“Ako sam ispustio mnoge Franjine izreke i djela, a mnoge druge izmijenio, kao i dodao one kojih nije bilo - premda ih jest moglo biti - nisam to učinio iz neznanja, nepoštovanja ili drskosti, nego jedino iz potrebe da svečev život uskladim s mitom o njemu, prikazujući njegov život što sukladnije bitnomu. Umjetnost uživa to pravo - štoviše, to joj je i dužnost - da sve svede na bitno; pritom se ona hrani pričom, postupno ju usvaja i potom oprezno pretače u legendu. Dok sam ispisivao ovu legendu, istinitiju od istine same, bio sam preplavljen osjećajem ljubavi, poštovanja i divljenja spram Franje, heroja i velikog mučenika. Često su mi krupne suze vlažile rukopis - često je preda mnom u zraku lebdjela ruka s vječno obnavljajućom ranom; kao da ju je netko probijao čavlom... probijajući ju neprestance vječnost cijelu. Dok sam pisao, posvuda sam oko sebe osjećao svečevu nevidljivu nazočnost, jer je sveti Franjo meni uzor čovjeka posvećena dužnosti, onoga koji neprekidnom, uzvišeno-okrutnom bitkom uspijeva ispuniti svoju najuzvišeniju obavezu - onu čak ponad morala, istine i ljepote: obavezu da tvar što ju nam je Bog povjerio pretvorimo u duh.” (Nikos Kazantzakis)
Podijeli na Facebook
