Piše Dubravka Dulibić-Paljar
Malo je tko u suvremenoj književnosti toliko razorno pisao o odnosima između majki i kćeri kao Doris Lessing. U njezinim se romanima, osobito u "Marthi Quest", majka pojavljuje kao opresivna prisutnost u životu svoje kćeri, utjelovljujući sve ono s čime se kći odbija poistovjetiti. Pišući o tom bolnom iskustvu bivanja kćeri u romaneskoj prozi ove kasnije nobelovke, pjesnikinja Lynn Sukenick skovat će termin matrofobija, koji će poslije dodatno razraditi ugledna feministička teoretičarka majčinstva Adrienne Rich u svojem djelu "Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution", prvi put objavljenom 1976., a potom u dopunjenom izdanju 1986.
Rich matrofobiju opisuje kao oblik ženskog rascjepa povezan s iskustvom kćeri koje u majci prepoznaju samopožrtvovanje, popuštanje i samoodricanje, sve ono čega se same žele osloboditi. U tom se smislu matrofobija, dakle, ne odnosi na strah od vlastite majke ili samoga majčinstva, nego na strah da će kći postati žena poput vlastite majke, stapajući se s društvenim očekivanjima što ih donosi tada još snažno vitalan tradicionalni patrijarhalni stereotip dobre majke.
Tih istih 1970-ih i 1980-ih, dok dio drugovalne feminističke misli majčinstvo odbacuje kao patrijarhalno opresivno iskustvo i jednu od temeljnih prepreka financijskoj i društvenoj samostalnosti žena, Rich će kritikom institucionalnoga majčinstva ujedno najaviti kasniju feminističku orijentaciju koja će pak snažno zastupati stajalište da iskustvo rađanja i odgajanja djece, ako se odvija izvan prisile patrijarhalnih društvenih normi, može predstavljati izniman oblik samoostvarenja žene, a bez njezina samopotiranja.
U isto će se vrijeme u srednjoklasnoj sredini zapadnoga svijeta, tom stalnom poprištu svih tih ideoloških kretanja, uspostavljati novi oblici dobroga majčinstva koji će u većoj ili manjoj mjeri usvajati emancipacijske zahtjeve 20. stoljeća za ženskim slobodama istodobno prerastajući u nov, frenetičan stil majčinstva koji će sociologinja Sharon Hays u djelu "The Cultural Contradictions of Motherhood" iz 1996. nazvati intenzivnim majčinstvom, označujući tim pojmom nama danas itekako poznatu praksu u kojoj se žene u potpunosti podređuju potrebama djece i prihvaćaju dominantnu paradigmu dječjeg razvoja koja majke potiče na intenzivnu uključenost u život djece i na vlastito žrtvovanje u tom procesu.
Kako prekinuti to međugeneracijsko prenošenje obrazaca upisanih u majčinsku genealogiju? Kako se izmaknuti naslijeđu majke, bake i prethodnih ženskih generacija, a ne zanijekati vlastitu pripadnost toj genealogijskoj liniji? Kako kći može raskinuti s ponavljanjem majčine sudbine, a da vlastitu individualnost ne mora graditi na matrofobijskom odbacivanju majke? Sve su to pitanja koja se nalaze u središtu romana "Sestrinstvo loših kćeri" (Fraktura, 2025., sa španjolskoga prevela Silvana Roglić) koji španjolska književnica Vanessa Montfort izvorno objavljuje 2023. godine, nakon velikoga svjetskoga uspjeha romana "Žene koje kupuju cvijeće".
Pripremajući roman, Montfort je, kako kazuje u jednom od razgovora povodom njegova izlaska, dvije godine intervjuirala majke i njihovu odraslu djecu iz vrlo različitih sredina kako bi stvorila osam glavnih likova romana – "novih prototipova (ne stereotipova ili karikatura)" majčinskih figura i figura odrasle djece. Okupirala ju je, dakle, tema starenja majki i odnosa njihove odrasle djece prema preuzimanju nove životne uloge koja uključuje brigu nalik majčinskoj o vlastitoj majci.
"Našu su generaciju [rođenu sredinom 1970-ih], a osobito nas žene, odgojile majke koje su polagale velike nade u žensku emancipaciju. Njihova su očekivanja uglavnom ostala neispunjena, a na nama je bilo da ih ispunimo." Upravo smo to i učinile, nastavlja Montfort, opisujući razna proturječja koja su nastala iz gajenja toga velikoga društvenoga mita.
U odnosu majke i kćeri mnogo je toga na kocki upravo zbog njegova potencijala za izrazitu bliskost te zbog vjerojatnosti da majka i kći dijele mnoga iskustva i načine doživljavanja svijeta. Spoj često neizrečenih pretpostavki o majkama i kćerima stvara tolika očekivanja od njihova odnosa da ih je gotovo nemoguće ispuniti. Posljedično, svaka od njih u onoj drugoj može prepoznavati vlastite neuspjehe, kao i neuspjeh druge da ispuni ta nedostižna očekivanja, a nijedna ne voli osjećati da je podbacila. Štoviše – i upravo na taj problem ukazuje Montfort – sukobi ili duboki jazovi između majki i kćeri mogu biti posebno uznemirujući ako su kćeri odgojene u uvjerenju da bi trebale moći voditi sasvim drugačije živote od onih koje su vodile njihove majke.
"Mislim da odnos naših majki s našim bakama nije bio toliko opterećen sukobima kao naš odnos s majkama. To je neobično jer bismo im po svjetonazoru trebale biti bliže. No čini mi se da im teško pada upravo ona sloboda koju same nisu imale, a nama su je željele. (…) Sada, kada su naše majke i očevi ostarjeli, sve što su za nas željeli nenamjerno im se obija o glavu. Nemamo vremena ni za sebe, a od sebe ipak očekujemo da pronađemo vremena i posvetimo se njihovim potrebama. (…). I uvijek nas prati krivnja."
Vanessa Montfort (Foto: FB stranica autorice)
Osjećaj krivnje u romanu "Sestrinstvo loših kćeri" uobičajeno je stanje kćerinstva: zadaće skrbi, snažna privrženost majci te osjećaji vlastite nedostatnosti i nemoćne odgovornosti izazivaju snažne emocionalne reakcije koje gotovo neizbježno vode krivnji. Značenja koja se toj krivnji u romanu pridaju pozivaju nas da je povežemo s cjelokupnom društvenom strukturom okrivljavanja majki koju kćeri, sada kada u skrbi za vlastite majke preuzimaju ulogu nalik majčinskoj, istodobno nasljeđuju i perpetuiraju.
Suvremena ideologija nesebičnog majčinstva i nedostižni standardi utjelovljeni u mitu o savršenoj "dobroj majci", s kojima se žene suočavaju u našoj kulturi, odražavaju se tako i u figurama loših kćeri ovoga romana koje osjećaju da vlastitu kćerinsku ulogu nikada ne ispunjavaju dovoljno dobro. Ujedno, Montfortini likovi ostaju zarobljeni u internaliziranoj ulozi dobroga djeteta, onoj za koju se u popularnopsihološkom diskursu često rabi naziv "sindrom dobroga djeteta".
Međutim, "Sestrinstvo loših kćeri" nije romansirana sociološka analiza, a još manje romaneskno razvedena psihologijska studija odnosa između majki i kćeri. Doduše, oba su sloja snažno prisutna. Štoviše, Montfort snažno koketira s psihološkom profilacijom likova majki i kćeri, razvijajući u njihovim odnosima obrasce emocionalne ovisnosti i pretjerane prilagodbe, osjećaj afektivne zaduženosti prema roditelju te različite oblike emocionalne manipulacije i psihološke kontrole, napose izazivanje krivnje i uskraćivanje ljubavi.
Ilustracija: Najbolje knjige
Tako je Mónica, središnji lik romana, paradigmatski primjer "loše kćeri". Mora se nositi s majkom čiju neutaživu glad za pažnjom nikada ne uspijeva zadovoljiti, a s četrdeset i pet godina napokon pokušava prerezati pupčanu vrpcu. Margarita je majka lišena emocionalne podrške, nesposobna vlastitoj djeci jasno iskazati ljubav; njezina kći Ruth ovisna je upravo o toj majčinskoj ljubavi i odobravanju. Ágata je narcisoidna majka, a Suselen neželjena kći koja se, kako bi se zaštitila, morala povući na sigurnu udaljenost od majke. I naposljetku, tu je Gabriel – sin spasitelj i posljednji član četveročlane družine "loših kćeri" – čija pojava u romanu dodatno usložnjava figuru "loše kćeri", upućujući na to da loše kćerinstvo može označavati položaj unutar odnosa skrbi, a ne fiksni rodni identitet.
Uz sve to, roman "Sestrinstvo loših kćeri" iznimno je zabavan roman. Krimić je to s elementima ljubavne priče čiji zaplet pokreće zagonetna smrt lokalnog šetača pasa, nakon koje se Mónica koja dresira pse za Nacionalnu policiju, mada je oduvijek željela biti detektivka, prihvaća istrage i ponovno okuplja prijateljice iz djetinjstva. Ubrzo posumnja da njihove majke o njegovoj smrti znaju više nego što su spremne otkriti pa se kriminalistička zagonetka postupno isprepleće s tajnama njihove zajedničke prošlosti.
Dok se fabula gradi oko razrješenja zagonetke te smrti, pravi se misterij romana krije u drugom sestrinstvu – sestrinstvu "loših majki" – koje njihovim kćerima dugo ostaje skriveno. Upravo je ono presudno jer sprečava roman da matrofobijsko odbacivanje majke ponudi kao jedino moguće razrješenje složenih međugeneracijskih odnosa između majki i kćeri. Naime, težnja za uspostavom sebstva poricanjem majke može završiti njezinim poništavanjem koje u romanima Doris Lessing poprima oblik tragičnih, samorazarajućih sukoba kćeri s majkom ili njezinim demoniziranjem i pretvaranjem u čudovišnu figuru, kako se često događa u mitovima, legendama i folkloru. Roman stoga odbija odnos majke i kćeri tumačiti isključivo iz perspektive kćeri koja bi položaj majke marginalizirala ili posve zanemarila.
Umjesto toga, otvara prostor međugeneracijskom dijalogu koji bolne sukobe između majki i kćeri preobličuje u savezništvo koje kćerima omogućuje da majke koje poznaju ponajviše u majčinskoj ulozi, sad promotre i izvan nje. A na tom uzajamnom nastojanju majki i kćeri da jedna drugu vide i razumiju roman tako utemeljuje njihovo zajedničko sestrinstvo – sestrinstvo "loših majki" i "loših kćeri".
Upitana u jednom od intervjua što je romanom željela postići, Vanessa Montfort odgovara: "Želim da se čitatelji zabave razmišljajući. Kada pišete suvremeni roman o društvenom problemu koji vas se neposredno tiče, osjećate se manje usamljeno. Divno je pisati o nečemu za što mislite da se događa samo vama, a zatim otkriti da se isto događa mnogim ljudima. Roman je vrlo kritičan i prema kćerima i prema majkama, ali sve je, dakako, napisano s ljubavlju i humorom. (…) Voljela bih da bude dar koji će majke poklanjati kćerima, a kćeri majkama; poklon uz koji će uživati upoznajući jedna drugu."
Čini se, dakle, da je Montfort ostvarila upravo ono što je naumila: "Sestrinstvo loših kćeri" može se čitati kao napet i iznimno zabavan krimić, kao duboko emotivna, pa možda i iscjeljujuća priča o složenim odnosima majki i kćeri, ali i kao roman koji implicitno stupa u dijalog s prethodnom generacijom autorica u čijim se djelima, poput romana Doris Lessing, put prema ženskom samoostvarenju i oslobađanju od patrijarhalnih ograničenja oblikovao kao matrofobijski odmak od majke.
Sama Montfort taj put zamišlja drukčije, emancipaciju kćeri više ne vezujući uz poricanje majke, nego uz mogućnost da se majka i kći, prepoznavši jedna drugu izvan unaprijed zadanih uloga, oslobode zajedno. Možda se takvo razrješenje doima odviše jednostavnim, možda čak i bajkovitim – a možda i ne. Možda je, naprotiv, vrijeme da se solidarnosti utemeljenoj na svijesti o međusobnoj ranjivosti prestane pripisivati isključivo utopijski i nerealističan predznak kao da nas upravo ta zajednička ljudska ranjivost neminovno usmjerava samo prema sukobu.
O autorici:
Dubravka Dulibić-Paljar književna je povjesničarka. Radi na Filozofskom fakultetu u Puli, živi u Zagrebu. Piše znanstvene radove, književne kritike i prikaze knjiga te izlaže na hrvatskim i međunarodnim skupovima s temama iz područja starije, kao i novije književnosti.
Podijeli na Facebook
