odbija zbog odgovornosti koju ima prema životinjama", piše u zaključku svojeg rada Johanna Chovanec.
U godinama nakon "Zida", Marlen Haushofer objavila je dvije dječje knjige – "Bartolove pustolovine" (Bartls Abenteuer, 1964.) i "Teško je biti dobar" (Brav sein ist schwer, 1965.), a potom i dobila Nagradu grada Beča za dječju književnost. Weigel je prezirao dječju književnost. Osvrćući se na njegov stav, Marlen Haushofer jednom je napisala prijateljici Jeannie Ebner: "Moj redoviti prihod sada su knjige za djecu. Lako mi ih je pisati i ne mislim da je to sramota. Nažalost, ne mogu svi prevesti Molièrea."
Maria Frauendorfer s kćeri Marlen i sinom Rudolfom 1924. godine. Fotografija preuzeta iz biografije spisateljice koju je napisala Daniela Strigl
Nakon toga počinje pisati roman o svojem djetinjstvu, "Nebo koje nigdje ne završava" (Himmel, der nirgendwo endet, 1966.), djelo koje će smatrati svojim najboljim. Godine 1968. dobiva Austrijsku državnu nagradu za književnost za pripovijest "Užasna vjernost" (Schreckliche Treue). U proljeće 1967. godine Marlen Haushofer više ne može ignorirati bol u predjelu kuka – liječnik joj je isprva dijagnosticirao reumu, no u ožujku 1968. ispostavlja se da ima rak kostiju. Krajem godine dovršava novi roman "Mansarda" (Die Mansarde) koji će biti objavljen 1969., kada kreće na kemoterapiju i zračenje.
Marlen Haushofer u bolnici djeluje opušteno, čavrlja s prijateljima, brat Rudolf svaku večer sjedi pokraj njezine postelje, svaki dan dolaze prijatelji Oskar Jan Tauschinski, Hans Weigel i Elfriede Ott. Marlen je Tauschinskom izričito zabranila da njezinoj rodbini kaže za tešku dijagnozu, čini se da o njoj ništa nije znao ni Manfred – njezini prijatelji su mu namjerno tajili istinu jer nisu željeli da češće dolazi u Beč. Nisu voljeli zubara iz Steyra.
Marlen Haushofer, 1969. godine
Tretmani zračenjem bili su neuspješni. Od intenzivne kemoterapije opadala joj je kosa, pomutila su joj se osjetila. Kortizon je izobličio njezine inače lijepe crte lica. Pred kraj života dovršila je još jednu knjigu za djecu, "Nije nimalo zabavno biti loš" (Schlimm sein ist auch kein Vergnügen). Ta će knjiga biti objavljena nakon njezine smrti i ubrzo će postati austrijski dječji klasik. Početkom ožujka 1970. godine Marlen Haushofer primljena je u privatnu kliniku u Beču. Nakon operacije pala je u komu i preminula 21. ožujka, tri tjedna prije svojeg pedesetog rođendana.
* Esej je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
