Piše Tanja Tolić
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća procjenjivalo se da je u progonima vještica ubijeno milijun žena, možda i znantno više. Današnje procjene govore o pedeset ili sto tisuća žena. Kako god bilo, u srcu tih progona uvijek je bila mizoginija – progoni vještica bili su rat protiv žena. Suprotstaviti se susjedu, govoriti glasno, imati snažan karakter ili pomalo slobodnu seksualnost, biti na bilo koji način smetnja – bilo je dovoljno da se nađete u opasnosti. Sumnjive ste bile već ako ste imale žensko tijelo.
Tim nas riječima francusko-švicarska novinarka i esejistica, dugogodišnja suradnica časopisa Le Monde diplomatique, Mona Chollet, uvodi u svoju knjigu "Vještice: Nepokorena moć žena" koju je upravo objavila nakladnička kuća Znanje u prijevodu Stelle Frančišković. Kombinirajući povijesne uvide, feminističku analizu i reference iz suvremene kulture, "Vještice" razotkrivaju kako je mit o vještici zapravo priča o kontroli ženskih tijela, izbora i slobode. Chollet istražuje tri tipa žena koje su povijesno bile najčešće optuživane za vještičarenje – neovisne, one bez djece i starije žene.
Prvi poznati prikaz žene koja leti na metli zabilježen je na marginama rukopisa "Prvak dama" Martina Le Franca (1441. – 1442.). "Djeluje ležerno i nestašno; djeluje kao da je iskočio iz filma Tima Burtona, iz uvodne špice 'Bewitched' ili s kakvog ukrasa za Noć vještica. Pa ipak, u trenutku kad se pojavljuje, oko 1440. godine, najavljuje stoljeća patnje", piše Chollet.
Prvi poznati prikaz žene koja leti na metli zabilježen je na marginama rukopisa "Prvak dama" Martina Le Franca
Većina nas uvjerena je kako se vještice proganjalo u srednjem vijeku, no veliki progoni zapravo su se odvijali za vrijeme renesanse – počeli su oko 1400. i ulovili zamah nakon 1560. godine. Pogubljenja su se događala i krajem 18. stoljeća, poput onog Anne Göldi, obezglavljene u Glarusu, u Švicarskoj, 1782. godine. Također, progone često pripisujemo vjerskom fanatizmu koji su utjelovili izopačeni inkvizitori. No inkvizicija, ponajprije zaokupljena hereticima, vrlo je malo lovila vještice; golema većina presuda bila je djelo svjetovnih sudova.
Nastanak mita o vještici približno se podudara s nastankom tiskarskog stroja 1454. godine, koji je u tome odigrao ključnu ulogu.
Francuski povjesničar Guy Bechtel govori o "medijskom pothvatu" koji je "upotrijebio sve informacijske vektore tog doba": knjige za one koji su čitali, a propovijedi za sve ostale. Djelo dvojice inkvizitora, Alzašanina Henrija Institorisa (ili Heinricha Krämera) i Jakoba Sprengera iz Bazela, "Malj za vještice" (Malleus maleficarum), objavljeno 1487., uspoređivano je s Hitlerovim djelom "Mein Kampf". Doživjelo je petnaestak izdanja, a u vrijeme velikih progona u Europi je kolalo oko trideset tisuća primjeraka knjige.
Mnogi su muškarci pogubljeni zbog vještičarenja, piše Chollet, no žene su činile većinu: u suđenjima su u prosjeku činile 80 posto optuženih i 85 posto osuđenih. "Bile su i znatno bespomoćnije pred pravosudnom mašinerijom: u Francuskoj su muškarci činili 20 posto optuženih, ali su bili pokretači 50 posto žalbenih postupaka pred parlamentom. Dok su im ranije sudovi odbijali svjedočenje, Europljanke su status punopravnih pravnih subjekata stekle tek da bi bile masovno optuživane za vještičarenje", naglašava autorica.
Primjerice, u progonima vještica od 1587. do 1593. u dvadeset dva sela u okolici Triera u Njemačkoj samo je jedna žena ostala živa, a ukupno ih je spaljeno 368.
"Među optuženicama za vještičarenje uočava se prekomjerna zastupljenost neudanih žena i udovica, odnosno svih onih koje nisu bile podređene muškarcu. U to se doba žene uklanjaju s mjesta koje su zauzimale u svijetu rada. Izbacuje ih se iz cehova; naukovanje se formalizira i njima se zabranjuje pristup zanatima. Žene koje žive same posebno su izložene nepodnošljivom ekonomskom pritisku. U Njemačkoj udovicama majstora obrtnika više nije dopušteno nastaviti rad svojeg muža", piše Mona Chollet.
Mona Chollet (Foto: Mathie Zazzo)
Istodobno, razdoblje progona vještica svjedoči kriminalizaciji kontracepcije i pobačaja. U Francuskoj zakon donesen 1556. godine obvezuje svaku trudnu ženu da prijavi trudnoću i da pri porodu ima svjedoka. Među optužbama protiv "vještica" često se nalazila i ona da su usmrtile djecu – vještica je "antimajka". Prije velike kuge 1348., koja je usmrtila otprilike trećinu europskog stanovništva, Crkva je bila prilično ravnodušna prema pitanju nataliteta; idealno bi bilo da je uspjela mase preobratiti na apstinenciju. To se kasnije mijenja. Krajem 16. stoljeća franjevac Jean Benedicti zagovara nekontrolirani natalitet, uvjeravajući obitelji da će se, kao i kad je riječ o pticama, "Bog pobrinuti za njihove potrebe".
"Europska će demografija eksplodirati tijekom 18. stoljeća, a to ipak neće spriječiti nastavak pronatalitetnih politika, potaknutih nimalo uzvišenim motivima. Krajem 19. stoljeća u Francuskoj – gdje je stopa fertiliteta zastala već stoljeće ranije, suprotno europskom trendu – pronatalitetne lige djeluju 'u ime društvenog mira, nacionalnog interesa i zaštite rase': konkurencija za posao među radničkim obiteljima čini ih poslušnijima; za rat je potrebno mnogo vojnika; imigracija iz kolonija predstavlja opasnost za nacionalni identitet", nastavlja autorica.
Dodaje kako je natalitet pitanje moći, a ne ljubavi prema čovječanstvu. On se, uostalom, odnosi samo na „dobru“ kategoriju žena: kako je pokazala povjesničarka Françoise Vergès, tijekom 1960-ih i 1970-ih francuska je država, dok je u metropoli odbijala legalizirati pobačaj i kontracepciju, isto to poticala u prekomorskim departmanima; na Réunionu su bjelački liječnici provodili tisuće prisilnih sterilizacija i pobačaja.
Progoni vještica duboko su u svijest utkali i vrlo negativnu sliku o starijim ženama. Istina, spaljivane su i vrlo mlade "vještice", pa čak i djeca od sedam ili osam godina, djevojčice i dječaci, no starije žene, koje su istodobno bile odbojne zbog izgleda i osobito opasne zbog svojeg iskustva, bile su omiljene žrtve progona. "Umjesto njege i nježnosti koju starije žene zaslužuju, njih se tako često bilo optuživalo za vještičarenje da je, godinama, u sjevernoj Europi bilo neobično da neka od njih umre u vlastitom krevetu", pisala je američka feministkinja Matilda Joslyn Gage.
Matilda Joslyn Gage
Progoni vještica osobito su pogađali starije žene zato što su one pokazivale nepodnošljivu samouvjerenost. Pred susjedima, svećenicima ili pastorima, pa čak i pred sucima i krvnicima, one nisu šutjele, piše povjesničarka Anne L. Barstow. Za povjesničara Johna Demosa prvi motiv optužbi za vještičarenje podignutih protiv žena srednjih ili poodmaklih godina u Novoj Engleskoj bila je njihova "arogancija", osobito prema muževima. Utjeloviti arhetip goropadnice, koji je i danas živ, moglo je značiti smrt. U 16. stoljeću u Engleskoj i Škotskoj ženska se drskost kažnjavala i pomoću "brnjica za žene" ili "vještičjim uzdama": metalnim okovima koji su stezali glavu i imali šiljke koji bi, pri najmanjem pokretu, probadali jezik.
Prva feministkinja koja se intenzivno bavila poviješću vještica bila je upravo Matilda Joslyn Gage (1826. – 1898.): borila se za pravo glasa žena, ali i za prava američkih starosjedilaca te za ukidanje ropstva.
U knjizi "Žena, crkva i država" (Woman, Church and State, 1893.) ponudila je feminističko čitanje progona vještica: "Kad, umjesto 'vještice', odlučimo čitati 'žene', stječemo bolje razumijevanje okrutnosti koje je Crkva nanijela tom dijelu čovječanstva." Zanimljivo, ona je nadahnula lik Glinde u "Čarobnjaku iz Oza", romanu koji je napisao njezin zet Lyman Frank Baum. Filmskom adaptacijom romana 1939. godine Victor Fleming kreirao je prvu "dobru vješticu" u popularnoj kulturi.
Suđenje vješticama iz Salema, Massachusetts, litografija Georgea H. Walkera, 1892. Library of Congress, Washington, D.C. (LC-DIG-pga-02986)
Kako se društvo odnosi prema zloj vještici, intenzivno je pak iskusila Hilary Clinton tijekom predsjedničke kampanje u SAD-u 2016. godine. Demokratsku kandidatkinju poistovjećivalo se sa "Zlom" i u izobilju ju se uspoređivalo s vješticama, odnosno napadalo ju se kao ženu, a ne kao političku osobu. Nakon njezinog poraza netko je na YouTubeu iskopao pjesmu koja slavi smrt Zle vještice s Istoka u "Čarobnjaku iz Oza" – "Ding dong, vještica je mrtva" – napjev koji se već bio pojavio povodom smrti Margaret Thatcher 2013. godine.
Kada žene imaju hrabrosti tražiti neovisnost, pokreće se ratni stroj koji ih nastoji od toga odvratiti ucjenom, zastrašivanjem ili prijetnjom.
Američka novinarka Susan Faludi u knjizi objavljenoj 1991. detaljno je opisala mnogobrojne manifestacije onoga što naziva "osvetom" ili "uzvraćanjem udarca": pravu propagandnu kampanju koja se tijekom 1980-ih razvila u SAD-u kroz tisak, televiziju, film i psihološku literaturu kako bi se neutralizirali feministički pomaci prethodnog desetljeća. "Ona se boji sumraka, tog mučnog trenutka kada tama obavije grad i kada se u toplim kuhinjama pali jedno po jedno svjetlo", zlobno piše New York Times u članku o neudanim ženama. Newsweek tvrdi da neudane žene starije od četrdeset godina imaju "veće šanse da ih napadne terorist nego da pronađu muža". Sa svih strana žene se upozorava na nagli pad plodnosti, poziva ih se da se odreknu svojih "luđačkih planova" i što prije rode djecu.
Razglednica koja prikazuje vještičji koven
"Država danas više ne organizira javna pogubljenja navodnih vještica, ali smrtna kazna za žene koje žele biti slobodne na neki je način privatizirana: kada neku od njih ubije njezin partner ili bivši partner (što se u Francuskoj u prosjeku događa jednom svaka tri dana), to je često jer ga je ostavila ili je najavila namjeru da ga ostavi. No tisak te zločine obrađuje s istom trivijalnošću i derealiziranom banalnošću kakvom se nekoć govorilo o lomačama za vještice", piše autorica. Kada je muškarac zapalio svoju suprugu u gradiću Le Plessis-Robinson, naslov u dnevnim novinama Le Parisien (23. rujna 2017.) glasio je: "Zapalio je ženu i izazvao požar u stanu", kao da je žrtva komad namještaja i kao da je ključna informacija požar u stanu.
Jedini slučajevi u kojima se femicidu pridaje pažnja koju zaslužuje, u kojima se prepoznaje njegova težina, jesu oni u kojima je ubojica crnac ili Arapin, no tada se radi o potpirivanju rasizma, a ne o obrani prava žena.
"Vještica utjelovljuje ženu koja je slobodna od svake dominacije, svih ograničenja; ona je ideal kojemu valja težiti, ona pokazuje put. Vještica je, piše Pam Grossman, jedini ženski arhetip koji posjeduje moć sam po sebi. Ne dopušta si da je netko drugi definira. Supruga, sestra, majka, djevica, kurva: ti su arhetipi utemeljeni na odnosima s drugima. Vještica je žena koja stoji sama na svojim nogama", zaključuje Mona Chollet.
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
