Piše Tanja Tolić
Tijekom silovitog građanskog rata mladi vojnik s fronta piše ženi u koju je zaljubljen: "Možda će naša Tove jednog dana postati velika umjetnica. Doista velika!" Zbiva se to u Finskoj, u kasnu zimu 1918. godine. Kipar Viktor Jansson iz Helsinkija i ilustratorica Signe Hammarsten iz Stockholma u braku su nešto više od četiri godine kad Janssona unovači antiboljševička struja, vladini antisocijalisti Bijeli, i pošalje ga u finski građanski rat koji je izbio u siječnju i trajao do svibnja 1918. godine.
Viktor Jansson i Signe Hammarsten Jansson upoznali su se u Parizu (Foto: Arhiv Tove Jansson)
Mladi Viktor jedva da ima trideset godina i zapravo nema izbora. Voli svoju zemlju do mjere da je spreman umrijeti za njezinu neovisnost i slobodu. Pored Finske, u srcu su mu još samo umjetnost i obitelj, a njegova mala Tove predstavlja nadu – djevojčica u to vrijeme ima četiri godine, no već pokazuje talent za umjetnost. Spol djeteta, barem jednom, ovom ocu nije važan.
Finska slikarica, ilustratorica i spisateljica Tove Marika Jansson, najpoznatija po serijalu dječjih knjiga o malim debeljuškastim trolovima Muminima, došla je na svijet jedne nedjelje, a već idućeg dana njezina je majka započela knjigu naziva "Knjiga našeg nedjeljnog djeteta". U njoj prvi put crta djevojčicu i zapisuje krasopisom: "Rođena je u nedjelju, 9. kolovoza, pet minuta do podneva. Divno je da je djevojčica. No bila je tako ružna, užas! Poput male naborane žene. Prvi crtež, nacrtan desetog istog mjeseca."
Tove Jansson sjedi na krilu svoje majke Signe Hammarsten Jansson (Foto: Arhiva Tove Jansson)
Djevojčica je počela crtati prije nego što je prohodala. Ulogu u tome sigurno je odigralo i to što je odrasla u očevu i majčinu umjetničkom studiju; spavala je na krevetu postavljenom na galeriji, kako svjedoči u knjizi autobiografskih priča "Kipareva kći" koju je ovih dana objavila nakladnička kuća Mala zvona u prijevodu Željke Černok.
"Jedan od majčinih ranih crteža prikazuje djevojčicu potpuno uronjenu u crtanje – ima svega osamnaest mjeseci. Sjedi na malenom jastuku ispred niskog stolića na kojem je komad papira. Olovku čvrsto drži u desnoj ruci dok lijevom pridržava papir. Duboko je koncentrirana. To je početak", piše Boel Westin u autoriziranoj biografiji "Tove Jansson: Life, Art, Words", originalno objavljenoj 2007., a u engleskom izdanju nakladnika Sort of Books 2014. godine.
Boel Westin objavio je 2007. godine autoriziranu biografiju "Tove Jansson: Life, Art, Words"
Tove Jansson bila je aktivna kao umjetnica i spisateljica više od sedamdeset godina. Prvu ilustraciju objavila je u novinama 1928. godine, kad je imala svega četrnaest, iduće godine objavila je sedmodijelni strip u dječjim novinama. Prvu karikaturu objavila je s petnaest, slike je prvi put izlagala u proljeće 1933. godine, a iste godine objavljena joj je i prva ilustrirana knjiga. Na prvu samostalnu izložbu zbog rata je morala pričekati do 1943. godine.
U jesen 1945. godine objavit će prvu knjigu o Muminima, "Mumini i velika poplava". Dvije anegdote govore o nastanku Mumina: prvi crtež iz kojega će se, uz neka ublažavanja, razviti likovi simpatičnih trolova bio je zapravo karikatura Immanuela Kanta, koju je Tove nacrtala nakon što ju je brat pobijedio u nekoj filozofskoj raspravi; htjela je nacrtati najružnijeg stvora kojeg možete zamisliti, piše urednica hrvatskog izdanja "Kipareve kćeri" Sanja Lovrenčić u bilješci o autorici na kraju knjige.
Ime Mumin, dodaje, potječe pak iz ujakovih šaljivih prijetnji u vrijeme dok je živjela u njegovu domu u Stockholmu tijekom školovanja u Švedskoj: pokušavajući je spriječiti da krade hranu, rekao joj je da u kuhinjskom ormaru živi Mumintrol i puše ljudima za vrat.
Prva knjiga o Muminima nije naišla na osobitu recepciju, no već druge dvije knjige – "Komet u Mumindolu" (1946) i "Čarobnjakov šešir" (1948) – počele su je pretvarati u poznatu spisateljicu u Finskoj i Švedskoj. Dotad se etablirala kao ilustratorica i karikaturistica, kao slikarica nešto slabije, no upravo će je Mumini pretvoriti u mega-zvijezdu, osobito kad 1950-ih počnu izlaziti engleski prijevodi. Slava je bila tolika da joj je postala opterećenje.
Autoportret Tove Jansson s Muminima (© Moomin Characters™)
"Tove Jansson postala je jedna od pisaca i umjetnika koji izazivaju snažne osjećaje. Dijelom zato što je posjedovala neobičnu kombinaciju integriteta i otvorenosti, sposobnosti da u drugim ljudima stvori osjećaj da su posebni i odabrani, dok je istodobno bila prilično povučena – nije voljela javna događanja, tek kad bi se vratila kući, sjetila bi se da su bila osmišljena da joj odaju priznanje (pa je mogla malo i uživati). Mnogi su čitatelji doživljavali svijet Mumina kao svoj, do mjere da su se htjeli približiti autorici, zbog čega su je zatrpavali pismima", piše Boel Westin u biografiji.
Kad Tove opisuje svoje djetinjstvo i mladost, i obitelj u kojoj je odrasla, pred čitateljem se otvara slika zajedništva i slobode, obiteljske lojalnosti i harmonije. Djetinjstvo joj je bilo ispunjeno igrama, izletima i zajedničkim vremenom s obiteljom, osobito ljeti u arhipelagu Pellike u Finskom zaljevu, o čemu zaneseno piše u "Kiparevoj kćeri", zbirci devetnaest kratkih priča kroz koje nas provodi dosljedno dječji pripovjedački glas. "Moj je otac bio melankoličan čovjek", napisala je u jednom pismu, "no kad bi vani zaprijetila oluja, postao bi druga osoba – radostan, zabavan i spreman pridružiti se djeci u opasnim avanturama".
No oluja je bila i unutar umjetničkog studija. Toveine majka Ham napustila je Švedsku zbog ljubavi i emigrirala u potpuno drugačiju zemlju i kulturu (iako je Viktor pripadao švedskoj manjini u Finskoj, u to doba autonomnoj vojvodini u okviru Ruskog Carstva). Iako su mnogi Finci razumjeli švedski, Ham nikad nije dobro naučila govoriti finski i bila je jezično izolirana. Usto, ona je bila ta koja je uzdržavala obitelj – dizajnirala je, primjerice, dvjestotinjak maraka za finsku poštu te redovito objavljivala ilustracije u knjigama i časopisima – zbog čega je bila prisiljena odustati od vlastitih umjetničkih ambicija.
Tovein otac, kao kipar, ovisio je o nagradama, grantovima i narudžbama; nije imao stalni izvor prihoda. Bilo je neobično da žena uzdržava obitelj pa se Ham sa svojom malenom kćeri čak pojavila na naslovnici jednog feminističkog časopisa kao neobičan primjer.
"Mama je crtala i crtala i svaki put kad bi završila ilustraciju, nagradila bi se skokom u more. Ja sam stajala pored stola na verandi čekajući da zamaše crtežom da se tuš brže osuši i obje bismo se nasmijale pri pomisli na to kako je kad u gradu crtaš po noći i toliko si umoran da ti bude muka", piše Tove Jansson u priči "Plima" u "Kiparevoj kćeri", dok se u priči „Anna“ svađa s voljenom sluškinjom Annom koja se ljuti na Ham jer ne čita Platona (kao njezin novi udvarač), nego samo knjige koje će ilustrirati i usto još ne koristi boje (djevojčica za razliku od nje već zna da je višebojni tisak skup). Zbog toga je Tove, otkriva se u autobiografiji, odmalena osjećala odgovornost – pa i pritisak – da financijski doprinese obiteljskom budžetu, primarno da pomogne majci koja je naporno radila.
Tove Jansson (Foto: Markku Lepola)
Poznato je otprije da su Mumini nastali kao svojevrsna utjeha – Tove Jansson teško je proživljavala Drugi svjetski rat. Obitelj se politički podijelila (otac je zastupao pronjemačke stavove), potom je unovačen njezin brat Per Olov, kao i njezin ljubavnik iz toga doba finski slikar Tapio Tapiovaara, a na ratištu su završili njezini brojni muški prijatelji i umjetnici. Ratna razaranja oblikovala su joj svjetonazor: u to je vrijeme odlučila da se neće udavati i da neće imati djecu.
"Iskrsnuli su svi razlozi zbog kojih se ne želim udati. Jedan muškarac za drugim, a otac, Faffan, bio je prvi. Cijela ta muška solidarnost i pijedestal privilegija, njihove slabosti, nedodirljive i ograđene parolama, njihova nedosljednost i šarmantna nebriga za tuđe osjećaje dok udaraju u veliki bubanj od jutra do večeri iz sigurnosti svoje mreže muških veza. Ne mogu si to priuštiti, nemam vremena udati se ni za jednog od njih! Nisam dobra u divljenju i tješenju. Naravno da mi ih je žao i naravno da mi se sviđaju, ali nemam namjeru cijeli svoj život posvetiti predstavi koju sam prozrela. Vidim kako Faffan, najbespomoćniji i najinstinktivniji od svih muškaraca, tiranizira sve nas, kako je Ham nesretna jer je uvijek govorila 'da', izglađivala probleme, žrtvovala svoj život, ne dobivajući ništa zauzvrat osim djece koju rat može ubiti ili uništiti negativnošću. Muški rat! Vidim što bi se dogodilo mojem radu da se udam. Nema koristi; imam sve te ženske instinkte da tješim, divim se, podčinim se, žrtvujem se. Bila bih ili loša slikarica ili loša supruga. I odbijam rađati djecu koja mogu stradati u nekom budućem ratu."
VIktor Jansson (Foto: Arhiv Tove Jansson)
Srećom, obitelj Jansson na kraju nije platila ratni danak: šest godina mlađi brat Per Olov vratio se živ, dvanaest godina mlađi brat Lasse nikad nije ni stigao do fronta. U Zimskom ratu, sukobu između SSSR-a i Finske koji se zbivao krajem 1939. i početkom 1940., poginule su 22 tisuće Finaca, a u nastavku rata – u kojem je Finska sklopila vojno savezništvo s nacističkom Njemačkom – poginulo je još 50 tisuća Finaca.
U kasno jesen 1946. godine Tove Jansson upoznaje kazališnu direktoricu Vivicu Bandler i zaljubljuje se. "Moramo biti oprezne", upozorava Vivica u pismu Tove. Homoseksualnost je u to vrijeme i dalje ilegalna (zakon će biti promijenjen tek 1971.), a obje su u vezama s muškarcima. Vivica je udana za Kurta Bandlera, Tove je u vezi s novinarom i kasnije članom finskog parlamenta Atosom Wirtanenom. Unatoč oprezu, teško skriva sreću zbog nove ljubavi. Ljubav prema ženi protresla je njezin svijet – donijela je nove boje, misli, ideje i osjećaje koji će na Tove imati golem utjecaj, ne samo kao na partnericu, nego i kao umjetnicu.
Tove i Vivica Bandler na Bredskäru (fotografija preuzeta iz biografije Tove Jansson)
Do ljeta 1947. završit će njezina ljubavna veza s Vivicom – kad su se strasti stišale, Tove čak razmišlja da se uda za Atosa, vjenčanje je isplanirano za proljeće 1948. godine, ali se nikad nije dogodilo. Bila je razočarana, ali ne osobito uznemirena – više joj je povrijeđena taština nego što ozbiljno pati jer su planovi za brak propali. Kad je Atos konačno 1952. odlučio da bi se ipak mogli vjenčati, Tove više nije bila zainteresirana za brak, "bila je sretna što više nije zaljubljena".
Istodobno osjeća da je došlo vrijeme da prijeđe na "drugu stranu rijeke". Piše o tome u pismu prijateljici Evi Konikoff koja se zabrinula kad se Tove zaljubila u ženu: "Sad napokon znam što želim, a s obzirom da mi je prijateljstvo s tobom važno a iskrenost bitna, želim s tobom o tome razgovarati. Nisam donijela konačnu odluku, no sklona sam vjerovati da je najsretnije i najautentičnije rješenje za mene da prijeđem na 'sablasnu stranu' (švedski pojam za queer u to doba, op. a.). Blesavo je da se uznemiruješ oko toga. Jer ja sam doista sretna i snažno osjećam oslobođenje i mir."
"Tako nas je malo", nastavlja Tove koja se definira kao finsko-švedska umjetnica i lezbijka. Smirila se s novom ljubavi, zlataricom Britt-Sofie Foch. Sretna je, ali ne može otvoreno živjeti kao lezbijka. To joj ne dopušta ni društvo ni njezina obitelj. Muči je, naime, što o novoj ljubavi ne može razgovarati s roditeljima.
"Imam osjećaj da Ham zna, no neće to spomenuti dok ne bude spremna", piše Tove. Otac doznaje za tračeve, no ni on ne može preko usta prevaliti tu njemu tešku riječ – homoseksualnost. "Ham ništa nije rekla. Nikad ništa ne komentira. Mislim da zna. No ne želi to spomenuti. Mogu prihvatiti da je to u redu i elegantnije. No osjećam se usamljeno." Kipareva kći pristaje na zakon šutnje koja neće biti prekinuta ni kad upozna ljubav svog života, grafičku umjetnicu Tuulikki Pietilä.
Tooti i Tove puštaju zmajeve na otoku Klovharunu (Foto: Lis Hooge Hansen)
Upoznale su se na božićnoj zabavi udruženja umjetnika 1955. godine. Tove ju je pozvala na ples, ali je Tuulikki smatrala da to nije primjereno – u tim okolnostima. Ubrzo je u Tovein studio stigla božićna čestitka s crtežom mačke i Tuulikkinim potpisom. Bio je to početak velike ljubavi koja će trajati više od pedeset godina, do Tuulikkine smrti 2009. godine. Tove će umrijeti dvije godine kasnije.
"Jesi li pročitala 'Čovjeka koji je volio otoke' D. H. Lawrencea?" piše Tove Tooti, kako su Tuulikki svi zvali od milja, u proljeće 1963. godine. Trenutak je za Tove važan – ona je žena koja voli otoke, od djetinjstva je opsjednuta njima, a Tooti i ona spremaju se sagraditi prvu zajedničku kolibu na otoku Klovharun.
Tove je, naime, sve do 1944. živjela s roditeljima, sama je počela živjeti tek kad se preselila u svoj umjetnički studio, no godinama prije toga gradila je kolibe – priručne domove i utočišta – na otocima arhipelaga Pellinki. Na Sandskäru je napravila šupu, na Laxvarpetu ezgotičnu kolibu crvenog krova, od šatorskog krila i s drvenim podom, pored omiljene špilje još jednu priručnu nastambu. U ljeto 1947. obitelj je izgradila kolibu na Bredskäru.
"Bilješke s otoka", originalno objavljene 1993. godine i popraćene ilustracijama Tuulikki Pietilä
U svojim knjigama, Tove Jansson opsjednuta je otocima – na njima žive Mumini iz dječjih priča, ali oko otoka se uvelike vrti radnja njezina romana "Knjiga o ljetu" (Naklada Pelago, 2010., prijevod Željka Černok), potom knjiga kratkih biografskih priča "Kipareva kći" i jedna od njezinih zadnjih objavljenih knjiga – "Bilješke s otoka", originalno objavljene 1993. godine i popraćene ilustracijama Tuulikki Pietilä, a koje je 2024. na engleskom objavio Timber Press pod nazivom "Notes from an Island".
Mnogo je riječi za otok – otok, otočić, hrid, atol, greben, ada, škoj i kad se stisne uz druge – arhipelag. No za Tove je otok – Klovharun, na koji su se ona i njezina partnerica Tooti odlučile preseliti u svojim pedesetim godinama. "Bilješke s otoka" priča su o dvije žene koje su zaljubljene – jedna u drugu, i obje u otok; za Tove mjesto na kojem može iskazati i živjeti svoju ekstatičnu ljubav prema kamenju, biljkama i vremenu; za Tooti mjesto na kojem može živjeti ekstatičnu ljubav prema rezbarenju i cijepanju drva. No stvarni je subjekt ovdje Kolvharun, često ga zovu samo Harun, kao da je u pitanju prijatelj a ne otok.
Ribarenje na Bredskäru: Tooti, Tove i njezina majka Ham (fotografija preuzeta iz biografije Tove Jansson)
Otići s Bredskära nije bilo jednostavno: otkako joj je umro otac 1958. godine, Tove je postala još povezanija s majkom, pa su planovi za preseljenje bili natopljeni "melankolijom krivnje". Ham se bojala ostati sama, osjećala se napuštenom, postala ljubomorna. "Ham vidi Klovharun kao neprijatelja, nada se da će umrijeti prije nego što se preselim, a sve to utječe na osjećaj spontanog užitka koji se obično povezuje s ostvarenjem dugo sanjanog sna", piše Tove prijateljici.
"Sve što dotaknem pretvori se u lošu savjest i očito je da se ne mogu nadati nekom užitku. Sve što sam pokušala, žrtvovala, sve protiv čega sam se borila, u Ham je samo stvorilo dojam da mi smeta… želi umrijeti i nesretna je… I Tooti osjeća nelagodu, nervozna je kao mačka i misli da mi je Ham važnija od nje." No ipak su se preselile Harun.
Taj oveći greben, površine svega sedam četvornih kilometara, postao im je dom 1963. godine – na njemu su sagradile kolibu uz pomoć ribara Brunströma. Za razliku od Bredskära koji je bio zelen i pristupačan, sa zaštićenim zaljevom za čamce, Klovharun je gotovo negostoljubiv – rezervat ratobornih galebova i čigri. Život na Harunu je težak i oskudan, no i Tove i Tooti to je mjesto punilo energijom. Uživale su u olujama koje bi šibale granitne stijene, ostavljajući ih odsječenima danima od ostatka svijeta, zbog čega su bile prisiljene loviti ribu kako bi nadopunile zalihe i skupljati naplavljeno drvo za potpalu. Kako bi bile još bliže često okrutnoj prirodi, spavale su u šatoru koji su podigle na kamenoj platformi, dok su u kolibi radile ili bi je prepustile gostima za spavanje. Često ih posjećivala Toveina majka Ham, a povremeno bi iz Helsinkija brodom dolazili njihovi prijatelji.
Koliba na otoku Klovharunu (Foto: Per Olov Jansson)
"Obalne karte", piše Tove Jansson u "Bilješkama", "pokazuju da su ovi raštrkani otočići u vlasništvu države, ali to jednostavno nije slučaj. Zapravo, prema originalnim dokumentima iz vremena velike zemljišne reforme 1700-ih godina, došlo je do neslaganja na administrativnom sastanku – moguće i stoga što nije bilo zapisničara jer su ceste bile u lošem stanju pa nije mogao doputovati – zbog čega su ti mali otoci brzopleto pripisani stanovnicima Pellinke. Nije precizno određeno što bi to točno značilo. S godinama, populacija je narasla pa se nije činilo izglednim svakoga od stanovnika pitati za dozvolu da unajmimo Klovharun. No kao i mnogi drugi slobodoumni otoci, i Pellinke ima svojeg proroka kojeg se može konzultirati oko delikatnih unutarnjih pitanja oko arhipelaga. Rekao nam je da se ne nadamo previše i da se svakako ne oslanjamo na zakonske dokumente, jer oni prije ili kasnije samo uzrokuju nevolje. Drugim riječima, ništa od najma, ali mala donacija ribolovnoj udruzi mogla bi riješiti stvar."
"Prorok" ima savjetuje da izvjese listu u Söderbyju s kolonama "da" i "ne". "Ako se ja potpišem pod 'da', i drugi će vjerojatno učiniti isto." Tako su i učinile: objesile su listu na vrata lokalnog dućana i ubrzo su se svi potpisali u koloni "da". Listu su poslale lokalnoj vlasti u Borgåu i zatražile građevinsku dozvolu. U međuvremenu, na Haru se postavile šator. Ribar Brunström čuo je za njihovu listu.
"Pirati" s otoka Kråkö koji su joj pomogli sagraditi kolibu na Klovharunu – Nisse Sjöblom i Sven Brunström (Fotografija preuzeta iz biografije Tove Jansson)
"Nikad vam neće upaliti. Iako je Borgå prilično opuštena, nikad nećete dobiti građevinsku dozvolu. Najbolje je da počnete odmah graditi. Birokraciji treba puno vremena da odluče što zapravo žele pa zato morate iskoristiti trenutak. Zakon kaže da se ne smije srušiti građevina koja je podignuta do krovne grede. Vjerujte mi, znam što govorim. Sagradio sam tako nekoliko koliba, veoma brzo, jednu tu, drugu tamo, ako ni zbog čega drugog a onda samo zato da iznerviram neke ljude…"
"Zadivljujuć je broj ljudi koji maštaju o otoku. Ponekad su to odlučni ljudi koji tragaju za svojim otokom i pronađu ga; ponekad je san o otoku pasivni simbol onoga što nam je izvan ruke. Otok, privatnost konačno – distanca, intimnost, samostalan univerzum bez mostova i ograda", piše Tove Jansson u ovoj baš magičnoj knjizi.
"Kad dugo vremena provedeš sam, počneš slušati drugačije, osjećati organsko i neočekivano posvuda oko sebe, i ugledaš neshvatljivu ljepotu materijalnog svijeta. Stare ukorijenje misli odjednom skaču u novim smjerovima ili se pak osuše i zgasnu. Snovi postanu jednostavniji i probudiš se nasmijan. Problemi su jednostavni i mogu se riješiti. Odjednom shvaćaš da si zaboravio kako život može biti dar. Vatra se rasplamsala u peći. Ugnijezdiš se i prepoznaš tišinu, u miru si sam sa sobom", piše Jansson u "Bilješkama o otoku".
Tove na otoku Klovharun (Foto: Per Olov Jansson)
"Kiparevu kćer" objavila je u jesen 1968. godine. Bila je to njezina prva knjiga za odrasle. Iako naslov zbirke priča sugerira da je knjiga posvećena ocu, većina priča zapravo govori o odnosu pripovjedačice s majkom. Upravo majka djevojčicu uvodi u svijet pripovijedanja i mašte, dok je otac postavio pozornicu – mračni studio pun bijelih kipova žena. Otac je melankolična prisutnost; majka i djevojčica toliko su bliske kao da nastanjuju jedno tijelo.
"Dok vatra gori, privučemo bliže veliku stolicu. Ugasimo svjetlo u ateljeu, sjedimo ispred vatre i ona kaže: bila jednom jedna djevojčica koja je bila tako strašno lijepa i koju je mama tako strašno voljela… Svaka priča mora početi na isti način, a ono poslije toga nije toliko važno. Nježan, usporen glas u toploj tami, samo gledaš u vatru i ništa nije opasno. Sve drugo je vani i ne može ući unutra. Ni sada ni ikada", piše u "Kiparevoj kćeri".
U Finskoj je "Kipareva kći" vrlo brzo postala bestseler. Mnogi su tražili nastavak, no Tove ga nije planirala. "Ne, neću dopustiti da kipareva kći odraste i ostari", rekla je u jednom intervjuu. Prijatelju i izdavaču Åkeu Runnquistu rekla je pak kako strahuje da će iznevjeriti one koji su očekivali novu Mumindolinu, no on ju je uvjerio da ne treba strahovati. "Knjiga o ljetu", objavljena četiri godine poslije, 1972., učvrstila je njezin status književnice za odrasle, Runnquist ju je smatrao malenim remek-djelo.
U pitanju je malen, ali divan roman u kojem je sva radnja zbijena između tri lika – šestogodišnje djevojčice koja je ostala bez majke, njezina izgubljenog oca i bake koja s njom provodi vrijeme na otoku u Finskom zaljevu. Tove je likove bazirala na svojoj majci, bratu Lasseu i njegovoj kćeri Sophiji dok je bila djevojčica. "Pokušala sam opisati prijateljstvo između moje majke i moje nećakinje“", rekla je američkom izdavaču 1974. godine, dodajući kako joj je majka umrla prije tri godine, u dobi od 88. godina.
Otok na kojem likovi provode ljeto očito je Bredskär. Otac je izgubljen u tuzi, s gubitkom se nosi tako što opsjednuto uzgaja za finsku klimu egzotične biljke. Djevojčica i baka provode dane zajedno istražujući otok, igrajući se, prepirući i razgovarajući, svaka egoncentrično zaokupljena sama sobom, a opet duboko povezane. Mnogo je humora i topline u toj maloj knjizi. Ideja da napiše knjigu o djevojčici i staroj ženi originalno je bila Hamina, no Tove nije isprva bila zainteresirana. No kad je Ham umrla u srpnju 1970. godine, "Knjiga o ljetu" pretvorila se u priliku da je zauvijek zadrži u sjećanju.
Tove i Tooti rade ispred kolibe na otoku Klovharunu (Foto: Per Olov Jansson)
Kad su Tove i Tooti ušle u sedamdesete godine života, otočki život počeo im je teže padati, a nerijetko okrutno more počelo ih je plašiti. Imale su signalni sustav kojim su mogle javiti ostatku obitelji na Bredskäru da su dobro. No znale su da se približava posljednje ljeto na Harunu i da se više nikad neće vratiti na svoj greben. Godine 1991. darovale su kolibu ribarima i lovcima na korištenje, ostavile upute za održavanje nastambe i zauvijek napustile Harun. Odlazak im je teško pao: prošle su četiri godine prije nego je Tove počela pisati "Bilješke s otoka" u koje je uklopila i svoj i Brunströmov dnevnik gradnje kolibe te Tootine ilustracije.
Odlaskom s Haruna, Tove Jansson napustila je i cjeloživotnu strast. Svijet se odjednom smanjio, prostor u kojem je radila i živjela suzio. "Bilješke s otoka" njezina su ljubavna posveta svim divljim otocima svijeta: svjedočanstvo kako je neke od njih zaposjela, pokušala ukrotiti, živjela na njima iako su joj se odupirali i na kraju bila prisiljena otići s njih. "Tooti i ja smo dobro", piše u sprnju 1992. godine. "Ljeto u gradu na kraju i nije toliko čudno kao što smo mislile da će biti, prilično je mirno. Ne moramo više bacati otpad u more – a imamo tekuću vodu, televizor, i slične stvari."
* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
