Piše Nataša Govedić
Jedan od razloga zašto ne volim self-help literaturu ima veze s time što ne vjerujem da se mijenjamo po obrascu "sedam ključnih odluka" ili "lako je biti pametniji i jači" ili "slijedi vođu" (spiritualnog, zdravstvenog, intelektualnog itd). U mom iskustvu, nikakve promjene koje poštujem nisu ni brze ni lagane, a ne prati ih ni ton spasilačkog paternaliziranja nekog gurua koji je, eto, toliko ljubazan da s nama podijeli tajnu svemira, za mali iznos, točno onoliko koliko košta knjiga. Do promjena uglavnom stižemo metodom vlastite kože, nakon mnogo pogrešaka, a probijanje opne vlastitog sljepila uvijek se zbiva iznutra prema van, a ne obrnuto. Zato mi je toliko simpatična žanrovski teško odrediva knjiga Staza soli. Ni memoaristika, ni putopis, ni nature writing, ni ljubavni roman, ni dnevnik putovanja. I nova kombinacija svih navedenih literarnih niša.
Knjigu "Staza soli" na hrvatskom jeziku, u prijevodu Vedrana Pavlića, objavila je Naklada Ljevak
Knjiga izdržljivosti
Staza soli kreće od dokumentarnog iskustva gubitka vlastita doma, kao i gubitka svih prihoda, pri čemu je oboje posljedica ovrhe (bračni par bio je jamac neodgovornom prijatelju koji ih je uvalio u dugove) i gorke svjesnosti da poljoprivrednik koji ostane bez svog polja u pedesetim godinama ne može baš lako "skočiti" u neku drugu profesiju. Kad autorica shvati da joj je britansko pravosuđe oduzelo sve materijalno čemu je posvetila svoj dotadašnji život (slučajnom omaškom je propustila pravo žalbe), usput saznavši i za vrlo tešku suprugovu medicinsku dijagnozu (kortikobazalna degeneracija), njezina je odluka da im spakira minimalnu prtljagu (šator i vreća za spavanje u ruksak) i u ime privlačnosti nemogućih misija krene s mužem na hodanje britanskom obalom uz rub oceana. Bez novaca. Ili ikakve druge potpore.
Mislim da bi se većina ljudi u sličnoj situaciji samo napila. Ili teško razboljela. Ili dobila živčani slom. Raynor, međutim, zaključi da depresija ne voli pokretne mete i krene na put. Možda je prava motivacija njihova hodanja vezana i za mogućnost da će radije skapavati od gladi na klifovima iznad oceana nego u sumornim centrima za beskućnike ili na zabačenim gradskim ulicama, spavajući na kartonskim kutijama.
Mnogo smo puta u knjizi suočeni s time da već i samo poduzimanje puta, a onda i njegovo nastavljanje, kroz svako jutarnje ustajanje (s mukom i bolovima u mišićima i kostima, dok se bračni par protagonista izvlači iz vreće za spavanje), donosi neku vrstu ljekovite usmjerenosti.
Ako već ne možemo natrag, hajde da vidimo što će se dogoditi ako nastavimo naprijed. I samo stavljanje noge pred nogu uspostavlja emocionalni fokus i samim time minimalnu unutarnju stabilnost. Naracija prati neobičnu izdržljivost para koji gotovo svi koje susreću upozoravaju "da više nisu u godinama" za ovakve avanture. I oni su svjesni svoje krhkosti. Baš zato, stavljaju težište na izdržljivost. Na napor neodustajanja. Oni ne hodaju iz "viška slobodnog vremena", nego iz potrebe da svoje odjednom "prazno vrijeme" ispune nečim u što vjeruju. I njihov izbor pada na prirodu.
Biti vani
Knjiga nema velikih mantri, potresnih rečenica i filozofskih glosa. Pisana je kao precizni pokušaj da se rekonstruira mala, nepretenciozna ljudska izdržljivost: dugotrajni i spori pothvat pješačenja obalom, nošenja s gladovanjem, izdržavanja prezirnih komentara bogatih prolaznika, bondanja s jednako siromašnima i spavanja na otvorenom. Velika Britanija ni u mom iskustvu nipošto nije zemlja u kojoj vlada empatija prema siromašnijima, a kamoli bezdomnima. Status osigurava pristojnost. Siromaštvo dopušta grubost. I u ovim memoarima toliko snobovskih promatrača gleda s visine na novopečene nomade, kao da je beskućništvo vrsta zarazne bolesti.
I premda su protagonisti svjesni da bi vrlo lako mogli transformirati etiketu beskućništva u hodočasništvo, mogli bi se predstavljati kao putujući redovnici šetanja, oni to ne čine. Često priznaju da su na putu zato što su sve izgubili, a ne zato što su na spiritualnoj misiji. Anarhistička tradicija teksta vidi se po tome što im je zapravo najvažnije ući u prirodu kao u dom koji je svuda dostupan, još uvijek svima besplatan i nitko im ga ne može oduzeti. Veliku pozornost posvećuju svjetlu, vodi, upoznavanju kamenja, kiše, valova, vjetrova, vrsta ptica koje nadlijeću različite oceanske plaže.
Što dulje hodaju, Moth, suprug autorice, fizički je sve bolje. Iako su mu liječnici strogo zabranili fizičke napore zbog bolesti, pokazuje se da upravo nabijanje kondicije stalnog fizičkog kretanja duž jugozapadne obale Engleske (od Somerseta do Dorstena, preko Devona i Cornwalla, potez od tisuću kilometara) čini nešto iscjeljujuće njegovu organizmu. Ukočenost tijela i bol polako ustupaju mjesta novoj vitalnosti i pokretljivosti, posve suprotno liječničkim predviđanjima. Biti vani nešto čini onome unutra, što smo vjerojatno zadnji put imali prilike iskusiti u vrijeme vrtića. Nakon toga gotovo smo neprekidno prisiljeni biti unutra. Iako je i veliki dio privlačnosti ljeta vezan upravo za mogućnost da nam barem dio turističke ponude omogućava da dane provodimo tik do mora ili u njemu, što još nazivamo i "odmorom". Premda je u pitanju pojačani intenzitet kontakta s prirodom, kojim nam je zapravo potreban u svim godišnjim dobima (ali malo si tko to usuđuje i priznati i priuštiti).
Čašćenje hodanjem
Hodanje nije samo jedan od sportova, nego je kao dinamička fizička meditacija poznato u gotovo svim spiritualnim tradicijama. U kršćanskoj je tradiciji nazivaju hodočašćem, što je samo po sebi fascinantna riječ, vezana za poštovanje prema samom procesu hodanja, ali i za njegovu zavjetnu i molitvenu dimenziju. Poznaju ga i židovska kultura i islam, gdje je mahom vezano za kretanje kako bi se osoba povezala s nekim aspektom božanske prisutnosti ili svetim mjestom. U budizmu je hodanje shvaćeno praksa unutarnje discipline ili kao meditacija osvještavanja vlastita tijela, zatim i kao praksa pojačavanja koncentracije i povezivanja sa svijetom, baš kao i tehnika koordinacije daha i uma.
Recimo, postoji tajlandska theravada hodalačka meditacija, čije se metodologija sastoji u dugotrajnim satima u pokretu tijekom kojih redovnici poklanjaju punu pozornost i svom tijelu i fizičkom senzoriju kojim se kreću. Isto tako postoji i zen meditacija pod nazivom kinhin čiji je cilj hodanje najsitnijim mogućim koracima, ne duljim od hodačeve stope, zbog čega pokret radikalno usporava. Meditacija brzog hodanja u krug u kineskom je budizmu poznata pod imenom pao-xiang. U Stazi soli ne susrećemo nijedno eksplicitno razmatranje o spiritualnosti hodanja, ali način na koji hodaju protagonisti knjige najviše podsjeća na "hodajuću meditaciju" vijetnamskog aktivista i budističkog redovnika Thich Nhat Hanha, u kojoj se čitavo vrijeme razmišlja možemo li doživjeti prostor kroz koji se krećemo kao svoj dom. Formula je jednostavna. "Udahnem i pomislim 'stižem kući', izdahnem i pomislim 'doma sam'."
Većinu vremena autorica i njezin suprug pitaju se hoće li moći preživjeti bez svoje kuće na farmi i u svakoj točki puta shvaćaju da je i mjesto na kojem se danas i noćas nalaze i dalje njihov dom. Štoviše, hodanje je "osovina" slobode koja ih povezuje sa svakim okolišem u kojem obitavaju. Žal za izgubljenom kućom stalno se pretvara u neočekivani osjećaj spokoja jer nema obustave izbijanja novih prirodnih fenomena i upoznavanja novih prostornih konstelacija, kao glavnog obilježja naše nezaustavljivo aktivne (i zrcalno pokretne) prirode. Priroda također ne dopušta ni da se putnici sažalijevaju, kao ni da izgube iz unutarnjeg vida golemu kreativnost mora, zraka, zemljinih mijena. Citiram iz knjige (str. 186-187):
"Samo je jedno bilo stvarno, stvarnije sada od prošlosti
koju smo izgubili i budućnosti koju nismo imali: nastavim
li koračati korak po korak, staza će me povesti naprijed,
prema komadiću tla, često ne širem od tridesetak
centimetara, koji mi je postao dom. (…) Mogla sam
osjetiti nebo, zemlju, vodu i uživati u tome što sam
jedno s elementima, a da se pri tom nije otvarao ponor
pri pomisli na gubitak našeg mjesta u svemu tome. Bila
sam dio cjeline. Nisam morala posjedovati komadić
zemlje da bi bilo tako. (…) Moja bit nije nestala. Bila je
providna, neuhvatljiva, ali ipak je bila ondje i svakim je
novim rtom bivala sve snažnija."
Izbjeglištvo i udomljeništvo
Čitajući ovu knjigu neprestano se pitam kako to da toliko ljudi koje nazivamo izbjeglicama, samo zato što se nastoje spasiti iz ratnih područja, malo tko tretira kao šegrte hodalačke prakse slobode – većinom ih se percipira kao "prijetnju" zatvorenim granicama nezaraćenim i politički stabilnijim državama. Feministička teoretičarka i aktivistica Trinh T. Minh-Ha u svojoj knjizi Lovecidal: Walking with Disappeared (2016) bilježi vrlo sličan stav kakav susrećemo i kod Raynor Winn: "Sa svakim korakom, zemlja se približava hodaču. Hodanje postaje sve teže i teže, ali istovremeno djeluje i suptilni magnetizam puta koji je tek pred nama."
Naravno da jedan roman o ekonomskim beskućnicima koji se upuštaju u dugotrajno hodanje morskom obalom ne može promijeniti stav prema ratnim izbjeglicama, ali može senzibilizirati čitatelja za činjenicu da osoba koja hoda s ruksakom na leđima nije "nepoželjna" ili (još gore) "sigurno na neki način neuravnotežena", nego posvećena putu preživljavanja, stjecanja veće samosvijesti i veće socijalne sigurnosti, zbog čega u najmanju ruku zaslužuje naše poštovanje.
Kad je nizozemski pjesnik i putopisac Cees Nooteboom objavio svoje Skitnje do Santiaga (Zagreb: Fraktura, 2015), iz njih je postao vidljivo da je piščev dom Španjolska, zato što je to ujedno i prostor najvećeg intenziteta kulture koju obožava, dapače prostora koji ga stalno iznova "rađa", zbog čega ga je potrebno iskusiti vlastitim tijelom i stalnim kretanjem kroz njezine prostore. Kako sam kaže: "Ono što želim je šok realiteta, želim prijeći prstom preko stare pergamene u trenutku kad nitko ne gleda. Ništa ne može nadmašiti taj osjećaj, tisuće godina koje se tope pod vrhom tvog prsta kako bi nam otkrile redovnika u skriptoriju, zgrbljenog nad svojim kabinetom užasa."
Pa iako njegovu hodanju nije povod bezdomništvo, dublje je pitanje gdje svatko od nas traži i nalazi svoje "udomljeništvo". Možda pola sata od grada u kojem živimo? Ili puno južnije? Ili tri države zapadnije? Raynor Winn veoma je dobra u tome da sruši zidove između onoga što nazivamo "svojim" i "tuđim" prostorom. Jer, zbilja, tko nam može reći da nismo Oceančani, Planinčani ili naprosto Nomadi? Ako bez cinizma pogledamo na to kako se sve kroz život mijenja naš "prostor regeneracije" ili lokacija koje nam vraćaju snagu, sigurno ćemo primijetiti da zapravo nismo omeđeni nacionalnim granicama, niti isključivo svojim mjestom rođenja. Staza soli u tom je smislu i argument da istražimo svijet koji nas okružuje. Za jednu knjigu od dvjestotinjak stranica – doista nemalo postignuće.
Podijeli na Facebook
