Dok mi otac nije umro, nikad prije nisam razmišljala o neumitnosti odnosa roditelja i djeteta. Smiješno pomalo, na onaj neugodan način kao kad se ljudi od nervoze smiju na pogrebima, oca imaš samo jednog; majku imaš samo jednu. Koliko god bio odrastao kad umru, čini se da je neizbježno da te njihova smrt pomalo učini siročetom. Nitko drugi, osim točno to dvoje ljudi, ne može biti u toj ulozi. Kakvi god bili, jedini su roditelji koje imaš, koje si imao, koje ćeš ikada imati. I kad umru, nastave živjeti, ponekad kao demoni koji te tlače u besanim noćima, ponekad kao sjećanja koja ti prodiru u snove, ponekad sasvim konkretno, dolijećući na poznatom mirisu koji je uletio kroz prozor, nalijepljeni na glas slučajnog prolaznika, zarobljeni u pogledu koji te okrznuo u masi. Smrt sama po sebi nije problematična, ali znaju biti slojevi značenja koja sa sobom donese ili odnese. Kontekst odnosa je taj koji je zajeban.

Zagrebla sam tek po površini. Mogla bih i dublje, nije da nisam razmišljala o tome, no ovo je priča Davida Vanna.

Vann, Amerikanac rođen na Aljasci prije 45 godina, koji je nedavno gostovao u Zagrebu na poziv svog izdavača, Naklade OceanMore, čovjek je zdravog pogleda i osmijeha koji fizički nalikuje na mnogo simpatičniju verziju glumca Jona Voighta. Kad mu je bilo 13 godina, nakon što su mu se otac i majka već odavno rastali, a on s majkom odselio s Aljaske i s ocem u pustoši američkog sjevera provodio tek trećinu godine, stigla je vijest da se otac ubio. Puškom si je raznio glavu dok je preko telefona razgovarao sa svojom drugom bivšom suprugom, Davidovom maćehom, Nettie Rose. Tri dana kasnije, na njezin rođendan, Nettie je dobila cvijeće od mrtvoga bivšeg muža.

U prve tri godine nakon očeva samoubojstva, David je uglavnom ljudima govorio kako mu je otac umro od raka. Bio je prepun bijesa. Naučio je, kako je otkrio u intervjuu britanskom Guardianu, živjeti dvostruki život. Danju je bio odličan učenik, dječak koji se toliko dobro nosio s gubitkom oca da se njegovoj majci, školskoj savjetnici, činilo kako mu pomoć uopće nije potrebna. Noću, eh noću... Noću, kad se izgube dimenzije vremena i prostora, pa život i iskustvo postanu jedna ravna linija, ili točka, u kojoj je moguće da se sve događa istodobno i iznova proživljava, noću onaj kontekst s početka ovog teksta postane zajeban. Vann je patio od nesanice, pa bi lutao predgrađima kalifornijskih ulica s očevim pištoljem u ruci, koji mu je, usput, dala majka (Vann i danas kaže kako misli da je to bila nevjerojatno glupa odluka...), i nesanicu liječio pucajući u ulične lampe. Ponekad, skriven u krošnji drveća, kroz nišan bi gledao i ljude.

Insomnija je potrajala 15 godina. Vjeruje kako se rodila iz njegova straha od gubitka svijesti, od gubitka kontrole. Iz istog razloga nije popio piće do 22. godine, a neko vrijeme se čak nije upuštao niti u seksualne odnose. Očev pištolj je napokon prodao. Je li se bojao da bi mogao skrenuti kao on? "Jesam. Punih 20 godina. Proganjao me osjećaj usuda. To je jedina riječ koja odgovara osjećaju. Bila mi je to sudbina. Stvari bi bile loše, postao bih depresivan i osjećaj bi bio nezaustavljiv. Vjerovao sam u njega. A onda sam izgubio sve što sam imao, jer mi je popao biznis s jedrenjem. Pao sam nisko. Podbacio sam. Ganjali su me zbog novca. I onda... Shvatio sam da mi uopće ne pada na pamet ubiti se. Odjednom sam bio veseo. Pomislio sam - to je to. Najgori trenutak u mojem životu nakon očeva samoubojstva upravo je postao moj najbolji trenutak."

Prepričavam sve ovo da biste shvatili dubinu i veličanstvenost Vannove pobjede. Jer kad otvorite njegovu zbirku priča, "Legendu o samoubojstvu", čeka vas poprilična količina boli, mučnine i beznađa. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put pročitala tako gadnu knjigu - žao mi je, nema boljeg izraza - možda dok sam čitala Hamsunovu "Glad". Riječi vas razdiru, tako kirurški precizne u imenovanju osjećaja; Vann doista ne škrtari s iskrenošću. Novinarka Guardiana, čiji sam intervju citirala ranije, kaže za Vanna kako je blagoslovljen direktnošću. "Pitajte ga bilo što i odgovorit će vam bezobzirnošću sjekire", piše. Ta se sjekira osjeća i u njegovom pisanju. Logično, ljudi koji su proživjeli i preživjeli strahote, a ostali zdravi, ne zamaraju se verbalnim pizdarijama. Da se razumijemo, ne zbog nekakvog osjećaja superiornosti, nego - čemu? Zašto lagati i muljariti da bi nešto ljepše zvučalo? Vrijeme postaje dragocjeno, čujete svako zrno pijeska kako sipi.

Strukturno, "Legenda o samoubojstvu", koja 12 godina nije uspijevala naći izdavača, sastavljena je od šest priča, od kojih središnja, "Otok Sukkwan", može funkcionirati i kao samostalni roman, a u nekim zemljama, primjerice Francuskoj, tako je i objavljena; izdvojeno. Sadržajno, govori o tome što bi bilo kad bi bilo: nedugo prije nego što si je oduzeo život, otac je Davida pitao bi li tu godinu proveo s njim u divljini, u kolibi na jugoistočnom aljaskom jezeru. Vann je odbio, pa središnji dio "Legende o samoubojstvu", koji obuhvaća dvije trećine zbirke, govori o tome što bi se dogodilo da je pristao. U autobiografskoj zbirci priča, koja jest fikcija, ali inspiracijom se obilato napaja iz Vannova stvarnog života, David je postao Roy Fenn, a njegov otac Jim. Iako se nećka, Roy odlučuje doći živjeti s nestabilnim ocem na pusti otok na Aljasci, no vrlo brzo počinje žaliti što je ostavio majku i sestru na planiranih godinu dana, jer otac postupno otkriva svoju sebičnost, nesposobnost i ludilo.

Neću pokušati uljepšati, jer nema smisla. "Legenda" je, kako sam rekla, doista mučna zbirka koja je nesvakidašnjim talentom - ne samo za pisanje, nego i za život - pretvorena u čistu ljepotu. Ono što je sasvim sigurno započelo kao egzorcizam, pokušaj da se jedan duboko traumatiziran dječak riješi očeve sjene i prijetnje samoubojstva kao izbora, preraslo je u zadivljujuće književno djelo kojem se teško može naći suvremenog pandana. Stvar je vjerojatno u šokantnosti Vannova iskustva, u brutalnosti doživljaja kojem ne bi trebalo biti izloženo niti jedno dijete, a opet mnoga djeca jesu.

Kad ostanu sami u toj ledenoj pustoši, Roy će brzo požaliti. Otac je danju dobro, no noći su pravi pakao. "Vani se kiša ustalila, a njihova soba bila je mala i mračna. Očevo šaptanje, šmrcanje i čudno ponašanje, zastrašujući zvukovi njegova očaja bili su tek koji korak od njega, a nije imao kamo." Svake noći otac, naime, plače i mrmlja, razgovara sam sobom, a izjutra se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Pretvaraju se tako njih dvojica neko vrijeme, dok se otac noću ne počne obraćati 13-godišnjem dječaku i zamarati ga i slamati pričama koje odrasli nikako ne trebaju pričati djeci (a, opet, zastrašujuće je koliko često to čine). Royu je to strašno slušati, ali sluša, jer nema izbora i... jer ima izbora.

Royu je, naime, jasno da bi se otac mogao ubiti. Zato je, uostalom, i došao. Došao je uvjeren kako bi njegov dolazak mogao spasiti oca, spriječiti ga da povuče otponac na pištolju. "Možda bih i odustao da nije bio jedini otac na svijetu, sjena ostatka svih onih prosaca i mogućih prosaca. Raspolagao sam onime što sam imao", piše Vann na jednom mjestu. I tu dolazimo do najstrašnijeg djela – uvjerenja djeteta da bi nekako, nečim, žrtvom najčešće, moglo spasiti zagubljenog roditelja. Ne znam kakav je opći stav o tome, ali meni se to čini jednim od najgorih zločina koji može počiniti odrasla osoba. Pritom nimalo ne olakšava činjenica da većina roditelja nije svjesna što čini djeci. Kako god, u toj središnjoj noveli, "Otoku Sukkwanu", čini se kao da sve ide u pogrešnom smjeru i dolazi do stravične nesreće koja stvara neočekivani prevrat u priči.

U prve tri priče, "Ihtiologiji", "Rhodi" i "Legendi o dobrim ljudima", pratimo paralelnu literarnu stvarnost: otac se ubio, Roy s njim nikada nije otišao u divljinu, nego je nastavio živjeti s majkom i sestrom, no sudbina mu tu nije ništa naklonjenija, zbog onog očevog pištolja kojeg je dobio u nasljeđe. Vann u tim pričama prepričava stvarnost kakvu je doista iskusio kao dijete - noćna lutanja, gađanja uličnih svjetiljki iz puške, moguće i majčinu stvarnu potragu za muškarcem koji bi je učinio sretnom... Ono što šokira u tim pričama jest količina oružja dostupna dječaku koji još nije niti ušao u pubertet. Nije to fikcija: stvarni Vannov otac, koji je maštao o tome kako će postati lovac i ribar, umjesto da trune kao zubar u stomatološkoj ordinaciji, svom je sinu prvo oružje dao kad je ovaj imao svega sedam godina – pušku dovoljno snažnu da ubije vjevericu, pod uvjetom da je kresne u pravu točku. U dobi od devet godina David je već posjedovao karabinku .30-.30; s jedanaest godina ubio je svojeg prvog jelena. Dobro je i ispao.

Treći, završni dio zbirke, koje čine preostale dvije priče - "Ketchikan" i "Nebesko plavetnilo" - govore o odraslom životu pisca, iako su i dalje ispričane iz Royeve perspektive. Roy je sada u tridesetima, i vraća se na Aljasku kako bi skupio djeliće očeva života. Poziva na večeru jednu od očevih bivših ljubavnica, ali joj nema srca reći tko je on, pa ne doznaje niti tko je bio otac kad nije bio otac. "Utvrdio sam da su uspomene neizmjerno bogatije od svojeg izvora; put u prošlost može čovjeka samo otuđiti od same uspomene. A kako je uspomena često sve na čemu se gradi život ili osobnost, povratak kući može točno to oduzeti", piše.

Zbirka završava mirno. Očito, egzorcizam je uspješno obavljen. Veliku ulogu je tu, sasvim sigurno, odigrala majka koja voli Royeva/Davidova oca imati u blizini. "Trenutno je otac mala granitna ploča postavljena pokraj majčine kolibe uz more, u polju obraslom korovom i ledencvijećem. Majka ga voli imati u blizini i tvrdi da su njihovi razgovori dobili na kvaliteti." Još veću ulogu je odigrala maćeha Nettie Rose, u knjizi nazvana Rhodom, koja je Vannu nekoliko godina, kako piše u zahvalama, predano pomagala razgovorima o svemu. U životu se, kaže Vann, susrela s mnogim drugim smrtnim slučajevima (majka joj je ubila oca, a onda i sebe, što Vann ovlaš spominje u "Legendi o samoubojstvu", a šire tematizira u svojem zadnjem romanu "Caribou Island"). Vannu se činila neustrašivom.

U međuvremenu je, vjerujem, i sam otkrio da je neustrašiv. Danas je opipljivo zahvalan, stalno je nasmiješen. "Jesam", kaže u intervjuu Guardianu. "Ali to je zato što je moj život jako dobar. Meni potpuno ima smisla. Jedno je proizišlo iz drugog, moja knjiga se rodila iz najružnijih i najgorih stvari. Moj je život danas lagan, toliko sam sretan, ništa se loše ne događa. Sretno sam oženjen, zadovoljan sam na poslu..."

"Legenda o samoubojstvu" nije samo fascinatan svjedok te njegove pobjede, realne mogućnosti da se izađe iz tragedije i traume, nego ponajprije spomenik životu. Pročitajte, čak i uz rizik da vam ozbiljno rani srce. Dosad ste vjerojatno ionako otkrili da veličanstvene životne priče nisu moguće i bez velikih boli.

Mučna, potresna i prelijepa priča o odnosu sina i oca koji se ubio