Život tekstilnih radnica: 8 sati u tvornici, 1,5 sat za kupovinu, 5 sati za kućanske poslove i 3 sata za brigu o djeci. Kako su se uopće uspjele pojaviti na poslu…

Talijanska profesorica suvremene povijesti Chiara Bonfiglioli za svoju knjigu "Žene i industrija na Balkanu: Uspon i pad tekstilne industrije u Jugoslaviji" razgovarala je s više od 60 bivših i sadašnjih radnica i radnika u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Žene su činile više od 80 posto radnika u tekstilnoj industriji, a bile su trostruko opterećene: osim u tvornici, radile su i doma te sudjelovale u samoupravljanju

Large zene i industrija gl
Rad u vrtači Dalmatinka, Sinj, 1950-e. Muzej Jugoslavije, Beograd

Piše Tanja Tolić

Smilja Glavaš svako jutro budi se u tri sata, pali peć na drva i priprema doručak ‒ vruće mlijeko i kruh ‒ za supruga i malu kćer, koju hrani dok i sama jede. Živi u zagrebačkoj Dubravi, do autobusne stanice vodi blatnjava cesta. U pet sati ujutro stiže na tramvaj, žuri na tržnicu i kupuje namirnice prije posla. U šest sati počinje joj smjena u tekstilnoj tvornici Pobjeda, radi na strojevima za predenje. Na pauzi pojede malo kruha i mlijeka, smjena joj završava u 14 sati.


Kadar iz filma Kreše Golika iz 1966. godine, "Od 3 do 22 sata", koji je prikazao jedan dan u životu tekstilne radnice Smilje Glavaš

Žuri kući, usput kupuje štrucu svježeg kruha, čim stigne malo nakon 15 sati, preuzima brigu o djetetu i kuha ručak. Suprug se vraća s posla, zajedno jedu. On se kratko igra s djetetom, a zatim drijema, dok Smilja odlazi po vodu na pumpu, pere posuđe, riba pod i ručno pere rublje, istovremeno pazeći na dijete. Muž se budi i odlazi van, dok Smilja nastavlja kućanske poslove i brigu o djetetu. Krpa i glača odjeću, zapisuje dnevne troškove, a u 22 sata odlazi na spavanje.

Na filmskoj vrpci njezin radni dan od devetnaest sati traje svega petnaest minuta, mlada radnica protagonistica je danas kultnog dokumentarnog filma Kreše Golika iz 1966. godine, "Od 3 do 22 sata", a Chiari Bonfiglioli poslužio je kao ilustracija života tekstilne radnice u knjizi "Žene i industrija na Balkanu: Uspon i pad tekstilne industrije u Jugoslaviji", koju je u prijevodu Dore Kosorčić Januš nedavno objavila nakladnička kuća Srednja Europa.


Chiara Bonfiglioli

Chiara Bonfiglioli profesorica je suvremene povijesti na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta Ca' Foscari u Veneciji, a u knjizi je zabilježila tvorničke priče diljem postjugoslavenskog prostora. Od jeseni 2012. do proljeća 2016. intervjuirala je više od 60 bivših i sadašnjih radnica i radnika u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, a uz to je prikupila i arhivsku građu, radničke novine i tvorničke biltene, koji se čuvaju u knjižnicama u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu.

Prve tekstilne tvornice u Jugoistočnoj Europi otvorene su krajem 19. stoljeća, kada su Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Vojvodina bile dio Austro-Ugarske Monarhije. Najstarija hrvatska tvornica, tvornica pamuka u Dugoj Resi, osnovana je 1884. godine. Jugoslavija je prednjačila u proizvodnji konoplje, bila je treći najveći izvoznik konoplje u svijetu, a ostali tekstili (vuna, pamuk, lan, juta, svila) proizvodili su se samo za domaće tržište ili su se uvozili.



"Između 1932. i 1939. ukupna radna snaga u međuratnoj tekstilnoj industriji porasla je s 31.461 radnika na 60.908 za cijelu Jugoslaviju. Žene su 1939. činile 57,43 posto svih zaposlenika u tekstilnoj industriji. U Hrvatskoj su 60 posto tekstilnih radnika bili takozvani 'radnici poljoprivrednici', a 78,38 posto svih radnika bilo je koncentrirano u Zagrebu i sjeverozapadnom dijelu zemlje, u Dugoj Resi, Varaždinu, Donjoj Stubici i Čakovcu. Radni uvjeti u industriji bili su izrabljivački", piše Chiara Bonfiglioli.

Od 57,5 posto žena zaposlenih u tekstilnoj industriji, što je značilo otprilike 24.000 radnica, ovisno o godišnjim fluktuacijama, njih 41 posto bilo je mlađe od devetnaest godina. Čim bi stigle u tvornicu, morale su se naviknuti na disciplinu norme, odnosno na proizvodnju po komadu. 

Normu je izračunavao tzv. normirac ili normirka, član osoblja koji bi mjerio svaki radni postupak i određivao koliko komada radnik može proizvesti u minuti i satu. Radnici u fazama predenja, tkanja, pletenja i šivanja uglavnom su se izmjenjivali u tri smjene, bilo tijekom istog tjedna ili tijekom uzastopnih tjedana: jutarnja, dnevna i noćna smjena, s pauzama od pola sata za obrok.


Kadar iz filma Kreše Golika iz 1966. godine, "Od 3 do 22 sata", koji je prikazao jedan dan u životu tekstilne radnice Smilje Glavaš

Prosječna plaća nije bila ni blizu plaće dovoljne za život, a žene su bile plaćene mnogo manje od muškaraca. Primjerice, u tvornici tekstila Stipe Šare u Šibeniku muškarcima je isplaćivano 10 do 15 dinara, dok su žene za isti posao dobivale 4 do 7 dinara. U tvornici Tivar u Varaždinu muškarci su dobivali satnicu od 3,5 do 6 dinara, dok su žene dobivale 1,50 do 2,5 dinara, što je dovelo do toga da je uprava zapošljavala sve više žena kako bi uštedjela na troškovima rada.

U samim počecima rada tvornica, doznajemo u knjizi, samo su vrlo siromašne seoske djevojke prihvaćale posao – i Smilja Glavaš u Zagreb je doselila iz sela u okolici Osijeka – dok su zajednica i lokalne obitelji smatrali nemoralnim da djevojke rade izvan doma. 

U selima se o tvornici govorilo kao o kupleraju ("kurvanjska tvornica"), gdje su se djevojke prostituirale ("ona se kurva u Dalmatinki"). Posebno se rad u noćnoj smjeni promatrao kao izvor moralne panike, jer primjerice do tvornice i predionice konca Dalmatinka u Sinju (otvorena 1952.), navodi Chiara Bonfiglioli, isprva nije bilo autobusne linije, pa su zaposlene žene iz susjednih sela ili pješačile ili se vozile biciklom na posao.


Na naslovnici je prikazan pogon MTČ-a u Čakovcu, 1953. godine. Hrvatski državni arhiv (HR-HDA-1422; F-0637-051)

Lokalna zajednica često je prezirala djevojke koje su biciklom išle na posao u tvornicu, kao što se u biltenu Dalmatinke prisjeća bivša radnica: "Nas su izbjegavali, majke onih djevojaka koje nisu radile u tvornici, govorile su svojoj djeci: nemojte se družiti s njima one rade u tvornici a to je značilo biti na lošem glasu u našoj krajini. (…) Dolazak na posao tada jedinim prevoznim sredstvom biciklom, za žene, smatran je vrlo nemoralnim i nerijetko je bilo slučajeva da bi se starice krstile i zatvarale oči kada bi naše radnice žurile na posao vozeći biciklu."

Bilo je potrebno najmanje deset godina prije nego što je otvaranje tvornice dovelo do promjene mentaliteta. Kao što je rekao bivši radnik Dalmatinke, tek kada je postalo očito da mladi radnici donose novac kući i poboljšavaju svoje i živote svojih obitelji, svi su počeli žudjeti za tvorničkim poslovima. 

U ranim godinama Dalmatinke, žene iz ruralnih područja kombinirale su rad u tvornici s radom u poljima ljeti, pa se često događalo da bi zaspale za strojem. U početku je bilo uobičajeno da žene svoju plaću predaju mužu ili svekrvi.

Za tekstilne radnice tvornice su uskoro postale "drugi domovi", tako su dobile sigurnost zaposlenja, socijalna prava i mreže društvenosti, napominje Chiara Bonfiglioli. Tekstilna industrija cvjetala je u socijalističkoj Jugoslaviji od 1950-ih nadalje: zahvaljujući ekonomskoj pomoći Zapada nakon sovjetsko-jugoslavenskog razlaza, kao i uvođenju polutržišnog gospodarstva temeljenog na radničkom samoupravljanju, jugoslavensko je gospodarstvo bilo jedno od najbrže rastućih u poslijeratnoj Europi. Industrija je pokrivala više od deset posto ukupne proizvodnje 1970-ih i 1980-ih, a odjeća i tekstil izvozili su se širom svijeta. No životni standard radnika ostao je kritičan tijekom 1950-ih. Tek se 1960-ih zemlja mogla smatrati industrijaliziranom, a blagostanje u svim društvenim slojevima znatno se povećalo.


Direktor Arene Ivan Škrinjarić s vodećom komunističkom političarkom Milkom Planinc. Arhiv Trikotaže Arena u 2015. godini

Dobar primjer je pulska Arena trikotaža o kojoj je priču autorici knjige ispričala administrativna radnica Bruna koja danas ima 88 godina. U tvornici se zaposlila 1956., a od 1961. do 1981. bila je tajnica tvornice. Žene su, ispričala je, činile 96 posto radne snage, dok su direktor, tehnički direktor i komercijalni direktor bili muškarci. Tvornica je zapošljavala mnoge seoske žene koje su bile vrlo siromašne, udovice ili samohrane majke.

Bruna je, svjedoči autorica knjige, posebno ponosna na društvenu ulogu tvornice prema samohranim majkama. Njezina osjetljivost po tom pitanju vjerojatno je bila pojačana činjenicom da je njezina pokojna sestra također bila samohrana majka. Kao i u svakoj tvornici tekstila, bolovanje je bilo često, zbog odgovornosti žena za brigu o djeci, ali je uprava tvornice pokušala poboljšati situaciju.


Dječji vrtić u Prvom maju, Pirot. Reproducirano s dopuštenjem Arhiva Trikotaže Arena 2015. godine

"Tako da je bio problem s bolovanjima, ali smo jako puno pomagali ženama da se djeca smjeste u jaslice i vrtiće. (…) Jedno vrijeme imali smo jako dobru kuhinju tako da su radnice to nije bilo kako se ono kaže, masovno, ali za one žene koje su same živjele, onda bi uvijek ponijele doma jedan obrok za dijete i tako", govori Bruna.

Najmanje dvadeset tvorničkih radnica rodilo je izvanbračno dijete, nastavlja Bruna, pa im je tvornica morala pomoći u odgoju djece. U Jugoslaviji su izvanbračna djeca imala ista prava kao i druga djeca, ali je stigma oko "nezakonite" djece bila sveprisutna, posebnom u ruralnim područjima. 

Pobačaj u takvim slučajevima – za žene koje su ga htjele – nije bio opcija jer, iako je bio legalan od 1951., mogao se izvesti samo u ograničenim zdravstvenim slučajevima i nakon odobrenja posebne liječničke komisije. Od 1960. pobačaj je bio dopušten i iz društvenih razloga nakon odobrenja komisije, a tek je 1969. pitanje prekida trudnoće potpuno liberalizirano.

S druge strane, porodiljni dopust bio je reguliran na federativnoj razini već u ranom socijalističkom razdoblju, od 1946. iznosio je šest tjedana, da bi 1957. bio produžen na 105 dana plaćenog dopusta. Od sredine 1960-ih svaka je republika imala pravo odobriti dodatne dane dopusta. U Sloveniji je od 1974. dopušten 141 dodatni plaćeni dan (koji se dijelio između oba roditelja), dok je u Hrvatskoj od 1973. bilo moguće zatražiti 180 dodatnih plaćenih dana. Tek je između kasnih 1970-ih i sredine 1980-ih svaka republika produljila plaćeni rodiljni dopust do godinu dana.


Menza u tvornici Arena, Pula. Arhiv Trikotaže Arena 2015. godine

Tvornica Arena već je 1972/73. opremljena klimatizacijskim sustavom, prije svih većih pulskih hotela. Stara kantina pretvorena je u moderan restoran, također "na nivou hotelskih". Kupaonice za radnike bile su opremljene ručnicima, sapunom i šamponom, kako bi se žene mogle oprati prije odlaska, u vrijeme kada nisu sve imale kupaonicu kod kuće. Sedamdesetih godina pokrenuta je i tvornička klinika koja je imala liječnika i medicinsku sestru, kao i ginekologe, ortopede, stomatologe i oftalmologe koji su povremeno posjećivali tvornicu.

Čak je postojao i cvjećar zadužen za aranžiranje svježeg cvijeća u tvornici. Radnice su išle na sistematske preglede u specijalnu bolnicu Thalassotherapia u Opatiji, i često su se organizirala putovanja po Jugoslaviji. Svi radnici dobili su posebne nagrade za petnaest godina rada (zlatnu ogrlicu), dvadeset i pet godina rada (zlatni prsten) te za trideset i pet godina rada i umirovljenja (zlatni broš).

"U tvornicama kao što je Arena samoupravne su prakse ostale u rukama rukovodećeg kadra, dok su radnici imali koristi od onoga što je definirano kao povećanje 'humanizacije rada'. Zahvaljujući jugoslavenskoj politici nesvrstanosti, tekstilne tvornice izvozile su u Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku, ali i u Sovjetski Savez i nesvrstane zemlje na Bliskom istoku, posebno Irak, Iran i Kuvajt te Libiju i druga nova tržišta. S druge strane, sirovine su se često uvozile od drugih nesvrstanih partnera, kao što su Indija ili Egipat", piše Chiara Bonfiglioli.

Tržišni je socijalizam nesumnjivo značio da je produktivnost tvornice često bila stavljena ispred potreba radnika, naročito u radno intenzivnim i feminiziranim sektorima kao što je tekstilna industrija. "Svi tekstilni radnici s kojima sam razgovarala žalili su se da su plaće u tekstilnoj industriji uvijek bile niske u odnosu na druge grane. Ipak, dodali su i da su plaće uvijek isplaćivane na vrijeme i da su omogućavale mnogo veću kupovnu moć od današnjih postsocijalističkih plaća. Širok spektar socijalnih naknada djelomično je nadoknađivao niske plaće, budući da su radnici koristili besplatne zdravstvene usluge i stanovanje, subvencionirane kantine i objekte za odmor i primali naknadu za godišnji odmor (regres)", navodi autorica.


Tvornica Metka u poslijeratnom Celju. Zgodovinski arhiv Celje

Primjerice, radnica Majda koja je u celjskoj tvornici tekstila Metka počela raditi s petnaest godina, 1959., dobila je poseban plaćeni boravak za mlade radnike ispod 50 kilograma težine. Trebala je ostati deset dana, ali kad je osoblje vidjelo da joj boravak koristi, dopustili su joj da ostane mjesec dana. Hrana je bila dobra, rekla je, i na kraju se udebljala osam kilograma: "Kad sam došla u tvornicu prvi dan, svi su me gledali koliko sam se udebljala (smije se). Imala sam 47 kila kad sam otišla, a kad sam došla (natrag) bila sam 55. Znate, (sa 17 godina) kad ti je najbolje spavati, ja sam morala ići pa ići (raditi). Uvijek u 4 sati ujutro." Tijekom socijalističkog razdoblja nova, nacionalizirana, Metka zapošljavala je oko 1000 radnika, koji su uglavnom proizvodili posteljinu i donje rublje.

Majdin otac bio je zidar koji je putovao po cijeloj zemlji, a majka kućanica. S petero djece kod kuće, nije bilo novca za nastavak školovanja i djevojčica je morala pronaći posao. Majda se 1964. udala za Adina, bosanskog radnika koji je došao živjeti i raditi u Celju kao mehaničar u tvornici. Tada je dogovorila da se u kuću uvede vodovod. Ubrzo nakon toga, kad je rodila prvu kćer, odlučili su otputovati u Trst kako bi kupili perilicu rublja. Kad je rodila drugu kćer i kad je dvije godine kasnije trebao početi nogometni turnir, kupili su televizor. Majda i njezin suprug dobili su stan od tvornice, koji je bio "malen, ali udoban".


Rad u vrtači Dalmatinka, Sinj, 1950-e. Muzej Jugoslavije, Beograd, i Projekt Dalmatinka, Sinj

Distribucija stanova u socijalističkoj Jugoslaviji nije uvijek koristila najsiromašnijim ili najpotrebitijim, već privilegiranim radnicima i najobrazovanijima, što je jačalo klasne razlike i socijalnu stratifikaciju. Posebno su bili diskriminirani nekvalificirani radnici doseljenici, naročito u manje profitabilnim industrijama kao što je tekstilni sektor, u kojem 40 posto radne snage nije imalo pristup socijalnom stanovanju.

Kad bi i dobili stan, to se često događalo nakon desetljeća čekanja, kako jasno pokazuju izvještaji u biltenu Vuteksa. Izvješće iz 1976. pod naslovom "Sretni i zadovoljni u vlastitom stanu" bilježi priču radnika Franka F. koji je čekao stan od kada je počeo raditi 1957. Osjećao se "ponovno rođenim" kad ga je napokon dobio. 

Radnik Mićo K. četrnaest je godina živio u iznajmljenoj vlažnoj prostoriji sa suprugom, također zaposlenicom Vuteksa, i troje djece, prije nego što je dobio stan. Radnica Anica radila je trideset godina i nije se usudila otići u mirovinu dok joj nije dodijeljen stan. Žene s djecom posebno su patile kada su morale biti podstanari. Ljubica M. čekala je više od dvadeset godina da dobije stan; dotad se sa svojom starom majkom selila od stana do stana. Konačno, aktiv žena u tvornici intervenirao je za nju. Tek se u novom stanu, rekla je, konačno usudila staviti cvijeće i pozvati nećaka u goste bez straha da će to izazvati nevolje s gazdom. U privatnom smještaju, koji je najčešće bio preskupa soba u tuđem stanu ili kući, djeca nisu bila dobro prihvaćena.

Nije bilo neuobičajeno da tekstilne radnice djecu ostavljaju samu kod kuće tijekom smjene, ili da ih dovedu sa sobom u tvornicu ako nisu imale drugu opciju. U istraživanju iz 1959. koje je objavio bilten Makedonke u Štipu navodi se kako je ženama u prosjeku svaki dan potrebno jedan i pol sat za kupovinu, dva  za čišćenje, jedan i pol sat za pranje, isto toliko i za kuhanje te tri sata za brigu o djeci. Autori su se na kraju zapitali kako su se žene uopće uspjele pojaviti na poslu.


Kadar iz filma Kreše Golika iz 1966. godine, "Od 3 do 22 sata", koji je prikazao jedan dan u životu tekstilne radnice Smilje Glavaš

Takvo dvostruko opterećenje žena u socijalizmu – naporan rad kod kuće i naporan rad u tvornici – feministička literatura naziva "državnim patrijarhatom", kojem je često bio prirodan i treći teret: samoupravljanje. Chiara Bonfiglioli ne slaže se sasvim s tom hipotezom, smatra da je "živote žena u socijalizmu potrebno sagledati na kompleksniji i nijansiraniji način".

S jedne strane, žene su dobile mogućnost postati ekonomski neovisnije, s druge strane socijalne usluge za radnice, kao što su porodiljni dopust i vrtići, sporo su se razvijale, a sposobnost žena da kombiniraju produktivan i reproduktivan rad zahtijevala je ogromne žrtve. Mnoge od njezinih sugovornica slobodno su odlučile ostati zaposlene u socijalizmu, navodi, čak i kada su njihovi muževi inzistirali da će im biti bolje kod kuće, budući da je tvornica predstavljala prostor osobnog ispunjenja, neovisnosti i društvenosti, od čega brojne žene nisu željele odustati.


Kolekcije Arene, dizajn Marije Vareško. Arhiv Trikotaže Arena 2015. godine

Što je bilo dalje, znamo: rat, raspad Jugoslavije i kasnija privatizacija mnoge su tvornice otjerale u stečaj i zatvaranje proizvodnje. Tekstilne tvornice koje su u doba socijalizma imale vlastite kolekcije odjeće i izvozile ih u socijalistički blok i nesvrstanima, prebacile su se na outsourcing proizvodnju odjeće: zapadni partneri slali su materijal, a lokalne tvornice šile i dovršavale tekstilne proizvode koje su potom slale natrag zapadnim partnerima.

"U usporedbi s 1989. godinom, u 2003. godini realna bruto industrijska proizvodnja pala je za 87 posto u Bosni i Hercegovini (bez Republike Srpske), za 48 posto u Hrvatskoj, 61 posto u Srbiji i Crnoj Gori te 55 posto u Makedoniji. Postjugoslavenskim državama trebalo je gotovo dva desetljeća da dosegnu razine BDP-a iz 1990, dok su Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija i dalje daleko od tog cilja", navodi autorica u knjizi.

Razmjeri kolapsa su strašni, ovako objedinjeni u jednoj knjizi: krajem 1980-ih tekstilna industrija zapošljavala je oko 474.000 do 487.000 radnika, što je prema službenim izvješćima iznosilo 17 posto svih industrijskih radnika, za razliku od oko 128.000 radnika koji su trenutno zaposleni u sektoru diljem postjugoslavenske regije. To znači da je u proteklih trideset godina izgubljeno oko 350.000 radnih mjesta, a gubitak je uglavnom pogodio radnice, jer su one činile više od 80 posto radne snage u tvornicama tekstila i odjeće.

* Tekst je originalno objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista. 

Nk logo mono

Podržite Najbolje knjige: tražimo mecene!

Čitajte svježe.

Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.

Prijava na newsletter

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.

Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više