Hrvatski književnik i publicist Slobodan Šnajder preminuo je danas u 78. godini života, objavila je njegova kći Tena na Facebook stranici autora. "Slomljena srca javljam da je moj tata, svima ovdje poznat kao Šac, jučer preminuo. Želim da znate koliko mu je značila ova zajednica koju smo zajedno vodili, trudio se oko objava, veselio komentarima i mnoge od vas smatrao ne samo pratiteljima, nego prijateljima. Bili ste iskra koja mu je zadnje godine učinila ljepšima. Hvala vam na tome."
Šnajder je rođen 1948. godine u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. filozofiju i anglistiku. Bio je jedan od pokretača kazališnog časopisa Prolog (1968) i njegov glavni urednik (1971–75; 1976–85), a od 1991. godine djeluje kao profesionalni književnik.
je kolumne u Glasu Slavonije (1993) i u Novom listu (od 1994). Prozu, eseje, kritike i drame objavljuje od 1967. Pozornost kazališta i kritike privukao je već prvim dramama ("Minigolf", 1968.; "Histerična bajka", 1969.; "Vrtuljak ljubavi", 1974.; "Metastaza", 1974.; "Shocking", 1977.) i dramoletima ("Neki Jona", 1973., i "Juraj se bori protiv Svetoga Zmaja", 1974.), kojima je – kako piše na stranicama Hrvatske enciklopedije – utvrdio politički angažiranu, lijevu književnu poetiku, s B. Brechtom kao glavnim uzorom.
Djelom "Metastaza" navijestio je niz "drama biografije" koje prikazuju živote povijesnih ličnosti, osobito iz književnosti i kazališta, buntovne intelektualce i umjetnike u oporbi prema vladajućoj ideologiji ("Kamov. Smrtopis", 1977.; "Držićev san", 1979.; "Hrvatski Faust", 1981.; "Confiteor", 1983.; "Dumanske tišine", 1986.; "Gamllet", 1987.; "Draga Tilla", 1991.; "Nevjesta od vjetra", 2003.). Tekstove odlikuje fragmentarnost, epizodičnost, otvorena prostorna i vremenska struktura, aluzivnost, zahtjevnost scene, interkulturalnost i intermedijalnost, navodi se na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije.
Slobodan Šnajder
Pisao je i drame ratne tematike ("Utjeha sjevernih mora", 1992.; "Zmijin svlak", 1994.), koje su izvođene uglavnom na njemačkome govornom području, a bave se problemom genocida, logora, masovnih silovanja. Kazališne kritike i eseje skupio je u knjizi "Radosna apokalipsa" (1988), a proze je sabrao u zbirci "Knjiga o sitnom" (1996). U proznom fragmentu "Snebivanje" (1979) i u neobjavljenoj drami "Bauhaus" (Zagrebačko kazalište mladih, 1990.) pisao je o studentskom pokretu 1968., u kojem je sudjelovao. Izvedene su mu i drame "Enciklopedija izgubljenog vremena" (HNK u Varaždinu, 2011.) i "Kako je Dunda spasila domovinu" (Istarsko narodno kazalište u Puli, 2012.).
Izbor kolumna iz Novoga lista objavio je u knjigama "Kardinalna greška" (1999) i "Umrijeti pod zvijezdom" (2005). U zbirci novela "505 sa crtom" (2007) bavi se promjenama koje su se događale 1990-ih u Hrvatskoj. U romanu "Morendo" (2012), ratno-ljubavnoj priči složene strukture, radnja se odvija u bolnici iz perspektive pripovjedača kao bolesnika, a roman "Doba mjedi" (2015) prati sudbinu Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u XVIII. st. do protjerivanja nakon Drugoga svjetskog rata. Za taj je roman 2016. godine dobio tportalovu književnu nagradu.
U svibnju 2024. nakladnička kuća Fraktura objavila mu je posljednji roman, "Anđeo nestajanja" koji prikazuje sudbinu mlade služavke Anđe Berilo u Zagrebu tijekom Drugog svjetskog rata i poslijeratnih godina. Roman istražuje njezine borbe, ljubavi, idealizam i nepravdu, predstavljajući povijest naroda i grada kroz njezinu priču.
Posljednjih godinu dana pisao je kolumne za Telegram, a zadnju je objavio 3. kolovoza. (N. K.)
Podijeli na Facebook
