Piše Jadranka Pintarić
Gerda, Friedl, Ilse i Susanne – četiri su sestre s naslovnice knjige, s roditeljima Irmom i Ernstom, snimljeni u bečkom foto-studiju oko 1927. Na prvu je dojam da je riječ o pravoj obiteljskoj idili (što je vjerojatno izrežirao fotograf, kako su onomad umjeli: svatko je s nekim u dodiru, decentno im je knjiga na stolu, a zec u očevoj ruci kao da je humoristični dodatak) jer najmlađa, Susanne u majčinu je krilu, s druge se stane na oca naslanja treća Ilse, dok se po sredini starije Gerda i Friedl drže sumnjičavo. Majka Irma već zna da se nema čemu smiješiti, a otac Ernst – vrag bi ga znao, možda smišlja neki svoj tekst koji baš i nema veze sa stvarnošću.
To je obitelj Benedikt, žive u prostranoj kući u bečkom kvartu Grinzingu, na adresi Himmelstraße 55, s poslugom i psom kojeg obožavaju, ali ne puštaju u kuću, kak se onomad šika. U to vrijeme Grinzing je bio predgrađe, vinogradarsko selo u koje se pomalo naseljava nova imućna građanska klasa. Benediktovi su austrijski viši građanski sloj u kojem se njeguje kultura: bogovi su Beethoven i Goethe, a Gustav Mahler je prihvaćen kao polubog. Osim što je velika, kuća je kaotična, nelogična u tlocrtu, ali s mnogo niša za skrivanje, prema svjedočenju suvremenika "namještena neplanski i bez stila". Otac noću svira koncertni klavir. Njegova radna soba zabranjen je teritorij. Knjižnica je svetište. Svi igraju šah i kartaju. Djeci je na raspolaganju veliko dvorište za divljanje.
Roditelji su slobodoumni u duhu vremena: "Svakodnevno su oko podneva obavljali 'zračne kupke'. Goli su vježbali iza pregrade u vrtu… nikad zajedno." U skladu s klasnom pripadnošću, mnogo se putovalo, išlo na zimske i ljetne odmore. Osim glazbe, djeca su morala učiti engleski, "cijela je obitelj bila anglofonski nastrojena". Majčina sestra, teta Heddie, dobro se udala u Englesku za egiptologa sir Alana Gardinera. (Što će se poslije pokazati životno važnim.) Djevojčice su morale ovladati i manirama staleža, možda baš i ne za stolom, ali majka je bila "ta koja nas je htjela izdresirati za eventualne obroke u Buckinghamskoj palači".
Istodobno, bila je to obitelj u kojoj su se roditelji mnogo i često svađali – "svaka je prigoda bila dobra" ("Razlog je gotovo uvijek bila njegova rastrošnost. Zaista mu je novac curio kroz prste…") – a "tri velike" sestre voljele su sustavno maltretirati najmlađu, zakasnjelu (majka ju je rodila s 44). Svekolike dječje podlosti i nestašluci, uz dreku, plač i šamaranje, "žestoko hrvanje, udarci, navlačenja, pljuvanje, grebanje, udarce nogom i šakom" bili su sastavnica odrastanja. Osim što, kako će se poslije sjećati upravo najmlađa Susanne: "Nijedna od nas nikad nije bila zamoljena da ukloni makar i jednu vilicu ili donese čašu."
Bogatstvo su naslijedili od djeda Moriza Benedikta (1849. – 1920.), vlasnika Neue Freie Presse, koje su pod njegovim vodstvom postale "najutjecajnije novine Monarhije", a Joseph Pulitzer nazvao ih je: "the best newspaper in the world". Moriz je usto bio i uspješan poslovni čovjek, vješt na burzi, s razgranatom mrežom suradnika u novinama i poznanstvima u visokom društvu, čak na poziciji ekonomskog savjetnika carske obitelji te ga se smatralo "jednom od neutjecajnih osoba u Monarhiji". Dao je priliku mladom Stefanu Zweigu da se afirmira, o čemu je poslije zahvalno pisao u predivnoj knjizi Jučerašnji svijet. U novinama su redovito objavljivali: Arthur Schnitzler, August Strindberg, Henrik Ibsen i G. B. Shaw. Ponudu je dobio i Karl Kraus, ali je s prezirom odbio, osnovao Die Fackel i, među ostalim, proslavio se stalnim nemilosrdnim kritiziranjem (najblaže rečeno) upravo Neue Freie Pressa.
Velik dio Morizova bogatstva nestao je nakon Prvog svjetskog rata, ali novine je držao u čeličnom stisku i sam pisao stotine tekstova godišnje. Za nasljednika je izabrao starijeg sina Karla, koji se opirao očevoj odluci i kanio se posvetiti kazalištu. Iznenada je umro i naslijediti ga je morao mlađi Ernst (1882. – 1973.), koji se spremao za pijanističku karijeru, ali je svejedno poslije tvrdio da je dobrovoljno pristao na očev dril za preuzimanje obiteljskog posla. Nije naslijedio očev poslovni talent, novine su gubile tiražu, a obitelj bogatstvo. Ipak se sve vrtjelo oko novina, kako je poslije Gerda rekla Ilse: "Sranje od novina."
Majka Irma (1879. – 1969.) "s očeve strane potječe iz bečke obitelji novinara i glumaca, s majčine ima finsko-švedske korijene". Taj dio porodice bio je imućan, Irma je mnogo vremena provodila kod rodbine i tečno je govorila švedski. Muž je bio tri godine mlađi od nje. Uz rastrošnog muža, kao da je na djevojčicama vježbala škrtost. Naime, štedjelo se primjerice i na hrani, pa su noću provaljivale u smočnicu, Suzanne je zauvijek ostala zgrožena što su im za školsku užinu davali kruh s jeftinom ribljom paštetom, smrdljivom, zbog koje se sramila pred drugim učenicama. Ili kad se putovalo vlakom: djeca nisu smjela prvim razredom, nego trećim. Odjeću su nasljeđivale mlađe od starijih, a sve se nosilo "dok se nije pretvorilo u dronjke". U školu su ujutro smjele ići tramvajem, ali morale su se vraćati pješice – nisu dobivale kovanicu za dvije vožnje. Ilse se poslije prisjećala da je majka bila "sitničava i ograničena".
Djevojčice je zato spašavala baka Adele, stanovala je u blizini i hranila ih piletinom. A i ljubavlju, nasuprot "hladnoj i strogoj" majci. Adele je bila vrsna pijanistica, učenica Franza Liszta, u mladosti je radila kao novinarka, pisala književne recenzije te prevodila knjige. "Baku sam gledala gotovo kao anđela, utjelovljenje svega dobroga i pristojnog, osjećala sam je kao duhovno uzvišenu. Utjelovljivala je čestitost i stabilnost."
Međutim, ono što će im poslije odrediti sudbinu, u kući nije postojalo: "U Himmelstraße nije bilo svijećnjaka za Hanuku, vjerskih pravila za hranu, a nisu se slavili ni židovski praznici. Slavio se Božić s drvcem, Djedom Mrazom i božićnim pjesmama. 'Nikad nisam bila 'židovsko dijete', bili smo djeca iz Grinzinga. Hitler je od nas napravio Židove', sjećala se Ilse." Nisu išli u sinagogu, "jidiš je bio zabranjen čak i vicevima". Mnogo poslije, Gerda će opisati svoju nelagodu i nesnalaženje kad joj se sin u New Yorku oženio prema židovskom obredu, a Suzanne će se rugati udaji vlastite kćeri u sinagogi. Benedikti su bili ateisti, kozmopoliti, bez obzira na konzervativnog oca i šparnu majku.
Susi, Irma, Friedl, Ernst, Gerda i Ilse Benedikt oko 1927.
Onda je došla 1938. i Anschluss, Benedikti su postali nepoželjni. Usprkos obrazovanju pravnika, novinarskom iskustvu, spisateljskom, muzičkom i slikarskom talentu, čini se da je Ernst bio nadobudan i netalentiran za praktičan život – što je, srećom, Irma dijelom kompenzirala. Na dan pogroma u studenom, 10. studenog 1938. bio je odveden iz svoje kuće i zadržan pet dana u raznim prostorima i nemogućim uvjetima. Na pedeset stranica pisma (obilno citirano u knjizi) kćerima je opisao to poniženje, zlostavljanje, osvještavanje fašističkog zla. Čak je i tada ostao legalist i podvrgao se dvije godine dugom i mučnom procesu da stegne pravo na legalnu emigraciju. Pritom im je fašistička vlast otela većinu preostale imovine – jer su tako zakoni bili skrojeni za legalno pljačkanje Židova. "Nakon 1938. nikada se više nisu sastale učetvero." Sestre više nisu ni živjele ni sanjale ni na istom jeziku.
Friedl je već bila u Londonu kod tete i ostala; Susanne su bili odveli u Finsku kod rodbine (finska teta Aline koja je prevodila Danteovu Božanstvenu komediju na švedski) i nakon dvije godine našla se s roditeljima u Stockholmu; Ilse, koja je taman upisala medicinu, pobjegla je u Zürich da nastavi studij; Gerda se nakon Londona u emigraciji skrasila u New Yorku. Da se nisu tako rasuli na razne strane svijeta, ove knjige ne bi bilo. Naime, obitelj je ostala povezana pismima: sestre su pisale jedna drugoj, sve roditeljima i oni njima, pa pisma značajnim drugim ljudima itd.
Ernst Strouhal (Foto: Margret Weber-Unger)
Autor, Ernst Strouhal (1957.), profesor na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti u Beču, Ilsin sin i nećak ostalih triju sestara, odlučio je prikupiti građu – pisma, dnevnike, dokumente – i oknjižiti porodičnu povijest u Četiri sestre: Daleki Beč, strani svijet (Leykam International, 2025., s njemačkog preveo Andy Jelčić), dati glas ponajprije svojim osebujnim tetama i sačuvati od zaborava važnu bečku lozu. Sebe je zatajio, spomenuo se posredno samo tri puta: kad se rodio "U travnju 1957. rodilo se Ilsino treće dijete, Ernst, piše Gerdi: 'vesela, debela, dobro raspoložena beba koja otvara usta poput ribice, voli glazbu, jedino što – kao naslijeđe – želi biti hranjena, prematana i zabavljana i noću"; kad kao dijete pod stolom sluša razgovor majke i Gerde u posjetu Beču o "sranju od novina"; kad na kraju knjige s tetom Suzannom hoda Bečom.
Vjerojatno tisuće stranica građe Strouhal je morao ne samo prikupiti, proučiti nego i selektirati, pisma i dnevnike transkribirati, povezati razdoblja događajima i s drugim akterima (npr. piscima ili ljudima s kojima su mama, tete, djed i baka bili u kontaktu), dati kontekst referencama u pismima, opremiti sve bilješkama. Stoga, jasno, ovo nije roman nego svojevrsna opširna "biografija" jedne obitelji, sa snažnim i darovitim individualnostima, koju velika povijest nije uništila, premda je nakanila. Većina građe posložena je kronološki, osim kad je tematski nužno vratiti se naprijed ili natrag.
Prema želji tete Suzanne, Strouhal je pazio da ne ode u sentimentalnost – to nije bilo svojstveno Benediktima, više su naginjali ironiji ili crnom humoru, premda nije da nema cendranja u pismima (osim njegove mame Ilse, koja je uvijek staložena). Baš to je autentičnost života, nefrizirana. "To što su tri od četiri sestre bile moje tete (a četvrta moja majka) u mnogo je aspekata olakšalo razumijevanje. I otežalo druge stvari."
Ilse Benedikt
Pa hajde da krenemo od Ilse (1918. – 1969.), treće kćeri Benediktovih, kojoj je poduku iz klavira davao Paul Wittgenstein, stariji brat slavnijeg Ludwiga, ali je morala odustati od pijanističke karijere "zato što je imala premalene ruke", a ionako je već kovala druge planove. Rano se inicirala u ljevičarski pokret, "radikalizacija bez okolišanja", osjetljiva na bijedu radništva i neuspjelu pobunu 1934. kad se po njima pucalo topovima: "Glasački listići nisu pogodno oružje protiv toga." Htjela je postati liječnica i nešto popraviti u svijetu. Učlanila se u Komunističku partiju i do sloma staljinizma ostala vjerna ideji pravednog društva. Cveba za nas (koji u svekolikoj nevažnosti obožavamo kad se nađemo kao crtica u svjetskoj povijesti): "Ilse je vrlo pomno pratila politički razvoj situacije u Jugoslaviji." Roditeljima u pismu iz 1963. preporučuje za čitanje Razgovore sa Staljinom Milovana Đilasa: "Ovo je prva knjiga te vrste s kojom se mogu osobno identificirati – ponajprije zato što je u svakom slučaju iskrena."
Studentica medicine u Zürich piše roditeljima "ja zaista sve radim sama – doručak i večeru pripremam kod kuće, a i rublje perem i glačam", zato da bi uštedjela (novac joj šalju roditelji, Gerda, povremeno teta Heddie iz Londona), što zacijelo smatra postignućem za djevojku koja nikad nije bila zamoljena da odnese vilicu u sudoper. Za sve njih u egzilu na kraju se pokaže sretnom okolnošću što ih je majka muštrala u svojoj puritanskoj škrtosti.
Zbog sumnje na ilegalne aktivnosti Ilsu je pratila švicarska tajna policija, jednom je bila i uhićena, ali optužbe nisu dokazane pa je lišo prošla. Doista i jest sudjelovala u ilegalnim komunističkim aktivnostima i pokretu otpora, ali ujedno ona je jedina koja se odmah poslije rata vratila u Beč zato da pomogne izgladnjeloj djeci i bolesnim ženama. Bila je aktivistica i humanitarka, najempatičnija u familiji.
Kad se ponovno nastanila u Beču, pokrenula je i povrat kuće u Himmelstraße 55, koju im je oteo nacistički pristaša, a ima peripetije i oko nostrifikacije diplome. Često se tih godina u pismima žalila da je u gradu još mnogo nacista i njihovih pristalica ("U svakom slučaju, čini se da se cijela nacistička ideologija ukorijenila jače nego smo mislili"), da je velika nestašica hrane i potrepština, da se nova vlast sporo ustrojava. Kao liječnica radi od jutra do mraka i bespoštedno pomaže siromašnima. Kolegu aktivista Emila Huka diskretno je u pismu predstavila roditeljima kao novinara, vjenčali su se u lipnju 1946. i već za mjesec dana dobili prvog sina Martina (jer je prije Ilse obavila jedan abortus zbog nepovoljnih prilika i nije željela ponovo ostati bez djeteta – tim povodom uzgred: zalagala se da pobačaj bude legalan jer se kao liječnica nagledala strahota posljedica ilegalnog, naročito kod sirotinje).
Veza i Elias Canetti snimljeni 1937. godine (Foto: Johanna Canetti)
Bez obzira na moje preferencije (ali, pardon, ipak sam za vas pročitala debelu knjigu sitnog fonta), bit ću uviđavna prema tračerskom društvu u kojem živimo i ukazati vam na dio knjige koji ima potencijala zaintrigirati žutu štampu i time knjigu učiniti bestselerom. Dobro, sarkastična sam, ali ipak: Friedl je (1916. – 1953.), s insceniranim dramatičnim prekidima, zamalo cijelog života bila u ljubavnoj vezi s dvanaest godina starijim Eliasom Canettijem (prije nego je postao nobelovac), uz odobravanje njegove supruge Veze (doduše, sve dok Friedl ipak nije nešto postigla pisanjem, koje ipak, za razliku od njezinog i Vezinog, nije upisano u književni kanon). Upoznala ga je kao srednjoškolka, kad se u stan u Himmelstraße doselio bračni par Canetti, pa su sredinom 1930-ih postali redoviti gosti u kući Benediktovih.
Kako je Suzanne u jednom pismu opisala: bila je to ljubav na prvi pogled, iako je on bio u tridesetima, nije bio zgodan, već je imao trbuh, kratke noge… Ali: "Bio je šarmantan, imao je smisla za humor, bio je sjajan pripovjedač i uz to vrlo pažljiv slušač. Prije svega imao je duhovnu moć kojoj se ona smjesta i dobrovoljno potpuno podčinila." Ljubavnički odnos miješao se s mentorskim: "…stalno joj je zadavao lektiru i pismene zadaće… 'Odgoj' mlade ljubavnice u spisateljicu" uzrokovao je i mnoga prenaprezanja. Taj "žderač ljudi", kako ga je nazvala jedna suvremenica, ostao je do kraja povezan sa svim članovima obitelji. Canettijevi su također izbjegli u London. Friedl mu je za života napisala oko 1500 pisama.
Friedl Benedikt snimljena 1951. godine
U Londonu je Friedl 1944. pod pseudonimom Anna Sebastian objavila roman Let the Moon Arise i dobila dobre kritike. Ubrzo izlazi i roman The Monster te je u Engleskoj "kao autorica uspješnija i poznatija od njega i Veze Canetti jer njima još nije objavljeno ništa na engleskom". Osim predanosti pisanju, sestre i roditelje izvještava siromaštvu svakodnevice, dugovima, oskudnoj i bljutavoj hrani, podstanarskim sobama… Bila je i ostala do kraja nemirna duha, stalno je ulijetala i izlijetala iz ljubavnih veza.
Nama je danas bizarno što Veza uočava "da hirovi ljubavnice ugrožavaju njezinog supruga", ali od Friedl traži ostavi druge ljubavnike i posveti se isključivo Eliasu, ne bi li bila dio njegovog harema "koji povremeno raste, a povremeno se smanjuje". Postupno je Veza ipak zamrzi: "Friedl je proustovska Odette u koju je Canetti/Swann zaljubljen preko ušiju, pa je bezrezervno podupire i pritom zapostavlja vlastiti rad." Kao što znamo, to će se ipak promijeniti.
Kad je Friedl dobila rak, Canettijev brat Georges, liječnik, intervenira da bude liječena u tadašnjoj najboljoj bolnici u Parizu "American Hospital". Premda je u vezi s Amerikancem Allanom Forbesom, uz njezin bolnički krevet izmjenjuju se sestre Ilse i Susi s Canettijem. Kako se stanje pogoršavalo, uz smrtnu postelju ostala je do kraja Susi. "Na smrtovnici… kao zanimanje je navedeno femme des lettres. Nikada nije željela biti nešto drugo."
Susi Benedikt
Suzanne je (1923. – 2014.) već u Švedskoj izgradila novinarsku karijeru, višejezična je i također nadarena za pisanje. Dobila je mjesto u pariškom uredu Radija slobodna Europa. (Dvije su sestre na ideološkim polovima: Ilse je aktivna u komunističkoj partiji, a Susi radi za američki radio koji želi rušiti komuniste na Istoku.) Udala se za Silvija Ovadiju, poprijekom iz židovsko-španjolske poduzetničke loze iz Istanbula, ali generacijama žive kozmopolitski i višejezično. Ona je bila ta koja je nakon pada Berlinskog zida i umirovljenja počela "slagati pisma i dokumente sestra i roditelja", dopisivati se s nećacima. Usto je natjerala Canettija da u Igri očiju promijeni poglavlje u kojem je otac Ernst opisan "lišen poštovanja". Priprijetila mu je "objavom svoje verzije stvari i razotkrivanjem nekih privatnih pojedinosti", ukratko: iznošenjem prljavog veša. Bome je promijenio.
Gerda (1915. – 1970.), udana za psihoanalitičara koji je napravio lijepu karijeru u New Yorku, bavila se slikanjem i prevođenjem, a kasnije i brigom za djecu sporijeg razvoja jer je takvog sina imala. Nakon razvoda posve se posvetila poslu socijalne radnice za hendikepiranu djecu. Na psihoanalizu je išla 4,5 godine i na kraju se vide i rezultati kada se bez ustezanja obračunava sa slikom oca: "čistog egoista". Razvidno je da je obitelj mogla ostati povezana pismima, jer da su fizički ostali zajedno, tako snažne individualnosti bi se bespoštedno najvjerojatnije do krvi počupale.
Gerda Benedikt
Roditelji su se tek potkraj života vratili u Beč – umrijeti. Ernst je do kraja pisao svoje tekstove koje su mu rijetko kad objavljivali, usto je slikao, ali malošto prodao. U Švedskoj su uglavnom živjeli isprva od prodaje onog što su uspjeli spasiti od fašista, a onda od tuđe pomoći i nešto malo Ernstovih honorara, ali je fascinantno kako ništa nije omelo njihov osjećaj više građanske klase (npr., između ostaloga, prezir prema zetu komunistu) i stil života u kojem se kuka nad siromaškom hranom, hladnoćom, uvjetima stanovanja, a da se pritom ne odriču knjiga, pribora za slikanje, putovanja, posjeta kulturnim događajima i slično. E to je stav!
Isprva je zahtjevno pohvatati sva ta imena, tko kome i odakle piše, tko je kamo otputovao, preselio se ili tko je s kim i u kakvoj vezi. Nisu samo četiri sestre s roditeljima u pitanju, nego i brojni ljudi koje oni susreću u životu. Naposljetku se zaokruži slika ne samo o obitelji nego i životu u turbulentnom vremenu – koje kao da se nastavilo jer ljudi nikad više nisu putovali, mijenjali prebivalište, poslove, partnere itd. nego danas. A generacija sestara Benedikt tome je prethodila. Sve su govorile barem dva, a i više jezika, prilagođavale se različitim sredinama. Osvježavajući je njihov crni humor kao i naizgled grubo obraćanje ili izražavanje (najdraža stara mamice prasičice; voljeni odvratni starci; blesačo, prasice jedna; draga moja svinjice), uvijek elokventno i sadržajno.
(PS Aber donnerwetter!, u životu nisam pročitala toliko predikatnog instrumentala kao u ovom svesku. Ušesa su me boljela – jel to trebalo biti arhaično? Nije, samo je iritantno.)
Podijeli na Facebook
