Ljudi meditiraju više od 5000 godina – meditacija se prvi put spominje u indijskim Vedama – no u doba pandemije kovida, ta je duhovna praksa doživjela eksploziju. Zatvoreni zbog lockdowna ionako smo uglavnom sjedili, a mnogi koji žive sami su i – šutjeli, na što se meditacija uglavnom svodi. Procjenjuje se da u cijelom svijetu meditira između 200 i 500 milijuna ljudi, a od ožujka 2020., pokazuju podaci brenda pametnih satova i narukvica Fitbit, vrijeme provedeno u meditaciji povećalo se 2900 posto!
Veliko istraživanje Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) pokazalo je da redovito meditiranje smanjuje rizik od povišenog kolesterola 35 posto, od povišenog krvnog tlaka 14 posto, 30 posto smanjuje rizik od dijabetesa, 24 posto rizik od moždanog udara i 49 posto od koronarne arterijske bolesti. Mirno sjedenje i nerazmišljanje – kome to, naravno, uspije – pomaže i kod nesanice, depresije, simptoma PTSP-a i općenito stresa, pa čak i kronične boli.
Zbog svega toga "Biografija tišine", originalno objavljena 2012. godine, danas je opet aktualna. Tanku knjižicu od svega 70-ak stranica, podnaslovljenu kao kratak esej o meditaciji, ovih je dana objavila nakladnička kuća Sandorf, a knjiga španjolskog pisca, teologa i svećenika Pabla d'Orsa u Španjolskoj se svojedobno prodala u više od 350 tisuća primjeraka.
"Vjerujem da je ključ uspjeha to što je ovoj knjizi, ovim riječima, prethodilo mnogo tišine, stotine, tisuće sati sjedenja u tišini. A samo riječi kojima prethodi tišina mogu dotaknuti srca ljudi", citira nakladnik autora na koricama knjige. Pablo d'Ors rođen je u Madridu 1963., studirao je filozofiju, teologiju i germanistiku u New Yorku, Rimu, Pragu i Beču, a 1991. zaređen je za svećenika i poslan u misiju u Hondurasu. Po povratku u Španjolsku, uz pastoralnu službu – skrb za bolesne i umiruće u Sveučilišnoj bolnici Ramón y Cajal u Madridu – držao je predavanja iz fenomenologije religije, mistike te dramaturgije i estetike na sveučilišta u Španjolskoj i Argentini. Pokojni papa Franjo imenovao ga je članom Papinskog vijeća za kulturu, a uz sve to d'Ors je jedan od najpopularnijih pisaca u Španjolskoj – piše romane, eseje i zbirke priča.
Književni uzor mu je Kafka, kako je otkrio u razgovoru iz 2015. za prve umjetničke novine na španjolskom jeziku, hoyesarte.com. "Kafka mi je književna referenca jer je najduhovniji autor od onih koje poznajem i za mene arhetip pisca jer je živio književnost kao religiju. Žrtvovao se na oltaru slova. Poistovjetio je pisanje i unutarnji život. Tako je najbolje", pojasnio je novinaru Javieru Lópezu Iglesiasu.
Inzistira u tom razgovoru na važnosti tišine i meditacije jer "u današnjem svijetu često živimo dramu neznanja kako biti sami sa sobom. Kako se ne bismo suočili sa svojom unutarnjom stvarnošću i svojim ranama, postali smo majstori bijega".
"Počeo sam sjediti kako bih meditirao u tišini i miru, za svoj račun i na svoj rizik, bez ikoga tko bi mi davao ikakve osnovne upute ili me pratio u tom procesu. Jednostavno metode – sjediti, disati, utišati misli… – i nadasve jednostavnost njezine nakane – pomiriti čovjeka s onime što jest – zavele su me isprva. Prvih mjeseci meditirao sam loše, vrlo loše; držati leđa uspravno i koljena savijena nije mi bilo lako, a povrh toga mi je i disanje bilo pomalo nemirno. Ipak, vuklo me nešto vrlo moćno: slutnja da će me put tihe meditacije dovesti do susreta sa samim sobom u jednakoj mjeri ili više nego književnost, čiji sam poklonik oduvijek bio", piše d'Ors u knjizi koju je sa španjolskog preveo Dinko Telećan.
Boljela su ga leđa, prsa, noge, mučila bi ga zaglavljenost u nekoj opsesivnoj misli ili kakvo neugodno sjećanje koje mu se uporno vraćalo upravo tokom meditacije. Bježao je od toga kompulzivno se češući po vratu ili nosu, maštajući ili sastavljajući popise neobavljenih zadataka – ubrzo je shvatio da mu je bilo gotovo nepodnošljivo biti sa samim sobom, zbog čega je stalno i bježao od sebe. Trebalo mu je više od godine dana da počne imenovati ono što se pojavljivalo i nestajalo iz njegova uma dok je sjedio u meditaciji – još nije znao da je otpor prema meditacijskoj praksi isti kao otpor prema životu. Svakodnevno je sjedio jedan, dva ili tri perioda od dvadesetak do dvadeset pet minuta.
Počeo je, piše u knjizi, meditirati kako bi si popravio život; sada meditira naprosto kako bi živio. "Meditirati za mene znači biti sa sobom… U osnovi se ne radi o tome da budeš sretniji ili bolji – što dolazi kao dodatak – već o tome da budeš ono što jesi. Dobro ti je s onime što jesi, to je ono što treba shvatiti", piše. Meditirati nije teško, teško je htjeti meditirati. Misli se u meditaciji, piše, nikad ne uspijevaju potpuno smiriti, koliko god meditirali. "Uvijek nadolaze, ali naša se privrženost njima smiruje, a time i njihova učestalost i intenzitet."
"Zbog kukavičluka ili zbog lijenosti, međutim, ili čak zbog inercije – iako je ono što nas gotovo uvijek paralizira uglavnom strah – svi smo mi skloni ostati nepokretni, ili još gore, utvrditi se i ukopati. Tražimo poslove koji će nas osigurati, brakove koji će nas osigurati, čvrste i jasne ideje, konzervativne stranke, rituale koji nam vraćaju dojam trajnosti… Tražimo zaštićene stanove, dobro pokrivene zdravstvene sustave, ulaganja s minimalnim rizikom, idemo na sigurno… I tako rijeka našeg života u svom toku nailazi na prepreke, sve dok jednog dana, bez upozorenja, prestane teći. Živimo, da, ali smo veoma često mrtvi. Nadživjeli smo sami sebe: imamo biologiju, ali ne i biografiju", piše u eseju.
Pablo d'Ors
Zbog svoje vjere u iscjeljujuću moć tišine isprva je vjerovao da će gotovo sve što u njemu ne funkcionira moći popraviti, prije ili kasnije, sjedenjima. Popravio nije, odnosno otkrio je da stvar nije u popravljanju, nego u promatranju samoga sebe i prihvaćanju onoga što bi izranjalo iz njegova bića (misli i osjećaji). "Mnogo bismo dobili kad bismo se, umjesto da dajemo sud o stvarima, s njima suočili. Osobno sam uvjeren da je više od osamdeset posto naše mentalne aktivnosti potpuno nevažno i nepotrebno, štoviše kontraproduktivno. Mnogo razmišljamo o životu, ali malo ga živimo", piše.
Bol je, smatra, naša glavna učiteljia u životu. "Lekciju stvarnosti – jedinu koja je dostojna da je saslušamo – ne naučimo bez boli. Meditacija za mene nema nikakve veze s hipotetskim stanjem spokoja, kako je mnogi razumiju. Prije se radi o puštanju boli da radi na nama, o miroljubivom nošenju s njom. Nitko neće sporiti da je bol neugodna, ali prihvaćanje neugodnog i predavanje tom neugodnom bez otpora način je da ono bude manje neugodno. Ono što nas navodi na patnju jesu naši otpori spram stvarnosti. Ne prestajući biti to što jest, bol mijenja predznak što je češće posjećujemo. I tako se uči biti sa samim sobom", piše.
U meditaciji, nastavlja, svaku stvar stavljamo na svoje mjesto i otkrivamo koje je naše mjesto: mjesto koje se, zasigurno, preziralo i kudilo kao bezvrijedno prije prakse šutnje u mirovanju; ali isto tako mjesto koje, jednom kad ga posjetimo, više ne želimo napustiti. "Unutar nas postoji utvrda u kojoj se možemo osjećati sigurno: pustinjačko sklonište, skrovište u kojem se možemo zatvoriti jer je pripremljeno u tu svrhu. Što se više ulazi unutra, to se više otkriva koliko je ono prostrano i dobro opremljeno. Tamo, uistinu, ničega ne nedostaje. To je mjesto na kojem se može lijepo boraviti", piše na kraju svojeg eseja d'Ors.
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
