Razgovarala Sanja Baković
Povod za razgovore s dobrim pjesnikinjama i pjesnicima valjalo bi tražiti u ljepoti kojom trajno "zrače" njihovi pjesnički tekstovi i tiho kovitlaju i mijenjaju svjetove nas koji ih čitamo. Potom u onom inovativnom pa i u uznemirujućem što donosi njihov jezik i glas. U onome što nas obnavlja, razbuđuje. Osim svega navedenog, povod za razgovor s Miroslavom Kirinom, pjesnikom, prevoditeljem, profesorom engleskog jezika, pokretačem pjesničkih djelovanja, književnikom u najširem smislu riječi, ovoga trenutka je nagrada Goranov vijenac za 2024. godinu.
Nagrada se dodjeljuje u okviru pjesničke manifestacije Goranovo proljeće za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu (od 2018. godine dodjeljuje se bijenalno). U Lukovdolu, rodnom mjestu pjesnika Ivana Gorana Kovačića, na njegov rođendan i prvi dan proljeća, i ove su godine dodijeljene nagrade Goranova proljeća. Miroslav Kirin primio je nagradu Goranov vijenac, a pjesnikinja Silba Ljutak primila je nagradu Goran za mlade pjesnike.
* Čestitam ti na našoj najvećoj pjesničkoj nagradi Goranov vijenac. Kao mladi pjesnik 1989. godine dobio si nagradu Goran za mlade pjesnike za knjigu "Od nje do vječnosti". Između dva "Gorana" prošlo je trideset i pet tvojih pjesničkih godina, punih objavljenih knjiga, sveg tog "jedinog" posla oko poezije. Iz knjige u knjigu stvarao si uvijek novi pjesnički prostor i svijet, dopuštao si nam da te kao čitatelji upoznajemo kroz čudo jezika, uvijek iz nekog drugog kuta. Danas kada čitam tvoju prvu knjigu jednako je pjesnički snažna i inovativna, suverena i ravnopravna svim tvojim kasnijim radovima. Kroz godine mijenjao si teme i oblike pjesme, pisao prozu i hibridne žanrove, istraživao vlastiti glas, stvorio svojevrsnu "kirinopoetiku". Kako se vježba i postiže pjesnička svježina i izdržljivost?
– Hvala ti na čestitki i na lijepim riječima o prvoj knjizi, ali i o mojem pisanju općenito! Ta "pjesnička svježina i izdržljivost" vježba se upravo tako što se neprestano piše i čita. Pjesnik čita sve – ponajprije knjige, naravno, a onda i ljudska lica, krajolike, događaje kojima, ako ima sreće, svjedoči u šetnji, onako walserovski, s mnogo detalja koji se nude da budu iščitani, ili čak pogrešno iščitani, što je jednako dobro. Dobro znamo da je pogrešno čitanje bitan element razvoja književnog djela, pa tako i poezije. Pjesma nastaje iz nesporazuma između pjesnika i okoline. Nisu se razumjeli i rađa se potreba da se to nerazumijevanje nekako smanji ili da nestane, da se uđe u problem. Pjesma tako može humorno ili pak filozofski slojevito pokušati razriješiti zagonetku doživljenoga. Mada nas riječ "razriješiti" ipak udaljuje od biti poezije.
* Jedan si od rijetkih "dvostrukih goranovaca". Kakvo je bilo tvoje književno, preciznije pjesničko, vrijeme od "malog" do "velikog" Gorana? Što ti znači ovaj Goranov vijenac?
– Prije svega, nadam se da sam odrastao, u svakom smislu riječi. Mnogo je riječi i bilježnica ispisano od prvih nezgrapnih i razbarušenih pjesama koje su plijenile katkad neobuzdanom jezičnom energijom do današnjih asketski strogih, no zaigranih i vedrih, na nepredvidivoj klackalici između smisla i nesmisla. Mjeriti pjesničko vrijeme je nemoguće, jedini vidljivi trag vremena su knjige i ono u njima. Pjesničko vrijeme nije samo ono moje, odnosno ne počinje od trenutka kad sam zapisao svoju prvu pjesmu, to vrijeme ide daleko u književnu povijest, ono obuhvaća sve što sam ikad pročitao. Sve je to nepovratno dotaknulo mene i prije nego što sam dospio na svijet i u jezik.
No da budem konkretniji. Osamdesete su bile obilježene traganjima za vlastitim glasom, a on se prije svega oblikovao unutar književnog polja, no i unutar polja različitih umjetničkih disciplina, prvenstveno rock glazbe, filma i suvremene umjetničke prakse. Bilo je to, dakako, pod utjecajem "kvorumaške poetike", koja se razlikovala od drugih poetika upravo po odsutnosti jasno definirane poetike. Očitovala se u bogatstvo različitih glasova i mogućnosti da se čuje više perspektiva.
Mladom pjesniku zapravo nije bilo ni jednostavno ni lako biti izručen takvoj mnoštvenosti izbora pa je tako i individualna poetika nerijetko mogla bila proizvod raznovrsnih silnica. Jesu li, primjerice, koordinate pjesničkog djelovanja unutar razlogaške generacije bile nedvosmislenije i jasnije, je li filozofijska potpora razlogovcima dala čvršći okvir i prepoznatljivost? Nisam posve uvjeren, premda je pjesnički diskurs razlogovaca međusobno sličniji nego što je onaj kvorumaša.
Kvorumaši se odlikuju upravo različitošću, nesvođenjem na jednu poetiku, spremnošću da iskušavaju različite mogućnosti. Možda je i to jedan od razloga što je pjesnički život nekih kvorumaša dulji i otporniji na protok vremena nego što je slučaj s razlogovcima. Razlogovcima je, čini mi se, bilo teško nadići okvire vremena u kojem su stasali.
Foto: presnimka Vida TV
No da se vratim vremenu koje smo tek načeli. Početkom devedesetih bio sam nigdje, tlo svijeta u koji sam vjerovao izmaknulo se pod mojim nogama. Rat je izmijenio mnoga uvjerenja, preokrenuo optiku gledanja na svijet. Imao sam tada iza sebe nagrađenu zbirku poezije, no ta knjiga nije otvarala neki mogući smjer. "Od nje do vječnosti" bila je prožeta raznoraznim pjesničkim utjecajima, od Zvonka Makovića, Jagode Zamoda, Branka Maleša, Petera Handkea, Strindbergova "Okultnog dnevnika" pa do rock pjesnika Jima Morrisona i Michaela Gire, što je bio dug kvorumaškom intermedijalnom promišljanju svijeta, ali i odraz načina dinamičnog života u osamdesetima.
Trebalo mi je devet godina da uspijem nešto novo pjesnički artikulirati. U devedesetima na književnu scenu je stupila autobiografska književnost, pisali su se i čitali (ratni) dnevnici, ispisivala se književnost prisjećanja i svjedočenja, u modu je ulazila stvarnosna proza, a onda i poezija, jer činilo se da takav pristup najbolje govori o vremenu tranzicije poslije rata punom proturječja. Ja se tu nisam nalazio, za mene književnost visokomimetičnog stila nije bila osobito zanimljiva. Čitao sam neke druge vrlo važne pjesnike – Celana, Šalamuna, Becketta… tražeći način kako da odgovorim na izazove turbulentnih devedesetih i pronađem svoje mjesto u njima.
Čitanje i osluškivanje uzdrmane zbilje rezultiralo je zbirkom "Tantalon" (1998.), koju su neki od kritičara svrstali u "neoegzistencijalističko pismo" (Sanjin Sorel) i u njoj prepoznali krize i nemire društva i individue tog doba. Malo bih sad "pretrčao" sljedeća desetljeća spomenuvši "Jaloge" (2006) kao čistilište vlastita pisanja, zaokret ka tematizaciji svakodnevnog razgovornim, demetaforiziranim govorom. "Zbiljka" (2009) bila je još pročišćenija, no u tematskom smislu ponudila je svijet s margine, prešućen ili zanemaren, biljni, životinjski pa i ljudski svijet kojemu kronično nedostaje naše pažnje. Prvi put se u nekoj od mojih knjiga javila i pjesma u prozi.
"Zenzancije" (2013.), "Hipernovalis" (2015), "Lirka" (2018) i "Malešne" (2019) prilično su ujednačene zbirke, a opet svaka na svoj način posebne, osobito maleni "Hipernovalis", napravljen u japanskom uvezu, koji najviše radikalizira moje viđenje poetske slobode. Na koncu, Goranov vijenac dolazi kao pohvala mojim naporima proširivanja pjesničke slobode, kao i mogućnosti da se osmjehnemo svim nedaćama suvremenog svijeta usprkos.
* Do 1990-ih pjesnička manifestacija Goranovo proljeće obuhvaćala je cijeli jugoslavenski književni prostor, nagrade koje su dodjeljivane odlazile su u različite krajeve bivše države, stizale u drugačije jezične prostore. Prvi Goranov vijenac dodijeljen je 1971. godine, a prvi Goran za mlade pjesnike 1977. godine. Što danas iz tvoje perspektive znači Goranovo proljeće?
– Puno toga se promijenilo, a ta doista poticajna nagrada sada se isključivo odnosi na mlade pjesnike iz Hrvatske. Nipošto ne bih podcijenio njihove dosege unutar današnjeg konteksta, no natječaj koji se odnosio na golemo područje Jugoslavije, sa svim različitostima i sličnostima, sigurno da je imao drugačiji značaj i odjek. Premda se na tom velikom i mnogoljudnom zajedničkom prostoru dobro komuniciralo i putovalo, primjerice na književna događanja u druge republike SFRJ, a objavljivale su se knjige i časopisi u kojima su bili zastupljeni svi jugoslavenski pisci, ipak je uvijek postojao faktor iznenađenja i s njim povezana uzbuđenja, osobito kad je riječ o još neafirmiranim pjesnicima i pjesnikinjama.
Premda je riječ o drugom povijesnom trenutku i medijskoj situaciji, ipak je za primijetiti kako je dodjela nagrada Goranova proljeća bila izuzetno dobro medijski popraćena, a laureati su bili pozivani na domjenak kod tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SRH. Ta politička podrška manifestaciji značila je nedvosmislenu potporu, no s demokratskim promjenama došlo je do pokušaja njezina gašenja (tu je veliku ulogu spašavanja odigrao jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika Slavko Mihalić), ili bar "pripitomljavanja" manifestacije minimalnim financijskim potporama. Danas je Goranovo proljeće, uz mnogo uložena rada i entuzijazma Programskog odbora na čelu s međunarodno priznatim pjesnikom Markom Pogačarom, ugledan međunarodni festival srednjeg opsega, umrežen u Versopolis, europsku mrežu pjesničkih festivala.
Foto: Facebook stranica Odvalimo se poezijom
* Razmišljajući o tvojoj poeziji, čini mi se važnim plan eksperimentiranja s jezikom. Sjetimo se samo nekih naslova tvojih knjiga ("Tantalon", "Lirka", "Jalozi"...). U svojoj posljednjoj knjizi "Zapisci iz nedirnutih krajeva" (Mala zvona, 2023.) donosiš nam poetske putopise. Opet iznenađenje izborom naslova i ne tako čestog pojma "zapisci". Podsjeća na prijevod Rilkeove knjige "Zapisci Maltea Lauridsa Briggea". Zašto ne bilješke, zapisi, crtice? Odakle "zapisci"?
– Riječ "zapisci" odlikuje se većim odmakom od pojmova bilješke, zapisi, crtice, a koji sugeriraju određenu sirovost, nedovršenost zapisanoga. Očito da je meni potrebna začudnost, neuobičajena startna pozicija za pisanje i razvijanje rukopisa. Dakako da sve polazi iz jezika, riječ je i doslovno početak pjesme.
Nekad davno je bilo dovoljno da me zaokupi jedna riječ, ili fraza pa da asocijativnim vezovima dođem do pjesme koja je manje željela misliti, a više osjećati silinu verbalne energije. Zato sam tada u jednom zamahu i mogao napisati pjesmu od petsto-šesto riječi, a sada je to pedeset-šezdeset riječi, i manje. Osjeti se dakle novi odnos prema riječima kao prema kapi vode na dlanu. Svaka riječ je bitna, svaka riječ je nezamjenjiva.
Cijelo vrijeme istražujem pa su tako i pojedine knjige, odnosno rukopisi, jer bilo je i odbačenih, neukoričenih, nosile obilježja tih istraživanja, a njihovi su diskursi pak nosili obilježja vremena i lektire. Poetski se subjekt u njima "presvlačio", da aludiram na Čegecov meni važan i formativan naslov „Presvlačenje avangarde“, ne bi li mogao na odgovarajući način progovoriti o onome što mu je tog trena bilo predmet interesa. Kada počinje, mladi pjesnik teško razlikuje diskurse drugih od vlastitoga u nastajanju. Teško je biti izvoran, a opet – nema izvornosti bez izbora dobre lektire.
* Borges u svojoj knjizi "Umijeće stiha" navodi kako, kada se suoči s praznom stranicom, osjeća da mora nanovo otkrivati književnost za sebe, te kako mu prošlost nije ni od kakve koristi. Nove knjige započinješ često, tako izgleda posljednjih nekoliko godina. Kako za tebe izgleda ova vrsta suočavanja o kojoj je Borges pisao?
– Borges je u pravu, naravno, mada se svaka takva izjava mora uzeti sa zadrškom. Bez obzira što napisali, pred novom praznom stranicom ponovno smo na početku, nikad ne znamo što će se zbiti. Ipak, treba uzeti u obzir i sve što smo dotad napisali. Kada sad pišem prvu riječ neke pjesme, naravno da ona iza sebe nosi teret tisuća napisanih stihova i redaka. Prazna stranica sad i prije tridesetak godina nikako nije ista. Na samim počecima nastojao sam tu bjelinu što prije prekriti riječima, njihovim pomalo nasumičnim gomilanjem, svojevrsnim automatskim pisanjem, a sve iz straha od te blještave praznine bjeline papira. Danas sam puno oprezniji, odvagujem svaku riječ i u svakoj naslućujem težinu tisuća riječi.
* U "Zapiscima iz dodirnutih krajeva" u tekstu "Poezija" opisuješ doživljaj u Parizu, kada su u vagonima podzemne željeznice bili izloženi stihovi brazilskih pjesnika. Upozoravaš na neukus "samodopadnog izlaganja" poezije, kada ona postaje poput "reklamnog slogana" (sintagme koje spominješ u tom odlomku). Granica između zauzimanja za poeziju i unižavanja poezije čini mi se krhka, lako ju je prijeći. Možeš li je opipati, objasniti?
– Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina."
Ima nekih dvadesetak godina kako sam napisao tekst "Poezija u Zapiscima". Čini mi se da sam s vremenom ipak ublažio svoj prilično grub stav. Tada još nije bilo društvenih mreža koje su do neslućenih granica promovirale poeziju, nerijetko i na njezinu štetu. Tada se, ali još i danas, govorilo o tome kako je poezija marginalizirana, kako treba nešto učiniti pa otud i ti ulomci u podzemnoj željeznici. Međutim, u izlaganju poezije na takvim nemjestima ima i agresivnosti, koju ne bi valjalo vezivati uz poeziju. Mislim da mi je upravo to zasmetalo, ta očita želja da se ukaže na poeziju, a ne da joj se dopusti da se sama ponudi prepoznavanju, uz rizik da ne bude prepoznata.
* U eseju "Majstori patnje" Vesna Parun navodi kako "pišući ili čitajući poeziju, živiš zgusnutije, jer vanvremenskim potiskuješ vremensko". Kako doživljavaš ovu Paruničinu tvrdnju?
– Vesna Parun je to sjajno sažela. Premda poezija ovisi upravo o tom vremenskom i u njega se smješta kako bi nam tu i sada nešto rekla, ipak u načinu kako to čini, u neponovljivom pojedinačnom pjesničkom izričaju nadilazi zadano vrijeme. Primjerice, Wisława Szymborska govori o mnogim stvarima o kojima su tisuće pjesnika, kako oni prije nje tako i oni u njezinu vremenu govorili, no njezin jezik, naoko pristupačan i svakodnevan, blagohumorni pogled na svakodnevicu i filozofijsko promišljanje bitnog, jer upravo veliki pjesnici nepogrešivo detektiraju ono bitno, čine je suvremenom i nadvremenom.
* Prevođenje poezije dio je tvojeg pjesničkog posla. Prevodiš s engleskog jezika. Preveo si na hrvatski jezik dvije knjige kanadske pjesnikinje Anne Carson koja se smatra jednim od najvažnijim suvremenih pjesničkih glasova: "Vježba zvana Albertina" (Booksa i MaMa, 2019.) i "Razstvaranje" (Ljevak, 2023). Znamo da Carson svaku knjigu radi kao istančan i zatvoren konceptualni projekt. Čitanku iz suvremene kineske poezije "Nezavršeno putovanje" objavio si 2022. godine. Gladni smo dobrih prijevoda, pristupa u ono drugo. Diskusije oko toga što je dobar prijevod, piše li prevoditelj kroz prijevod potpuno novo djelo, postale su izlišne. Jesu li te takve dvojbe ikada mučile? Koju dimenziju tebi kao književniku daje i otvara prevođenje? Hoćemo li dobiti neku novu Carson u tvojem prijevodu?
– Meni se prevođenje oduvijek činilo produžetkom vlastita pisanja, ali uz pomoć poezije koja nudi nešto drugo nego što nudi moja. Pritom poezija koju se prevodi možda raspolaže s posve drugačijim tematskim rasponom, drugačijim poetičkim strategijama i upravo je to izazov vlastitom pisanju da se nosi s onim što ne očekuje, a da se ne pokuša istodobno nametnuti tekstu koji se prevodi.
Pjesnik koji prevodi ne bi se trebao vidjeti u poeziji koju prevodi, a opet, kako je prevođenje uvijek i stanoviti kompromis u jeziku između točnosti i gipkosti, prijevoda i prepjeva, ipak se na kraju mora osjetiti i iskustvo pjesnika u prevedenoj poeziji. Riječ je o prilično ambivalentnoj situaciji istodobnog skrivanja i otkrivanja pjesnika u prevođenju poezije.
Što se tiče pitanja o nekoj novoj Carson u mojem prijevodu, ne mogu ništa konkretno odgovoriti. Rad na "Razstvaranju" me poprilično iscrpio, bez obzira na to što mi je bio užitak nositi se s izazovima tako zahtjevnog djela. S druge strane, to o „novoj Carson“ može podrazumijevati i otkriće neke nove pjesnikinje. Razmišljao sam da domaće čitatelje upoznam s Mei-mei Bersenbrugge, pjesnikinjom američko-kineskog porijekla čiju sam poeziju već prevodio za Poeziju naglas i časopis Poezija. Njezina poezija je obilježena složenošću kulturalno-jezičnih "mutacija" što su uslijedile njezinim preseljenjem iz Pekinga u SAD, preseljenjem iz jednoga jezika u drugi, iz jednog kulturalnog sustava znakova u drugi. Osjećaj rane iskorijenjenosti i gubitka čvrstog doma obilježio je pjesnikinjino poimanje pjesništva kao modela neprestane potrage te propitivanja pa i izvrtanja uvriježenoga. Ispisujući svoje duge pjesme pjesnikinja kao da se opetovano pita je li se ikad moguće oporaviti od gubitka materinskog jezika.
* Ono što kod tebe osobito cijenim je što si paralelno s radom na vlastitim rukopisima uvijek bio tu negdje i za druge, na različite načine si podržavao druge autore, kolege, mlade pjesnike. Potres na Baniji je u tebi zakotrljao impuls da iz ruševina sagradiš nešto novo, da izvučeš stihove i tekstove pjesnika s Banije. Zajedno s petrinjskim pjesnikom i intelektualcem Borisom Vrgom sastavio si "Banijsku književnu antologiju" (Hrvatski PEN i MeandarMedia, 2021). Tri, skoro četiri godine kasnije Banija je još ranjena potresom. Ostala je vrijedna antologija koja je predstavila 38 pjesničkih i proznih autorica i autora književnosti "visokog dometa". Na Baniji je u knjižnicama i školama bio organiziran čitav niz čitanja i druženja naslovljen "Pisci s Banije". Kako danas gledaš na "pothvat" antologije? Što može, ako može, književnost u teškim vremenima?
– Hvala ti što tako misliš! Kad danas mislim na taj pothvat – a nismo se baš toliko udaljili od godine nastanka, kao i od posljedica potresa – posve sam siguran kako danas nijedan od nas dvojice ne bi mogao krenuti u to. Razoran potres je stvorio neku vrstu antipotresnih tijela i u meni i u Borisu i mi smo jednostavno zdušno prionuli poslu. Rezultat je poznat. Knjiga je neočekivano sjajno prihvaćena i bar se malo svjetla bacilo na taj zapušteni i zanemareni kraj. Počelo se razmišljati o tim brojnim piscima, netko je posegnuo za nekima od njih, pročitao nešto. Pokazalo se kako ne treba vjerovati predrasudama i misliti kako u takvim krajevima koji su blizu, ali zapravo strašno daleko od centara kulturne moći, nema žive i zanimljive kulture. Antologija je pokazala kako je Banija, zajedno sa Siskom kao svojim međašem, predstavljala jedan veoma dinamičan kulturni prostor. Bojazan je, međutim, kako će se to teško ponoviti. Jednako kako je i nesigurna neposredna budućnost mog rodnog grada Petrinje, ali i ostalih tamošnjih mjesta.
* Na svojem privatnom imanju, u mjestu Slana kraj Petrinje, uz rukavce rijeka Gline i Kupe, okupio si lani u dva navrata prijatelje pjesnike na pjesničkom pikniku. Kroz fotografije i zapise na društvenim mrežama dao si nam da malo provirimo u te nesvakidanje susrete u kojem se pjesnici osjetilno povezuju s vodom, blatom, šumom... Napisali ste nove pjesme nadahnuti druženjem i prirodom. Lijepo je vidjeti kako poezija živi u neformalnim krajolicima, izvan svake institucionalne sapetosti, kako ona zaista jest ono dragojevićevo "nešto drugo". Za kraj, pitanje svih pitanja, što je tebi poezija?
– Upravo to je poezija – mogućnost da s prijateljima kreneš u nešto novo i za tebe i za njih. Mi smo se ondje doista opustili, a kad se opustimo, ništa nije nedostižno. Vjerujem kako smo tek na početku nečega što još ni sami ne naslućujemo. To je poezija, niz radosnih nepoznanica. Poezija je stalan izazov, vječiti nemir. Raskoš unutar granica jezika. Jezik koji sam sebe izmišlja da bi uopće progovorio. Jezik u koji je upisana želja da ga se dijeli s drugima, jer bez drugih nema ni pjesničkog jezika, ni poezije, ničega.
* Ovo je pitanje koje formuliram kao posljednje, nakon što sam pročitala tvoj zanimljiv i impresivan govor koji si održao na dodjeli nagrade Goranov vijenac u Lukovdolu, a kasnije si ga prenio na društvenim mrežama pa smo ga imali priliku čitati i mi koji nismo bili u Lukovdolu. U tom si nam govoru približio svoj poetički put i trenutak kada si odlučio riskirati "sa svakodnevnim riječima" okrećući se u smjeru suprotnom od metafore. Spomenuo si i važnost čitanja starih kineskih pjesnika koji dohvaćaju bitno u svakodnevnome. Uvrstio si pjesmu koju je umjetna inteligencija napisala "u stilu Miroslava Kirina", citirajući Nicka Cavea, koji je pjesme umjetne inteligencije ocijenio kao sasvim pristojne, no lišene unutarnje borbe stvaranja koja zahtijeva pjesnikovu ljudskost. Zadivilo me kako si napravio luk od drevnosti do suvremenosti, te pokazao da se u poeziji ponekad može bez metafore, ali se ne može bez rizika. U kakvoj su vezi rizik i poezija; u kakvoj su vezi ljudskost i poezija?
– Velika pitanja. Prevelika za ovaj razgovor. Bez rizika nema poezije. Bez rizika nema života, a time ni ljudskosti. Jer upravo napuštanjem vlastite zone komfora mi iskušavamo ljudskost u sebi. Ima li je, ili nema. A poezija je na tim mjestima gdje se događa ljudskost, gdje se lomimo, gdje svjedočimo ljudskosti, ali i njezinom žalosnom izostanku.
Podijeli na Facebook
