Piše Tanja Tolić
Prije nekoliko godina novinarka Annabelle Hirsch (1986.) posjetila je kuću spisateljice Karen Blixen na danskoj obali: od njezina pisaćeg stola ili slika na zidovima mnogo više su je fascinirali brojni lonci u kuhinji. Pokušala je zamisliti kako je ta majušna, tanana žena kuhala, kako se pritom osjećala, o čemu je razmišljala, je li uopće znala kuhati. Lonci su suprotnost spomenicima, oni su dio intimne sfere, a ne velike povijesti. Tako je došla na ideju da ispriča povijest žena pomoću objekata i napiše knjigu "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" (Fraktura, prijevod Ines Meštrović).
Na jednoj večeri, dok je govorila o svom projektu, jedna ju je žena upitala o kakvim bi se objektima radilo. Hirsch joj je htjela odgovoriti kako će to biti objekti koji govore o svakodnevici žena, o malim i velikim trenucima, a povezani su s temama koje se tiču žena: tijelo, seks, ljubav, rad, umjetnost, politika. No prije nego što joj je stigla odgovoriti, prekinuo ju je jedan stariji gospodin: "Žene i objekti? Ali žene jesu objekti!"
"Ta je rečenica, dakako, glupa, neumjesna i nimalo smiješna, ali upućuje na nešto: da je povijest žena često bila ispričana na način kao da je ta konstatacija točna. (…) Objekti, s kojima su ih često znali pobrkati, s kojima su dijelile svoj privatni i javni prostor, svjedoče upravo o tome: o toj dugoj previđenoj strani povijesti koja se ignorirala kao nešto nevažno, sporedno i beznačajno", piše autorica u uvodu knjige.
Annabelle Hirsch (Foto: Tanja Kernweiss)
Da djecu odgajamo manje-više rodno neutralno, dakle da dječacima dajemo da se igraju lutkama, a djevojčicama dopuštamo da vitlaju mačevima, općenito smatramo postignućem našeg doba. No prije trideset godina to je mnogima bilo nezamislivo. Tim je neobičnija grčka lutka iz 5. stoljeća pr. n. e. koja prikazuje Amazonku, žensku ratnicu, i nađena je u grobu jedne djevojčice. Velika je skoro petnaest centimetara, ruke i noge mogu se pomicati.
Žene u antičkoj Grčkoj nisu imale nikakva prava i bile su dio suprugove imovine poput robova. U mašti starih Grka Amazonke su bile njihova sušta suprotnost i utjelovljenje ženske slobode – toliko su voljele borbu da su si dale odrezati lijevu dojku kako bi mogle bolje odapinjati strelice iz svojih lukova. Kad danas djevojčici poklonimo figurice ratnice, time je vjerojatno želimo ohrabriti da bude jaka i da prevlada svoje granice. Što su mislili Grci koji su poklanjali lutke Amazonke? Vjerojatno ništa, zaključuje autorica, jer i u grčkim dramama imamo jake ženske likove, pa su grčke žene i djevojčice svejedno bile izjednačene s robljem.
Lilit je bila prva Adamova žena, barem tako kažu hebrejski mitovi, ali je "zaboravljena" zato što je bila buntovna. Lilit je, za razliku od Eve, kao i Adam stvorena iz gline, a prvi muškarac i žena bili su ravnopravni. No čini se da je to predstavljalo problem jer se "nikako nisu mogli složiti oko toga tko će u krevetu biti gore, a tko dolje". Stalno su se svađali, sve dok Lilit nije zazvala "magično ime Božje" i uzašla u nebo. Adam se požalio Bogu koji je pak za njom poslao tri anđela, no Lilit je bila nepopustljiva.
"Nije se htjela vratiti, posebice ne tom malograđanskom Adamu, tako da je njih četvero dogovorilo da će Lilit od sada biti ubojica djece. Odvest će sa sobom netom rođene dječake stare najviše osam dana i novorođene djevojčice do dvadesetog dana života", piše Hirsch. Da bi se Lilit u tome spriječilo, postojao je amulet. Trudnice su nosile takve amulete od metala, izvezene na tkanini ili papiru, ili bi ih stavile u kolijevku novorođenčeta kako bi odvratile Lilit i ona poštedjela dijete. Lilit je od 1960-ih od čudovišta koje proždire djecu i pije krv postala uzor feministkinjama, posebno židovskim.
Otprilike u isto vrijeme kad je Katarina Medici udahnula svjež dašak modi na francuskom dvoru, izvjesna Rokselana – o čemu svojedoči zdjela s njezinim portretom iz 16. stoljeća – robinja ruskog porijekla, uskomešala je odnose moći u Carigradu i postavila kamen temeljac za ono što će se poslije zvati "sultanatom žena". Riječ je o razdoblju od gotovo stotinu godina kada su žene imale velik utjecaj na državne poslove u Osmanskom Carstvu.
"Nikad niste čuli za to? Razlog je između ostaloga taj što je turskoj vladi silno stalo do toga da se neuobičajene epizode iz povijesti doslovno pometu pod tepih, u ovom slučaju onaj u haremu. Kad je turska TV serija 'Veličanstveno stoljeće' ljude podsjetila na vrijeme utjecajnih žena, predsjednik Recep Erdoğan preko noći je zabranio emitiranje te uspješne sapunice", piše autorica.
Nakon što je Sulejmanu Veličanstvenom umrla majka, odbacio je sve konvencije i prisile, oslobodio lijepu i pametnu robinju Rokselanu i njome se oženio. Diljem Europe nije se ni o čemu drugome govorkalo nego samo o tome da se sultan oženio ženom iz harema. Venecijanska zdjela koja je izrađena sredinom 16. stoljeća od šupljeg stakla u skupocjenjoj tehnici slikanja na staklu govori o fascinaciji koju je ta žena izazvala daleko izvan granica Osmanskog Carstva. Slikali su je i samu ili sa Sulejmanom, čak je i u Tizianovoj radionici nastao jedan njezin portret koji se temelji na izvještajima talijanskih poslanika na osmanskom dvoru. Rokselana nije živjela skrovito, već se susretala s važnim posjetiteljima, a njezina glavna zanimacija nije bio seks, već državni poslovi. Kad bi na dvor došli strani poslanici, nekad bi ih primio Sulejman, a nekad Rokselana. Osmansko Carstvo nikad nije bilo tako moćno kao u njihovo doba.
Marie da Gournay već je u dobi od jedanaest godina bila vrlo svojeglava te se umjesto šivanjem i tkanjem – kako se očekivalo od djevojčica u 16. stoljeću – radije bavila latinskim i filozofijom. Kao osamnaestogodišnjakinja pročitala je prvu inačicu "Eseja" Michela de Montaignea i bila toliko oduševljena da je autoru napisala pismo. Montaigne joj je odmah odgovorio i tako je počelo neuobičajeno prijateljstvo koje su mnogi posprdno promatrali: de Gournay je više puta provela nekoliko tjedana u kući gdje su stanovali Montaigne i njegova žena; on bi joj diktirao nova poglavlja svojih "Eseja" i podržavao je u odluci da se ne uda i pokuša živjeti od pisanja. Nakon njegove smrti Madame de Montaigne poslala je pismo prijateljici Marie u kojem joj priopćava da je njezin suprug želio da bude upraviteljica njegove ostavštine i objavi konačnu verziju njegova opusa. Što je de Gournay naravno i napravila.
"Trebat će mi barem pola sata da osvježim svoj siroti dragulj na bideu", piše u erotskom romanu francuskog libertina Restifa de la Bretonnea "L'Anti-Justin". Prvi bide osmislio je dvorski stolar kralja Luja XIV.: riječ je o kadici uklopljenoj u neku vrstu stolca gdje se voda ciljano upotrebljavala za pranje intimnih dijelova. Markiza de Prie, koja je u doba Luja XV. bila čuvena i moćna, navodno je imala običaj najavljene posjetitelje dočekati sjedeći na bideu kao na konjiću, zadignute suknje.
U 18. stoljeću žene su upotrebljavale bide poput kasnijih vaginalnih tuševa i šprica, a čak se smatralo da se na taj način mogu spriječiti spolne bolesti – ne treba zaboraviti da su u to vrijeme žene, barem one iz viših slojeva, mogle imati izvanbračne veze, samo iz njih nije smjela proizići kopilad. Zbog toga su bide često zvali "ženskom ispovjedaonicom" ili "intimusom grijeha". U 19. i 20. stoljeću ženama će u reklamama tumačiti da im muževi švrljaju vjerojatno zato što dolje neugodno vonjaju. U puritanskim Sjedinjenim Američkim Državama pokrenuli su pak pravi lov na bide, pa su u njujorškom hotelu Ritz, oko 1900. godine, uklonili ove kadice.
Progon je očito bio uspješan jer je jedna Amerikanka početkom 20. stoljeća stojeći pred bideom u jednom pariškom hotelu oduševljeno uzviknula: "Oh, kako dražesno! To je kadica za pranje beba?" Sobarica joj je odgovorila: "Ne, gospođo, to je kadica za ispiranje beba."
Sliku "Otkrivena ljepota" naslikala je 1828. godine Sarah Goodridge – u pitanju je autoportret (grudi). Ovaj akvarel dimenzija 6x8 centimetara nije bio samo selfie hvalisave žene koja se smatrala lijepom, već je bio i u skladu s tradicijom portreta slikanih za budućeg supruga – osim što su na njima bila lica, a ne grudi. Samo što dotični, izvjesni Daniel Webster, nije bio budući suprug.
Sarah Goodridge, koja je početkom 19. stoljeća kao uspješna minijaturistica radila u Bostonu, htjela se udati za njega i to mu je priopćila ovom slikom. Sa senatorom Websterom dopisivala se dugi niz godina, a kada je umrla senatorova prva supruga, Goodridge mu je poslala autoportret. Webster se, međutim, odlučio za drugu, no autoportret nije vratio autorici. Slika s njezinim predivnim grudima ostala je u obitelji Webster do 1980-ih, kad je prodana na dražbi u aukcijskoj kući Christie's.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća slavni francuski kuhar Paul Bocuse u jednom je intervjuu gorljivo iznio sljedeću besmislicu: "Vatra je muška vokacija, radi se o magiji vatre koja je pridržana muškarcima. Ili kako često kažem prijateljima: ne volim navečer leći u krevet sa ženom koja smrdi na kuhinju." Drugim riječima, ženama je mjesto za štednjakom samo u vlastitom domu, nemaju što tražiti u gastronomiji.
Nož gospođe Fayolle, zvane Mère Filloux, izložen u okviru pomalo podsjeća na kulinarsku inačicu Magrittove slike Ceci n'est pas une pipe. Krajem 19. stoljeća bila je jedna od najpoznatijih ugostitelja Lyona. Zaslužna je za reputaciju grada i o njoj je Curnonsky, najpoznatiji gurmanski kritičar 20. stoljeća, koji je Lyon proglasio "prijestolnicom gastronomije", napisao da je "poznata kao maršal Foch, kao Anatole France, kao Kipling, kao Charlie Chaplin, kao Mistinguett". U Francuskoj su je često zvali i kraljicom piletine jer je usavršila, ako ne čak i izmislila, klasik francuske kuhinje: poulard en demi-deuil (pile kojem se kriške tartufa stavljaju pod kožicu prije kuhanja zbog čega dobije crno-bijele pjege, pa otuda i naziv "pile napola u koroti").
Pariška modna kuća Dornac u Rue da le Paix dizajnirala je 1920. godine predivni kaput koji je nazvala Manteau 100 à l'heure, odnosno kaput za 100 km na sat. Kratak je, od grube tkanine i s visokim ovratnikom, prema tadašnjim standardima nije ženstven, gotovo je muškog kroja i ima široke rukave. Njegovo ime upućivalo je na novu zabavu za žene – u to doba žene su, naime, počele voziti automobile.
Uz crveni ruž veže se pak jedna od najboljih priča iz knjige: američke sufražetkinje 6. svibnja 1912. krenule su u povorci Manhattanom i pritom skandirale: "Pravo glasa za žene!" Okupilo se navodno gotovo dvadeset tisuća žena i petsto muškaraca. Svi su bili odjeveni u bijelo, a žene su na usnama, kako će poslije pisati u novinama, nosile crveni ruž. To je značilo raskid s građanskim moralom jer su jarkocrvenu boju, prema časopisu Ladies Home Journal, muškarci smatrali "simbolom seksa i grijeha".
Žena koja je nosila ruž bila je ili prostitutka ili joj nije smetalo da je se smatra kurvom. Dok je gomila marširala Petom avenijom, kraljica kozmetičke industrije Elizabeth Arden nalazila se ondje u svojem salonu otvorenom prije dvije godine i toliko se oduševila prosvjednicama da je bez riječi spakirala nekoliko svojih ruževa Red Door, ostavila svoje zapanjene klijentice i izjurila van da se pridruži povorci. Usput je podijelila nekoliko svojih ruževa i uspješno promovirala svoje brend.
* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
