Piše Tanja Tolić
Godine 1909., usidjelica u pedesetim godinama života koja je vidljivo hramala stajala je na pozornici u Grand Hotelu u Stockholmu. Ta je žena bila Selma Lagerlöf, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, i upravo je pred punom dvoranom, u kojoj su bili i švedski kralj i kraljica, držala tradicionalni govor koji izgovaraju dobitnici Nobelove nagrade. U mnogočemu, govor je učvrstio stav koji je o njoj vladao: evo je, šarmantna i skromna kazivačica, staromodna i draga tetka što pripovijeda i koja inspiraciju vuče iz mitova i legendi rodnog Värmlanda, osobito od svojeg oca.
Selma Lagerlöf snimljena 1906. godine (Foto: Arhiv Mårbacke)
Lagerlöf je govor počela priznanjem kako je bilo nervozna prije putovanja u Stockholm jer je u glavni grad ranije uvijek dolazila zbog nekih "teškoća", zato da bi obavila liječnički pregled ili pokušala pronaći izdavača; nikad zbog slavlja. Pored toga, posljednjih je mjeseci živjela povučeno i postala izrazito stidljiva. No uspjela je, govori, potisnuti tjeskobu sjetivši se onih koji bi zbog nje bili sretni – prvenstveno je to pokojni otac. Gotovo neprimjetno, dobitnica nagrade prebacila se u "Veliku pripovjedačicu", kako su je zvali za života; cijela dvorana odjednom je u prizoru u kojem autorica zamišlja svojeg oca u raju i govori mu koliko mu silno duguje za sve što joj je pružio.
Manje laskavo, suvremeni švedski pisac Per Olov Enquist (1934-2020) kasnije je njezin govor tumačio kao odraz emotivne ovisnosti o ocu alkoholičaru. Otac Selme Lagerlöf po mnogim je izvorima bio ovisan o alkoholu, ali o tome nema ni riječi u njezinim svojevrsnim memoarima, "Mårbacka, imanje u Švedskoj", koje odnedavno – zahvaljujući odličnom prijevodu Lane Momirski i izdanju nakladničke kuće Mala zvona – imamo priliku čitati na hrvatskom jeziku.
Selme Lagerlöf u "Mårbacki" ne spominje ni kako se upravo otac izričito protivio njezinu daljnjem obrazovanju i da se 1882. godine upisala na Višu učiteljsku školu u Stockholmu protiv njegove volje. Umjesto toga, njezin je otac u "Mårbacki" prikazan kao blistava ličnost – srdačan muškarac koji se lako sa svima sprijatelji, pjeva pjesme, nasmijava goste i svu svoju energiju ulaže u napredovanje obiteljskog imanja. "Poručniku Lagerlöf volio je ljude, htio je znati kako žive (…) i nimalo nije mario jesu li nižeg ili višeg roda. Tema za razgovor nikada mu nije nedostajalo, izgledao je dobroćudno i ljubazno…"
"Mårbacka, imanje u Švedskoj", sastoji od trideset sedam kratkih pripovijesti, podijeljenih u pet tematskih cjelina: "Put u Strömstad", "Pripovijesti stare domaćice", "Stare građevine i stari ljudi", "Nova Mårbacka" te "Svakodnevica i slavlja". U nizu živih prizora, piše urednica knjige i vlasnica Malih zvona Sanja Lovrenčić, vidimo djecu obitelji Lagerlöf, njihova osebujnog oca, nježnu majku, očevu neudanu sestru, čudesnu baku koja im pjeva i pripovijeda priče, kućnu poslugu te niz posjetitelja. Idilu djetinjstva rano prekida Selmina iznenadna bolest koja je središnja tema prvog ciklusa priča.
Djevojčici su tek tri godine kad jednog dana shvaća da ne može hodati – rođena je s iščašenjem kuka. Najprije je pokušava izliječiti lokalni liječnik Hedberg, potom neuka dadilja Back-Kajsa dovodi opaku vješticu iz Högbergssätera koja je imala "takvu moć da može jednim pogledom zapaliti kuću", no ni ona ne uspijeva pomoći djetetu, pa je Selmin otac odlučio da će cijela obitelj otputovati u Strömstad na Sjevernom moru u potrazi za lijekom za bolesno dijete koje boli kuk i ne može hodati. Kad ponovno uspije stati na noge, Selma je uvjerena da to može zahvaliti susretu s rajskom pticom.
Mårbacka je prikazana kao idlično, gotovo utopijsko mjesto, a nastanak imanja pretvoren je u legendu. "Jednom davno bila je ljetni pašnjak koji je pripadao jednom od drevnih seoskih imanja što su ležala zapadno od doline, bliže jezeru Fryken. No stara je gazdarica znala reći da bi bilo potpuno besmisleno pokušati doznati kad su to na ovom svijetu prva stada blaga došla onamo i kad je ondje podignuta prva koliba. Jer, vidite, pastiri su se znali tisućama godina zadržati na istome mjestu ne ostavljajući za sobom nikakva traga." Mårbacka je, doznajemo iz pripovijesti, neko vrijeme bila opsjednuta duhom zla svećenika kod Počinkamena koji je odbijao mirno ležati u grobu. Duha je na kraju umirila supruga jednog seljaka iz Mårbacke, stroga i odlučna žena koja je razumjela malo više od drugih i donijela mu mir. "No budeš li mirno ležao u svome grobu, ja ti dajem riječ da će moj najstariji sin izučiti tvoju službu i postati svećenik. On je dobro dijete i znam da će biti takav sluga Božji koji će srca ljudi privući ka Gospodinu, a ne ih od njega odvraćati."
Obiteljska fotografija iz 1872. Selma se nalazi sasvim lijevo, zatim slijede njezina braća i sestra Daniel, Anna i Johan. Majka Louise i najmlađa sestra Gerda sjede
Sve je to bila istina, nastavlja pripovjedačica koja o sebi piše u trećem licu, jer je jedan mladac iz Mårbacke početkom osamnaestog stoljeća poslan u višu školu. Izučio je za svećenika i po svom se očinskom imanju nazvao Morell, te je s vremenom izabran za župnika u Åmterviku. Skrasio se na svojoj očevini, u Mårbacki, i bio je prvi svećenik koji je u župi i stanovao. Svećenička je plaća bila mala, pa bi župnik, da nije posjedovao Mårbacku, bio pravi siromah. A kako bi se održao taj odnos, koji je bio povoljan i za župu i za svećenika, prvi je župnik iz Mårbacke jednu od svojih kćeri dao za ženu svećeniku po imenu Lyselius i uredio tako da on naslijedi i imanje i službu.
Otad je tako bilo na Mårbacki, pa su je zapravo podigla tri svećenika – Morell, Lyselius i Wennervik. Pastor Wennervik, a to je bilo već 1790-ih, podigao je novu stambenu kuću. Jedna svećenička kći, Lisa Maja, odbila se udati za svećenika – htjela je muža koji joj se sviđa – pa se udala za pukovnijskog zapisničara Daniela Lagerlöfa. Iako on nije bio svećenik, svećenici su bili i njegov otac i djed i predjed i šukundjed te je svaki od njih oženio kćer kakvoga svećenika, pa je Daniel Lagerlöf bio u rodu sa svim starim svećeničkim obiteljima Värmlanda.
Mårbacka, obiteljska kuća Selme Lagerlöf, 1923. Iz poljskog izdanja: "Selma Lagerlöf. Moderna Šveđanka", Izdavačka kuća Osnova ("Selma Lagerlöf. Nowoczesna Szwedka", Wydawnictwo Osnova)
U obitelji Lagerlöf – kao četvrto od petero djece (Daniel, Johan, Anna, Selma i Gerda) – krajem studenoga 1858. godine, upravo na Mårbacki u pokrajini Värmland, u tadašnjoj Kraljevini Švedske i Norveške, rođena je buduća nobelovka Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf. Pod utjecajem bake po majci, koja je djecu obitelji Lagerlöf zabavljala pričama i pjesmama, zavoljela je književnost te u dobi od sedam godina odlučila da će postati spisateljica. U kući Selme Lagerlöf, pisala je danas pokojna počasna profesorica skandinavskih studija na Sveučilištu u Edinburghu Helena Forsås-Scott u svojoj knjizi "Swedish Women's Writing 1850-1995" (The Athlone Press, London, 1997.), posjetiteljima pokazuju kut u kojem je spisateljica sjedila kao dijete i slušala priče i pjesme koje joj je pripovijedala njezina baka. Vodič posjetiteljima potom pročita odlomak iz autoričine knjige "Mårbacka, imanje u Švedskoj", završavajući s danom "kad su se pjesme i bajke spremljene u duguljast, crn lijes, na kolima odvezle s imanja i nikada se nisu vratile".
Ta je baka, doznajemo u "Mårbacki", vjerovala u svaku riječ koju bi izgovorila djeci obitelji Lagerlöf: "Nisu znali gdje je njihova baka naučila bajke i pjesmice, no vjerovala je u svaku riječ koju bi izrekla. Kad bi govorila o nečem doista neobičnom, zagledala bi se dječici duboko u oči i svojim im najuvjerljivijim tonom rekla: 'Sve je ovo istina, jednako onako kao što ja vidim vas i vi vidite mene.'"
Sve do njezine smrti 1940., u osamdeset prvoj godini, Selmu Lagerlöf smatralo se nacionalnom ikonom, voljenom "Velikom pripovjedačicom". Iako je živjela povučeno na svojem imanju u Värmlandu, bila je u žiži interesa zahvaljujući novoj kulturnoj industriji koja je u to vrijeme stasala. Naime, Lagerlöf je 1919. sva filmska prava za svoja objavljena i neobjavljena djela prodala Švedskim kino-kazalištima koja su ih s vremenom ekranizirala, ispočetka u nijeme filmove; radio je emitirao njezina čitanja i intervjue, a časopisi pisali o njezinu životu na Mårbacki. Zahvaljujući popularnosti njezinih djela, imanje je od početka 20. stoljeća postalo svojevrsni tematski park u koji su hrlili turisti, piše Anna Nordlund u svojem znanstvenom radu "Corpses, Curses, and Cannibalism: Containment and Excess in Selma Lagerlöf's 'Bannlyst' and its Reception", u časopisu Scandinavian Studies 2004. godine.
Selma Lagerlöf na skupu Švedske akademije. S njezine lijeve strane sjedi profesor književnosti Henrik Schück, s desne profesor skandinavske filologije Otto von Friesen. Fotografija snimljena 1930.
Iz poljskog izdanja: "Selma Lagerlöf. Moderna Šveđanka", Izdavačka kuća Osnova ("Selma Lagerlöf. Nowoczesna Szwedka", Wydawnictwo Osnova)
"Usprkos njezinu uspjehu i slavi, status Seleme Lagerlöf kao važne umjetnice unutar literarnog kanona oduvijek je bio problematičan. Njezina umjetnička aproprijacija legendi i folklora Värmlanda svakako je doprinijela njezinoj reputaciji 'Velike pripovjedačice', no često su je doživljavali kao spisateljicu koja se oslanja tek na inspiraciju i intuiciju, i koja pasivno prenosi folklorno narativno blago. Paternalizirajući mit o Selmi Lagerlöf kao moralizirajućoj i 'prirodnoj' pripovjedačici dugo je zamagljivao estetičke i narativne eksperimente njezinih djela, kao i njihovu emocionalnu dubinu i smjelost. Umjesto toga, postala je intuitivna pripovjedačica legendi i pripovijesti", napominje Anna Nordlund. Sama Lagerlöf nije se protiv toga borila, uglavnom zato što je njezina publika voljela takvu sliku i zato što joj je to povećavala popularnost.
Kritičar i profesor književnosti Oscar Levertine, piše dalje Helena Forsås-Scott, nazvao ju je 1903. godine "anomalijom": u vrijeme koje je bilo obilježeno intelektualnim promišljanjima i skepticizmom, Selme Lagerlöf pisala je pripovijesti i tekstove koji su bujali imaginacijom i ljubavlju za sva živa bića. Prva biografija Selme Lagerlöf, koju je 1928. napisao njemački profesor Walter Berendsohn, ojačala je sliku jedinstvene i darovite propovjedačice što se nastavljala na usmenu književnost, no Berendsohn je istodobno tvrdio kako Selma Lagerlöf nije sposobna pisati o suvremenim zbivanjima i važnim temama jer u osnovi ima optimističan i banalan pogled na život.
Selma Lagerlöf. Radna soba u kućnoj knjižnici u Mårbacki. Iz poljskog izdanja: "Selma Lagerlöf. Moderna Šveđanka", Izdavačka kuća Osnova ("Selma Lagerlöf. Nowoczesna Szwedka", Wydawnictwo Osnova)
Od prvoga romana Selma Lagerlöf izmjenjuje u svojim pričama mitsko i realistično, miješa magična objašnjenja s logičnima i razumnima, narativ pretvara u alegoriju (uglavnom o sazrijevanju, ljudskoj ljubavi i smislu umjetnosti i religije), kontinuirano personificira okoliš i prirodu, emocije i stvari. Sve te narativne strategije upućivale su na "primitivno" pripovijedanje i distancirali autoricu od moderniteta, dodaje Anna Nordlund. No posljednjih desetljeća švedske feminističke književne kritičarke poput Birgitte Holm i Ulle Torpe drukčije tumače njezin opus.
"Čini se da čitav opus Selme Lagerlöf svoju snagu vuče iz povezanosti koja je tajnovita, nevidljiva", piše Ulla Torpe. "Ona zna da su ljudi nekad razmišljali u slikama, a ne u konceptima, i instinktivno ostaje blizu tom univerzalnom jeziku", zapisala je Elin Wagner, autoričina švedska biografkinja i njezina suvremenica.
"Hoćeš li to smatrati kontradiktornim", piše Selma Lagerlöf u pismu prijateljici dok je radila na svojem prvom romanu, "ako ti kažem da sam od djetinjstva znala da ću postati ugledna autorica. Sudbina mi je pisati i ne znam da sam zbog toga ohola". Kao pripadnica srednje klase dobila je dobro obrazovanje, ali ipak samo ono namijenjeno ženama: školovala se kod kuće, kao i mnoga djeca u to doba kad sustav javnih škola u Švedskoj još nije bio razvijen, no dok je njezin brat Daniel upisao Sveučilište Uppsala, za njegove sestre nije postojala takva mogućnost.
Selma oko 1900. godine. (Foto: Arhiv Mårbacke)
U obiteljskom krugu Selma je bila poznata po svojoj poeziji i dramama za lutke, no njezina pisma od kasnih 1870-ih godina pokazuju koliko su joj zime na Mårbacki ponekad beskrajno trajale. Prilika joj se otvorila nakon što je na jednom vjenčanju održala govor i privukla pažnju dalje susjede koja je bila aktivna u ženskom pokretu. Ona ju je uputila na Višu učiteljsku školu u Stockholmu u koju se upisala 1882. godine protiv očeve volje. Tijekom njezina trogodišnjeg studija obitelj je doživjela bankrot i Mårbacka je morala biti prodana; ubrzo zatim umro je njezin otac.
Na studiju je Lagerlöf došla u dodir sa socijalističkim idejama, razvila interes za dramu i suvremenu literaturu te se istaknula među kolegicama kao domišljata pjesnikinja. No nije se uspijevala pronaći u onodobnim književnim trendovima u kojima je prevladavao realizam i naturalizam. "Kako netko uspijeva zapisati stvari točno onako kako se zbivaju u stvarnom životu… to mi se čini jako dosadnim za autora", povjerila se prijateljici 1894. godine, a kasnije pojasnila kako joj je pomodni racionalizam gušio kreativnost. "Ako mi nije dopušteno pisati o čudima, o nadnaravnom, beskorisna sam."
Godine 1885. Selma Lagerlöf dobila je posao u osnovnoj ženskoj školi u Landskroni. Na ovoj fotografiji iz otprilike 1890. pozira s kolegicama (stoji druga slijeva). Foto: Muzej Landskrone
Završivši studij, Lagerlöf se zaposlila kao učiteljica u osnovnoj školi u Landskroni i ondje ostala od 1885. do 1895. godine. Upravo je u godinama učiteljevanja počela pisati svoju prvu knjigu, "Gösta Berling" (na hrvatski ga je prvi put prevela Ljerka Šarić 1944.; posljednji prijevod je onaj Anke Batušić-Balen za Školsku knjigu 1994. godine). Poslala je prvo poglavlje na književni natječaj časopisa Idun te dobila ugovor za objavljivanje cijelog romana – tiskan je 1891. godine kad je autorica imala trideset tri godine.
Tijekom godina u Stockholmu, Selma Lagerlöf imala je viziju kako priče iz Värmlanda iskoristiti u književne svrhe, no dugo se mučila dok ih nije uobličila. Lagerlöf je, naime, isprva pokušavala pisati kao švedski pisac Esaias Tegnér (1782-1846) i finsko-švedski pjesnik Johan Ludvig Runeberg (1804-1877), no zaokret se – kako piše spisateljica Kerstin Ekman – dogodio kad se Selma Lagerlöf okrenula samoj sebi i prihvatila da je njezin subjektivitet jednako dobar kao i njihov, i svakako vrijedan da ga iskoristi kao bazu za svoj književni eksperiment.
Portret iz 1881., u vrijeme kad je Selma Lagerlöf došla u Landskronu (Foto: Arhiv Mårbacke)
Smještena u Värmland u 1820-e godine, saga "Gösta Berling" prepuna je aluzija na druge tekstove: u njoj ima tragova Goetheova "Fausta", mita o kralju Arthuru i priče Don Juana. Iako je "Gösta Berling" roman, svako poglavlje funkcionira poput kratke priče i ima vlastiti stil. U romanu su dvanaestorica vitezova-beskućnika našli utočište na imanju Ekeby majorice Margarete Samzelius, vlasnice sedam željezara. Za Božić obećaju Sotoni da cijelu godinu na imanju Ekeby neće ništa korisno raditi već će sve podrediti užicima i živjeti samo za ljepotu i radost. Održe li riječ, bit će bogato nagrađeni, u suprotnome, duše će im otići u vražje ruke. Posljednji pristigao, dvanaesti od vitezova bio je mladi župnik Gösta Berling, pijanica i kartaš koji na kraju doživljava moralni preobražaj.
Selma Lagerlöf i Sophie Elkan na putovanju u Jeruzalemu (Foto: Arhiv Mårbacke)
Nakon objave romana švedska feministkinja, filantropkinja i mecena Fredrika Limnell pružila je autorici financijsku pomoć kako bi se mogla posvetiti samo pisanju, a poslije su je podupirali i kraljevska obitelj i Švedska akademija. Godine 1895. Lagerlöf je napustila učiteljsko mjesto i otad se u potpunosti uzdržavala pisanjem. Putovanja po Italiji i Palestini s bliskom prijateljicom Sophie Elkan bila su izvor inspiracije za roman "Antikristova čuda" (1897) u kojemu je istraživala odnos kršćanstva i socijalizma, te za dvodijelni roman "Jeruzalem" (1901./1902.), kao i za popularne "Legende u Kristu" (1904) – zbirku pripovjedaka o Isusu Kristu koja djeci opisuje njegov životopis od rođenja do prikazanja u hramu – a koje je objavilo čak četrnaest različitih hrvatskih izdavača od 1919. do 2024. godine, gotovo sigurno zato što je knjiga (bila) lektirni naslov za peti razred osnovne škole.
Njezin golemi dvodijelni roman "Jeruzalem" (prvi put ga je na hrvatski preveo Nikola Andrić 1917.; posljednji prijevod je onaj Martine Belić iz 2013. za Novu knjigu Rast), pronalazi inspiraciju u valu religioznog buđenja koji se protezao ruralnim dijelovima Švedske krajem 19. stoljeća, a zbog kojeg su seljaci napuštali sve što imaju te hodočastili preko pola svijeta da bi u Jeruzalemu služili ljudima i prenosili Božju riječ. Upravo to se dogodilo i žiteljima malog sela duboko u šumama Švedske koje propovjednik iz Amerike pridobiva za svoj pokret "vjerskog buđenja", a rasprodaja njihovih imanja i rastanak s prijateljima dramatično su opisani u prvom dijelu knjige. U drugom dijelu prikazani su život i sudbina švedske kolonije u Jeruzalemu.
Film "Saga Göste Berlinga" snimljen je 1924. pod redateljskom palicom Mauritza Stillera. Film s Gretom Garbo i Larsom Hansonom u glavnim ulogama postao je klasik švedskog nijemog filma (Foto: Sjöberg)
Selma Lagerlöf u ljeto je 1896. pročitala u novinama članak o grupi seljaka koji su emigrirali u Jeruzalem, a potom je i sama – kako bi istražila za roman – otputovala u Jeruzalem te posjetila selo u švedskoj Dalarni gdje su emigranti nekad živjeli. Roman "Jeruzalem" pomogao joj je da učvrsti svoj status spisateljice – kritičari su je uspoređivali s Homerom i Shakespeareom, pa je Lagerlöf uskoro postala važna javna ličnost ne samo u domovini, nego i u inozemstvu. Postala je slavna na način na koji to nije bio nijedan švedski autor prije nje, što je u Värmland dovelo turiste, ali joj donijelo i – književne narudžbe. "Nove pustolovine Nilsa Holgerssona" (Ognjište, prijevod Zrinka Dragun, 2022.) napisane su i objavljene 1906/1907. kao lektira za švedske školarce koju je 1902. naručila Nacionalna udruga učitelja, da ih upoznaju sa švedskom geografijom, zemljopisom i kulturom. Glavni junak Nils svoju domovinu upoznaje leteći na guski.
Nakon što je 1909. godine postala prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, 1914. postala je i članica Švedske akademije koja ju dodjeljuje, također kao prva žena među osamnaest članova ustanove osnovane 1786. godine. Na kongresu Ženske međunarodne sufražetske udruge u Stockholmu 1911. godine bila je jedna od vodećih sudionica, a Elin Wagner, jedna od aktivnih sufražetkinja, opisala je koliko je "bilo prekrasno za govornicom imati svjetski poznatu spisateljicu i vlasnicu imanja, a kojoj nedostaju građanska prava što ih ima najobičniji pisac muškarac i poljoprivrednik zahvaljujući samo svom spolu".
I nakon Nobelove nagrade objavila je važne romane, među kojima se izdvajaju "Liljecronin dom" (1911) i "Portugalski car" (1914). Njezin posljednji veliki romaneskni projekt bila je trilogija "Löwensköldski prsten", objavljivana od 1925. do 1928.; planirani četvrti tom nikada nije ostvaren. Prvu knjigu trilogije, "Generalov prsten" (1925), s engleskog je 2022. prevela Zrinka Dragun za nakladničku kuću Arcarius. U romanu je s trupla generala Löwenskölda ukraden prsten poprilične materijalne vrijednosti.
Duh pokojnog generala pokušava vratiti svoje vlasništvo, a ljude, u čijem posjedu je prsten, snalaze strašne nesreće. Spisateljica gradi mističnu i na površini jednostavnu priču, ali koja u svojim slojevima istražuje ljudsku psihologiju, osjećaje žudnje, pohlepe, ljubavi, straha, empatije... Drugi dio trilogije, "Charlotte Löwensköld" (1925), čini se nikad nije preveden na hrvatski jezik, ali je zato davne 1945. godine Jakša Sedmak preveo treći dio, "Ana Svärd" (1928). U kasnijim godinama života Lagerlöf je napisala i autobiografsku knjigu "Mårbacka, imanje u Švedskoj" te "Dnevnik Selme Ottilije Lovise Lagerlöf", njezino posljednje dovršeno djelo.
Sophie Elkan, dr. Selma Lagerlöf i dr. Louise Qvam iz Norveške sjede u Skansenu. Žene su sudjelovale na Međunarodnom kongresu o pravu glasa održanom u Stockholmu u lipnju 1911. (Foto: Axel Malmström / Gradski muzej u Stockholmu)
Tek 1950-ih godina, kad žene počinju u većem broju studirati, švedski akademski studiji počinju se znanstveno baviti djelom Selme Lagerlöf, piše u svojem radu Anna Nordlund. Naime, žene na švedskim sveučilištima počinju se u većem obimu baviti autoricama, a Selma Lagerlöf bila je čest izbor kao žena s najvišim statusom u švedskom književnom kanonu, usto nedovoljno istražena i potcijenjena. Prva generacija znanstvenica koja se njome bavila prikazivala ju je kao modernu spisateljicu u potpunosti svjesnu vlastitog umijeća i zainteresiranu za suvremenost. Između 1950. i 1970. godine Lagerlöf je bila jedina autorica o kojoj su studentice pisale disertacije.
Studije o autoričinu radu drastično su smanjile kasnih 1960-ih, da bi se novi interes za njezina djela probudio u 1980-ima kad su se nove generacije znanstvenika kritički usmjerile na njezin tekstualni modernitet, a tradicionalni pozitivizam polako istisnuli hermeneutikom i semiotikom. Birgitta Holm prva je primijenila modernu psihoanalizu na autoričine romane pokušavajući shvatiti književni projekt Selme Lagerlöf kao opus u razvoju, nimalo različito od psihoanalitičkog procesa. Nažalost, akademski svijet i švedski mediji mnogo su bolje prihvatili knjigu danskog novinara Hernika Wivela, "The Snow Queen: A Book about Selma Lagerlöf and Love", u kojoj je, ukratko, tvrdio kako je Selma Lagerlöf pisala kako bi kompenzirala nezdravi nedostatak ljubavnog života. Očekivano, knjiga je najviše entuzijazma probudila među muškim kritičarima.
Selma Lagerlöf i Sophie Elkan koje je fotografirao Axel Larson u Sophienom stanu oko 1900., nakon povratka s putovanja po Bliskom istoku. Iz poljskog izdanja: "Selma Lagerlöf. Moderna Šveđanka", Izdavačka kuća Osnova ("Selma Lagerlöf. Nowoczesna Szwedka", Wydawnictwo Osnova)
No je li Selma Lagerlöf doista nezdravo bila lišena ljubavnog života ili se i tu nije uklapala u "kanon"? U Palestinu i Jeruzalem, ponavljamo, otputovala je s prijateljicom, a možda i partnericom Sophie Elkan kojoj je posvetila roman "Jeruzalem". Sophie Elkan (rođena Solomon) bila je švedsko-židovska autorica i prevoditeljica. Rođena je u bogatoj obitelji intelektualaca, po prirodi je bila energična i puna duha. Udala se vrlo mlada i rodila kćer, no na Božić 1879. godine suprug joj je preminuo od bolesti, a idućeg dana umrla joj je i kći. Nekoliko dana kasnije Sophie Elkan ostala je i bez oca.
Lagerlöf i Elkan upoznale su se 1894. godine i odmah su postale bliske prijateljice. Obje su bile uspješne, znatiželjne, talentirane i neovisne. Od 1900. Lagerlöf se blisko druži i s Valborg Olander, švedskom učiteljicom, političarkom i sufražetkinjom. Čini se da je između Elkan i Olander vladao snažan rivalitet, oba su odnosa Lagerlöf bila važna i bliska, opisivana u ljubavnim terminima, no samo su u korespondenciji s Olander sačuvani odlomci koji upućuju na erotsku, fizičku strast, iako je Lagerlöf uništila brojna pisma koja je smatrala riskantnima.
Objavom pisama koja je razmjenjivala s dvjema ženama – sa Sophie Elkan, "Učiš me da budem slobodna" (1992), i s Valborg Olander, "Prava piščeva supruga" (2006) – upotpunjava se slika o čuvenoj spisateljici, piše u pogovoru hrvatskog izdanja "Mårbacke" Sanja Lovrenčić. Oba su odnosa bila bliska i vrlo emotivna, te su pisma koja ih razotkrivaju potaknula raspravu o autoričnom lezbijstvu. No granica između izražavanja prijateljstva i ljubavi bila je u to vrijeme pomalo nejasna, a lezbijski odnosi izneđu žena protuzakoniti, pa se dopisivanje uglavnom odvija na granici koja dopušta različite zaključke.
Selma Lagerlöf i Valborg Olander. (Foto: Okänd)
Selma Lagerlöf umrla je 16. ožujka 1940. u Mårbacki, na obiteljskom posjedu na kojem je i odrasla. Posljednjom oporukom odredila je da se Mårbacka ima sačuvati u stanju u kojem se zatekne u trenutku njezine smrti te otvoriti za javnost kao spomen-imanje. Naime, upravo je zahvaljujući Nobelovoj nagradi Lagerlöf otkupila cijelu Mårbacku (već prije je uspjela kupiti samu kuću) te je uredila staro obiteljsko imanje kao svoje stalno boravište. Danas posjetitelji mogu razgledati njezinu kuću te memorijalnu izložbu posvećenu njezinu životu i radu koja se nalazi u nekadašnjem štaglju. Kuriozitet je da se to umalo nije dogodilo: naime, početkom Drugog svjetskog rata, kada je Sovjetski Savez pretendirao na Finsku koja je povijesno bila daleko usmjerenija Švedskoj nego Rusiji, Selma Lagerlöf finskoj je finskoj vladi poslala svoju Nobelovu medalju kako bi im financijski pomogla. Dirnuti ovom gestom, članovi Vlade su potreban novac sakupili na drugi način, a medalju su, uz zahvale, vratili njezinoj vlasnici.
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
