Piše Tanja Tolić
Živa sam. Moj suprug je mrtav. Prošlo je četiri mjeseca od njegove smrti kad zapisuje ove retke. "Teško dišem. Srce mi prebrzo udara, ne čitavo vrijeme, ali u naletima. Osjećam bol između rebara, ponekad je intenzivna. Bole me vrat i glava. Živci mi zuje i bruje, struja mi projuri udovima i ugasi se. Spavam zahvaljujući tableti. Uđem u dopola napunjenu kadu i shvatim da sam zaboravila skinuti čarape."
Tuga nije konstantna. Danima odolijeva oluji, a onda stignu olujni vjetrovi i sruše je. U nedjelju, 19. svibnja, piše: "Siri Hustvedt hoda kućom i razgovara sama sa sobom. Postavlja pitanje i odgovara na njega. Žena koja sada sama sa sobom razgovara povremeno kolabira. Svega sekundu nakon što se nasmijala na vlastitu domišljatu šalu, savinula se u struku, zavija u neosjetljive zidove, 'Želim da mi se vratiš, želim da mi se vratiš'."
Siri Hustvedt u dokumentarcu izgleda kao da joj je netko ogulio kožu. Nema baš nikakvu zaštitu od tuge koja je udara (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
I dalje stižu pisma sućuti, ali ih je sad manje. Na kaminu u blagovaonici leži hrpa pisama. "Tako mi je žao što nas je Paul napustio. Svi koriste tu riječ. Gotovo da više nitko ne umire. Napuste nas."
Živi u ukletoj kući koju nastanjuje duh koji su Paul i ona zajedno stvorili, "mi" koji više ne postoji, svakako ne u sadašnjosti, ali je nastanio sve sobe. Paul joj je jednom prilikom rekao: "Ako budemo živjeli zajedno još stotinu godina, postat ćemo jedna osoba."
Kuća je stvarna kuća, ali je i arhitektura sjećanja. Sve kuće u kojima ljudi žive neko vrijeme postaju zone ponovljenih gesta, obroka napravljenih i pojedenih, iznesenog smeća i primljene pošte, upaljenih i ugašenih aparata za kavu, kuhala u kojima vrije voda i toči se za čaj, pospremljenih kreveta i složenog rublja… To je kuća neprekinutih razgovora o malim stvarima i onima velikim, dijaloga koji je sad završio. "Mrtvi više ne postoje u vremenu. Kad je on prestao postojati, je li živuće vrijeme u meni stalo?"
Paul Auster, veliki američki pisac – i za ovu priču mnogo važnije – suprug Siri Hustvedt, velike američke spisateljice, umro je 30. travnja 2024. u 6 sati i 58 minuta, u njihovoj bruklinškoj kući, u krevetu u knjižnici postavljenom upravo u tu svrhu. U siječnju 2023. dijagnosticiran mu je rak pluća nemalih stanica. Umro je od nuspojava pametnog lijeka nivolumaba, prije nego što je rak dobio priliku učiniti isto.
"Svi umiremo, no samo nekih od nas znaju da će njihovi životi ubrzo doći kraju. Iako sam često razmišljala o tome kako će biti živjeti bez Paula, počela sam to zamišljati sve češće. Zamišljala sam kako hodam sama po kući. Zamišljala sam tugovanje. Ono što nisam mogla zamisliti jest da će se nakon Paulove smrti vrijeme poremetiti do neprepoznatljivosti. Sjetim se pa onda zaboravim što je dan. Sjetim se da je svibanj i potom zaboravim. Sati jure, no minute se često vuku. Brinem se da će mi se misli raspasti u više djelića nego što ih mogu sakupiti. Sada se bavim skupljanjem same sebe. Nalazim se u stanju kognitivne rascijepanosti", piše Siri Hustvedt u memoarskoj knjizi "Ghost Stories" (Priče o duhovima, Simon & Schuster) koja je objavljena početkom svibnja.
***
Ništa od toga ne vidi se na agencijskim fotografijama iz veljače ove godine u Berlinu gdje je, u sklopu dokumentarne Panorame na 76. Berlinaleu, premijerno prikazan njemačko-švicarski dokumentarni film Sabine Lidl "Siri Hustvedt: Dance Around Self". Njemačka redateljica dokumentarne portrete snima od 2010. godine: snimila je tako filmove o njemačkom glumcu Henryju Hübchenu (2010.), američkoj fotografkinji i aktivistkinji Nan Goldin (2013.), slavnoj glumici Emmi Thompson (2016.) i – to je bilo ključno – Paulu Austeru (2018.). No njezina je istinska opsesija bila Siri Hustvedt.
Siri Hustvedt, Sabine Lidl i Sophie Auster u Berlinu (Foto: Berlinale)
"Odrasla sam s njom na neki način", govori redateljica u kratkom intervjuu za Business Doc Europe u ožujku ove godine. Lidl je u svojim dvadesetima pročitala autoričin roman preveden i na hrvatski jezik, "Zavezanih očiju" (Profil, 2004., prijevod Miroslav Kirin), i pamti koliko ju je zaintrigirala, ali i uznemirila oštra analiza ženskog identiteta u izrazito patrijarhalnom svijetu. Bila je uvjerena kako se njezin život razlikuje od života njezine majke, kako će nad njim imati potpunu kontrolu i da joj se nikad neće dogoditi ono što se događalo ženama u romanima američke spisateljice.
Ali dogodilo se: i njoj, i Siri Hustvedt.
Siri Hustvedt s roditeljima (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Radnja filma počinje 1978. godine kada se Siri Hustvedt seli iz rodne Minnesote na američkom srednjem zapadu u New York kako bi studirala englesku književnost na Sveučilištu Columbia i istovremeno radila na prvom romanu. Film je u najmanju ruku neobičan: 100 minuta njezin biografije rascjepkano je blokovima u kojima Hustvedt na kauču u obiteljskoj četverokatnici u Brooklynu čita dugačke odlomke iz svojih romana i zbirki eseja.
Zašto medij pokretnih slika koristiti za statično čitanje? No ima smisla: Hustvedt je, više od svega, biće ideja, s 13 godina odlučila je postati spisateljica i njezin je život mapiran riječima – riječi nisu pokretne slike, ali od njih je moguće graditi katedrale misli.
Rođena je 19. veljače 1955. u Northfieldu, kao najstarija od četiri kćeri američkog profesora Lloyda Hustvedta i norveške majke Ester Vegan koja se tek s trideset godina preselila u Sjedinjene Države – dok su zajedno odrastale, sestre Asti, Liv i Ingrid često su je nazivale princezom na zrnu graška. Bila je osjetljivo dijete, i danas je takva – otvoreno priznaje da je zbog svoje osjetljivosti i povremeno paranoičnosti poznata po tome da bezazlen komentar interpretira kao uvredu.
Malena Siri Hustvedt (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Od malena pati od teških migrena, popraćenima aurom, svjetlucanjima, slijepim točkama u vidu, pa čak i svojevrsnim halucinacijama (jednom prilikom je vidjela majušnog ružičastog čovjeka i ružičastog vola), što je i pokrenulo njezin interes za proučavanje mozga, psihijatriju, psihoanalizu i neuropsihoanalizu, a od odrasle dobi pati i od neobjašnjivih, nikad do kraja razjašnjenih napada u kojima joj se cijelo tijelo snažno trese – prvi takav joj se dogodio kad je u čast oca držala komemorativni govor na koledžu St. Olaf.
Siri Hustvedt kao djevojka (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Konvulzije nisu posljedica epilepsije, a nisu ni reakcija na strah ili tremu, no uzima lijekove koji ih drže pod kontrolom, a i jedanaest je godina provela na psihoanalizi (to joj je pomoglo da "prestane biti dobra i nikome na putu", kakve su bile sve djevojke s kojima je odrastala u Minesoti). Taj segment njezina života, kao i interesi koje je pokrenuo – Hustvedt nije samo književnica, nego i redovito objavljuje radove u stručnim psihijatrijskim časopisima, a predaje i psihijatriju na Weil Cornell Medical College u New Yorku – dao je naslov filmu.
Film o Siri Hustvedt od Lidl je – čim je završila film o Austeru – naručio ARTE, kanal europske javne televizije posvećen kulturi. Lidl je pristala, ali nije željela napraviti TV dokumentarac od 54 minute, nego dugometražni film za kina.
Film je počela snimati ujesen 2022. godine, ali se upleo život – čitav niz tragedija koji je pogodio bračni par Hustvedt-Auster. Nakon što je Austeru u prosincu 2022. dijagnosticiran rak, snimanje je prekinuto – nastavljeno je tek godinu kasnije. Auster je, naglašava Lidl, htio biti u filmu – posljednji njihov razgovor snimila je nekoliko tjedana prije nego što je umro: vidljivo je bolestan, čita jedno od pisama Milesu, malenom sinu svoje kćeri Sophie. Trebala je to biti njegova posljednja knjiga, "Pisma Milesu", no uspio ih je napisati svega sedam.
Siri Hustvedt i Paul Auster nekoliko mjeseci prije njegove smrti (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti snimanje se nastavlja. U filmu Siri govori da je Paul umro. Četiri mjeseca nakon njegove smrti počela je pisati ono što će prerasti u "Ghost Stories". Prestala je pisati roman na kojem je dugo radila i posvetila se memoarima – osjetila je snažan poriv da piše o Paulu. Dok to govori, izgleda kao da joj je netko ogulio kožu. Nema baš nikakvu zaštitu od tuge koja je udara.
"To sam ja sada. Ja sam Baumgartner", govori Hustvedt u kameru, aludirajući na posljednji, osamnaesti roman Paula Austera o 70-godišnjem udovcu Syju Baumgartneru koji ni nakon deset godina ne uspijeva preboljeti smrt supruge Anne.
***
U izvještajima hrvatskih novina s Berlinalea nema ni riječi o filmu o Siri Hustvedt. Naravno, što si očekivala, mrzovoljno mrmljam sebi u bradu: iako je vrhunska intelektualka, jedna od najpametnijih živućih žena na svijetu, veći dio njezina života javnost ju je doživljavala kao suprugu Paula Austera. Naravno, svjesna sam ograničenja: nije realno očekivati da bi hrvatski filmski kritičari mogli pogledati sve filmove i izvan glavne konkurencije, previše ih je.
Provjeravam sve online platforme da vidim prikazuje li se film negdje naknadno, tjednima guglam i nerviram se. Na kraju pronalazim rješenje: palim VPN na računalu, prebacujem IP adresu na Poljsku, kupujem online kartu i konačno 9. lipnja gledam film na Krakow Film Festivalu.
Paralelno pokušavam dobiti intervju sa Siri Hustvedt za ovaj tekst, ali mi njezina njujorška publicistkinja uopće ne odgovara. Razumljivo. Nije problem u tome što je Hrvatska mala, udaljena i nebitna, pored toga što je Siri Hustvedt upravo na velikoj zapadnoeuropskoj turneji: Siri Hustvedt i Paul Auster su u lipnju 2021. godine, na vrhuncu pandemije kovida, preko Zooma sudjelovali na Festivalu europske kratke priče, s njom su odličan razgovor vodile Anda Bukvić Pažin i Ivana Rogar, a Gea Vlahović objavila je sjajan intervju u BestBooku. Problem je u tome što nitko od hrvatskih izdavača nije kupio prava za njezine memoare: beogradska Geopoetika promptno je reagirala, no hrvatski nakladnici prestali su prevoditi i objavljivati Siri Hustvedt 2012. godine kad je u nakladi Profila izašao njezin roman „Ljeto bez muškaraca“. Književni opus Paula Austera gotovo je čitav preveden na hrvatski.
Bijesna sam: kvalitetna, iako široj publici možda manje atraktivna prijevodna književnost obogaćuje i nacionalnu književnost, održava živim ovaj naš teški jezik koji sve slabije govori nas nekoliko milijuna; kao da uporno želimo ostati provincija. No znam da Siri Hustvedt ovdje ima čitatelje: svaki put kad je zaneseno spomenem, otkrijem njezino hrvatsko pleme koje čita na engleskom – vlasnicu galerije koja je čitala njezine izvanredne eseje o vizualnoj umjetnosti, psihoterapeutkinju koja se slaže s tezom Siri Hustvedt da je anoreksija suvremeni oblik histerije, kritičarku s kojom razgovaram o tome kako se roman "Što sam volio" (AGM, 2007., prijevod Mirna Čubranić) direktno nastavlja na Laschovu "Kulturu narcizma" i ideju kako atmosfera ideološke prezasićenosti, koja stvara osjećaj smanjene kontrole nad životom, negativno utječe na moralne vrijednosti i razvoj patološko-narcističkih osobina. Dugo, naime, već ne živimo u kulturi narcizma, prerasli smo i psihopatsko društvo, eto nas već neko vrijeme u borderline kulturi, kako pronicljivo piše Željka Matijašević u dvije svoje knjige.
Na stranu svi moj elaborirani argumenti, u memoarima "Ghost Stories" Siri Hustvedt piše o univerzalnom ljudskom iskustvu, o gubitku koji ćemo – prije ili kasnije – svi iskusiti. Umrijet će nam netko koga volimo i naš će se svijet raspasti. Mi ćemo se raspasti. A kao i Siri Hustvedt, i ja kad padnem, volim pored sebe imati knjigu koja o tome govori.
***
Uvečer 23. veljače 1981., četiri dana nakon njezina dvadeset šestog rođendana, Siri Hustvedt odlazi na književnu večer na kojoj Ann Lauterbach čita svoje pjesme. S njom je J., njezin prijatelj s Columbije. Na čitanju zamjećuje muškarca. Pita J.-a poznaje li ga. Da, to je Paul Auster, odgovara joj. "Upoznaj me s njim", kaže mu Siri.
Paul nije osobito zainteresiran za nju. Mnogo kasnije objašnjava joj da nije znao što bi mislio o toj visokoj plavuši u kombinezonu, barem ne isprva. Pomislio je da su ona i J. možda ljubavnici.
Nakon čitanja svi troje odlaze na zabavu u nečiji stan. Paul i Siri počinju razgovarati. Oboje u to vrijeme puše. U zadimljenom kutu, Paul iz novčanika vadi fotografiju svojeg trogodišnjeg sina, Daniela, plavokosog dječaka koji se široko smiješi, na glavi ima plastičnu vitešku kacigu. Paul ne skriva koliko ga voli.
Mlada Siri i mladi Paul (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
J. u nekom trenutku nestaje, Paul i ona također odlaze sa zabave, šeću i razgovaraju cijelu noć. Završavaju u baru na zapadnom Broadwayu u Tribeci. Ne sjeća se više o kojim su knjigama razgovarali, no kasno noću konačno u njegovim očima primjećuje tračak zanimanja. Ona je pak potpuno zanesena.
Izlaze na ulicu da ona pronađe taksi. Taksi stiže, stoje i gledaju se. Nakon što ga je cijelu večer osvajala, odjednom je stidljiva – samo želi da je poljubi, i Auster to i čini. Vodi ga kući, još je ponedjeljak, bit će to prva noć koju će provesti zajedno.
Paul u utorak ujutro odlazi. Ne sjeća se detalja njegova odlaska. Je li još bila u krevetu? Jesu li doručkovali zajedno? U srijedu, kad se vratila doma iz knjižnice, pronalazi poruku u poštanskom sandučiću, još je čuva. Na komadu papira istrgnutom iz bilježnice na spiralu napisao je: "Draga S., očito, ja sam ovdje. A ti? Zvao sam te nekoliko puta – imao sam dogovor u susjedstvu. No to si nestala. Ako vidiš ovu poruku prije nego što bude prekasno, možda pronađemo jedno drugo prije nego što noć završi. Zovi me doma, na 858-1143. Šaljem ljubav i poljupce, Paul"
Paulova prva poruka Siri (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
"Ljubav i poljupce? Koliko smo se ono sati poznavali?" piše Hustvedt u memoarima. Ubrzo nakon toga, Paul joj je poklonio svoju zbirku poezije. Pjesme su bile izvanredne. "Hvala Bogu! Bila sam i jesam vrlo kritična čitateljica. Osjetila sam olakšanje. Da su mu pjesme bile loše, magija bi nestala."
Siri Hustvedt u to vrijeme živi s prijateljicom umjetnicom Françoise Schein, Paul živi sam u stanu u Brooklynu. Stan mu je uredan, ali nije čist. Kupaonica je prljava. U hladnjaku je pljesniva hrana. Po stanu su razbacane kutije Danielovih igračaka.
Paul je u to vrijeme još u braku s Lydijom Davis (koja je u međuvremenu također postala izvanredna spisateljica, a danas je u braku s umjetnikom Alanom Coteom s kojim ima sina Thea). U baru u Tribeci Siri ga pita je li u pitanju samo brak na papiru ili nešto više. Otvoreno mu govori da ne želi imati ništa s nekim tko nije emocionalno slobodan. Uvjerava je da je njegov brak mrtav. Vodi je na ručak kod majke i poočima, no u jutro 5. svibnja, nakon noći razgovora i vođenja ljubavi, Paul joj govori da se vraća supruzi i sinu. Ne nudi nikakva objašnjena, mrk je. Jasno je da odluku nije donio impulzivno, da je o njoj razmišljao neko vrijeme. Siri je osupnuta.
Siri i Paul u počecima veze (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Tijekom njihove razdvojenosti piše mu tri pisma. Želi da joj se vrati – prvo pismo mu piše kako bi ga pogurnula. "Volim te i mislim da znaš da i ti mene voliš", piše mu. Mnogo kasnije, Paul je svako malo pita želi li pročitati svoja pisma. Svaki put kaže ne. Što ako se osramotila u tim pismima? Jedini razlog zašto ih je mogla napisati bio je taj što nije osjećala da ju je ponizio, i nije osjećala da se ona ponizila. Zbunjen i nesretan, njezin ljubavnik vratio se svojem djetetu. Snažno je osjećala da je Daniel razlog povratka, a ne Paulov brak.
Drugo pismo poslala je 13. svibnja 1981., osmi dan od Paulova odlaska. U tih sedam nije ju zvao, nije poslao pismo, nije joj pozvonio na vrata, nije čula njegov glas preko interkoma. Nekoliko tjedana prije nego što je nestao, Paul ju je u podzemnoj pitao je li ikad razmišljala o braku. Reagirala je defanzivno i rekla ne. Sjeća se tog pitanja i sjeća se da je lagala – razmišljala je o braku, ali u nekoj dalekoj budućnosti. Lagala je i jer se osjećala stjeranom u kut.
Na kraju ju je vjerojatno nazvao. Ne sjeća se toga. Ali se sjeća da sjede u njegovu bruklinškom stanu i da joj on govori da ne želi ništa površno između njih dvoje. Vratio joj se jer želi ozbiljnu vezu, a to između ostaloga znači da će početi živjeti zajedno. Siri Hustvedt nikad prije nije živjela s nekim muškarcem – točnije, jedini muškarac s kojim je ikad živjela bio je njezin otac. Plašila ju je ideja da počne živjeti s Paulom. Što će biti s njezinom slobodom? Što je uopće sloboda? Želi li biti s nekim drugim? No njezina želja za Paulom ipak je jača, nadvladava strah od gubitka slobode. Nakon što je prestala plakati i nakon što su zajedno odlučili da ostanu zajedno, izribala je zahod, umivaonik, kadu, pod i zidove kupaonice. Paul je bio u šoku. Mislio sam da si boemka, govori joj. Neću živjeti s tobom ako se ne vjenčamo, odgovorila mu je. U redu, rekao je Paul.
Vjenčanje Paula Austera i Siri Hustvedt (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
"Bloomsday je, 16. lipnja 1982., dan kad je Joyceov junak, Židov, Leopold, Poldy, Bloom, lutao Dublinom, moderni Uliks, razmišljajući, sjećajući se, slušajući, serući, kupajući se. To je i dan kad smo se Paul i ja vjenčali u našem stanu u Ulici Tompkins. Vjenčali smo se svega nekoliko dana nakon što se Paul razveo."
Točno u trenutku kad ih je maleni, ćelavi, stariji čovjek proglasio supružnicima, sijevnula je munja i toliko je snažno zagrmjelo da su svi gosti poskočili. Nakon trenutka zadivljene tišine uslijedio je smijeh. "Bogovi su našu zajednicu ili odobrili, ili nisu", piše.
Bili su toliko kratki s novcem da su gosti sami morali platiti svoju večeru. Jedan prijatelj, depresivan zbog prekida veze, nazvao je da kaže kako ne može doći. Paul ga je uspio nagovoriti da prisustvuje, a kad je stigao, pokušao se pretvarati da nije loše raspoložen. Sirina prijateljica je plakala, ne od radosti, nego od uznemirenosti. "Mladoženji i mladenki", nazdravio je pak drugi prijatelj, "dvoje ljudi koji su toliko zgodni da bih im najradije izrezao lica žiletom."
***
Siri Hustvedt i Paul Auster proveli su zajedno 43 godine: Paul je doživio 77 godina, u trenutku njegove smrti Siri Hustvedt imala je 69 godina (danas 71). Od dijagnoze do Paulove smrti prošlo je šesnaest mjeseci. Paul joj je rekao: "Ako umrem od raka, to će biti baš loša priča." Za Paula je predvidljiva priča bila loša priča, dodaje, ona u kojoj zaplet ispunjava konvencionalna očekivanja i ne iznenadi čitatelja. Nije želio da njegova priča završi u kategoriji dosadnih.
Mladi Paul Auster (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Mlada Siri Hustvedt (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
U dvanaest e-mailova poslanih prijateljima iz Zemlje karcinoma doznajemo tijek njegove bolesti. Razbolio se u rujnu 2022.: svaki dan je imao povišenu temperaturu, što liječnici isprva pripisuju dugom kovidu, a potom kompliciranoj upali pluća. Naknadno mu dijagnosticiraju rak. Kao jednu od metoda liječenja, liječnici predlažu operaciju. Paul Auster trebao je biti operiran 31. svibnja 2023., no njegov kirurg im govori da operacija nije moguća jer Paul nije prošao na testu disanja. Umjesto toga počinje dobivati imunoterapiju i ubrzo razvija tešku upalu. Operacija je i dalje opcija, ali Paul mora sam donijeti odluku. Kirurg, dr I., govori im da ne želi ubiti pacijenta, a "posebno ne želi biti liječnik koji je ubio Paula Austera".
Imunoterapija mu napada jetru. Nakon što se povukao pneumonitis, a jetra stabilizirala, ponovno mu se vratio tumor, na istom mjestu, ovaj puta veći. U siječnju 2024. liječnici otkrivaju da je rak metastazirao i više nema sumnje da umire.
Dvadeset sedmog travnja 2024. Paul govori Siri kako želi postati duh. "Želi se vratiti i vidjeti kako se snalazim, što pišem. Želi da dovršim svoj roman. Želi slušati Sophieinu muziku, gledati Milesove fotografije i gledati kako Miles odrasta." Dan kasnije, u posjet mu dolaze Salman Rushdie i Rachel Eliza Griffiths. "Salman, koji je gotovo i sam umro prije manje od dvije godine, ali sada je ovdje u sobi s nama, živ."
Paul Auster nekoliko mjeseci prije smrti (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Dvadeset devetog travnja počinje smrtna straža, 24 do 48 sati. "Mogao bi umrijeti večeras. Don (DeLillo) i Barbara (Bennett) bili su ovdje popodne. Pitala sam jutros Paula tri puta osjeća li se dovoljno snažnim za posjet, i triput mi je odgovorio potvrdno."
30. travnja: "Moj dragi je umro danas u 6.58 sati. Pustili smo mu Sophieinu muziku. Pustili smo i pjesmu Toma Waitsa 'Hold On'. Sestra iz hospicija mi je rekla da nas čuje. Govorite mu. Primila sam njegovo lice u ruke. Rekla sam: 'Bože, dobro smo se zabavljali, zar ne? Tako smo se dobro zabavljali.' Činilo mi se to važnim."
Potom užasno otkriće – netko je dojavio medijima za Paulovu smrt i prije nego što mu se tijelo ohladilo, prije nego što su ga iznijeli iz sobe. Vijest je već bila posvuda na internetu. "Izdaja prisvajanja, tvrdnja da se govori u ime obitelji, insinuacija želje, potreba za uzurpiranjem uloge supruge/kćeri. Lešinari mu prebiru tijelo. Medijski zubi i ugrizi."
Bilješka s pogreba: "Devet stopa dubok, najdublji grob koji sam ikad vidjela. Mala planina zemlje. Rabin govori kako je tako dubok zato što je to dupli grob. Sad svi znamo, pomislila sam, Paul na dnu, ja na vrhu. Erotska misao za vječnost. Sviđa mi se ta jezovita blesavost žudnje."
Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self"
"Bilo je perioda u posljednjim mjesecima Paulova života, dok je bio u bolnici ili je bio previše bolestan da bismo vodili ljubav, no većim dijelom njegova je žudnja ostala sačuvana tijekom liječenja i mogli smo ući u utočište naše fizičke ljubavi mnogo češće nego što sam zamišljala. Tri dana prije nego što je umro, rekao mi je da više ne osjeća seksualnu želju. Čudio se tome. Bio je to siguran znak smrti, nestanak žudnje ju je najavio."
Trećeg svibnja, nakon što je pokopala Paula, osjetila je kako ulazi u spavaću sobu, i u tom kratkom ekstatičnom intervalu, točno je znala gdje se Paul nalazi. "Nisam čula ništa, no znala sam s apsolutnom sigurnošću da se Paul popeo uz posljednje dvije stepenice do trećeg kata, tik iza otvorenih vrata. Prošao je podest, ušao u sobu i zastao pored kreveta. Nije to bio bolesni Paul koji nije mogao hodati, nego zdravi Paul prije vrućice, prije raka, prije liječenja. Nisam ga vidjela, čula ni namirisala. Nije me dodirnuo, no bi je prisutan u sobi. Zauzeo je točno isto ono mjesto koje je zauzimao za života. Znala sam da je došao kako bi se uvjerio da sam dobro. I stajao je pored mene u sobi, njegova nevidljiva, voljena, brižna prisutnost preplavila me gustom, bogatom srećom", piše u memoarima.
Siri Hustvedt i njezine sestre Asti, Liv i Ingy (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Njezina sestra Asti dolazi vidjeti kako je i Siri joj govori da ju je Paul posjetio. "Prošlo je tek nekoliko sati, no dok pišem o tome, shvaćam da dišem duboko, cijelo mi se tijelo opustilo – on me gleda. Potom je napustio sobu. Nisam imala poriv potrčati za njim ili ga zazvati. Doživjela sam trenutak milosti."
Ubrzo – svakodnevno na nekoliko minuta – počinje osjećati i miris njegove cigare. "Prvi put kad sam je namirisala, bila sam u svojoj radnoj sobi. Otvorila sam prozor – vani nije bilo pušača. Miris nikad ne ostane dugo, tek par udisaja – potom nestane, no udahnula sam ga u svakoj sobi naše kuće."
"Kao da je u ljudskoj svijesti osjećaj realnosti, objektivne prisutnosti, percepcija koju bismo mogli nazvati 'nešto je tamo'… Osoba osjeća 'prisutnost' u sobi, definitivno lokaliziranu, okrenutu na jedan poseban način, realnu u najempatičnijem mogućem smislu svijeta, često dolazi iznenada, i iznenada nestaje; a ipak, nije viđena, čujna, dodirnuta niti spoznata ni na jedan uobičajen 'razuman' način", u memoarima citira američkog filozofa i psihologa Williama Jamesa iz njegove knjige "The Varieties of Religious Experience".
Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self"
Fizičari koji su navikli na "sablasne" kvantne realnosti također su zbunjeni sviješću, dodaje. U intervjuu The Observeru, koji je dao 11. siječnja 1931., Erwin Schrödinger je izjavio da se "svijest ne može objasniti fizičkim pojmovima".
Statistika koja joj neprestano iskače u čitanjima: između 30 i 60 posto ljudi koji tuguju iskuse neki oblik prisutnosti. U istraživanju iz 1971. godine, "Halucinacije udovištva", liječnik William Dewi Rees intervjuirao je 227 udovica i 66 udovaca iz Walesa. Gotovo polovica doživjela je halucinaciju ili iluziju mrtvog supružnika.
"Ljudi koji se zateknu u ekstremnim uvjetima – istraživači, penjači, avanturisti – ponekad iskuse nešto što se naziva 'sindrom trećeg čovjeka'. Kad se nađu u opasnosti, steknu nevidljivog druga – prisutnost koja hoda, penje se i izdržava zajedno s njima. Najslavnija je vjerojatno priča Ernesta Shackletona, Franka Worsleyja i Toma Creana. U ekspediciji na Antarktiku, trojac je napustio zaleđeni brod i krenuo prema stanici za lov na kitove, nadajući se da će pronaći pomoć za ostatak ekipe koja je ostala na brodu. Iako nijedan od njih nije o tome govorio tijekom njihova iscrpljujućeg 36-satnog putovanja, sva trojica muškaraca iskusili su da s njima putuje četvrti, tihi, nevidljivi čovjek. To je svjedočanstvo kao inspiraciju iskoristio T. S. Eliot u svojoj 'Pustoj zemlji', no pogriješio je u broju ljudi. Pojam 'treći čovjek' preuzet je iz Eliotove poeme. Prisutnost kao neimenovani anđeoski pomagač", piše u memoarima.
Siri Hustvedt s kćeri Sophie Auster (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Na dan Paulova pogreba, nastavlja, nije hodala ledom kako bi nekoga spasila. Nije se penjala na Everest, ili zapela u rupi nakon lavine, no ekstremni uvjeti nisu ograničeni na muškarce u visokorizičnim avanturama. "Mi obični ljudi bačeni smo u krizu kad iznenada izgubimo voljenu osobu. Mora postojati veza između tajanstvenog dodatnog 'čovjeka' i iznenadnog, neočekivanog povratka mrtve osobe. Treći čovjek neimenovana je prisutnost; mrtav čovjek je poznat i ima ime. No u oba slučaja, ljudi koji osjećaju prisutnost nisu bolesni, zar ne?"
Zamišlja kako se Paul smije njezinim pokušajima da razumije njegovu prisutnost. "Možda sam se samo vratio, Siri. Možda sam se samo trebao uvjeriti da si dobro nakon što su me strpali u zemlju."
Želim biti duh.
***
Maleni Miles baku Siri naziva Mormor – to je norveška riječ za "majku-majku". Paula je zvao Papa, jednako kao što je Paul zvao svojeg djeda po majci kojeg je volio i o kojem je pisao. Paulova baka po ocu ubila je njegova djeda, svojeg supruga – tajna je to koja se skrivala mnogo godina u obitelji Auster. Paul za nju nije znao sve dok jedan Paulov rođak nije susreo nepoznatog čovjeka u avionu. Počeli su razgovarati. Čovjek je prepoznao prezime Auster, znao je za Austerove iz Kenoshe u Wisconsinu i ispričao Paulovu rođaku priču o bakinu suđenju.
Sophie Auster sa sinom Milesom (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
"Paul je osjećao traumatsku prošlost svojega oca mnogo prije nego što je doznao za ubojstvo. Često osjećamo nešto što ne znamo i ne možemo izraziti. Duhovi prošlosti proganjaju naše držanje, geste, pogled i riječi… Paulov otac Sam živio je iza zaštitne opne koja mu je omogućavala da funkcionira u svijetu, ali intimnost nije bila moguća", piše Hustvedt u memoarima, odlučna ispričati cijelu priču o tragedijama koje su ih zadesile posljednjih godina, dobrim dijelom i zato što je to i Auster želio.
Od početka njihove veze znala je da nema Paula bez Daniela. Danielova ljutnja na Siri, uljeza, nije bila konstantna. Oscilirao je između ljutne na uljeza i plahovite naklonosti. Vreća za udaranje postala bi objekt obožavanja. Razdvojenost od jednog ili drugog roditelja teško mu je padala. Nakon što su ona i Paul počeli živjeti zajedno, Danielovo promjenjivo ponašanje postalo je eksplozivno. Potražili su pomoć psihijatrice koja je pak preporučila psihoterapiju. Danielovo djetinjstvo, adolescencija i odraslost bili su obilježeni terapeutima, savjetovanjima i različitim programima.
Paul je, piše, čitavo vrijeme obigravao oko Daniela, bio je zabrinut za njega. Godine 1994. Daniel je s jednog od Sirinih računa ukrao više od 13 tisuća dolara – na tom je računu bio novac od njemačkih tantijema za njezine knjige. Daniel je imao njezin PIN jer ga je jednom zamolila da joj podigne sto dolara u banci. Bio je još jako mlad, voljela ga je i oprostila mu.
Prvog dana studenog 2021. godine umire Danielova kći, Paulova desetomjesečna unuka Ruby Auster. "Jadna mrtva beba, Ruby. Paul i ja jurimo u bolnicu. Tamo provodimo četiri sata s njezinim malim tijelom. Milujem je bez prestanka. Nisam znala što bih drugo. Policija i socijalni radnici. Službenici. Naše čuđenje. Potpuni šok. Osjećaj da nešto nije u redu."
Paul Auster (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
Paul i Siri vidjeli su je prije toga svega pet, šest puta. Rođena je u vrijeme pandemije, kad su društveni kontakti bili ograničeni, no Daniel ju je – nekad sam, nekad s partnericom – nekoliko puta doveo da je vide, pa bi svi sjedili u vrtu. Siri je nikad nije držala u krilu. Pamti sliku njezina malog, savršenog mrtvog tijela iz bolnice; ta je slika proganja, osobito noću kad pokušava zaspati, jer je šest mjeseci nakon što je umrla patolog utvrdio da su uzrok njezine smrti bili heroin i fentanil.
"Paulov sin, moj posinak Daniel, koji je bio sam s Ruby kad je umrla, uhićen je i optužen za ubojstvo iz nehata, kriminalno ubojstvo iz nehata i ugrožavanje dobrobiti djeteta. Poslali su ga u Rikers, potom pustili uz jamčevinu, a nekoliko sati poslije predozirao se heroinom i fentanilom. Umro je 26. travnja 2022. godine. Imao je 44 godine", piše u memoarima.
Ni Paul ni ona nisu znali kako je Ruby umrla prije nego što je Daniel uhićen. Paul je bio shrvan smrću svoje unuke i bijesan zbog Danielova nemara. Medijsko praćenje slučaja samo mu je produbilo ranu.
U veljači 2024., Paul je Siri pokazao gdje je pohranio osobna pisma, uključujući mnoga Danielova pisma naslovljena "Tati i Siri" i druga upućena samo njemu. "Želim da se priča ispriča", rekao joj je Paul. Njegova je želja bila da se ništa od pisama i osobnih dokumenata ne uništi.
"U pismu Marthi Gilbert Smith iz 1884. godine Emily Dickinson piše: 'Nemoguće je govoriti o onome što je bilo. Bezdan nema biografa.' Potom je tu i taj problem. Kako artikulirati bezdan? Ruby je umrla 1. studenoga 2021., a u travnju 2022. umro je Daniel. Četiri mjeseca nakon Danielove smrti Paul je počeo svaki dan imati povišenu temperaturu. Rak mu je dijagnosticiran u siječnju 2023. Nikad neću sa sigurnošću znati kakav su utjecaj na Paulovu bolest imale užasne stvari koje su se dogodile. Važno je prisjetiti se znanstvene mantre da 'korelacija nije uzrok'. Iz prve ruke mogu posvjedočiti da smo oboje godinama bili uznemireni, a Paulu je bilo teže jer je Daniel bio njegovo dijete i uložio je u njega mnogo više nade. No ova knjiga nije biografija bezdana. Ovo je knjiga o Paulu i meni, a ja je pišem zato što nešto od čovjeka želim vratiti na stranice", nastavlja.
***
Četverokatnica u Brooklynu u kojoj su Paul i Siri živjela trideset godina, u kojoj je odrasla njihova kći Sophie, i u kojoj je živio njegov sin Daniel kad nije bio kod svoje majke, preko noći je opustjela.
Francuski filozof Maurice Merleau-Ponty usporedio je tugu s amputacijom koja stvara osjećaj fantomskog uda. I C. S. Lewis je u "A Grief Observed" smrt voljene osobe usporedio s amputacijom uda. Siri je amputiran Paul, Paul koji je svejedno prisutan "u toj perceptivnoj, osjetilnoj, ritmičkoj realnosti koju nazivam sebstvom".
Sophie Auster, Siri Hustvedt i Spencer Ostrander s malenim Milesom (Foto: Dokumentarac "Siri Hustvedt: Dance Around Self")
U svojoj knjizi "Grief Worlds" filozof Matthew Ratcliffe, koji citira Merleau-Pontyja kao utjecaj, sugerira da su ljudi koji tuguju izgubili "mogućnosti" koje se otvaraju u bivanju s drugim ljudima "u životnim strukturama". Stoga je, piše Hustvedt, pojednostavljivanje govoriti da su neke mogućnosti koje doživljavamo moje, druge tvoje, a preostale naše. "Ja ću to reći prizemnije: da, tugujem za Paulom, no većinu vremena tugujem za Siri i Paulom. Tugujem za ovim 'i'. Tugujem zbog toga kako se zbog toga 'i' sada osjećam u svijetu. Taj 'i' gdje smo se ja i on preklapali."
Lišeno drugih, što je zapravo ja? "Sve češće mislim kako smo Paul i ja imali dugačku ljubav. Dogodile su nam se i užasne stvari, ali nikad nije bilo užasno među nama. Paul i ja nikad nismo bili dosadni jedno drugome. Išli smo si na živce, bili iziritirani i ljutiti jedno na drugo, no nikad si nismo dosađivali. Naš je brak bio dijalog, čija je točna formulacija uglavnom izgubljena u sjećanju."
Siri Hustvedt memoare završava Austerovom čestitkom za Božić 2020. godine.
"Voljena Siri, molim te dodaj ovaj novac onom nepotrošenom od lanjskog Božića i kupi sebi nešto što najviše želiš – praktično ili nepraktično – u svakom slučaju, odaberi nešto što smatraš lijepim. Na kraju ove čudne i teške godine, dok hvatamo dah prije nego što zaronimo u još čudnovatosti i još težine, želim da znaš koliko te duboko volim i divim ti se i kako su, nakon što te 40 godina volim i divim ti se, ta ljubav i divljenje nastavili rasti – do mjere da danas stojiš u samom središtu mog bića, i dok budemo nastavljali rasti u mjesecima i godinama pred nama, činit ću sve što je u mojoj moći da te pratim i budem vrijedan tvoje ljubavi. Sretan Božić, draga. Paul"
Podijeli na Facebook
