Piše Tanja Tolić
1) Nino Haratischwili
Osmi život (Za Brilku)
Fraktura, 2024., prijevod Snježana Božin
Pozamašan roman gruzijsko-njemačke spisateljice, dramaturginje i kazališne redateljice – broji gotovo 1000 stranica! – povijesna je saga o Gruziji (od raspada SSSR-a samostalnoj državi) ispripovijedana kroz žanr obiteljskog romana. Roman “Osmi život (Za Brilku)” dobio je brojne nagrade, bio u širem izboru za International Booker 2020. godine, postao je svjetski bestseler, priprema se film, a jedanaest godina od objave, u ljeto 2024., preveden je i na hrvatski jezik. Historija, najviše u obliku Staljina i Berije, ovdje se upliće u živote članova obitelji gruzijskog slastičara kojem je mješavina za vruću čokoladu donijela bogatstvo, ali, uvjeren je, i prokletstvo. Jaka karta Nino Haratischwili je pripovijedanje – prvih 500 stranica knjige brzo sam pročitala, no stilski ne briljira, osobito u poduljem sentimentalnom uvodu, pa su usporedbe s “Anom Karenjinom” doista neprimjerene. Ženski likovi koji nose roman dojmljivi su, nažalost uglavnom zbog količine nasilja koju mogu izdržati. Moglo je sve to kraće i sažetije, stilski rafiniranije – bilo bi lakše čitati.
2) Rachel Cusk
Parade
Faber & Faber, London, 2024.
Britanski kritičari i dalje vole mrziti Rachel Cusk pa je njezin najnoviji roman, “Parade”, objavljen početkom lipnja 2024., dobio cijeli niz negativnih kritika. Prednjači kritičarka The Timesa kojoj su dojadili “histerični opisi nezadovoljstva”. Johanna Thomas-Corr i ja očito nismo čitale isti roman, pored toga što ne pamtim da je donesen književni zakon koji nalaže da se piše isključivo o sreći. Drugi kritičari zamjeraju autorici eksperimentalnost, hladnoću i analitičnost, to što nije zatvorila narativne rukavce (jer ono što je dopušteno Italu Calvinu nije, očito, Rachel Cusk). Preporučujem da sve to zanemarite: “Parade” je cerebralan roman, više esejistički nego eksperimentalan, ali i dalje dokazuje da je Cusk superiorna većini suvremene književne produkcije. Parada iz naslova parada je umjetnica i umjetnika koje pripovjedačica sve označava inicijalom G., no njihove su (kreativne) sudbine potpuno različite i uvelike rodno određene. Muškarcu je lako biti slikar jer supruga brine o svim njegovim potrebama, umjetnost u ženskoj verziji nerijetko je otežana majčinstvom i brakom – davno su prošla vremena kad nam je bila dovoljna samo “vlastita soba”.
3) Ana Jurišić
Harikla
MeandarMedia, 2024.
Prva zbirka poezije Ane Jurišić, koja je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost a radila u medijima, nevladinom sektoru i obrazovnom sustavu, netipična je za poeziju jer nam – gotovo niotkuda – donosi dovršenu pjesnikinju. U “Harikli” nema nezgrapnog stiha, neusklađenog metra niti potrošene metafore; sve je “novo” i, čini se, proživljeno. Pred nama je pjesnikinja koja je duševno narasla, a da nitko od nas, čitatelja, tome nije svjedočio. Harikla je najveće poznato tijelo u skupini kentaura, nebeskih tijela koja su po svojim svojstvima između planetoida i kometa, jedina s dva prstena, ali i nimfa, Apolonova kći, nositeljica iscjeljujuće moći. Ana Jurišić piše o kćerima koje “rastu kao crni kristali tišine”, o patnji kao “nevidljivom radu, bogatoj sjetvi”, o strahu kao “kristalnom kosturu tijela”, nenamjernoj ljepoti, bezglasnoj nježnosti i tome da se nema zašto bježati, čak ni dok se leži, a zima polagano briše sjećanja. Duboka, dirljiva i iskonska poezija. Želimo još stihova što nam protresaju kosti.
* Preporuke su originalno objavljivane u magazinu Globus, u sklopu rubrike Čitam!, od početka 2019. godine.
Podijeli na Facebook
