Piše Karolina Lisak Vidović
Tragični klaun, Shakespeare apsurda, enfant terrible avangarde, izumitelj metafizičke farse, Eugène Ionesco bio je neumorni sanjar kojeg su mučile vječne zagonetke našeg postojanja. Agnostik u potrazi za Bogom, u svetosti je gledao nedostižan uzor i smatrao da je jedina moguća prilika za čovječanstvo – molitva. Valjalo bi moliti, govorio je, i živjeti izvan povijesti, a budući da je živio od 1909. do 1994., njegova je povijest obuhvatila dva svjetska rata, fašizam, staljinizam, komunizam i da ne duljim dalje tragični niz.
Apsurde svijeta oksimoronski je sažeo: "Ništa nije komično, sve je tragično. Ništa nije tragično, sve je komično, sve je stvarno, nestvarno, nemoguće, pojmljivo, nepojmljivo. Sve je tegobno, sve je lako." Možda je zato na pitanje kritičara zašto nije ozbiljan odgovorio da ni sama literatura nije ozbiljna i da je on preozbiljan da bi je shvatio preozbiljno.
Na međunarodnom simpoziju o njegovu opusu 1980. na Sveučilištu Južne Kalifornije, Ionesco je rekao da je u naše vrijeme politika nadmašila sve druge manifestacije ljudskog duha, da nije postala ništa drugo do besmislena borba za moć koja mobilizira i monopolizira svu energiju suvremenog čovjeka. "Zapadni humanizam je bankrotirao", rekao je. "Sada smo u potrazi za trajnim temeljima ponašanja koji će ponovno moralizirati politiku. Kriza je temeljna. To je potraga za ljudskim opstankom, a čovječanstvo preživljava samo kroz kulturu."
Za Ionesca politika je laž, a umjetnost, prava umjetnost, ne može lagati. "Politika razdvaja ljude spajajući ih samo površno. Umjetnost i kultura ujedinjuju nas u zajedničkoj tjeskobi koja je naše jedino moguće bratstvo, onoj naše egzistencijalne i metafizičke zajednice."
Podsjetio je da se politika uplitala i u njegovu umjetnost. Njegove prve predstave dobro su dočekali lijevi kritičari, a oštro kritizirali desni. Ljevičari su mislili da su one satira buržoazije, pa je to bio razlog zašto ih kritičari desnice nisu voljeli. Kad su ljevičari primijetili da se njegove drame ipak ne bave satirom malih buržuja, i njima su se prestale sviđati. I zato su se počele sviđati desničarima. "Nema smisla biti krajnje desno ili krajnje lijevo", zaključio je Ionesco.
Krajem 80-ih njemačkom je dopisniku ARD-a Ulrichu Wickertu govorio da je on svojevrsni Kristofor Kolumbo koji traži novi svijet, no žalio se da ne može pronaći ništa novo. "Sada je jako teško putovati i vidjeti zanimljiva mjesta. Morate krenuti zaobilaznim pravcima. Oni su skriveni. Imam dojam da je lijepi svijet, svijet koji tek treba otkriti, skriven. Na autocestama i u avionima se ništa ne vidi i vrlo rijetko otkrijemo nešto novo u krajolicima i gradovima koji su počeli međusobno sličiti. Većina gradova postaju mali New Yorkovi."
Sve što je on tražio jest pustinja, pravu pustinju jer je tražio samoću, a u samoći je tražio čovjeka. Ne zove se slučajno njegov jedini roman "Samac". Na Wickertovo pitanje što bi htio pronaći u sebi, jasno je odgovorio - Boga. "Postoji li on?" pitao je novinar. "Ne postoji, postoji. Još uvijek postoji", kazao je Ionesco.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
