Piše Tanja Tolić
Za polovicu javno dostupnih lijekova na recept uopće ne znamo kako djeluju na žene, a druga najčešća nuspojava lijekova kod žena je da na njih jednostavno – ne djeluju. Žene su, naime, uglavnom isključene iz medicinskih istraživanja, jer se smatra da su ženska tijela previše složena, previše promjenjiva i preskupa za testiranje. Šokantan je podatak da na ženama – odnosno na ženkama životinja – nisu testirani čak ni lijekovi za bolesti koje pretežno pogađaju žene.
"Sramotno je što se takve stvari i dalje događaju u 21. stoljeću. O tome bi trebali vrištati medijski naslovi po cijelom svijetu. Žene umiru, a dio odgovornosti za to na zdravstvenoj je zajednici", piše Caroline Criado Perez, britanska aktivistica, novinarka i autorica, u svojoj knjizi "Nevidljive", posvećenoj razotkrivanju pristranosti podataka u svijetu u kojem je muškarac mjerilo svih stvari.
Knjiga koju je nedavno objavio Stilus u prijevodu Marije Perišić dobila je Nagradu za poslovnu knjigu godine u izboru Financial Timesa i McKinseyja te Nagradu za najbolju znanstvenu knjigu britanskog Kraljevskog društva.
Testiranje lijekova na oba spola važno je zato što se muška i ženska tijela razlikuju sve do stanične razine – usprkos tome, muškarac je normativ (i) u medicini. Žene imaju jače odgovore antitijelima te češće i teže nuspojave na cjepiva, zbog čega je znanstveni rad iz 2014. čak predožio razvoj muških i ženskih verzija cjepiva protiv gripe. Kao što vidimo, i dalje ih nema na tržištu.
Lijekovi za snižavanje krvnog tlaka, otkriva autorica u knjizi, ne djeluju jednako učinkovito na žene kao na muškarce, znamo vrlo malo o tome kako žene reagiraju na potres mozga, statini koji se diljem svijeta prepisuju kao preventivna mjera za srčani udar uglavnom su testirani na muškarcima, a pokazalo se da se žene koje ih moraju uzimati u većim dozama suočavaju i s većim rizikom od dijabetesa.
Dva milijuna žena godišnje uzima Valium za stanja u rasponu od anksioznosti do epilepsije, no ni lijek koji se desetljećima agresivno oglašava baš ženama nikad nije bio klinički testiran na ženskim ispitanicima.
Drugim riječima, kad kažemo "čovjek", uglavnom mislimo na muškarca: muškarci se, naime, podrazumijevaju, a žene se uopće ne spominju. Na primjer: za muškarce je veća vjerojatno da će sudjelovati u prometnoj nesreći od žena, što znači da ih je najviše među teško ozlijeđenima u takvim nesrećama, ali kad žena sudjeluje u prometnoj nesreći, ona ima 47 posto veću vjerojatnost da će biti ozbiljno ozlijeđena i 17 posto veću vjerojatnost smrti. To je zato što su automobili dizajnirani za muškarce. Žene tijekom vožnje češće sjede pomaknute prema naprijed, bliže volanu, jer su u prosjeku niže i noge im moraju biti bliže da dosegnu papučice, a moraju sjediti uspravnije kako bi vidjele preko upravljačke ploče. To, međutim, nije standardni položaj sjedenja – žene su vozačice "izvan položaja", zbog čega su izloženije većem riziku od unutarnjih ozljeda pri frontalnim sudarima.
Najveći je problem što proizvođači automobila uopće ne testiraju aute za žensku sigurnost. Lutka za testiranje sudara napravljena je prema dimenzijama prosječnog muškarca – visoka je 1,77 metara i teška 76 kg, dakle mnogo viša i teža od prosječne žene. Kad koriste ženske lutke, one uopće nisu ženske, nego umanjene inačice muške lutke. No žene nisu umanjeni muškarci – imaju drukčiju raspodjelu mišićne mase, imaju manju gustoću kostiju, postoje spolne razlike u razmaku između kralješaka.
Situacija je još gora za trudnice – trudna lutka nikad nije testirana, a iako su prometne nesreće glavni uzrok smrti fetusa povezane s ozljedama majke, još nismo ni razvili sigurnosni pojas koji funkcionira za trudnice.
Globalno, 75 posto neplaćenog rada obavljaju žene koje na njemu provode između tri i šest sati na dan, u usporedbi s muškarcima koji ga u prosjeku rade od 30 minuta do dva sata. Međunarodna organizacija rada od 1930. propisuje da nitko ne bi trebao raditi više od četrdeset osam sati tjedno, misleći pritom na plaćeni rad. Rad preko te granice počinje štetno djelovati na zdravlje radnika. Analiza iz 2011. pokazala je da više od pedeset pet sati rada tjedno za žene značajno povećava rizik od razvoja depresije i anksioznosti – ali u muškarac taj utjecaj nije bio statistički značajan. U žena dugi radni dani dovode do stalnog i "zabrinjavajućeg porasta" rizika od po život opasnih bolesti, uključujući bolesti srca i neku vrstu raka. Rizik žena od razvoja tih bolesti počinje rasti kad rade više od četrdeset sati tjedno.
"Analiza 248 procjena radnog učinka prikupljenih od različitih tehnoloških tvrti sa sjedištem u SAD-u pokazala je da žene dobivaju negativne kritike osobnosti koje muškarci ne dobivaju. Ženama se govori da pripaze na ton glasa i da se ne nameću. Naziva ih se autoritativnima, abrazivnima, napadnima, agresivnima, emocionalnima i iracionalnima. Od svih tih izraza, u muškim se procjenama pojavljuje samo 'agresivan' – i to 'dva puta uz poticaj da budu agresivniji'", piše Caroline Criado Perez.
Neizbježna je i tema standarne temperature u uredima. Formula je razvijena 1960-ih prema metaboličkoj stopi u mirovanju prosječnog 45-godišnjeg muškarca od 70 kg. No nedavno je otkriveno da je stopa metabolizma mladih odraslih žena koje obavljaju lagane uredske poslove mnogo niža – što znači da su sadašnji uredi u prosjeku pet stupnjeva prehladni za žene.
Žene koje rade kao njegovateljice i spremačice katkad u jednoj smjeni podignu više nego građevinski radnik ili rudar. Žene u britanskim oružanim snagama bile su prisiljene koračati muškim korakom (prosječni muški korak je 9 do 10 posto dulji od prosječnog ženskog koraka). Otkad je australska vojska smanjila potrebnu duljinu za žene sa 76 na 71 centimetar, broj stresnih prijeloma zdjelice u žena je pao. Američka vojska kupuje različite stilove čizama za vruće i hladno vrijeme, planinsko i pustinjsko ratovanje i kišu. Ali ne i ženske čizme.
Na prvi se pogled čini poštenim i pravednim dodijeliti muškim i ženskim javnim zahodima isti broj kvadrata – i povijesno se uvijek tako radilo. No čak i da muški i ženski zahodi imaju jednak broj kabina (muškarci, naime, primarno koriste pisoare), problem time ne bi bio riješen jer ženama treba do 2,3 puta više vremena da obave što imaju na zahodu – zbog čega je pred ženskim zahodima redovito podugačak red, a pred muškima ga nikad nema. Među starijim osobama i osobama s invaliditetom najviše je žena, a to su dvije skupine kojima najčešće treba više vremena u zahodu. Žene su također češće u pratnji djece, kao i osoba s invaliditetom i starijih osoba. Ne zaboravimo i 20 do 25 posto žena reproduktivne dobi koje u bilo kojem trenutku mogu imati mjesečnicu, pa trebaju promijeniti tampon ili higijenski uložak.
U svijetu filma ne samo da muškarci imaju više uloga nego su također dvostruko prisutniji na ekranu. Vrijeme na ekranu povećava se na trostruko više kad je, kao u većini filmova, glavni junak muškarac. Samo se u filmovima u kojima je žena u glavnoj ulozi, muškarci i žene pojavljuju u otprilike jednakom omjeru, umjesto da – kako bi se možda očekivalo – ženi pripadne većina vremena na ekranu. Muškarci također imaju više replika, u prosjeku govore dva puta više od žena, tri puta više u filmovima s glavnim muškim likom i gotovo dvostruko više u filmovima u kojima su u glavnim ulogama muškarac i žena.
Iako jednak broj američkih muškaraca i žena igra videoigre, samo 3,3 posto igara predstavljenih na konferencijama za medije tijekom E3-a (najvećeg godišnjeg svjetskog sajma igara) imalo je 2016. ženske protagoniste. Godinu ranije taj je postotak iznosio 9 posto.
Kad je Marvel Comics odlučio promijeniti Thora u ženu, obožavatelji su se glasno pobunili – iako, kako je istaknuo časopis Wired, "nitko nije ni zucnuo" kad je Thora zamijenila žaba.
Posljedica takve kulture kojom uvjerljivo dominiraju muškarci jest da se muško iskustvo, muška perspektiva, počelo smatrati univerzalnim, dok se na žensko iskustvo – ono polovice globalne populacije – gleda kao na nišno, naglašava Caroline Criado Perez. Baš zato V. S. Naipaul kritizira pisanje Jane Austen kao "usko", dok istodobno nitko ne očekuje da film "Vuk s Wall Streeta" govori o Zaljevskom ratu, ili da norveški pisac Karl Ove Knausgård piše o ikome drugome osim o sebi (ili citira više od samo jedne spisateljice) kako bi ga New Yorker pohvalio za dočaravanje "univerzalnih anksioznosti" u njegovoj autobiografiji u šest svezaka. Iako postoje dokazi da žene u nekoj mjeri mogu prihvatiti muškarce kao uzore, obrnuto nipošto ne vrijedi. Žene će kupovati knjige muških autora i o muškim likovima, ali muškarci neće kupovati knjige koje su napisale žene ili u kojima se piše o ženama (ili barem ne u velikom broju).
Problem, zaključuje autorica, nije samo partrijarhat: živimo u svijetu koji se sve više oslanja na podatke i sve im više robuje, a u tim podacima uglavnom nema žena. Žene za tu prikrivenu diskriminaciju skupo plaćaju – vremenom, novcem, zdravljem, a nerijetko i vlastitim životom.
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
