Razgovarala Tanja Tolić
Grci nisu poznavali stres, ali su znali da je čovjek koji "napinje strunu vlastitog života" stalno upogonjen pa mu ni jedan ostvaraj ne pruža blaženi spokoj, piše u svojoj novoj knjizi Renata Jambrešić Kirin, spisateljica i znanstvenica zaposlena u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Knjiga "Svirati do kraja vremena" (Naklada Ljevak) sastoji se od pet cjelina i 75 kratkih zapisa u kojima je autorica, između ostalog, ozvučila povijesne figure, od Virginije Woolf do Patti Smith, od Savke Dabčević Kučar do carice Sissi.
* Vaša nova knjiga, rekla bih književnih minijatura, zove se "Svirati do kraja vremena" i u njoj je zvuk jedan od provodnih motiva – i kao glazba, i kao riječi, ali i kao buka. Zašto ste odabrali baš zvuk, zašto je zvuk važan za nas ljude?
– Tematski fokus nije bio definiran unaprijed, nego se razvijao vremenom i usmjeravao me na slušne senzacije i podražaje, na propitivanje kulturoloških značenja i metaforičkog registra zvuka kao provodnika našeg zemaljske prisutnosti – od prednatalnih šumova, preko buke u koju smo uronjeni u urbanom okruženju do mrmora vlastitog postojanja koje nas, na kraju života, pomalo zatvara u rezonantnu kutiju tijela. Naracijom propitujem u kojoj mjeri naš život određuje antagonizam između glazbe i tišine, tona i buke, zanosa i distrakcije, dok neumorno "napinjemo strunu vlastitog života", kako su stari Grci tumačili suntonos ili harmoniju – silu koja na okupu drži i oplatu broda i raštimane čovjekove vibre.
* Zadivljujuće je vaše znanje koje se krije iza ovih kratkih proznih formi – gotovo enciklopedijsko, sigurno eruditsko. Kako su nastajali ti zapisi?
– Kao i u prvoj knjizi "Korice od kamfora" (2015) i ovdje su kratki zapisi nastajali na marginama drugih tekstova – znanstvenih, dnevničkih, uz bilješke iz arhiva i stručne literature. Svjesna njihove žanrovske neodređenosti, volim prigrliti dva pojma koji se vežu uz pisca Roberta Walsera – "microgrami" ili "microscripti". Riječ je o usputnom bilježenju i zapisivanju misli, dojmova, mikro-događaja u čijem središtu nije neki vanjski povod, nego očuđenje koje u činu pisanja proizvodi susret poznatog i nepoznatog, geste velikih i malih ljudi, etabliranog i subverzivnog znanja. Ukratko, pokušavam poznate činjenice i spoznaje, a posebice biografske marginalije, prosijati kroz feministički i društvenokritički raster, a opet zadržati napetost i zagonetnost kratke priče.
Renata Jambrešić Kirin (Foto: Miroslav Kirin)
* "Spas od života je u pričanju", citirate Petra Šegedina u jednom zapisu. Kako nas spašava pričanje? I može li ono pomoći oko "gnojnih pričorana"?
– Pripovijedanje nas, kako kaže teorija, privodi smislu, osjećaju kontinuiteta i kontroli vlastitih emocija, zamišljenom poretku stvari koji nedostaje životu. Međutim, pripovijedanje (baš kao i pjevanje) o vlastitim ranama, gubicima, nepravdama i boli ne donosi uvijek olakšanje, mir ni spas od teške prošlosti. Pojedinci i zajednice snažno obilježeni gnojnim ranama višegeneracijskih trauma često pate od Filoktetove rane – nemogućnosti da svoj identitet odvoje od svoje "žive rane" i želje da je se oslobode kroz empatijski odnos s drugim ljudima.
A u vrijeme društvenih mreža kojima dominiraju montirane i toksične priče, sve je manje prilike za razmjenu iskustvenih priča i istinski kontakt u kojem su sugovornici otvoreni za preispitivanje istine, pregovaranje smisla i dubinsko slušanje. Zapis o Šegedinovoj Korčuli zapravo je posveta ugroženom mediteranskom duhu živih naselja i gradića sa svojim jedinstvenim pripovjedačima, šaljivđijama i oriđinalima. Takav duh izravne komunikacije, lakoće sklapanja poznanstava i brige za sugrađane kao jedinstvenu kvalitetu života prepoznaju i stranci, pa tako i naturalizirani Korčulanin, navodni prototip Jamesa Bonda.
* U knjizi spominjete akuzmatične glasove – to su oni kojima ne vidimo izvor, koji zbunjuju i plaše, koji prikrivaju autoritarnu ili karizmatičnu osobnost. Vladaju li akuzmatični glasovi današnjim svijetom, globalno?
– Ne, danas ne trebamo strepiti od bestjelesnih afektiranih glasova autoritarnih vođa i diktatora, zahvaljujući kojima se radio nametnuo kao prvi masovni medij. Radijsko i megafonsko prenošenje zapaljivih govora, uz državne inscenacije totalitarnog jedinstva, oblikovalo je ritualni i performativni karakter modernih političara. Radio je odgovarao režimima koji su kontrolirali javnu riječ ne dopuštajući dijalog, proturječje, slobodu govora ni humorni ton u političkoj sferi. Danas je situacija sasvim drukčija.
Društvene mreže, algoritmi, proizvodnja dezinformacija i AI generirani glasovi omogućuju drukčiju vrstu manipulacije i indoktrinacije čije dosege i posljedice još ne možemo ni zamisliti. Neki teoretičari govore o "personaliziranoj propagandi" koja više ne mora vikati svima isto nego može šaptati na uho svakome ono što želi čuti.
Zastrašujuće je to što AI generirani glasovi i video zapisi dokidaju provjerljivu stvarnost i omogućuju manipulaciju i arhivskim dokumentima i aktualnim događajima i stvarnim osobama. Baš poput vlastoručnog potpisa, naše regulative već su trebale zaštititi vlastousni glas kao neotuđivu sastavnicu identiteta, da ne govorimo o potrebi zabrane upotrebe kloniranih glasova izvan umjetničke sfere.
Zapravo, ja sam pisala o akuzmatičnim glasovima u umjetničkom kontekstu, u poetici redatelja Ivana Ramljaka koji u svojim filmovima na inovativan način supostavlja sliku i glasove odsutnih svjedoka. Nepovjerenje u glas kao dokaz pokazuje i jezik – pojmovi svjedok, uvid i očevid temelje se na osjetilu vida, ne postoji pandan za zvukolike dokaze. Ramljak, poput drugih eksperimentu sklonih redatelja, pokazuje da je potrebno puno afektivnih strategija i zanatskog umijeća da se u središte naracije smjeste „gole riječi“, baš kao i sinkope i šutnje svjedoka i aktera povijesti koje dovode u pitanje okoštalo i ideološki jednostrano društveno pamćenje.
Renata Jambrešić Kirin na mostu u Slani (Foto: Miroslav Kirin)
* Na dva mjesta spominjete bajke. Prvi put kažete da su posebno političarima potrebne bajke, kad snatre o pobjedi i strahuju od poraza. Na drugom mjestu citirate Vesnu Parun: "Starimo. A bajke idu uz nas / Kao stado za ognjem u daljini." Jesu li to iste bajke?
– Bajke su sastavni dio naše jezične, emocionalne i kulturne socijalizacije, a dubokim slojem arhetipskih značenja povezuju nas s cijelim čovječanstvom. Međutim u političkoj sferi one ne služe razvoju kreativnosti ni moralnih vrijednosti, nego potenciraju arhetipske podjele na dobro i zlo, nas i njih, svjetlo i tamu, umanjujući sposobnost racionalnog mišljenja i argumentiranog odlučivanja. Političke bajke se udružuju s mitskim diskursom i kičem ne bi li, uz pomoć simbola, amblema i drugih oznaka kolektivnog identiteta, pokazale zašto je ipak vrijedno živjeti u nehumanim i korumpiranim državama i takozvanom raščaranom svijetu.
Kao što je rekao profesor Milivoj Solar, danas moramo "respektirati neke državne propagandne interese, interese kiča, samo – razmjeri nisu u redu".
Svjedoci smo da suvremeni bajkoliki žanrovi poput video-igara usmjerenih na stvaranje online zajednica, prijateljsko dijeljenje, kreativnost i generiranje novih svjetova razvijaju izvorni duh bajke, a moćni političari ih svode na kič-metafore i ispražnjenu retoriku.
* Treću cjeline vaše knjige nazvali ste "Gradovi kraste". Kakvi su to gradovi i je li to boljka današnji gradova u Hrvatskoj?
– Naslov "Gradovi kraste" preuzela sam od Ivana Kožarića koji je tako nazvao ciklus radova iz 1970-ih oblikovanih vezom imaginarnih krajolika na krhkom i poroznom materijalu jutenih vreća. Fragment jednog od tih radova krasi i naslovnicu zbornika "Potreseni: znanstvenohumanistički i umjetnički dosezi banijskog potresa" koji sam 2025. uredila zajedno s Jelenom Marković i Ines Prica. Rekla bih da je veliki umjetnik i teksturom i metaforikom svojih radova sjajno izrazio ono što sam pokušala i sama opisati – kako jedinstven lokalitet (naša ulica, grad ili zavičaj) postaje egzemplarni krajolik suvremenog svijeta koji doživljavamo kao provizoran, ranjen, iscrpljen i ugrožen. Nisam zapravo pisala o konkretnim gradovima ni selima, nego o iskustvu življenja na (polu)periferiji.
Većina građana svjetskih (polu)periferija nalazi se u materijalnom, duhovnom, temporalnom i estetskom raskoraku između habitata koje priželjkuju i u kojima žive, u stalnom procijepu između ruinizacije i regeneracije, retradicionalizacije i pseudomodernizacije. No unatoč inertnosti državnih institucija i neoliberalne ugroze ljudskog dostojanstva, kreativni pojedinci, udruge građana i ekološki osviješteni poduzetnici, ljudi s idejom i vizijom, pokazuju da se i u najoskudnijim okolnostima mogu potaknuti procesi revitalizacije i inovacije.
Renata Jambrešić Kirin (Foto: Miroslav Kirin)
* Jako mi se svidio izraz koji ste upotrijebili na gostovanju u Puli u jednom čitateljskom klubu – spomenuli ste "banalnost dobra". U ovoj ste knjizi prepričali i mnoge primjere "banalnosti dobra", ali i jasno kažete da "manje zlo ne postoji". Što vama znači "banalnost dobra" i može li ona nadvladati "banalnost zla"?
– Pojam "banalnost dobra" opisao je teoretičar Tzvetan Todorov govoreći prije svega o ponašanju supatnika u logorima. Za njega ljudska potreba za dobrotom, solidarnošću i dijeljenjem opstaje i u najekstremnijim uvjetima. Slažem se s Todorovim da su ljudi mahom slabi, nesigurni i proturječni, ali i da dobrota ne traži savršenstvo ni herojstvo nego tiho, svakodnevno postupanje i odbijanje neljudskosti. Baš kao što pokazuje "Čovjek koji nije mogao šutjeti", a njegov antipod tema je mojeg zapisa Tomo i Đurađ.
Etičnost nije rezervirana za heroje i ne otkriva se izuzetnim djelima nego u svakodnevnoj praksi, daleko od očiju javnosti.
Svi mi koji smo spremni braniti banalne geste dobra od arogancije zla, neznanja i brahijalne sile imamo nemali zadatak – spremnost da svakodnevnu etiku, humanost i brigu za bližnjeg oslobodimo ideologijskih markera i spektakla samoprezentacije.
* Članica ste koalicije Antiratne feministkinje. Javni prosvjed antiratnih feministkinja jedan je novinar nazvao uzaludnom gestom "korisnih idiota". Koji su vaši argumenti za nenasilje?
– Da se nadovežem na prethodno pitanje, žene kao ni feministkinje nisu ujedinjene oko pitanja pacifizma i nenasilja i svaki ratni imperativ obrane doma, države i nacije iznova amnestira građane od odgovornosti za narušavanje mira i suživota, za izdaju "banalnosti dobra" i vlastite savjesti, za urušavanje društvenosti. Govoriti, pisati i pjevati o važnosti kulture nenasilja, socijalne pravde i tolerancije prema drugima i drukčijima obveza je svake humanističke intelektualke. Ono što je antiratnim feministkinjama trenutno u fokusu jest kritika ritualne demonstracije vojne moći, kritika militarističkog sigurnosnog narativa i pretakanja javnog novca u vojnu mašineriju kao glavnog arbitra tehnološkog razvoja i geopolitičkog pozicioniranja. Kao što smo istakle u svojim javnim istupima: "Ne prihvaćamo logiku nasilja kao neumitnu logiku povijesnog razvoja! Ne želimo da vojni autoriteti i argumenti odlučuju o našoj budućnosti!"
* Intervju je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
