DANAŠNJI
Visoke gradske kuće:
Krovovi upiru svečano
Crne i crvene poglede
U nebo plavo, beskrajno.
Ulicom prolaze današnji,
Ispitih očiju, umorni;
I traže Nepoznato.
Hoće da budu
Novo čovječanstvo.
Nebo se smješka na ljude.
Brod (Samostan), travanj 1921.
PJESMA O ČOVJEKU I SUNCU
Zaogrnuv tamni plašt,
Čekat ću osvitak dana.
I poći zatim na pute daleke:
Kroz dozrela polja i livade zelene,
Preko vodā, planinā, dolinā,
Do devetoga brda.
A Sunce još neće
Planuti na mene!
No kad stupim na vrh,
Izaći će Sunce, veliko, sjajno,
I zaliti mene, Vječnoga Bježača,
Srebrnim i zlatnim zrakama.
Pružit će se moja sjenka
Duboko.
Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo.
Sunce će me milovati blagim rukama.
A ja ću biti na vrhu sâm.
Zaviknut će grlo moje Suncu:
Pobijedio sam mrak,
Savladao sam žalost…
Sad sam radostan, jak.
Vječan sam kao i ti, Sunce!
Najzad ću početi da se spuštam, lagano,
S vrha u dolinu.
Sunce će me pratiti neprestano.
Moja će sjenka bivati sve manja,
Sve tanja:
Nestajat će me, polako, u dolu.
Pa ću se okrenuti vječitom Suncu
I pogledati na vrh:
Ugledat ću Drugoga Čovjeka
Gdje ide mojim stopama;
Čovjeku ću se nasmijati,
A Suncu šapnuti, malen:
Tko može s tobom, Sunce?
Nestat će mene
I moje sjene
U dolini mraka.
Brod (Samostan), travanj 1921.
U SMRT PJESNIKA
"Zemlja: kratki izlet"
Antun Branko Šimić
Tvoje tijelo sad pokriva crna zemlja
mati mrtvih i živih
Poliven blagom svjetlošću zvijezdā
boravio si kao gost u zemaljskom vrtu
zamišljen nad knjigama i spisima
osamljen
gradeći misli rečenice stihove
(živ u vlastitom lešu)
dok nije na kraju i tvoga kratkog puta
tvojih mučnih dana
pristupila siromašnu tijelu
neželjena Smrt
Večeras ponad puste zemlje
nad crnim grobom tvoje mrtve noći
zelenkast mjesec u suzama korača
i razbija zvijezde
Na rubovima neba
leže teške hrpe
razlupanih plavih zvijezda
Brod (Vrtlarska ulica 7), 4. svibnja 1925.
ZLATNIM PTICAMA
Umornih nogu hodim prašnim cestama
I pjevam turobnu pjesmu zlatnim pticama:
Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kuće;
Ne žanju njive svoje, ne gaze u kacama grožđa,
Ali ih zora budne nalazi, s pjesmom u žutom kljunu.
Okisle od pljuska u gori, one se kriju med lišće.
I ti si, dušo moja, ptica pokisla: crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš prazne čaše.
Tebe su gazili gazili, kao po ulicama blato.
Dušo, ptico zlatna!
Rastušje, 19. kolovoza 1929.
IZGUBLJENOST
Godine su odmjerene, nalivene
Do ruba, kao čaša. Započni
Ispovijest, srce zaboravljeno. Ne dršći
Na mrazu, na kiši,
U magli, a s vukovima
Ne razgovaraj. Urlaj!
Pohrli među tajanstva travā,
U planine, pod razvaline;
I spavaj do kraja sunca, do ponoći
Bezumnosti. A onda
Potiho radosno jecaj,
Dok se ne smiriš u smrti urlika,
U crnoći bezdana.
Dubrovnik (Put Frana Supila 35), 13. svibnja 1959., srijeda, u ponoć
ROSOPAS
Vrve li, vrve dvonošci po iglicama
Borova, otpalih u noćašnjoj buri,
I idu k moru, ali se boje
Uzburkanosti i psuju sebi u rukav:
Čuje ih samo komad vedroga
Neba kojim ću zakititi
Davni svoj šešir i staviti ga
Na glavu kao Mojsije. Eto, dragi
Drugovi pjesnici, to vam je
Tussilago farfara! Pogledajte
U botaničkom priručnik, a dotle
Ja ću zanijemiti kao kamen
I iz mene će, buduće blistave zore,
Izrasti rosopas pun rose, pun zore.
Rab (Suha Punta, Hotel Carolina), 10. kolovoza 1984.
OD ISKONA SVIJETA
Dok promatram kroz prozor snijeg
Na stoljeću borova brezā
Suze su davno već presušile
I zalud im govorim nek plaču
Plačite do mile se volje isplačite
Jer nećete moći kad budete htjele
Jer neće biti ni prozora ni snijega
Niti će lajati pas u mrkloj noći
Srce će moje zamalo postati kamen
I rasprsnuti se u nevidljivost
Pa ga doista neće vidjeti nitko
A ono će počivati skriveno snijegom
noći crvenih ruža i u tišini
Od iskona Svijeta
Zagreb (Klinički bolnički centar "Rebro"), 1. siječnja 1986.
NEMOJTE ME DIRATI
Drozd je odmigòljio u zabran
Pod bakreni kotao.
Šćućurio se u crno.
Ulje je uzavrelo i svi su uzdisaji
Popadali kao
Zaboravljeno klasje.
Ne dirajte me, ne dirajte me,
Zaživkao je vrabac
Slijetajući
U zanjihanost
Žutih vrba.
Zagreb (Gajeva ulica 2a), 25. kolovoza 1993., srijeda
VJEČITA ŠUTNJA
Nekad smo bili Veliko Ništa,
A sada smo Nešto.
Tko zna, odakle dođosmo,
I gdje smo?
I je li sve već sasvim dovršeno,
Kad umre čovjek i njegova sjena?
Ne prelazi li možda duša ojađena
I dalje, i dalje,
Iz Nečega u Ništa,
Iz Ničega u Nešta?
Tko zna, tko zna?
…Šutnja.
Rastušje, 18. VII. 1922.
MOJ PUT
Moj put je crn, i bijedan, težak; zastava modra.
Na njoj je crveni upitnik ispisan
I naslikan raspeti život: bdenje i san.
Reče mi glas: "Nek srce tvoje bez prekida mori
Ljubav i Smrt. Diži se, padaj, sâm se sobom bori,
Dok ne prispiješ, svladan, do vlastitog odra."
Rastušje, ljeto 1926.
(Preuzeto iz: Dragutin Tadijanović, Sabrane pjesme 1920. – 2005., Zeleno voće (1921. – 2006.), Školska knjiga, 2025.)
O PJESNIKU
U povodu 120. obljetnice rođenja pjesničkoga barda Dragutina Tadijanovića Školska knjiga i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavile su Sabrana djela Dragutina Tadijanovića u pet knjiga: Sabrane pjesme, Sabrana pisma, zbirku Tadijinih prepjeva sa stranih jezika Ostani, ostani uza me, zbirku eseja o hrvatskim piscima Knjiga o hrvatskim piscima i zbirku proznih zapisa O svojima i o sebi.
Tadijanović je sam svoju poeziju nazvao osobnim dnevnikom, i time je obilježio, prije svega, kao rekonstrukciju vlastitoga životnog puta. Trenutci koje Tadijanović "zaustavlja" u svojim pjesmama nisu običan podsjetnik pjesniku, ili istraživaču njegove poezije, nego svijest o tome da je pjesma ponornica koja iz života izvire i u život se ponovno vraća. Sabranim pjesmama (1920. – 2005.) pridružene su i pjesme iz posthumno objavljene zbirke Zeleno voće (1921. – 2006.), koja sadržava pjesme iz pjesnikove književne ostavštine.
U pogovoru pjesnik Miroslav Mićanović piše: "Prolaznost i melankolija, suočavanje s gubitcima, smrću i odlaskom drugih, upućenost na neposredni emocionalni (lirika srca), egzistencijalni i prostorni okoliš, uspostava i ovjeravanje vlastitog mjesta – koordinate su njegova pjesništva i rada u književnom životu, koji je bio uzajaman s kulturom vremena kojem je dao svojevrstan pečat i znak. Vinko Brešić podsjeća da ga je jedan kritičar 's pravom proglasio hrvatskim lirskim Midom, jer poput frigijskog mitskog kralja Mide sve čega se dotakne, pretvara u pjesmu. Tadijanović je uistinu usamljeni hrvatski književnik koji pisanjem dosiže i potvrđuje ideal pjesničkog življenja'."
Biti pjesnik, nastavlja Mićanović, stalna je Tadijanovićeva književna i životna strategija: kad objavljuje prve mladalačke pjesme kao Margan Tadeon i kad ih potpisuje svojim imenom. Kad vjeruje da je pjesnik za kojega još nitko ne zna i kad od jeseni 1920. iznova započinje pisati, kaže "kroz desetljeća, izažimam u pjesme svoje život, mlad i sladak, zreo i trpak". Jure Kaštelan će, uz niz opservacija o poeziji i jeziku, upućivati na vezanost imena, potpisa i života u pjesnikovu djelu: "Ima pjesnika koji skrivaju putove svog života. Tadijanović ih otkriva. (…) U mnogim svojim proznim tkestovima i komentarima pjesnik nas upućuje na životnu osnovu i stvarnu potvrdu svojih pjesama, pojedinih stihova, slika i riječi. On ne izmišlja, i gotovo sve o čemu govori zaista se dogodilo."
Kritika često govori o Tadijanovićevoj poeziji kao zapisu srca; poezija je za Tadijanovića autentičan prostor samoće i lutanja, na putu od Rastušja do Grada u jezik pjesme upisuje se, iskreno i neposredno, jednostavno i precizno, vlastito mjesto u svijetu, promatra i opisuje okruženost svijetom u kojem se zatječe, napominje Mićanović u pogovoru.
"Sabrane pjesme pokušaj su da se na jednome mjestu otvori prostor pjesničke nesabranosti, ako se tako može nazvati ono što je nastalo i proizišlo, paradoksalno, iz sumnje u moć pjesničke riječi, u mogućnost da se pisanjem (poezije) može intervenirati u postojeći poredak stvari. I nismo li upravo na tome mjestu sličnosti i razlike otvorili vrata pitanjima na kojima nemamo konačan i pouzdan odgovor, što samo znači da je to početak pustolovine čitanja Tadijanovićeve poezije koja je tu u svojoj punini i nezavršenosti? Čitatelj i pjesnik konačno na sličnom poslu, na istom putu", zaključuje Miroslav Mićanović. (N. K.)
Podijeli na Facebook
