Piše Dubravka Zima
Ženska povijest, kao nova i brzorastuća historiografska poddisciplina, i u hrvatskoj je akademskoj zajednici produkcijski, akademski i pedagoško-propedeutički sve prisutnija, sa sve brojnijim znanstvenicama koje se djelomice ili u potpunosti bave upravo tim istraživačkim područjem. Pa ipak, monografske su studije o hrvatskoj ženskoj povijesti još uvijek razmjerno rijetke, s tek nekoliko naslova koji se izravno i ciljano bave prošlošću žena na našim prostorima. Stoga je knjiga – panorama Moderne misleće žene: intelektualna povijest žena u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća (uredile Ana Batinić i Marijana Kardum, Feldman & co, 2025., 629 str.) više nego dobrodošla: izravno predstavljajući protagonistkinje formalnih i neformalnih ženskih pokreta njihovim vlastitim tekstovima, ova mala hrestomatija ženskog publicističkog pisma objavljuje dijelove, izvatke ili cjelovite tekstove hrvatskih autorica kojima se mapira i kontekstualizira ženski intelektualni rad u 20. stoljeću.
Urednice Marijana Kardum – povjesničarka – i Ana Batinić – filologinja – prikupile su tridesetak ženskih autorskih tekstova, od kojih je dio do sada bio neobjavljen, te ih opremile i opisale zajedno s brojnim suradnicama (Ida Ograjšek Gorenjak, Andrea Feldman, Alenka Jensterle Doležal, Klementina Batina, Ivana Sabljak, Nora Mustać, Josipa Dragičević, Darija Alujević, Andreja Der-Hazarijan Vukić, Jasenka Ferber Bogdan i Nikolina Šimetin Šegvić).
Na ukupno 630 stranica sakupljeni su vrlo različiti tekstovi hrvatskih autorica objavljivanih u razdoblju od kraja 19. pa sve do kraja 20. stoljeća: od programskih članaka, dnevničkih i memoarskih zapisa, fikcije, stručnih članaka, reagiranja, pogovora.
Najstariji zapis objavljen je 1882. godine, dok je najmlađi uvršteni tekst pogovor knjizi Žena u arhitekturi objavljenoj 1998. Ovakav raspon – i vremenski i tekstualno-žanrovski – upućuje na kompleksnost sadržaja koji se želio obuhvatiti ovim izdanjem, ali i na kontingencije naše moderne ženske povijesti, na što aludira i (vjerojatno) autoironičan odnosno nejasno referentan naslov.
Uvodno je jasno naznačena urednička ograda od feminizma: cilj je knjige, navode urednice, predstaviti intelektualni razvoj žena na hrvatskom povijesnom prostoru, a ne prikazati našu povijest feminizma, usprkos tome što se dio zastupljenih autorica u predstavljenim tekstovima ili drugdje samo-deklarirao feministički. Knjiga se obraća (ne)specijaliziranoj publici nudeći ženske publicističke tekstove (i jedan tekst književne fikcije) i njihova autorska čitanja, ali i konstruirajući svojevrstan kanon hrvatske ženske publicistike. Tekstovi predstavljeni u knjizi obuhvaćaju uglavnom korpus hrvatskih autorica iz 20. stoljeća, s ukupno tri teksta koja mu prethode: riječ je o biografskom i polemičkom članku Ivke Kralj Milarov o glumici Ivani Bajza Szlavikov objavljenom u Viencu 1882., potom programskom, također polemičkom tekstu slovensko-hrvatske feministkinje Zofke Kveder iz 1900. godine, te neobjavljenom dijelu dnevnika Marije Jurić Zagorke pisanom 1897.
Marija Jurić Zagorka
Svi su ostali tekstovi vremenski i tematski vezani uz 20. stoljeće, locirajući ozbiljniji zamah ženske intelektualne, društvene pa i političke djelatnosti u međuratnom razdoblju i ostavljajući po strani razmjerno živu žensku devetnaestostoljetnu društvenu i političku aktivnost učiteljica i drugih akterica. Ovakav urednički zahvat implicira i pitanje odabira i isključivanja, odnosno problematizira pojam pregleda kako svoju knjigu uvodno definiraju urednice, povlačeći pitanje o reprezentativnosti i funkcionalnosti kompendija ženskog intelektualnog djelovanja bez oslona na prve aktivne misleće žene u 19. stoljeću poput Marije Jambrišak ili Jagode Truhelka.
Premda je knjiga strukturirana prema većem broju široko zahvaćenih tema, ženski se tekstovi objavljeni u njoj mogu ugrubo podijeliti u tri skupine: prva se odnosi na programske, aktivističke i dokumentarne tekstove koji "ženskom pitanju" pristupaju kritički, zagovarački, u pojedinim slučajevima i radikalno, druga uključuje opisne tekstove koji se ženskim društvenim položajem bave statistički, etnografski ili antropološki te posljednja skupina tzv. ego-dokumenata – dnevničkih i memoarskih zapisa, putopisa i polemika u prvom autorskom licu.
Autorice odabranih tekstova nehomogena su skupina, no povezuju ih, uz jednu do dvije iznimke, građanska društvena klasa kojoj pripadaju i obrazovanje koje su stjecale u Hrvatskoj i izvan nje, što u periodu kasnog 19. i ranog 20. stoljeća upućuje na snažnu obiteljsku podršku s obzirom na loše ili nepostojeće obrazovne mogućnosti za djevojke u to doba. Autorice uključene u knjigu, ujedno, vrlo izravno pokazuju povezanost obrazovanja i brojnijeg ženskog ulaska u javnu sferu, doslovce utjelovljujući muške apokaliptične devetnaestostoljetne prognoze o društvenim promjenama koje će nastupiti sa ženskim obrazovanjem.
Zofka Kveder, oko 1920.
Te se promjene, međutim, početkom stoljeća uglavnom iscrpljuju u većoj ženskoj društvenoj vidljivosti, barem sudeći po uvrštenim tekstovima koji tematiziraju ženski društveni položaj toga vremena. U prvim godinama 20. stoljeća Zofka Kveder odnos prema ženi u hrvatskom društvu oslikava prilično porazno, žaleći se da "naša inteligencija, čak i ona najmlađa, ne gleda i ne vidi ženu kao ništa drugo nego seksualno biće", dok Mira Vodvarka Kočonda koju godinu kasnije (1921.) gorko i kritički komentira zastarjeli Građanski zakonik, donešen još početkom 19. stoljeća u austrijskom dijelu monarhije, pozivajući na modernije zakonsko uređivanje obiteljske i roditeljske prakse.
Kao što znamo iz povijesti, to se nije dogodilo i neće se ni dogoditi sve do kraja Drugog svjetskog rata: ni Kraljevina Jugoslavija ni kratkotrajna satelitska NDH nisu donijele svoje Građanske zakonike i žene zakonski sve do sredine 1940-ih godina nisu mogle, primjerice, samostalno biti skrbnice svojoj maloljetnoj djeci u slučaju razvoda braka ili udovištva. Ni apel Zofke Kveder za političkim pravima i izbornim pravom glasa za žene koji je 1917. uputila hrvatskoj javnosti i Saboru nije polučio uspjeh, te se ženski pravni položaj nije promijenio sve dok nije došao socijalizam.
Ilustracija: Najbolje knjige
O toj promjeni izvještava u članku iz 1947. pravnica i sociologinja Ana Prokop, koja navodi niz pozitivnih zakonskih pomaka i promjena kojima se u novoj socijalističkoj državi ženski društveni položaj primjetno poboljšao: od Osnovnog zakona o braku koji konzekventno provodi načelo ravnopravnosti bračnih drugova i anulira institut tzv. "muževljeve vlasti" nad ženom, uvodi funkcionalnu zaštitu žena prilikom razvoda i uređuje imovinske odnose među supružnicima.
Kao novost u Obiteljskom zakonu izdvaja i odredbu po kojoj žena prilikom stupanja u brak više nije obavezna zamijeniti svoje prezime, a i muž može ako želi uzeti djevojačko prezime svoje zaručnice.
Posebno je poglavlje u knjizi posvećeno ženskom političkom djelovanju u prvoj polovici 20. stoljeća i u međuraću, predstavljeno programom rada Male ženske antante osnovane 1923. godine i zapisnikom s početka sjednice na Prvom kongresu žena Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca održanom u rujnu 1919., te novinskim izvještajem Marije Jurić Zagorke s istog kongresa. Političko djelovanje Male ženske antante, svojevrsnog suplementa Maloj antanti – političkom i vojnom savezu nastalom u postversajskoj Europi s ciljem očuvanja versajskog poretka – Marijana Kardum interpretira kao žensko angažiranije uključivanje u političko polje s jasnim mirovnim ciljem odnosno s ciljem održavanja geopolitičkog statusa quo poslije Prvog svjetskog rata.
Antonija Tkalčić Koščević (Foto: MUO)
Program rada, podijeljen na feministički, pacifistički i ekonomski smjer, pokazuje jasnu žensku političku ambiciju i razvijenu društvenu i političku svijest, uključujući vrlo aktivnu političku djelatnost i artikulacije radikalnijih ženskih političkih aspiracija: zahtjev za potpunom političkom ravnopravnošću žena i muškaraca, pravo glasa i jednakopravnost u braku, izjednačavanje prava djece rođene u braku i izvan njega, jednak društveni moral za muškarca i ženu i ukidanje svih zakonskih odredaba koji u pogledu morala prave razliku između muškaraca i žena. Nešto je od ovih zahtjeva i ostvareno, ali ne kod nas. Za razliku od toga, izabrani dio zapisnika sa sjednice Prvog kongresa žena Kraljevine SHS prikazuje žensko političko neslaganje pa i impotenciju, posebno u kontekstu usuglašavanja zajedničkog djelovanja Slovenki, Hrvatica i Srpkinja.
Dio je zastupljenih autorica predstavljen svojim dnevničkim zapisima, poput Marije Jurić Zagorke, čiji je dugotrajan i uporan politički i društveni aktivizam predstavljen člankom o organiziranju svojevrsnih ženskih demonstracija u Zagrebu 1903., potom novinskim izvještajem sa spomenutog Prvog kongresa žena Kraljevine SHS te neobjavljenim intimnim dnevnikom u kojem piše o svojoj zaljubljenosti u Milivoja Dežmana.
Dnevnicima ili izvacima iz dnevnika predstavljene su i Ina Ehrlich Jun Broda i Vinka Bulić, te Gizella Tarczay Papp koja piše o svojem studiju na zagrebačkom sveučilištu u periodu Prvog svjetskog rata. Uz bok mekom dnevničkom diskursu mogu se svrstati i dva memoarska teksta – odlomak iz nedavno objavljenih memoara Jelice Belović Bernadzikowske i zapis o prvim studenticama Umjetničke akademije u Zagrebu Antonije Tkalčić Koščević – te putopisna pisma što ih slikarica Nasta Rojc šalje iz Engleske početkom 1920-ih. Ova skupina tzv. ego-dokumenata, nastalih s namjerom da se iz vlastite, samo-refleksivne perspektive, zabilježi, komentira i dokumentira vlastita društvena i osobna stvarnost, izrazito je vrijedan izvor za proučavanje ženske intelektualne povijesti, tim više što je najveći dio u knjizi predstavljenih zapisa do sada bio neobjavljen, pa i nepoznat.
Nasta Rojc
Dnevničarke (i memoaristice) predstavljene u ovoj knjizi, čiji zapisi nastaju od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, redom uzimaju kao polazište vlastitu društvenu sredinu i ispisuju vlastita razmišljanja ne samo o društvenim procesima kojima svjedoče ili im se moraju prilagoditi, nego i o vlastitom intelektualnom i afektivnom biću. Zagorkin dnevnik, pisan u jesen i zimu 1897., nakon što je otišla ili pobjegla iz nasilnog braka te je boravila s roditeljima u Krapini, plastično prezentira spomenuta diskurzivna obilježja amalgamirajući brigu oko književnog teksta i snažnu afektivnu usmjerenost na nedostupnog muškarca koji u dnevniku postaje (i) simbolom književnog stvaralaštva.
Kako u popratnom tekstu objašnjava Ana Batinić, riječ je o Milivoju Dežmanu u čijoj je ostavštini dnevnik i pronađen; Dežman je u zapisima neimenovan, no apostrofiran kao objekt snažne ljubavne žudnje a istovremeno i kao književni mentor i arbitar od kojeg se očekuju uredničke upute i komentari na poslane pripovjetke i novele.
Tehnike sebstva, kako diskurzivnu performativnost ženskog identiteta u dnevničkome diskursu naziva Jane H. Hunter pozivajući se na terminologiju Micheala Foucaulta, u Zagorkinom se dnevniku odnose na pokušaj da nadvlada i disciplinira vlastitu afektivnost, iscrpljujući se u neprekidnim emocionalnim permutacijama snažne ljubavne žudnje i osjećaja ljubavnog razočaranja, vlastite nevrijednosti i beznačajnosti u odnosu na muškarca koji očito manipulira njezinim osjećajima, i u tome smislu dnevnik ne svjedoči toliko o ženskom intelektualnom razvoju koliko o pikanterijama zagrebačke književne scene na prijelomu stoljeća.
Vinka Bulić
Od uvrštenih dnevničkih priloga duljinom je autorskog priloga i opsegom popratnog interpretativnog teksta očito povlašten opus Vinke Bulić koja je u knjizi predstavljena dvama tekstovima – kratkim zapisom o siromaštvu ličkog sela u međuraću i opsežnim izborom iz neobjavljenog dnevnika koji je vodila u Splitu tijekom Drugog svjetskog rata. Vinka Bulić vrlo je zanimljiva autorica u čijim se biografskim točkama zrcale javne politike koje su utjecale na ženske živote početkom 20. stoljeća. Rođena u Solinu 1884., školovala se u pučkoj školi i potom u domaćinskoj školi u Rijeci, što je uobičajen obrazovni put za djevojke u 19. stoljeću u kojem se prva djevojačka škola koja oponaša gimnazijsko obrazovanje otvara tek 1892. u Zagrebu, dok dalmatinske djevojke takvu priliku dobivaju još kasnije.
Ipak, Bulić se afirmira kao novinarka i publicistkinja već od međuratnog razdoblja, objavljujući reportaže, etnografske izvještaje i članke, a u knjizi je, uz kraću reportažu o prilikama na ličkom selu, zastupljena duljim odlomcima iz neobjavljenog ratnog dnevnika što ga je vodila od 1941. do 1945. u Splitu. Bulićkin javni rad, pa tako i dnevnik, u knjizi predstavlja urednica Marijana Kardum, koja djelovanje Vinke Bulić kontekstualizira njezinim građanskim podrijetlom i posljedičnim neraspoloženjem prema artikulacijama društvenih i političkih transgresija kojima svjedoči tijekom rata.
Bulićkini zapisi vrlo zanimljivo reflektiraju kompleksnu dijalektiku građanskog shvaćanja društvenog poretka: pišući o ratnom dobu u Splitu, Bulić bilježi zbunjenost i nesnalaženja Splićanki i Splićana u političko-ratnom kaosu, posebice s obzirom na nepouzdanost vijesti koje do njih dopiru, potom svjedoči o nevoljkoj i mukotrpnoj prilagodbi talijanskoj vlasti nakon što Pavelić Dalmaciju preda talijanskoj upravi, zajedljivo komentira ratna zbivanja i Pavelićevu nesposobnost kao i različite manifestacije građanskog konformizma i nekonformizma te zapisuje svoja razmišljanja o društvenim procesima.
Jedna od neizravnih tema u dnevniku svakako je i društvena klasa koju Bulić problematizra u zapisima o odnosu seoskog i građanskog identiteta, ali i, u zadnjim mjesecima rata i u osvit izgledne pobjede partizana, u kontekstu novog poretka koji se nazire i koji najavljuje anuliranje ideja o društvenim klasama.
Beno Stein, Aleksandar Savić, Dora Rosner, Vera Ehrlich-Stein, Ina Jun Broda, Fric Miroslav Jun i Julija Weiner
Komplementaran je i vrlo zanimljiv prilog Ine Ehrlich Jun Broda, zagrebačke židovske književnice, prevoditeljice i poduzetnice, od 1930-ih godina aktivne u krugovima lijeve inteligencije, koja je u knjizi zastupljena s nekoliko vrstovno različitih zapisa nastalih u vrijeme rata, u kojima dokumentira period vlastitog angažmana u okviru partizanske uprave Visa 1943. gdje je radila u partizanskoj bolnici. Jun Broda zapisuje vlastita razmišljanja o sukobu idealizma i realizma, na primjeru mladih ranjenih partizana i svoje sestre Vere Ehrlich-Stein, jedne od najvažnijih figura jugoslavenske sociologije i antropologije u 20. stoljeću, koja je s njom na Visu ali usprkos simpatijama prema ljevici nije spremna prihvatiti partijsku disciplinu niti svoj intelektualni rad podvrgnuti ideološkim zahtjevima Komunističke partije.
Uz dnevničke zapise objavljene su i tri pjesme Ine Jun Broda u slobodnom stihu, koje se mogu čitati i kao svojevrstan subverzivni ili barem propitivački kontrapunkt zapisima, uvodeći motive rodno kodiranog neraspoloženja prema ideološkoj rodnoj nekonzistentnosti komunističke filozofije. Spomenuta Vera Ehrlich-Stein u knjizi je također zastupljena dvama tekstovima o političkim i privrednim problemima žena početkom 20. stoljeća.
Jelica Belović Bernadzikowska
U skupinu ego-dokumenata ubrajaju se i memoarski zapisi mađarske intelektualke Gizelle Tarczay Papp koja je za vrijeme Prvog svjetskog rata studirala na zagrebačkom sveučilištu i svjedočila snažnom protumađarskom sentimentu ne samo studentskog nego i profesorskog tijela i uopće građanstva, kao i odlomci iz nedavno objavljenih memoara učiteljice Jelice Belović Bernadzikowske koja angažirano svjedoči o nizu patoloških društvenih pojava usmjerenih protiv žena na prijelomu stoljeća, implicitno naznačujući da je i sama bila žrtva neželjene seksualne pozornosti Ise Kršnjavoga, te da ju je odbijanje njegove ponude koštalo namještenja nakon čega učiteljsku i karijeru u pedagoškoj upravi nastavlja u Bosni.
Kratki memoarski zapis Antonije Tkalčič Koščević o koleg(ic)ama sa studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu oko 1910. godine sadrži tri skicozna prikaza neformalne mentorice Helene Valdec, kolegice Ivke Orešković i kolege i prijatelja Save Šumanovića, pri čemu se izdvaja detalj o autoričinom prvom nasilnom braku s pjesnikom Zvonimirom Milkovićem (zastupljenim u slavnoj Hrvatskoj mladoj lirici) koji ju je, kako izravno svjedoči, tukao gdje je stigao, pri čemu joj je podršku kod razvoda pružila Helena Valdec.
Marija-Vica Bevandić Balen
Izrazito je zanimljivo i polemičko reagiranje Marije-Vice Bevandić Balen, aktivne predratne komunističke ilegalke, koja u svojem neobjavljenom tekstu polemizira s neobjektivnim prikazima povijesti ženskog komunističkog i antifašističkog aktivizma navodeći veliki broj žena i djevojaka, uključujući i sebe, koji je prije i tijekom Drugog svjetskog rata aktivno sudjelovao u pokretu otpora i partizanskoj borbi, a u poslijeratnim rekapitulacijama te borbe svjedoče o prekrajanju ili preispisivanju vlastite povijesti.
Životni je put ove intelektualke, rođene u siromašnoj radničkoj / obrtničkoj ličkoj obitelji i diplomirane povjesničarke i filozofkinje, zanimljiv indikator povezanosti ženskog radničkog podrijetla i pristajanja uz komunističku filozofiju. Sličan je primjer i spomenute Ane Prokop, pravnice i antifašistkinje, također rodom iz siromašne goranske obitelji, koja prelazi u partizane 1943. nakon predratnog i ratnog antifašističkog angažmana u Zagrebu.
Pavlina Bogdan-Bijelić
Posebnu skupinu uvrštenih tekstova čine zapisi, govori i izvještaji koji se ženskim pitanjem bave iz etnografske ili statističke perspektive, uključujući pregled podataka o sveučilišno obrazovanim ženama i posebno pravnicama u Zagrebu i Savskoj Banovini 1935., te nekoliko izvještaja, reportaža i etnografskih zapisa o ženskom društvenom položaju ili specifičnim ženskim društvenim fenomenima poput pobačaja. Nada Sremec u dva kratka odlomka komentira pitanje pobačaja u slavonskom selu početkom 1940-ih godina, skicirajući tragičnu stvarnost slavonskih seljanki u čijim se životima i brojnim pobačajima ogleda ne samo socijalno-ekonomski, nego i drastičan rodni nesrazmjer u podnošenju društvenog i političkog disbalansa ekonomske krize u tridesetim godinama.
Etnografski prikazi pojedinih tradicijskih zajednica – od kojih je možda najšokantniji zapis o posvemašnoj obespravljenosti konavoskih žena s početka 20. stoljeća autorice Pavline Bogdan-Bijelić – svjedoče ne samo o dugoj, perzistentnoj i teško oborivoj društvenoj nadmoći muškarca koja se realizirala u podčinjavanju i vladanju ženom, nego i o ženskim mikrostrategijama preživljavanja, pa čak i povremenim subverzivnim izbojcima.
Knjiga Moderne misleće žene vrlo je korisna panorama ženske intelektualne i društvene djelatnosti u Hrvatskoj u 20. stoljeću, donoseći uvid u niz dosad nepoznatih opusa i predstavljajući neke zanimljive zanemarene društvene akterice u 20. stoljeću. Premda urednička odluka da pregled razvoja ženske intelektualne misli predstave tematski a ne dijakronijski može donekle utjecati na dojam o nepreglednosti ili neusredotočenosti ženskog razmišljanja i pisanja i premda se pojedine teme ili opusi mogu doimati nedovoljno kontekstualiziranima, knjiga u cjelini predstavlja solidan, potreban i vrlo informativan kompendij naše ženske kulturne povijesti.
Podijeli na Facebook
