Piše Tanja Tolić
Obično liječnici postavljaju dijagnoze, no 20. svibnja 2020. godine dogodilo se suprotno: prvi put u povijesti novu dijagnozu smislili su pacijenti. Talijanka Elisa Perego tog je dana na Twitteru upotrijebila hashtag "dugi COVID" kako bi povezala sve konce rasprave o dugotrajnim posljedicama korone. Iako njezina akutna infekcija nije bila preozbiljna, teško se oporavljala. Perego je pozvala i druge koji se nisu oporavili poslije blage infekcije da podijele svoja iskustva na društvenim mrežama koristeći se hashtagom #longCOVID. Njezina kampanja ubrzo se zahuktala.
Objave o simptomima koji ne nestaju nakon blage infekcije, zajedno s terminom "dugi COVID" brzo su se proširile s društvenih mreža na informativne emisije i novine, a potom i na medicinsku literaturu. U lipnju 2020. autor Ed Yong u časopisu Atlantic opisao je mlade ljude na koje su se obrušili valovi simptoma od kojih se nisu mogli oporaviti. U srpnju je British Medical Journal izvijestio o velikom priljevu slučajeva dugog COVID-a u ordinacijama liječnika opće prakse. Ubrzo nakon toga političari su izišli pred javnost s tom novom prijetnjom, navodeći je kao još jedan razlog zbog kojeg ljudi moraju biti u izolaciji kako bi ostali sigurni.
Danas, šest godina poslije, potpuno je jasno da je velik broj slučajeva dugog COVID-a zapravo uzrokovan psihosomatskim poremećajem, iznosi dr. Suzanne O’Sullivan u svojoj knjizi "Dijagnoze našeg doba: je li vrijeme za novu paradigmu zdravlja i bolesti?" koju je upravo objavila Planetopija u prijevodu Jasne Mati. O’Sullivan radi u Dublinu kao liječnica više od trideset godina, a od toga je dvadeset pet godina neurologinja. Konzultantica je za kliničku neurofiziologiju i neurologiju, specijalizirala se za istraživanje kompleksne epilepsije, a ima i veliko iskustvo s psihogenim poremećajima. Godine 2017. na hrvatski joj je prevedena i knjiga "Sve je u glavi" (Mozaik knjiga) za koju je osvojila nagradu Wellcome Book Prize, kao i nagradu Kraljevskog društva za knjigu iz područja biologije.
"Dugi COVID je, barem kao dijagnostički koncept, bio problematičan od samog početka. Nije bilo definicije bolesti. Nije bilo tipičnih simptoma ni rezultata dijagnostičkih pretraga koji bi postavili granice dijagnoze. Obično je to bilo samodijagnosticiranje, i nije bio potreban dokaz o zarazi. Negativan nalaz na COVID-19 nije se smatrao razlogom protiv postavljanja dijagnoze. Štoviše, velik broj ljudi s dugim COVID-om, tada kao i sada, bio je negativan na virus ili uopće nisu bili testirani", piše O’Sullivan.
Posljedica toga što nije postojala definicija bolesti bila je da se popis simptoma koji su se pripisivali dugom COVID-u u nekoliko dana proširio na dvjesto. Mnogi od tih simptoma bili su toliko nespecifični da bi bilo teško naći osobu koja nema barem jedan od njih – vrtoglavicu, umor, depresiju, tjeskobu, bolove u mišićima, glavobolje, mučninu, bolove u zglobovima, poremećaj spavanja. Jedna skupina podrške tom je popisu simptoma dodala "usamljenost", "osjećaj straha" i "starenje kože". Dapače, ljudima se savjetovalo da posjete liječnika čak i ako uopće nemaju simptome, zbog bojazni da možda imaju dugi COVID, a da to i ne znaju.
Suzanne O’Sullivan
Iako je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), pod nazivom post-COVID-19, definirala dugi COVID kao bolest – specifično, kao nastavak ili razvoj novih simptoma koji se javljaju tri mjeseca nakon početne zaraze virusom SARS-CoV-2, a koji traju najmanje dva mjeseca i ne mogu se objasniti nekom drugom dijagnozom – polako su se gomilali dokazi da je velik broj slučajeva dugog COVID-a zapravo uzrokovan psihosomatskim poremećajem.
Dugi COVID ponaša se baš kao i psihosomatske bolesti, uz mnoštvo prolaznih simptoma za koje nema anatomskih objašnjenja. Budući da nema patologije ni u jednom organu, on zahvaća različite tjelesne sustave u različitim kombinacijama kod različitih ljudi.
"Pokušaji da se dugi COVID objasni kao posljedica virusne patologije zasad su se pokazali neuspješnima. Patologija koja bi mogla objasniti trajne simptome zaista je pronađena kod hospitaliziranih pacijenata s teškim oblikom infekcije. Virus je zaista imao razoran učinak na one najteže pogođene, što se odrazilo i upalama i trajnim infekcijama zabilježenima kod nekih od hospitaliziranih i kod nekih koji su, nažalost, umrli. No često se pretpostavlja da se ti nalazi odnose i na sve ostale skupine s dugim COVID-om i koriste se kao argument protiv psihosomatskog uzroka, iako ne postoji nikakav dokaz da bi se trebali primjenjivati na sve skupine", piše neurologinja.
Teško je, nastavlja, otvoreno tvrditi da su psihološki mehanizmi odgovorni za bilo koje od tih stanja. "Znam da će takav stav uzrujati ljude. Psihosomatske poremećaje često se brka sa simuliranjem bolesti, iako to dvoje nije ni u kakvoj vezi. Simuliranje bolesti je namjerno pretvaranje osobe da je bolesna. Psihosomatski poremećaji stvaraju stvarne fizičke simptome. Psihosomatski mehanizam ne znači da osoba nije onesposobljena, već samo da je do problema dovela složena interakcija uma i tijela, a ne zbog patologije tkiva uzrokovane virusom", pojašnjava.
Čovjek ne treba biti stručnjak za medicinu da bi uočio kako su neke dijagnoze odjednom postale uobičajene. Zapanjujući porast broja ljudi kojima su dijagnosticirani mentalni poremećaji, poteškoće u ponašanju i učenju, redovito su prisutni u novinskim naslovima i u svakodnevnim razgovorima. Ali nisu samo mentalne bolesti i s njima povezana stanja u porastu. Unatrag 25 godina broj osoba s dijagnozom astme povećao se za 48 posto. Broj oboljelih od raka u 2024. godini prvi put je premašio dva milijuna u SAD‑u, a broj dijagnoza demencije u Ujedinjenom Kraljevstvu rekordno je visok. Širom svijeta, 537 milijuna ljudi živi s dijabetesom, a predviđa se da će njihov broj do 2045. godine porasti na 738 milijuna. Stopa kojom se ljudima dijagnosticiraju sljedeće bolesti naglo je porasla u posljednjih dvadeset godina: rak, genetske bolesti, demencija, hipertenzija, povišeni kolesterol, dijabetes, osteoporoza, bubrežne bolesti, sindrom policističnih jajnika, endometrioza, plućna embolija, aneurizme aorte, kronična lajmska bolest.
Što nam ovi šokantni statistički podaci govore o stanju našeg zdravlja? Na prvi pogled navode nas na zaključak da smo bitno manje mentalno i fizički zdravi nego što smo nekad bili. Ali može ih se protumačiti i na druge načine. Ukazuju li možda jednostavno na činjenicu da danas daleko vještije prepoznajemo zdravstvene probleme i ljude kojima je potrebno liječenje?
Postoji, međutim, i treća mogućnost: granični zdravstveni problemi postaju neupitne dijagnoze, a normalne različitosti među ljudima počinju se patologizirati. To je teza koju dr. Suzanne O’Sullivan zastupa u svojoj knjizi i to nas je dovelo do toga da danas živimo u – dobu dijagnoza.
"Sve je više dokaza da predijagnosticiranje možda čak nadmašuje nedijagnosticiranje i da ono ima cijeli niz štetnih posljedica. Državni zavod za zdravstvo Engleske (NHS) procjenjuje da liječenje raka otkrivenog zahvaljujući programima preventivnih pregleda godišnje spašava 10.000 života. Ali što ako te vrlo rane stanice raka otkrivene pregledom zapravo nikada nisu bile predodređene da uzrokuju ozbiljnu bolest? Ne razviju se sve rane kancerogene stanice u invazivni rak. Možda je od tih 10.000 ljudi nekima spašen život, ali oni drugi bili su podvrgnuti liječenju raka koje nije bilo potrebno. Jedna studija provedena 2023. u SAD-u navodi procjenu da je 31 post slučajeva raka dojke kod žena starijih od 70 godina bilo predijagnosticirano", navodi autorica u knjizi.
Drugi je primjer slučaj preddijabetesa, stanja između potpuno normalne razine šećera i stvarnog dijabetesa. Godine 2023. Američka udruga dijabetičara prepravila je definiciju preddijabetesa, spustivši prag normalne razine šećera natašte sa 6,1 mmol na 5,6 mmol. Ta naizgled neznatna promjena preko noći je najmanje dva do tri puta povećala broj ljudi s preddijabetesom. "Reći osobi da je bolesna – spominjati joj razvojne probleme, kemijsku neravnotežu i nadolazeću bolest – promijenit će način na koji ona doživljava svoje tijelo. Dijagnoze imaju moć da nas doista učine bolesnima, i to putem mehanizma koji se naziva nocebo efekt. Ako osoba vjeruje da će joj liječenje naštetiti, nocebo efekt može proizvesti stvarne tjelesne simptome na temelju tih očekivanja", napominje O’Sullivan.
Većina ljudi u razvijenom svijetu primjećuje porast broja osoba s dijagnozom autizma. Između 1998. i 2018. broj dijagnoza autizma u UK-u porastao je za 787 posto. Prije pedeset godina tvrdilo se da poremećaj pogađa četvero od 10.000 ljudi, a danas je prosječna učestalost u svijetu 1 od 100. Danas svako trideset i šesto američko dijete ima autizam, dok je prije dvadeset godina taj omjer bio 1:150.
Prije se smatralo da taj poremećaj pogađa uglavnom dječake. Tijekom 1980-ih omjer dječaka i djevojčica bio je 4:1. Danas je taj omjer 3:1 i brzo se približava omjeru 2:1. Zabilježen je stalni porast dijagnoza kod odraslih, a jedno britansko istraživanje pokazalo je povećanje od 150 posto između 2008. i 2016.
Ovaj zapanjujući porast učestalosti poremećaja kod nekih je izazvao zabrinutost da je autizam danas značajno predijagnosticiran. Tome pridonosi i činjenica da je postalo vrlo teško razlikovati autističnu od neautistične osobe. Godine 1943. autizam je bio poremećaj koji počinje u ranom djetinjstvu i dijagnosticirao se kod djece s ozbiljnim problemima u socijalnoj komunikaciji. "U svojoj kliničkoj praksi susrećem mnoge osobe s ovom razinom autizma. Većina ne može komunicirati verbalno. Pomoć im je potrebna pri svakoj svakodnevnoj aktivnosti, poput odijevanja i kupanja. Većini je potreban stalni nadzor, koji im jamči sigurnost. Usporedite to s današnjom autističnom zajednicom, koja uključuje poduzetnika Elona Muska i glumca Anthonyja Hopkinsa", naglašava autorica.
Dijagnostički kriteriji za autizam postojano su se mijenjali u posljednjih osamdeset godina, a najnoviji razvoj usmjeren je na promjenu fenotipa radi prepoznavanja atipičnih obilježja kod ženskih osoba ili blažih slučajeva. Ali dijagnoze se i dalje šire, a to postupno širenje dijagnostičkih kriterija negdje se mora zaustaviti. Mora postojati točka u kojoj osoba koja nema odgovarajuće simptome i ponašanja, ili ih nema dovoljno, jednostavno nema tu dijagnozu. "Ali kako znati kad je ta točka dosegnuta? Moj je stav da je odgovor jednostavan: onda kada se dijagnosticiraju nove osobe, a nema dokaza da im to koristi, ili kada dijagnoza donosi više štete nego koristi", piše autorica.
Dijagnoza autizma može, naime, zamagliti neke psihosocijalne poteškoće koje ustvari treba rješavati. Kada se iskustva djece koja su zlostavljana, ili imaju poremećaj prehrane, ili su bile žrtve nasilja, koja se samoozljeđuju ili koja su suicidalna, tumače kroz prizmu autizma, postoji opasnost da se za njihove osobnosti i ranjivosti okrivi nešto što je izvan njihove kontrole i ne da se ispraviti. Dijagnoza koja sve psihosocijalne probleme pripisuje pogrešnom funkcioniranju djetetova mozga previše olakšava izbjegavanje ključnog pitanja: što je to u životu tog djeteta što uzrokuje njegove tegobe?
Također je teško zanemariti element društvene zaraze koja potiče predijagnosticiranje i mijenja značenje onoga što podrazumijeva život s autizmom. Društvene mreže prepune su ljudi koji slave dijagnozu autizma, od kojih mnogi pogrešno prikazuju autizam te tako stvaraju iskrivljenu predodžbu što ta dijagnoza zapravo jest. Prema jednom istraživanju, #Autism prikupio je 11,5 milijardi pregleda na Tik-Toku. Ali od 133 videozapisa s najviše pregleda, samo je 27 posto sadržavalo točne informacije.
Dijagnoze na neviđeno pripisuju se uspješnim ljudima s poželjnim karijerama, makar ti ljudi nikad nisu javno rekli da imaju dijagnozu, a među njima su filantrop Bill Gates i filmski redatelj Tim Burton. I neki pokojnici su naknadno dobili dijagnozu: Michelangelo, Charles Darwin, James Joyce i Albert Einstein. Slavne osobe smjelo govore o svojim neurorazvojnim poremećajima, premda se čini da ne znaju baš mnogo o njima. Šira javnost također je počela vrlo ležerno pričati o ljudima koji su blago socijalno nespretni da su "u spektru".
"Moje pacijente s teškim oblikom autizma ne spominje se na Tik-Toku, gdje ljudi slave svoje veliko olakšanje jer su dobili dijagnozu i pozivaju na potvrđivanje dijagnoze te zahtijevaju da se riječi kao što su 'spektar', 'poremećaj' i 'invaliditet' uklone iz terminologije autizma. Oni s najvećim potrebama postaju nevidljivi", ističe O’Sullivan i prepričava slučaj svojeg pacijenta Elijaha.
"Frustrira me što u cijeloj toj raspravi oko autizma prevladava glas onih s blagim oblikom. A to ima stvarne posljedice za moje dijete. Utječe na dostupnost usluga i financiranja. U blizini je otvorena škola za autistične osobe, ali primaju samo djecu s normalnim IQ-om koja mogu pratiti nacionalni kurikulum. Škole sve više skrbe samo za one visokofunkcionalne. Liste čekanja po bolnicama su predugačke. Djeca poput Elijaha su zanemarena. Riječ je o neurološkom poremećaju od rođenja. Ljudi misle da znaju što je autizam slušajući ono što se priča u medijima. Ali to su ljudi s normalnim kvocijentom inteligencije, koji mogu govoriti, imaju normalne poslove, mogu sudjelovati u sastancima ili se ulogirati na Zoom", govori njegova majka Agatha i gorko napominje kako javnost zapravo više ne prepoznaje Elijahov dio spektra kao autizam.
Slično je i s ADHD-om koji je prvi put definiran kao medicinsko stanje 1968. u DSM-2, u kojemu se o njemu govori kao o hiperkinetičkoj reakciji djece, opisanoj jednom rečenicom kao rastresenost i nemir koji nestaju u adolescenciji. ADHD se najčešće dijagnosticira djeci. Tek je posljednjih nekoliko godina postalo moguće dobiti prvi put dijagnozu ADHD‑a u odrasloj dobi. Kao i kod autizma, posljednjih tridesetak godina zabilježen je golem porast broja osoba s dijagnozom ADHD‑a, ali taj se rast gotovo u potpunosti odnosi na blaži kraj spektra. Prosječna globalna učestalost ADHD‑a kod djece iznosi 7 posto. Više od 85 posto djece s ADHD‑om u svijetu spada u skupinu s blagim ili umjerenim oblikom poremećaja. Upravo u toj sivoj zoni dijagnoze, gdje je teško povući granicu između "normalnog" i "abnormalnog", najčešće dolazi do dijagnostičke inflacije.
Međutim, najveći relativni porast broja dijagnoza ADHD‑a nije zabilježen kod djece, već kod odraslih. Dijagnozu u odrasloj dobi, koja je nekada bila vrlo rijetka, danas u nekim zemljama dobiva svaka dvadeseta odrasla osoba. U gotovo svim tim slučajevima radi se o blagom obliku ADHD‑a. U Ujedinjenom Kraljevstvu je između 2020. i 2023. zabilježen porast od 400 posto u broju odraslih koji provjeravaju imaju li dijagnozu ADHD‑a. Postupne prilagodbe dijagnostičkih kriterija u DSM-u omogućile su da se sve češće postavlja dijagnoza ADHD‑a u odrasloj dobi. Nekadašnja "hiperkinetička reakcija djece" koja bi nestajala u adolescenciji prošla je kroz brojne preinake da bi postala ADHD – poremećaj koji se danas može dijagnosticirati u bilo kojoj životnoj dobi.
"Prava je istina da unatoč desetljećima istraživanja nijedan biomedicinski projekt nije uspio pronaći moždanu abnormalnost koja je zajednička osobama s ADHD‑om. Ne postoje biomarkeri koji bi omogućili razlikovanje ponašanja osoba s ADHD‑om od ponašanja osoba s drugim poremećajima ili čak od normalnog ljudskog iskustva. Ipak, i dalje okupljamo ljude s obilježjima za koja se smatra da pripadaju ADHD-u pod jednu medicinsku kategoriju, proučavamo ih i liječimo kao da su jedna skupina, kao da svi nedvojbeno imaju poremećaj u razvoju mozga", upozorava autorica.
Od shvaćanja ADHD‑a kao neurokemijskog poremećaja očitu korist ima i farmaceutska industrija, što nije zanemarivo. Ako je ADHD doista posljedica kemijske neravnoteže, onda je pogodan za kemijsko liječenje.
Inflacija dijagnoza ADHD‑a djelomično je potaknuta dostupnošću stimulativnih "tretmana", poput metilfenidata (Ritalin) i dekstroamfetamina (Adderall). U posljednjih deset godina u Ujedinjenom Kraljevstvu zabilježen je sedmerostruki porast broja recepata za lijekove za ADHD, a Novom Zelandu između 2006. i 2022. deseterostruki porast recepata za ADHD kod odraslih osoba. U SAD-u se između 2006. i 2016. godine broj recepata za stimulanse povećao za 250 posto. ADHD je postao i velik biznis, a ne samo medicinski poremećaj.
ADHD, autizam i depresija danas se uobičajeno nazivaju neurodivergentnim stanjima. Prije ADHD‑a, blaga depresija prošla je donekle sličan put, postavši kemijski poremećaj mozga koji zahtijeva liječenje lijekovima. Kao i kod ADHD‑a, uspjeh kemijskog liječenja depresije ovisio je o pripisivanju lošeg raspoloženja kemijskoj neravnoteži u mozgu. Godine 1967. britanski psihijatar Alec Coppen sugerirao je da bi niska razina serotonina mogla biti uzrok depresije. Ideja se brzo proširila i, desetljećima kasnije, većina antidepresiva još je usmjerena na povećanje razine serotonina. Ali prema zaključku metaanalize iz 2023. godine, objavljene u časopisu Nature, teorija o serotoninu možda je od samog početka bila netočna. Ta je analiza pokazala da ne postoji dokaz o povezanosti niske razine serotonina i depresije.
"Ali ako niska razina serotonina nije uzrok depresije, kako su lijekovi koji povećavaju razinu serotonina mogli desetljećima pomagati ljudima da se osjećaju bolje? Zapravo, ne postoji jasan odgovor na to pitanje, no kod mnogih, možda i kod većine, poboljšanje se može objasniti placebo učinkom. Sve je rasprostranjenije mišljenje da kod osoba s blagom depresijom antidepresivi uopće nemaju učinka osim placeba. Uporaba antidepresiva kod teške depresije bolje je potkrijepljena dokazima, iako su neki čak i to doveli u pitanje", naglašava autorica.
Mnogo je veći problem što je depresija u sebe uvukla blaže oblike tuge, pa je sve lakše bilo koje loše raspoloženje opisati medicinskim pojmovima. Razumljiva ljudska tuga sve se češće biološki objašnjava. U DSM-u 5 uvedene su promjene koje omogućuju dijagnozu depresije već dva tjedna nakon gubitka voljene osobe. "To su dobronamjerne promjene, osmišljene kako bi se osiguralo da nitko kome je doista potrebna medicinska skrb ne bude isključen, ali one također mogu primjerene ljudske reakcije na teške životne okolnosti označiti kao patologiju", dodaje O’Sullivan.
Svi proživljavamo razdoblja lošeg raspoloženja. Depresija koja traje kraće od dva mjeseca i nije povezana sa suicidalnim mislima ne zahtijeva nužno medicinsko liječenje. Većina slučajeva blage do umjerene depresije i tuge prolazi spontano, bez medicinske pomoći. Tretiranje takvih stanja kao medicinskog problema nosi rizik od nepotrebnog uzimanja lijekova ili čak usporavanja oporavka zbog pretjeranog fokusiranja na simptome i ometanja normalnih strategija suočavanja s okolnostima.
Suzanne O’Sullivan
Danas se, navodi autorica, svaka peta mlada osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu suočava s problemom mentalnog zdravlja, što je zapanjujuća statistika. No znači li nagli porast broja osoba s dijagnozom mentalnog poremećaja da svi postajemo tužniji i uznemireniji? Ili to znači da smo postali bolji u dijagnosticiranju mentalnih stanja? Ili smo možda skloniji normalne ljudske emocije označiti kao patološke? "Mnogo je dokaza koji upućuju na životne okolnosti kao glavne faktore rizika za probleme mentalnog zdravlja. Nepovoljni događaji u ranom životu, obiteljska povijest mentalnih problema, negativno obiteljsko okruženje, nasilje, siromaštvo, rasizam, društvena izolacija i nejednakost – sve su to faktori rizika za razvoj problema mentalnog zdravlja. No oni se mogu promijeniti, pa bismo možda upravo na njih trebali usmjeriti svoju pažnju", smatra O’Sullivan.
Mnogi se, kao i ona, boje da biološko tumačenje psihičke patnje i poremećaja u ponašanju može omesti dublje promišljanje o životu i društvu koje bi moglo dovesti do osobnih uvida i pridonijeti trajnom poboljšanju. Neki stručnjaci u području medicine sve češće zastupaju stav da se treba udaljiti od pretjerano biološkog pristupa psihologiji i psihijatriji. Među najglasnijima u toj skupini je psihologinja Lucy Johnstone, koja smatra da dijagnoza mentalnog poremećaja narušava identitet osobe i oduzima joj osjećaj moći djelovanja.
Johnstone radije razmišlja o problemima mentalnog zdravlja kao o strategijama preživljavanja, a ne kao o poremećajima mozga. Prema toj teoriji, iskustva koja se opisuju kao simptomi zapravo su reakcija na prijetnje i izraz onoga što osoba treba učiniti da bi tu prijetnju prevladala. Ljudi su u svojoj biti društvena bića. Poremećeno ponašanje i loše raspoloženje nerazdvojni su od društvenog okruženja i međuljudskih odnosa. Kako Johnstone kaže, ono što se klasificira kao mentalna bolest može biti pokušaj osobe da se zaštiti, da bude cijenjena ili da pronađe svoje mjesto.
Johnstone zagovara napuštanje dijagnostičkih oznaka, a kao alternativu predlaže opisivanje problema osobe pomoću simptoma (npr. loše raspoloženje), a potom postavljanje određenih pitanja: Što vam se dogodilo? Kako je to utjecalo na vas? Što ste učinili da to prevladate? Umjesto da traži tabletu, osobu bi trebalo podržati da potraži razlog zašto se osjeća tako kako se osjeća.
Društvo mora preuzeti i odgovornost za sebe shvaćajući da nas kultura wellnessa navodi na to da očekujemo mnogo od svojeg tijela i uma, smatra autorica. Imamo tako nerealno očekivanje sreće da se tuga, čak i kada je potpuno razumljiva, smatra patološkim stanjem. U takvoj mjeri očekujemo da ćemo ostvariti svoje ciljeve da, kad u tome ne uspijemo, počinjemo tražiti medicinsko objašnjenje neuspjeha. Potiču nas da se koristimo medicinskim oznakama umjesto riječima koje jednostavnije i jasnije opisuju kako se osjećamo.
"Moramo prilagoditi svoja očekivanja da ćemo stalno biti dobrog zdravlja jer nas ona pretvaraju u društvo koje diskriminira starost. Menopauza je prirodna životna faza o kojoj se trenutačno priča kao o predstojećoj katastrofi za svaku ženu. I san se slično patologizira i dramatizira. Kako starimo, spavamo manje, ali popularna kultura mnoge od nas uvjerila je da išta manje od sedam sati blaženog sna znači da bi nam se moglo dogoditi nešto strašno. Neće. San je važan, ali najbolja mjera sna jest koliko ste budni tijekom dana", pojašnjava.
No najviše je zabrinuta za mlade ljude. "U kulturi koja očekuje uspjeh i tjelesno savršenstvo, dijagnoza je postala način da se objasni sve što je manje od toga. Ne mogu svi svaki put postići uspjeh. Kultura koja ljudima govori da će uspjeti samo ako nastave pokušavati nije pravedna prema svima. Ne može svaka osoba ostvariti svoje najželjenije ciljeve i bili bismo mnogo ljubazniji prema sebi i svojoj djeci kad bismo naučili prepoznati trenutak u kojem je najbolje prilagoditi svoja očekivanja. Ponekad ono u čemu želite biti dobri nije ono u čemu ste doista dobri. Medicinska dijagnoza postala je sredstvo koje ljudima pomaže da se nose s tim frustracijama, ali bojim se da se tako perpetuira neuspjeh i tuga umjesto da dopustimo da ih proživimo i potom ostavimo iza sebe", zaključuje O’Sullivan.
* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
