Piše Tanja Tolić
Alberto Giacometti stvara skulpture koje oduševljavaju mrtve, napisao je svojedobno njegov prijatelj i pisac Jean Genet. "Ljude i stvari smješta u njihovu samoću." Novi dokumentarni film otkriva, međutim, sasvim drugu stranu jednog od najvažnijih kipara 20. stoljeća: "Obitelji Giacometti" (I Giacometti) redateljice Susanne Fanzun iz 2023. godine bilježi gustu i kompleksnu povijest te umjetničke obitelji. Prikazan je nedavno u Zagrebu u sklopu osme Arterije, tjedna filma o umjetnosti s presjekom aktualnih i nagrađivanih dokumentaraca o umjetničkom stvaralaštvu.
Fanzun priču počinje s Giovannijem Giacomettijem, Albertovim ocem, koji je i sam bio nadaren i uspješan slikar. Giovanni, rođen 1868. u obitelji pekara i gostioničara iz švicarske općine Stampa (danas Bregaglia) kao četvrto od osmero djece, odmalena je znao da želi biti slikar. Netipično, majka ga u tome podržava pa s osamnaest godina Giovanni napušta sjenovitu dolinu, u koju zbog okolnih planina slabo dopire sunce, i odlazi na umjetničku akademiju u Münchenu, gdje upoznaje slikara Cuna Amieta koji će mu do kraja života ostati prijatelj.
Plakaz za dokumentarni film "Obitelj Giacometti" koji je režirala Susanne Fanzun
Dvojica prijatelja 1888. napuštaju München i putuju u Pariz koji se priprema za svjetsku izložbu. Francuski glavni grad postao je sjedište avangarde. Giacometti i Amiet unajmljuju veliku sobu za 60 franaka i upisuju se na akademiju Julian. Život u Parizu je skup, dvojica mladića ujutro ništa ne jedu, a Giovanni slika uvijek na istim platnima kako bi uštedio novac. Godinu kasnije, Giovanni više ne želi roditeljima biti na teret i vraća se u Bregagliju.
"Vani nema sunca, to nije osobito stimulativno za kolorista", piše prijatelju. Giacometti bi se rado pridružio prijatelju, sanja o emigraciji u Južnu Ameriku, kad konačno odradi malu narudžbu, može si priuštiti putovanje u Italiju. Godine 1893. stiže rođacima u Rim – u ljeto te godine piše Amietu kako svoje radove mora prodavati ispod cijene, potom putuje na jug Italije, sve do Napulja. Putuje s još dva mlada slikara kako bi uštedio na troškovima, jedva da imaju novca za hranu. Toliko je gladan da se na kraju razboli, a zabrinuti prijatelji savjetuju mu da se vrati kući.
Giovanni i Annetta Giacometti s djecom – Albertom, Diegom, Brunom i Ottilijom 1909. godine (Foto: Vincafilm)
Po povratku, Giovanni se 1900. vjenča s učiteljevom kćeri iz susjednog mjesta Borgonovo koja mu je davno zapela za oko. Annetti Stampi majka je umrla kad je imala šest godina i odmalena je navikla raditi. Ona će mladom slikaru, ali i djeci koju će roditi, postati pojam doma. Prvi sin, Alberto, rađa im se 10. listopada 1901. godine. Giovanni je prvi crtež dječaka nacrtao kad je mališan bio star svega šest sati. Drugi sin, Diego, rođen je 1902., dvije godine kasnije rađa im se kći Ottilia, a 1907. rođen je Bruno.
Supruga i djeca Giovanniju su dobre teme za slikanje – u okrilju obitelji uspijeva se potpuno kreativno osloboditi. Alberto Giacometti poslije će zapisati kako nije mogao zamisliti sretnije djetinjstvo od onoga koje je imao on, njegova sestra i braća.
Alberto je odmalena drugačiji – svjedoče u dokumentarcu živući rođaci i susjedi. Nije mu bilo potrebno društvo druge djece. Majka ga je strastveno voljela, što je u Diegu izazivalo ljubomoru, pa je drugi sin, tijekom žetve, gurnuo ruku u vršilicu i ostao bez dva prsta. Učinio je to kako bi privukao majčinu pažnju. Kao i ostala djeca, Alberto je volio nakon škole doći u očev studio – volio je miris terpentina, čitati knjige pored peći, slikati i crtati. Svi su Giacomettijevi zapravo bili drugačiji od svojih susjeda – za početak, imali su knjižnicu. U Bregagliji je malo tko čitao u to doba.
Alberto Giacometti kao mladić (Foto: Vincafilm)
Dok Prvi svjetski rad još traje, Alberto napušta dom i odlazi kao četrnaestogodišnjak u protestantsku školu u Schiersu. Za Božić se vraća kući i na proputovanju kroz Chur otkriva knjigu koja će mu promijeniti život: govori o francuskom umjetniku Augusteu Rodinu, najslavnijem kiparu toga doba. Dječak sav novac potroši na knjigu pa ostatak puta, od St. Moritza do doma, ukupno 32 kilometara, mora propješačiti. Kući stiže pred jutro, uzbuđen. Opet na toplom, želi napraviti skulpturu. Majka mu pozira, skulptura je očito inspirirana Rodinom. Otac ga slika dok radi skulpturu.
Prva skulptura Alberta Giacomettija nastala je pod utjecajem Augustea Rodina (Foto: Vincafilm)
Bruno Giacometti odlazi u gimnaziju u Chur, a Ottilia će pohađati školu za domaćinstvu u Horgenu, tipično za djevojčice toga doba. Diego, kao i Alberto, odlazi u srednju školu u Schiers. Iako Alberto tamo ima na raspolaganju studio, obojica su nezadovoljni školom i žele je napustiti. Alberto se želi posvetiti samo slikanju. Najprije odlazi u Ženevu gdje upisuje dvije umjetničke škole, ali ih napušta nakon nekoliko dana, duboko razočaran. Otac mu u tom trenutku dobiva ponudu da postavi švicarski paviljon za Venecijansko bijenale 1920. godine pa sa sobom u Italiju vodi i najstarijeg sina.
Alberto nastavlja putovati Italijom sam. U Firenci otkriva utjecaj za cijeli život: oduševljavaju ga skulpture u tamošnjem Egipatskom muzeju. Obrazovanje na kraju nastavlja u Parizu, kamo odlazi 1922. studirati crtanje akta i kiparstvo. Usamljen je, no 1930. godine u svoj ga krug primaju nadrealisti koje predvode André Breton i Louis Aragon.
Giovanni Giacometti u međuvremenu je postao uspješan umjetnik. Za Diega je obitelj zabrinuta jer još nije uspio naći svoj put. Živi u Marseilleu, govori se da je žigolo. Na majčin nagovor odlazi bratu u Pariz i njih se dvojica useljavaju 1927. u atelje u Ulici Hippolyte-Maindron: braća će tamo živjeti i raditi do kraja života. Diego živi uglavnom povučeno, Alberto izlazi u kafiće i živi na tvrdo kuhanim jajima, šunki i kavi.
Bruno Giacometti postao je uspješan arhitekt (Foto: Vincafilm)
Otac im piše da je vrijeme da se osamostale, on i majka Annetta prestaju sinovima mjesečno slati 1500 franaka, pa Alberto i Diego počinju izrađivati vaze, namještaj i ukrasne predmete koje su mogli prodati. Diego je Albertu uvijek na dispoziciji – i kao model, i kao asistent. Izrađuje armature za Albertove skulpture i obavlja sve pripremne radove za ljevaonicu. Za to vrijeme, Ottilia je ili u planinama ili kreira tkanine – dizajnira ih, tka i šije. Najmlađi sin Bruno počeo je studirati inženjerstvo u Zürichu, ali se ubrzo prebacuje na arhitekturu.
"Nisam bio za umjetnost. Želio sam raditi nešto konkretno", kaže u intervjuu koji je dao 2008. Od 1940. radi kao arhitekt, projektirao je gradsku vijećnicu u Usteru, no međunarodno priznanje donosi mu projekt švicarskog paviljona za Venecijansko bijenale 1952. godine. Djeca obitelji Giacometti čitavo su vrijeme povezana: kad se ne vide, međusobno si pišu. U planinama, Ottilia upoznaje mladog liječnika iz zapadne Švicarske Francisa Berthouda i nakon vjenčanja par se seli u Ženevu.
Ottilia Giacometti kreirala je tkanine – dizajnirala ih, tkala i šivala (Foto: Vincafilm)
Godine 1933., u šezdeset petoj godini života, od moždanog udara umire Giovanni Giacometti. Alberto nije bio na sprovodu iz emocionalnih razloga. Annetta otada živi sama u Stampi. Sinovima piše da ne trebaju brinuti za nju; dobro je i živi za njihovu ljubav; tuga joj ne pada teško sve dok je susjedi ostavljaju na miru. Bruno se vjenčao 1935. godine s Odette Duperret i par živi u Zürichu. Tri godine nakon što se udala, Ottilia rađa dječaka, Silvija. No pet sati nakon poroda mlada majka umire od srčanog udara, u trideset trećoj godini života.
Nakon što nacisti okupiraju Pariz u vrijeme Drugog svjetskog rata Alberto, Diego i njegova djevojka Nelly bježe iz Pariza na biciklima. Zbog borbenih sukoba ubrzo se vraćaju u opkoljeni Pariz. Diego želi ostati i čuvati studio, Alberto je zabrinut za majku pa svoje skulpture zakopa u studiju i odlazi majci u Ženevu. Tamo će upoznati mladu medicinsku sestru iz Crvenog križa Annette Arm, svoju buduću suprugu.
Annette Arm (Foto: Vincafilm)
Kad se Alberto vratio u Pariz, otkriva da je Diego udomio lisicu. Netko ju je doveo iz Buchenwalda na uzici i poklonio Diegu koji je lisicu nazvao Gospođica Rose i jako ju zavolio. Alberto ništa ne predbacuje, ali se sve kasnije vraća kući. Diego ga upozorava da pažljivo zatvara vrata da Gospođica Rose ne pobjegne. Idućeg dana je lisica nestala. Taj incident nikad nije razriješen, ostao je stamena prepreka među braćom.
Godine 1945. Annette Arm dolazi za Albertom u Pariz. Mladi par živi skromno: Annette radi kao tajnica i pozira Albertu. U njihovom krugu prijatelja su Simone de Beauvoir i Jeana Paula Sartrea. De Beauvoir se divi Annettinoj štedljivosti, piše prijateljici kako Arm nema zimski kaput i nosi stare cipele. Obje joj daruju nešto svoje odjeće. Annette želi da se vjenčaju, Alberto pristaje ali joj govori da neće promijeniti svoj način života i da će najprije tražiti blagoslov od majke.
Alberto i Diego Giacometti s Annette Arm u njihovu studiju u Ulici Hippolyte-Maindron (Foto: Vincafilm)
Majka piše da se raduje upoznati Annettu broj 2, no oni koji su ih poznavali govorili su da Annette (supruga) nikad neće biti kao Annetta (majka), uvijek će joj faliti to jedno "a". Majka prihvaća Albertovu suprugu, za razliku od Diegove djevojke Nelly, s kojom je bio u vezi dvadeset godina. Majka jasno daje do znanja da Nelly nije materijal za suprugu. Ne postoji Nellyna fotografija, nikakav dokument – nestaje iz Diegova života preko noći nakon te majčine presude. Diego se nikad neće oženiti, a Alberto nakon vjenčanja 1949. nastavlja s istim noćnim životom kao i prije braka.
"Ono što mi se sviđa u vezi kurvi jest da nemaju nikakvu svrhu. Tu su, i to je sve", piše Alberto 1962. "Svakome njegovo: Annette voli Alberta, neke se stvari u braku naprosto moraju prihvatiti", komentira u filmu njezina prijateljica fotografkinja Sabine Weiss.
Alberto Giacometti
Jedne večeri nakon što je bio u kinu Alberto vidi siluetu prijateljice – bit će to ključan trenutak u njegovu umjetničkom radu. Njegove skulpture postaju više i tanje. Alberto ima gotovo 60 godina kad upoznaje Caroline. Djevojka nema ni 20 godina i dolazi iz četvrti crvenih svjetala. Postaje mu model i ljubavnica. Luda je to ljubav. Alberto joj poklanja crveni automobil MG, voze se gradom, on slika vedute.
Majka Annetta Giacometti umire 1963., u 93. godini života. U prosincu 1965., Alberto posljednji put napušta svoj studio u Parizu. Razbolio se i odlazi u Švicarsku na liječenje. Samo dvije godine nakon smrti svoje majke, umire i on u bolnici u Churu. Liječniku kaže da se ne boji smrti, uostalom bio je uz svoju majku kad je umirala. Diego i Annette ostaju sami u Parizu. Alberto je umro bez oporuke i svu njegovu imovinu nasljeđuje njegova supruga – žena koju već dugo nije volio a koju Diego prezire. Upravljala je Albertovom ostavštinom sve do smrti 1993. godine.
Alberto Giacometti (Foto: Vincafilm)
Nakon bratove smrti, Diego konačno izlazi iz njegove sjene – Muzej Picasso od njega naručuje da dizajnira svjetiljke i klupe. Postaje uspješan. Diego je Alberta nadživio gotovo dvadeset godina, umro je 1985. Nakon njega je 1991. umro i Ottilijin sin, Silvio Berthoud. Najmlađi Giacometti, Bruno, umro je 2012. u 105. godini života. Svi Giacomettiji pokopani su u sjenovitoj dolini.
* Tekst je originalno objavljen na webu Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
